Oči kobre

Običavam na satu ispravka školske zadaće pred razredom pročitati zadaću koju sam ocijenio najvećom ocjenom ili dvije, ako su jednake po ocjeni i mom dojmu. Da se ispuni sat ispravka, koji nekada znade biti prazan, i da se učenici na sljedećoj zadaći potrude napisati zadaću koja će kao uzor pred razredom biti čitana. Zadaću što sam je ovoga puta odlučio pročitati pred učenicima izabrao sam ne samo zato što je opisivala još svježi događaj, događaj koji u živac dira, ni zato što je bila najpismenija, već i zato što ju je napisala produhovljeno zrela osoba. Pod okvirnim naslovom »Što te je iznenadilo i duboko povrijedilo« nosila je podnaslov »Dar«:

Svi su u mom razredu smatrali da ja Jelku ne volim, štoviše, da je mrzim i da je imam razloga i ne voljeti i mrziti. Držali su to shvatljivim svakomu, pa su svaki moj pokušaj da im pokažem kako Jelku volim više od njih, i kad je ona prema izrazima moje naklonosti ostajala hladna i suzdržana, smatrali izrazom moje himbenosti, lažljivosti i što sve ne. A pravo da tako misle nalazili su u tomu što smo Jelka i ja bile jedine odlične učenice u razredu. S tim što je Jelka imala odlične iz svih predmeta, svakog tromjesečja, a kod mene bi se našla i pokoja četvorka, zbog čega bi Jelka zauzimala prvo mjesto i u razredu i u školi, a ja u razredu bila druga, a u školi bi zauzimala neko od mjesta među odličnim učenicima. Svi su mislili da je Jelku ne volim zbog toga njena prvog mjesta. I komu sam i kako mogla dokazati, da ja upravo zbog toga prvog mjesta Jelku i cijenim i volim! Tko mi normalan može vjerovati, kad je njima moje normalno bilo nenormalno, a meni nenormalno ono što je njima normalno.

Ne znam kako je s drugim kolegama u mom razredu, kako oni doživljavaju svoju konkurenciju, koja ih sustiže i prestiže, ali ja za sebe znam da volim one koji me nadmaše i prestignu, postaju moji uzori i daju mi dodatnu snagu da budem bolja i da volim one koji me sustižu i kojima ja postajem uzorom, jer me ohrabruju da ne smijem malaksati i opustiti se, da im uzor moram ostati, kako ni oni sami ne bi od napretka odustali. Dopuštam da su drugi drugačiji od mene, ali neka i oni dopuste da sam i ja drukčija od njih i da Jelku ne mogu ne voljeti, ako je bolja učenica od mene. Već obrnuto, da je volim jer mi je u konkurenciji postala uzorom, koji me potiče na dodatni napor.

Kad se u razredu pročulo da Jelka napušta školu i prije završetka razreda i polaganja mature, da to nerado čini samo zato što joj je majka našla muškarca u Australiji, razgovarala sam s Jelkom i savjetovala joj da potraži stipendiju, dobit će je, odlična je učenica. A kad stipendiju dobije, neka majci kaže da odlazi bez nje. Rekla mi je da je i sama to odlučila učiniti, da je već bila kod direktora i molila ga da se propita može li ona dobiti stipendiju. Obećala sam joj, što sam isti dan i učinila, da ću moliti svoga oca – predsjednik je školskog odbora – da, gdje god to može, podupre direktora ili sam nešto učini da Jelka, kad sama to žarko želi, ostane u zemlji i nastavi školovanje.

Ako sam za kolege u razredu krivo rekla da krivo shvaćaju moj odnos prema Jelki, da sam himbena, kako nazvati ovo što mi je o istoj stvari rekao vlastiti otac kad sam od njega zatražila potporu u nastojanju direktora da Jelki osigura stipendiju? To imena nema i to imena ne treba imati. Rekao mi je:

»Ti u to da ne diraš! Ti o tomu ne znaš ništa! I dobro je da ne znaš. I zahvali meni što ne znaš. Kakva stipendija! Jelka je kopile notorne kurve, one iz bunkera, i koljača. Kad ode mati i kći, škola će se osloboditi velikog tereta i sramote. Zato se veseli njihovu odlasku. Pustimo ih neka idu u...« ne mogu reći mjesto u koje ih je poslao. Australija to mjesto sigurno nije!

Znala sam da je on imao neke sporove s Jelkinom majkom, oko nekih drva, oko nekog podizanja suknje, ali zar to može biti razlog da se Jelka šalje kamo ju je on poslao i da se meni zapovijeda neka šutim, neka se veselim njenu odlasku. Uz ono što sam navela i zato, kako je rekao, jer ću nakon njena odlaska u ..., biti prva u razredu. Ni vlastiti mi otac ne vjeruje kad mu kažem da prva ne želim biti. Jer se plašim kako bi se preda mnom, kad bih postala prva, ukazala pustoš i praznina.

Preostalo mi je da sama pred sobom ostanem čiste savjesti i bar od Jelke ne doživim ono što mi svi pripisuju, prigovor kako jedva čekam da ode.

Kad je svima postalo jasno da Jelka odlazi, jer nije dobila stipendiju i jer je majka to od nje tražila, čak se iz Australije vratila da bi je povela sobom, i kad nam je ona sama najavila dan rastanka, ja sam kao predsjednica razreda, koju razred na to mjesto bira već četvrtu godinu, predložila, dok Jelka u razredu nije bila, da među sobom skupimo novac i našoj putnici kupimo dar za trajno sjećanje na nas. Svi su se složili. Ali, kad su mi davali priloge za dar – onoliko koliko je tko mogao dati, kako je bilo dogovoreno – davali su tako malo, da za prikupljenu sumu, ne računajući što namjeravam sama priložiti, nisam u zlatarnici mogla kupiti ni srebrnu ukosnicu, a nekmoli nešto vrijednije od zlata s dragim kamenjem, na što sam ciljala. U tim sam malim prilozima, makar ga nitko nije uskratio dati, pročitala poruku: ne pravi se onim što nisi; ti se jedina, jer imaš razloga, raduješ Jelkinu odlasku. Suočena s tim, bojeći se da ću na sebe navući i goru omrazu zatražim li od učenika još novca, odlučila sam skupljenoj sumi priložiti svoga novca onoliko koliko će ga trebati da se kupi priličan dar. Makar ostala bez čitave svoje ušteđevine!

Obišla sam sve gradske zlatarnice i između onoga što mi se nudilo izabrala narukvicu s tri ovitka u obliku kobre. Bile su pakovane u kutije od kartona presvučena platnom u nekoliko nijansi crvene boje. Nijansa crvenila u presvlaci kutije značila je materijal od kojega je narukvica građena: od zlata, od srebra, od pozlaćenog srebra i od legure premazane zlatnom bojom. Željela sam kupiti zlatnu, a imala sam od razreda prikupljenog novca tek za onu od legure premazane u žuto. I kad bih sav svoj ušteđeni novac pridodala razrednom, još bi mi ga toliko nedostajalo da kupim narukvicu od čistog zlata. Odlučila sam se za pozlaćeno srebro s dva sitna draga kamena u podignutoj glavi kobre na mjestima gdje bi živoj zmiji bile oči. Odluka je na tu narukvicu pala, jer je njena cijena bila u visini onoga što je razred prikupio i onoga koliko je iznosio moj prilog, veći od razrednoga, sva moja ušteđevina. Razred se, kad sam im kupljeni dar pokazala i kad su ga svi izbliza pogledali, nije pitao koliko košta ni koliki je moj ulog u toj cijeni bio, a ja im, da ne bi ponovo doživjela prigovor kako se pravim važnom – ovoga puta i gori, da skupo plaćam svoje veselje Jelkinim odlaskom – nisam kazala ni jedno ni drugo. Neka misle da je bilo dovoljno ono što su sami prikupili. Uz moj sitan prilog kao što su i njihovi bili!

Dogovorili smo se da se na narukvicu ureže napis: Jelki za uspomenu na četvrti be. Ispod podignute kobrine glave gdje joj vrat i glava postaju spljošteni, kako bi se moglo pročitati i dok joj je narukvica na zapešću! Otišla sam graveru, dala mu određeni napis ugravirati, vezala kutiju s narukvicom crvenom vrpcom i vratila se u školu na sat geografije, što nam ga je nastavnik ustupio da se sami zatvorimo, dar uručimo, pozdravne govore održimo, izljubimo i oprostimo od Jelke. Bilo je zahvala, bilo je suza, bilo je poljubaca – bilo je tužno i bilo je lijepo. Ne kažem da sam bila žalosnija od drugih. Jelka je voljela i bila voljena. Želim da mi se vjeruje kad kažem kako sam žalosna bila kao i oni koji su je najviše voljeli. Ne kažem da sam se lijepo osjećala samo ja što smo je lijepim darom obdarili. I drugi su se zbog toga dara lijepo osjećali. Željela bih da mi se vjeruje kako u taj dar nisam uložila svu svoju ušteđevinu, nego i svu svoju ljubav prema Jelki. Brinulo me što više preda mnom moga uzora neće biti.

Prošla su od rastanka s Jelkom tri dana i došao je petak, dan kad je trebala otploviti brodom za Anconu. Kako nam je sama rekla i zamolila nas da ne dolazimo na ispraćaj; dođemo li, ona se otisnuti u brodu od bale ni rastati bilo s kim od nas neće moći. Poslušali smo je i samo mislili na to da ona toga dana odlazi zauvijek.

Kad iza drugog sata, ne mnogo prije nego će brod iz luke isploviti, čim je profesor izišao iz razreda, a mi se još nalazili u klupama, u razred je upala Jelka s kutijom, u ruci, u kojoj je bila darovana narukvica, bez crvene vrpce. Zamukli smo od čuda otkud ona kad je trebala na put poći, odakle ona u takvu stanju i što kani s našim darom u rukama učiniti. Prilazila je k meni, a govorila svima:

»Svi ste vi isti! Svi vi želite da ja odem! A pravite se fini da to ne želite! Svi ste vi kao i ona!«

Bacila mi je kutiju s narukvicom na prsa. Kutija je pala na pod i rastvorila se u padu, a narukvica je iz nje ispala. Jelka je, još raspaljenija, krenula prema izlazu iz razreda i usput dobacila:

»Vraćam vam vaš bezvrijedni dar. Neka vam ona« – pokazala je na mene – »ona ga je kupovala, kaže koliko to vrijedi. To ne vrijedi ništa! Ni pišljiva boba!«

Ne znam kakva me sve iznenađenja i uvrede u životu čekaju, ali je ovo bilo najveće iznenađenja i uvreda što sam ih u dosadašnjem životu doživjela. Od onih iznenađenja i uvreda što me u životu očekuju teško da će se naći težih. Ali, koliko ih god bilo i kakva im god težina bila ovo iznenađenje i ovu uvredu neće potisnuti u zaborav.

Zahvalna sam kolegama u razredu što o tom događaju, iako znam da o tom međusobno razgovaraju, sa mnom razgovor ne vode. Ja o tom dugo vremena razgovarati nisam mogla. Odlučila sam o tomu napisati ovu školsku zadaću, jer držim da bih sada razgovor mogla prihvatiti i da bi on na mene mogao djelovati ljekovito. Pomoći mi da toliko na tu uvredu ne mislim i da me ona, kad god se na nju sjetim, ne uzbudi kao da se tada događa.

S ispravljenim zadaćama došao sam na nastavni sat, dao ih dvojici učenika da ih podijele po razredu, na tabli napisao ispravak treće školske zadaće, dopisao nadnevak i sjeo na stolicu da pričekam dok vide koju su ocjenu dobili i koje su pogreške učinili. Kad su se primirili, dao sam kuckanjem olovke o stol znak da namjeravam govoriti. Oni su znali i što, pa je nastala mrtva tišina.

»Zadaću ste dobro napisali. Nema negativne. Nema ni dvojke. Najviše je trojki i četvorki. A tri su odlične. Od njih tri dvije su sa minusom, zbog pravopisnih i gramatičkih grešaka, a jedna je čista petica.« Zastao sam i izravno se obratio dobitnici čiste petice: »Ti si, Aleksandra, napisala najbolju zadaću. Daleko bolju od onoga što se u gimnaziji ocjenjuje odličnom ocjenom.«

Sva se zarumenjela i stisnula u se, kao da želi i iz razreda i iz sebe same nekamo pobjeći. Pogledao sam i lica učenika u razredu: nisu bili iznenađeni što je ona napisala super zadaću, ona je to i do sada činila, dvije prethodne zadaće u ovoj bilježnici bile su također odlične. A da li su bile najbolje i kad je Jelka svoju pisala nisam se sjećao. Ali su tu obavijest dočekali gledajući jedni u druge. Mene se to povlađivanje dojmilo kao da znaju o čemu je Aleksandra zadaću mogla pisati! Nastavio sam obraćajući se istovremeno i razredu i Aleksandri:

»Ponovit ću što već znate, jer je to potrebno ponoviti ovom prilikom. Običaj je mnogih profesora, pa i mene, da najbolju zadaću daju pročitati na satu ispravka, kao mjerilo prema kojemu svaki učenik mjeri vrijednost svoje zadaće i opravdanost dobivene ocjene. Ali je običaj mnogih, pa i mene, da učenik svoju zadaću, ako je intimne naravi, ima pravo odbiti čitati pred razredom... Aleksandra, ti odluči!«

Dok je sjedila zarumenjela i stisnuta u se, okretala je glavu lijevo i desno, što sam shvatio kao nijekanje – da čitati ne želi. Ali, kad je, i dalje niječući glavom, posegnula rukom za bilježnicom, ustala na noge i kimnula glavom potvrdno, dala je dovoljno znakova da na čitanje, nevoljko, ipak pristaje. Rekao sam:

»U redu! Priberi se i čitaj!«

Tek što je Aleksandra počela čitati – izrekla naslov svoje zadaće i nakratko zastala – jedna je krupna muha, namamljena toplinom kaljave peći i suncem zimskog dana, prerano napustila svoje sklonište i zazujala iznad učeničkih glava, razbijajući nastalu tišinu. Aleksandra nije nastavila čitati tekst, zaustavila se na naslovu, čime je izazvala radoznalost učenika i gnjev na muhu koja im ometa čuti što žarko čuti žele. Od njihova žamora muha se uznemirila, lupnula glavom o staklo i, omamljena udarcem, nastavila se po staklu batrgati. Jedan učenik iskoristi muhinu obezglavljenost, skoči iz klupe blizu prozora i listom papira pritisnu muhu pri staklu. Prignječena muha prestade zujati i batrgati se. Učenik se vrati u klupu, a Aleksandra započe čitati tekst u gluhoj tišini.

Aleksandrina je zadaća, po mom sudu, imala četiri sloja. Onaj gdje govori kako razred misli da ona ima razloge ne voljeti Jelku i radovati se njenu odlasku; onaj kad ona obrazlaže da ti razlozi kod nje ne postoje; onaj kad ona traži način da razredu pokaže kako joj je žao da Jelka mora otići, neuspješno nagovara oca da Jelki nađe stipendiju, skuplja novčane priloge pa kupuje narukvicu i onaj kad Jelka upada u razred, baca joj narukvicu na prsa i kaže da su ona i razred ništa kao što je ništa i njihov dar. Da bi se sve to, što se u čitanju zadaće postupno otkriva, otkrilo i pred slušaocima, trebalo je zadaću čitati na takav način, da svaki sloj u glasu čitaoca ima svoju boju, svoju melodiju i svoj ritam. Ne vjerujem da je Aleksandra na konceptu, što ga je nakon upisa čistopisa u školsku bilježnicu, ponijela kući, odredila svakom sloju boju, melodiju i ritam, pa to uvježbala, da bi uvježbano mogla pročitati kad je ja pozovem da super zadaću pročita. Ne vjerujem! Ali je ona, doživljavajući zadaću kao da je u tom času piše a ne čita, svaki njen sloj pročitala u posebnoj boji i melodiji glasa, u posebnom ritmu. Onaj gdje je baba roga drhtavim i molećivim glasom, onaj gdje želi biti leptir koji izlijeće iz kukuljice s kliktavim glasom i zazivanjem milosti, onaj gdje umuje što učiniti da bi joj se vjerovalo umno i nadahnuto, a onaj kad se razočara klonulo i beznadno. Ukratko, lijepo i skromno... Zašutjela je i sjela, a muk je dugo za tim trajao.

Javio se Medardo Delale:

»Profesore, ja bih imao nešto reći!«

»Možeš!« rekao sam.

»Ne bih ja htio o onomu da li se Aleksandra veselila Jelkinu odlasku. Vjerujem da je bilo onako kako ona kaže. Da je žalila što Jelka odlazi kao i svi mi. A ne bih ni o onomu da smo bili namjerno škrti, da joj nismo dovoljno novca dali! Svatko zna svoje! Zašto je dao i koliko je dao! I zašto nije dao više! Aleksandra ima pravo misliti što god o tomu mislila. Ja bih samo o onomu zašto se Jelka iznenada vratila u školu i bacila dar. A rekla što je rekla. Da ne bi ostalo ovako kako je ostalo nakon čitanja Aleksandrine zadaće: Jelka je drska i bezobrazna, Jelka nije onakva kakvom se predstavljala, Jelka je glupa i ne zna poslovicu da se darovanom konju ne gledaju zubi, Jelka je ovo i ono, a pamtit ćemo je brišući sve ono što nam je prije toga bila, po toj bezobraštini iz Aleksandrine zadaće. A ne, to ne! Medalja ima i drugu stranu!...«

Medardo je stasom i obličjem sličio na svog oca, koliko sam ga ja poznavao, želio mu je nalikovati i ponašanjem. Rijetko je, kao Joso iz Vrgade, govorio, a kad bi progovorio, jako je gestikulirao rukama i mučio se pronaći pravu riječ za ono što kani reći. Pošto je na taj način već napisano izrekao, uzeo je stanku, da predahne i pronađe snagu i riječi za ono što još ima reći i što, da obrani Jelkin obraz reći mora, mada mu se ne govori.

»Moja mama«, tako je Medardo oslovljavao Martu, koja mu majka, kako znamo, po pupčanoj vrsti nije bila, ne ispuštajući nikada ono moja, »Jelkina mama i teta Kaja, ona što je bila čistačica na našoj školi prije Jelkine mame – svi je dobro znate – bile su velike prijateljice. Moja je mama rekla meni i Kristini – eto je, pa neka kaže da li govorim istinu – onaj dan kad su Jurka i Jelka odlazile: ‘Ne idete u školu! Ja ću vam izostanak opravdati. Idete sa mnom na brod. Neka Jurka želi da je nitko ne ispraća, ja ću je, zajedno s vama, ispratiti. Doći će i Kaja. Tko će, ako mi nećemo! Više je nikada nećemo vidjeti, a toliko smo toga u životu dijelile! Toliko smo, baš ja i Kaja, željele da nađe što je tražila. Da sreću nađe!’ Mi smo poslušali mamu, otišli na ispraćaj i mi nismo vidjeli to o čemu je Aleksandra pisala, kad se Jelka pojavila u školi i dar vratila. Ali znamo što je bilo između Jurke, Jelke i Kaje, kad je Jelka dar dobila, pa čak i što je bilo kad je Jelka dar vratila i dotrčala na brod...«

Medardo je ponovo trebao predah, duži od prethodnoga. Kad kaže što se sada sprema reći i s mnogo muke to izrekne, znat ćemo i zašto, a dok predah hvata, recimo kako dojam na onoga tko ga gleda i sluša ostavlja taj kršni momak s Vrgade, koji ni sa riječima ni sa rečenicama nije na ti. Kao i njegov otac Joso nalikuje na račvasto stablo masline puno grba i krivina, komu su pilom otpilili sve grančice sa lišćem i više ne može šumjeti, a prisiljeno je da šumi, da govori, kao da su sve lisnate grančice na njemu. Pa bi najradije šutjelo i u sebi za lisnatim granjem čeznulo, a to mu potreba, što iz njega, odrvenjela, niče, ne dopušta.

»U početku Jelka nije pristajala na odlazak u Australiju. Rekla je majci: ‘Idi sama i udaj se, ako ti je do udaje, a ja ću ostati ovdje s tetom Kajom.’ Nije htjela otići ni kad joj je majka otišla, našla muža kakav joj paše i javila pismom Jelki da za njom i sama dođe. A odbila je ići i kad joj se majka vratila da je povede sa sobom u Australiju. I tu su je majka i Kaja slomile, pristala je otići, ja ne znam kako su uspjele. Ali, Jelka je majci nastavila prkositi i kad je pristala na odlazak. Prigovarala joj je: ‘Ako imaš dušu mene od škole odvojiti, kako možeš tetu Kaju u bolesti ostavljati samu. Daj, imaj dušu, pričekaj da umre, pa ćemo onda zajedno otići!’ Majka joj je odgovorila: ‘Čekati ne možemo. A tetu ću Kaju ja zbrinuti. Ostavit ću joj novac i slat ću joj novac iz Australije. A od bolesti je ja, ostala ili otišla, izliječiti ne mogu. Ako joj kakva pomoć bude trebala, Marta će joj pomoći!’ A teta Kaja je bila najveća zagovornica Jurkina i Jelkina odlaska u Australiju. Govorila je: ‘Ne brinite vi za mene. Samo vi odlazite. Hitno, što prije! Snaći ću se ja!’...

I onda je, pred sam odlazak, došla ta narukvica. Jelka se njome ponosila i rekla svima da je od čistoga zlata. A njena majka, uvijek s njom u nekakvoj prepirki, zbog odlaska, ni zbog čega drugoga, u šali joj reče: ‘Kad je od zlata, a ti toliko brineš kako će teta Kaja živjeti bez naše pomoći kad odemo, ostavi joj tu zlatnu narukvicu, neka je čuva za dane besparice ili neka odmah ode u zlatarnicu, unovči je i taj novac priloži onomu, u dolarima, što ću joj ga ja ostaviti.’ A Jelka joj, i ona narogušena, odgovori: ‘Da znaš, i hoću! Koliko god mi je narukvica draga, još mi je draža teta Kaja. Sjeti se što je ona sve za nas činila i dalje je spremna učiniti!’ I Jelka narukvicu dade Kaji. A Kaja, koliko god željela da njih dvije odu, toliko i za sebe zabrinuta kako će bez njih proživjeti ono malo života što joj preostaje, ode s narukvicom zlataru, da vidi koliko novca u toj narukvici može imati, kad je odluči prodati i u novac pretvoriti. Jer, da bi je ona na ruci nosila, to ne dolazi u obzir!...

Pita teta Kaja zlatara, koji je uzeo narukvicu, prodanu pred nekoliko dana, i čita ono što je na njoj ugravirano, koliko to košta. A zlatar će: ‘Kao uspomena vrijedi mnogo onomu komu je darovana, neprocjenjivo mnogo, a kao predmet ne vrijedi mnogo, gotovo ništa, metal obojen u žuto i ništa više. Nosi to kući i vrati onomu čije je, to meni i tebi ne vrijedi ništa. A ovoj će Jelki, kojoj je darovano, vrijediti do kraja života više nego da je čisto zlato’...

Kad se Kaja vratila kući, najobzirnije i najnježnije, kao da joj sama dariva, još jednom, tu narukvicu, postupila je onako kako joj je zlatar savjetovao i rekla sve ono što je i njoj zlatar rekao: ‘ Jelka moja, zlato moje, meni je dovoljno i da si ti pokazala želju da mi ovu narukvicu daruješ. Meni je i samo tvoja želja dovoljna, pa ti narukvicu vraćam, nosi je i sjećaj se svojih školskih prijatelja. Ja sam bila kod zlatara i on mi je rekao da narukvica, kad bi je on kupovao, ništa ne vrijedi, to je neki metal obojen u žuto, a ne zlato, kako se, izvana gledano, čini. Ali za onoga komu je darovano, za tebe, Jelka, da ono vrijedi i više nego da je od suhoga zlata. Evo ti je i nosi je! Jelka je, pred majkom, bez riječi, uzela narukvicu i majka su joj i teta Kaja mislile da je s tim završilo sve u najboljem redu...

Sutradan, moja mama, Kristina i ja došli smo Jurku i Jelku ispratiti na brod za Anconu. Zajedno s tetom Kajom. Svatko je u rukama nosio ponešto. Kad smo došli do Četiri kantuna – ulica nalijevo vodi u trajektnu luku, ulica nadesno vodi na gradska vrata i u našu školu – Jelka jednu svoju torbu predade meni, a drugu Kristini, pa svima nasmijana reče: ‘Idite vi do trajekta, doći ću ja za vama; ima do isplovljavanja dva sata, stići ću! Ja idem još jednom, posljednji put, vidjeti svoju školu.’ I kako to reče, otrča prema školi! Viče Kaja: ‘Vrati se!’ Viče očajna Jurka: ‘Vrati se! Ne idi tamo! Ne mogu na brod bez tebe!’ Moja im se mama pridružila. Prolaznici stali, gledaju i čude se što je to! A Jelka trči li trči!...

Što sada: čekati je kod Četiri kantuna ili polako ići prema luci i tamo je dočekati? Moja mama predlaže: ‘Mi idemo polako na brod, a ti, Medardo, ostani ovdje i čekaj je tu! Ne dođe li za vremena kad bi mogla doći do škole, vidjeti je, čak i ući u nju, i vratiti se natrag, trči za njom, pronađi je i dovedi na brod. Daj nama torbe što ih nosiš! Kako god znaš dovedi je – donesi je na rukama, ako drukčije ne bude išlo!’ Čekao sam neko vrijeme, a onda krenuo prema školi. Susreli smo se u Foši, pred gradskim vratima. Zajedno smo pošli na brod. Usput mi je rekla: ‘Vidjela sam je i izvana i iznutra. Bože, lijepa li je! Nikad je ljepšu nisam vidjela! Ali sam, Medardo, reći ću ti, usput napravila sranje. Ne pitaj me što! Oni će ti reći! A ti me brani! Žao mi je i kajem se. Svi ste vi dobri i zlatni. A svaki je dar od srca; makar bio od suhe slame, on suhog zlata vrijedi. Aleksandri se ispričaj! Hoćeš li, Medardo?’... I ja vam sada svima u njeno ime – iako sam i dosad pojedincima o ovom pričao – upućujem ispriku. Nije htjela! Stisnulo joj se u grlu! Morala je ili će puknuti! A da ste vidjeli koliko su se našoj pojavi u luci radovale Jurka, teta Kaja i moja mama. Najviše Jelka sama!... O Bože!«

Medardo je sjeo, u gluhoj tišini, obliven suzama. Pogledao sam lica ostalih učenika. Bila su snuždena i suzna. I Aleksandra je bila uplakana. Gledala me je i davala mi znak da želi govoriti. Mimikom me lica pitala može li.

»Možeš, Aleksandra!« rekao sam.

Ona se ustala na noge, sve su se oči svrnule na nju. I Medardove! On se u međuvremenu pribrao.

»Zlatar je lagao«, rekla je Aleksandra, »meni ili Kaji. Meni je narukvicu prodao kao pozlaćeno srebro, a Kaji je rekao da je narukvica bezvrijedan metal obojen u žuto. Pitala sam ga koliko košta ta ista narukvica od čistog zlata. Kazao je da košta tri puta više od ove u pozlaćenom srebru. Ja bih tu zlatnu bila kupila, ali ja za zlatnu nisam imala novca i kupila sam tu od pozlaćenog srebra. Vrijedi koliko vrijedi, ali je laž da ne vrijedi ništa. Ja takvu ne bih kupila!«

Medardo je ponovo zatražio riječ, dobio je, dignuo se i rekao da Aleksandra govori istinu. Kad se sa ispraćaja vratio u školu, razred mu rekao što je Jelka rekla i uradila i dobio od razreda narukvicu da je čuva, jer je ni Aleksandra ni bilo tko drugi od učenika nije želio imati kod sebe, sa narukvicom je otišao ravno kod zlatara. Taj je prepoznao narukvicu po onom što je kobri ispod vrata ugravirano i rekao:

»Zar opet! Što je s ovim? Pred tri je dana ovo donijela jedna žena i pitala što to košta. Imao sam dojam da to želi unovčiti i rekao sam joj da to ne vrijedi ništa. Da je odbijem! Što to ti ponovo donosiš! Da otkupim? Kad nisam htio otkupiti njoj, neću ni tebi. A zašto neću? Ja tih narukvica imam toliko da ih neću moći prodati ni za deset godina. I da sad tu otkupljujem? Neka i za upola cijene! A kad je otkupim, tko će mi to ponovo kupiti, kad je na njoj napisano to što je već napisano? I onda sam rekao toj ženi da to nosi od mene i vrati onomu čije je.«

»Ali, vi ste toj ženi rekli i da je narukvica od bezvrijedna metala obojena u žuto, da ne vrijedi ništa, kad je daješ na otkup, ali da vrijedi više nego da je od suhoga zlata onomu komu je darovana«, kazao je Medardo zlataru.

»Moguće da sam rekao. To kažem i drugima kad mi dođu nešto takvoga prodati, samo da ih na lijep način odbijem. Ili nisam u pravu?«

»Jeste, ali mi recite od čega je doista ta narukvica i kolika joj je cijena?«

»Ona je od pozlaćenog srebra i cijena joj je...pričekaj da pogledam, ne bih želio pogriješiti.« Zlatar je otvorio kutiju u kojoj su bile istovjetne narukvice i pročitao da im je cijena točno onoliko koliko je Aleksandra rekla da je platila za Jelkinu narukvicu. Ako se i ne ubroji ono koliko je dala graveru, ona je, da bi kupila narukvicu od pozlaćenog srebra, morala pridodati i više svoga novca nego ga je cijeli razred među sobom prikupio.

Povrh muka koji je vladao dok je Medardo pričao o svom posjetu zlataru i razgovoru što ga je s njim vodio, nakon potonjeg zaključka, pao je mrak. Školska je zadaća bila ispravljena, sat se bližio kraju. Ono što je na tom satu trebalo ispraviti, ispravljeno je i trebalo ga je kao sat ispravka treće zadaće pohraniti u sjećanju. I opet se za riječ javio Medardo:

»Tko bi znao kako! Dogodilo se i sad je tako kako je! Ne treba tražiti krivca! Bog zna tko je kriv da je Jelka, protiv svoje volje, morala otići u Australiju! Ja više o tom ne bih!... Nego, profesore, ako biste vi to prihvatili i ako bi se razred s time složio, ja bih tu narukvicu slijedeći sat donio u školu i predao vama. Da je vi čuvate kao trajnu uspomenu svih nas na našu Jelku.«

Čitav se razred dignuo na noge, pljeskom pozdravio i odobrio Medardov prijedlog. Ustao sam se iz stolice, ispruženom ih rukom stišao i posjedao u klupe. A kad su se utišali, rekao sam:

»U redu, prihvaćam Medardov prijedlog i vaše odobravanje. Ali bih, prije nego mi date narukvicu na čuvanje, htio znati zašto ja, zašto ste mene za čuvara narukvice odabrali. Zar ne bi bilo pravednije da narukvicu čuva Aleksandra? Više od polovine vrijednosti narukvice plaćeno je novcem iz njene ušteđevine.«

Medardo je htio odgovoriti na moje pitanje, ali, kad je vidio da to i Aleksandra želi, dao joj je znak neka ona kaže, vjerojatno će ona kazati isto što bi i on kazao.

»Ne meni, profesore!« rekla je Aleksandra. »Ja nikad iz te narukvice ne bih vadila svoj uloženi novac. Vama i samo vama! A zašto vama, pitate! Zato što ste nam dali da pišemo zadaću ‘Što te je iznenadilo i duboko povrijedilo’ i što ste nam pružili priliku da na ispravku te zadaće raspravimo ono što nas je dijelilo i mučilo, priliku da se izmirimo.«

»Kad je tako, neka bude tako! Blago mirotvorcima, njihovo će biti... Što ono? Narukvica! I to u obliku zmije otrovnice zvane kobra!«... Usred moje riječi zazvonilo je školsko zvono. Dojmilo me se kao crkveno zvonce kad zvoni gloriju... »Medardo, pokupi bilježnice i donesi ih za mnom u zbornicu!« rekao sam.

Sutradan me je na katedri dočekala otvorena kutija s narukvicom. Jedva da sam je pogledao. Na kraju sata, a da o njoj nisam ni riječ kazao, zaklopio sam kutiju i uzeo je u šaku. Podignuo sam ruku i, dalje bez riječi o narukvici, napustio razred. Nosio sam je u šaci hodajući hodnikom, a na ulazu u zbornicu pohranio sam je u džep, da u zbornici nikomu ništa ne bih trebao objašnjavati o njoj. Jer se tu, tada sam mislio, nije imalo što objašnjavati. Kako tada tako i za cijelo vrijeme dok sam učenicima četvrtog be razreda predavao i bio im jedan od članova ispitne komisije na maturi.

O narukvici ništa, a cijelo vrijeme i dok sam im u razredu predavao i dok sam na maturalnom ispitu bio, pred očima mi je titrala narukvica s podignutom glavom kobre, koja paluca jezikom i gleda ukočenim pogledom naprijed – u vrijeme koje dolazi. A ona ga sluti i čeka kao i ja!

Tijekom tih nekoliko mjeseci u svakodnevnim kontaktima, na nastavi i izvan nje, ne samo preko zadaće o narukvici, nego i preko mnoštva sitnica što ih nosi život nastavnika i učenika, temeljito sam upoznao Aleksandru i privinuo je na srce kao što sam prije nje na srcu imao Jelku. Došao sam do stopostotnog uvjerenja da je ona mogla biti nehotični očev informator u pisanju optužnice protiv mene, ali da ona ni u kojem slučaju – osim nehotičnom – nije bila ona koja bi ocu dostavljala izobličene informacije o životu u školi i namjerno ga nadahnjivala duhom te optužnice – da ne mogu biti ni direktor ni nastavnik. Ne, ona to nije mogla biti. Ne stoga što bi se ona, kad bi saznala očevu namjeru, pred njim isprsila i stala uz moju obranu, već zato što ona, onakva kakvu sam je upoznao, to nije mogla biti.

Njen je otac informacije i nadahnuće primao od čistačice Prostran, a u optužnici protiv mene pripisao ih je dijelom sebi a dijelom Aleksandri, da mu ne bi bilo prigovoreno, ako se nasluti otkuda mu jedno i drugo, kako se spustio na niske grane, na pomoćno osoblje škole, pa iz toga kuta gleda na profesore i spletkari protiv njih. Dakle, on je sam isključivi tvorac te optužnice. A Aleksandra je, na svoj način, bila optužena koliko i ja. Zloupotrijebljena na ružan način.

Aleksandra je porijeklom po ocu, u razredu gdje su svi učenici bili domaćeg porijekla, čiji očevi nisu imali nikakvih činova, sve goli šljakeri, bila nešto posebno. Izdvojena, uzdignuta iznad svih! U razredu dobrih, ali ne i – izuzme li se Jelka, dok je u razredu bila – izvrsnih učenika, nju je i odličan uspjeh u učenju također činio posebnom. Tu njenu posebnost moglo se vidjeti u ophođenju nekih učenika – ne svih – prema njoj, ali tu posebnost u raznim oblicima uznositosti i umišljenosti u sebe, ni u najmanjoj mjeri, nisam vidio ni u njenim očima, ni u njenim riječima ni u njenu odnosu prema drugima. Ni prema onima koje su svi drugi oko nje zanemarivali!

Dapače, svakim je svojim postupkom željela pokazati da je ono što i svi ostali i da se od svih ostalih ne želi razlikovati. Nisam je mogao ne voljeti, nisam je mogao, kako sam već rekao, ne privinuti na srce, jer ona je bitno doprinosila miru i skladu u četvrtom be, gdje sam se ugodno osjećao, jer ona me je, kad bih je vidio i pomislio na ono što mi je njen otac htio napraviti, djelovala kao melem na ranu. Bilo je iza mene samo čudesno kako ta djevojka onemogućava da se moj otklon prema njenu ocu ne prenese na nju samu. Ne moja, to je u cjelini bila njena zasluga!

Reći ću nešto što se, sa znanstvene strane gledano, može držati banalnošću – da otac i majka u fizičkom stvaranju djeteta sudjeluju pola-napola – samo zato da bih, i dalje se igrajući, mogao reći, kako to u stvaranju čovjeka od djeteta nije slučaj. Kako se učešće jednog roditelja u stvaranju čovjeka od djeteta, računamo li to učešće u postotcima, može zaustaviti na svakom broju od nule do sto, dok drugi preuzima ono što je prvomu preostalo od broja na kojem se zaustavio na putu do sto. Nema tu pola-napola!

Na osnovi onoga što sam tijekom dužeg vremena proživio s Vasom Vasiljevićem i onoga što sam doživio u razredu s njegovom Aleksandrom, meni se čini da Vaso u duhovnom oblikovanju svoje kćeri uopće nije sudjelovao. Pretpostavljao sam da u oblikovanju njene duhovnosti sudjeluje grad i škola, nisam znao koliko je sudjelovanje majke, kojoj je Aleksandra, u manjoj mjeri nego Jelka svojoj majci, nalikovala stasom i obličjem. Ali da u oblikovanju njene duhovnosti nema očeva učešća, to je, iz moje pozicije bilo vidljivo i slabovidnima... Trebat će vremena da bi se vidjelo kako će taj kćerkin otklon od oca završiti. Ja trenutno toga vremena, onoliko koliko će ga trebati, nisam imao... A narukvicu sam, zatvorenu u kutiju, smjestio na rub police s knjigama. Neka tu stoji i čeka to vrijeme. Možda ga dočeka i vidi, a možda ga dočeka, ali ga vidjeti ne bude imala priliku.1)

____________________
1) Ulomak iz novog autorovog romana u nastajanju. (Op. ur.)