Naš suvremenik Molière

Bez Corneillea, Molièrea i Racinea nezamislivo je zlatno doba francuskog kazališta. Premda tada – riječ je o 17. stoljeću – Pariz ima tri ili četiri kazališne družine, taj trojac postaje rodočelnik drukčijeg i novoga kazališta, koje više ne počiva na talijanskoj improvizirajućoj commedie dell’arte. »Ako je Corneille udario temelje francuskom klasičnom teatru, ako je Racine najčistiji predstavnik toga klasicizma, jedini pisac koji je potpuno ostvario klasični ideal, Molière je najveći kazališni čovjek toga doba, jedini klasični dramatičar koji se afirmirao u inozemstvu i koji još do danas živi na stranim pozornicama«, svojedobno je napisao komparatist i teatrolog Ivo Hergešić.

Po čemu je Molière i danas zanimljiv? Zašto i danas živi na svjetskim pozornicama? Što ga to čini suvremenikom našega vremena kojemu je na prvome mjestu materijalno i užitak, hedonizam i spektakl? Nije li razlog sve manja osjetljivost našega doba za empatiju, manjak morala i svako nepriznavanje ikoga osim sebe i vlastitih uvjerenja? Koje prošlost uglavnom zanima tek kada njome opravdava svoje promašaje? Ili je možda razlog što naše doba misli da je sve prije danas nebitno, što se često ponaša kao da prošlost ne vrijedi više od zaborava jer je štetna? I nekorisna?

»Samo mijena stalna jest«, sentenca pripisivana mnogima i tko zna koliko stara, s obzirom na njezinu poruku i univerzalnost značenja, teško da se može primijeniti na Jean-Baptiste Poquelina, poznatijega pod kazališnim imenom Molière. Glumac, pjesnik i francuski dramatičar, čije djelo i danas propituje životnu stvarnost i moralne dvojbe, »poroke privatne i vrline javne«, planetarno prisutan kako na svjetskim pozornicama tako i na svakom mjestu koje ima veze s našim dobom, i četiristo godina od rođenja, dokazuje da se čovjek nije promijenio. Ali jednako tako potvrđuje i da se naša civilizacija, uz sav trud koji ulaže u sebe i svoju promjenu, malo ili nimalo nije promijenila, nije evoluirala. Molièreovo književno vizionarstvo osim što potvrđuje njegovu genijalnost i svevremenost, ono i zorno predočava da su od njega, nažalost, čovječanstvo, ponajprije politika i vladari svijeta – materijalnoga i duhovnoga – malo naučili.

Molière nam je potreban jer strah da se ne zamjeri konzumerizmu i užitku današnjeg Čovjeka čini nesposobnim da se uhvati u koštac s tim suvremenim pošastima, čini ga jadnim. Taj velikan prošlosti – i sadašnjosti – može odgovoriti na pitanja na koja suvremeno hedonističko razmišljanje ne želi odgovoriti ili se ne usudi odgovoriti, jer misli da su takva pitanja suvišna i da svaki odgovor na njih, osim što bi razumu uskratio šansu da govori suvislo još bi ideologiji konzumerizma i ljudskog straha začepio usta, da slučajno ne odgovori točno?

S obzirom na to i bez obzira na protekla stoljeća, Molière je danas aktualniji i potrebniji nego kada je živio. Unatoč četiristo godina koje su prošle od njegova rođenja – sljedeće godine bit će i 350 godina otkako je umro – dobro nam dođe njegov talent, njegova hrabrost, njegova pamet, njegovo razumijevanje svevremenih intelektualnih čovjekovih potreba i njegovih poroka. Tjelesnih i duhovnih. Njegov genij nam omogućuje da se još osjećamo čuvarima i baštinicima prošlosti i da, dostojni iskušenja novoga doba, tu prošlost čuvamo.

Čovjekove nesavršenosti, njegove mane i slabosti, Molière je proniknuo kao malo tko prije i poslije njega. Zato ga i danas mnogi doživljavaju kao »posuđenicu« za svoju samoljubivost, svoj netalent i svoj kukavičluk, i u misli i u djelu. Iz prošlosti on i danas o našem vremenu govori hrabro, mudro i točno. Njegovo djelo i misli o suvremenom čovjeku, napisane u 17. stoljeću, uvelike su točna anamneza našega konfuznoga globalističkoga doba. On se u 17. stoljeću s više pronicljivosti bavio ljudskim slabostima nas današnjih, našim sutrašnjim esencijalnim i svevremenim smislom, od našeg suvremenog dramatičara i intelektualca jer oni za to nemaju vremena! Njih više zanima način kako se prilagoditi kreatorima potrošačkog svjetonazora nego što ih brine kamo konzumerizam gura suvremenog čovjeka, u što ga transformira hedonističko mudroslovlje svijeta.

Kao da je znao da će takva vremena dolaziti – i prolaziti – Molière se, za cijelo vrijeme svojeg spisateljskog i kazališnog djelovanja, nikada nije odrekao farsi, pučkih lakrdija i groteskno-realističnih komedija. Neprestance je vodio brigu o scensko-glumačkim efektima i publici. Zato je svojim kazališnim komadima i odigranim ulogama uvijek, i onda kada je čeznuo da bude veliki traged, osvajao publiku. Prvo u francuskoj provinciji, a zatim u prijestolnici, u Parizu – na dvoru i samoga kralja Luja XIV.

Životopis

Jean-Baptiste Poquelin rođen je 1622. godine. Ne zna se točan dan rođenja ali se zna da je kršten 15. siječnja te godine, što bi s obzirom na tadašnje običaje – a običaji su česta tema njegovih komedija – moglo značiti da je rođen koji dan prije, jer se tada djeca nisu krstila kao danas. Danas se prije krštenja pripremi spektakl, važniji od samog čina pristupanja krštenoga u kršćanstvo. Rođen je s velikim nosom koji mu je priskrbio obiteljski nadimak Nos. Živio je u bogataškoj pariškoj četvrti Saint-Honore, gdje je započelo njegovo obrazovanje, nakon kojega je upisan na tada prestižni isusovački College de Clermont, danas Lycee Louis le – Grand.

U isusovačkom kolegiju u kojemu su isusovci, između ostaloga, svoje štićenike poučavali govorništvu i radili školske kazališne predstave, Jean-Baptiste Poquelin, kasniji kazališni velikan Molière, zaljubio se u pozornicu i shvatio moć kazališta. Već tada je vjerojatno odlučio da neće raditi što mu je otac namijenio. Kada je sin imao devet godina otac si je od dvora Luja XIII. kupio položaj sobara kraljeve odaje i čuvara tepiha i presvlaka, s namjerom da posao naslijedi sin. Sa 19 godina sin je preuzeo očev posao i plaću od velikih 300 livara godišnje, a s tim i niz unosnih poslova, ali je od njega ubrzo odustao.

Poznato je da je s dvadeset godina, 1642., Jean-Baptiste Poquelin studirao pravo u Orleansu, ali ne postoje dokumenti da ga je ikada diplomirao. Sljedeće, 1643. godine, započeo je kazališnu karijeru. Pridružio se glumici Madeleine Bejart, koju je već poznavao, te s obitelji Bejart i 630 livara osnovao Illustre Theatre kojemu je, zahvaljujući glumačkom talentu i pravnoj upućenosti, postao i šef. To nije potrajalo jer je družina napravila dug od 2000 livara za najam kazališnih dvorana u kojima su glumili i Illustre Theatre je 1645. bankrotirao, a Jean-Baptiste Poquelin je zbog duga uhapšen i u zatvoru proveo 24 sata.

Nakon što je dug plaćen – a nikada se nije otkrilo tko ga je platio, otac ili ljubavnik članice trupe – Jean-Baptiste Poquelin se pridružio članovima ugasle trupe te nastavio glumiti i pisati. Kako bi oca poštedio sramote što u obitelji ima glumca, počeo je koristiti pseudonim Molière. U isto vrijeme je s Madeleine, s kojom je bio i u ljubavnoj vezi, započeo turneju po provinciji pridruživši se trupi glumca Charlesa Dufresnea, u kojoj su bili do ponovnog osnivanja vlastite trupe, s kojom su počeli postizati zamjetne uspjehe.

Osnovavši vlastitu trupu intenzivno je pisao kazališne komade – iz tadašnjeg vremena sačuvane su i njemu pripisane farse Vrtoglavica ili Neuspjesi i Zaljubljeni doktor – kojima se, proževši ih profinjenim francuskim humorom, odmaknuo od velikog utjecaja talijanske improvizacijske commedie dell’arte te pokazao izniman talent za ruganje pojavama i ljudima. Zahvaljujući tomu postaje sve poznatiji po farsama u jednom činu, izvođenima nakon tragedija.

Na svojim glumačkim lutanjima provincijom upoznao je Armanda, princa od Contija, guvernera Languedoca, koji je postao i ostao pokrovitelj trupe sve dok prijateljstvo nije prekinuto kada se Conti, obolivši od francuske bolesti, okrenuo vjeri i pridružio Molièreovim neprijateljima. Na sreću, zbog kvalitete i uspjeha Molièreovih komada, Philippe I., vojvoda od Orleansa i brat Luja XIV., postao novi mecena njegove trupe. Zahvaljujući komediografskom daru i glumačkoj vještini, nakon trinaest godina provedenih u provinciji, Molière se približio prijestolnici. Posredovanjem Philippea I. i drugih aristokrata Molière 1658. ulazi u Pariz kao pravi profesionalac. Godine provedene u provinciji pomogle su mu izbrusiti komičarske i spisateljske sposobnosti, što mu je omogućilo prvi nastup pred Lujom XIV. u Louvreu – tada iznajmljivanom za kazališne izvedbe.

Kao glumac u Parizu je nastupio u Corneilleovoj klasicističkoj tragediji Nicomede i u vlastitoj farsi Zaljubljeni doktor. Uspjeh je bio izniman pa je njegova glumačka družina dobila naslov Troupe Monsieur. Monsieur je bio počasni naslov kraljeva brata Philippea I., vojvode od Orleansa. Budući da su kralj i dvor bili oduševljeni trupa je odmah na besplatno korištenje dobila dvoranu Petit-Bourbon u blizini Louvrea, namijenjenu kazališnim predstavama, a nedugo poslije i Palais Royal.

Na oba mjesta Molière je postizao uspjeh za uspjehom s predstavama Kaćiperke, Škola za muževe i Škola za žene, nakon kojih je postao službeni autor dvorskih zabava. Pariz je postao mjesto njegova vrtoglava uspjeha. Bio mu je inspiracija i vrelo tema za pisanje angažiranih djela kojima se izrugivao suvremenicima i njihovim slabostima.

Moliereovo kazališno djelo

Molièreovo svevremeno kazališno djelo – od osamdesetak napisanih komada trideset i jedan je verificiran kao njegov i sačuvan, dok je dvojbeno autorstvo dviju komedija – nemoguće je žanrovski klasificirati i smjestiti u neku ladicu. »Demon u ljudskoj spodobi«, kako ga je nazvao Pierre Roulle, župnik jedne pariške župe, počeo je s lakrdijama i farsama, nastavio s dvorskim baletima a završio klasičnim, društvenim i karakternim komedijama. Po današnjim teatrološkim kriterijima najbliže su groteskama i dramama, koje suvremena publika zbog novog svjetskog poretka – utemeljena na negiranju svega što sumnja u dobre namjere materijalističke epohe, na hedonizmu, korektnom ponašanju, manipulaciji ljudima, ustrajnom potcjenjivanju zdravog razuma, profanaciji duha i duhovnosti – uvijek ne prepoznaje kao ugrozu esencijalnoga i tako ih ne doživljava.

O teškoći razvrstavanja i svrstavanja Molièreovih komedija Ivo Hergešić je napisao: »Dok su Kaćiperke društvena komedija (ako nisu farsa), dok se Škola za muževe i Škola za žene smatraju društvenim komedijama, a Tartuffe i Škrtac karakternim, pet značajnih djela: Don Juan, Mizantrop, Građanin-plemić, Učene žene i Umišljeni bolesnik, jedno su i drugo, comedies de moeurs i comedies de caracteres«. Njima svakako valja pridodati i kritičku komediju, comedie critique, Kritiku Škole za žene – u njoj autor odgovara na prigovore što su izrečeni povodom Škole za žene – koju Molière nije izmislio ali joj je dao snažan poticaj. Slična je i Versajska improvizacija, kojom se spomenuta polemika nastavlja, s tim da je »težište na glumačko-scenskoj interpretaciji, na govornom stilu kojim se Molièreova družina razlikuje od ostalih, napose od ‘Burgunđana’. Dok u Kritici raspravlja o specifičnim poteškoćama pri pisanju komedija, buneći se protiv pravila, upoznajemo ga kao redatelja i glumačkog pedagoga«, napisao je Hergešić.

Kako bi bio i ostao dosljedan svojem tematskom i poetskom naumu Molière nije, poput mnogih tadašnjih i kasnijih dramatičara, pristajao uz vlastodršce – nije nastojao popraviti ili promijeniti čovjeka te materijalno obogatiti postojeći svijet – nego se rugao tim vladarima i tom svijetu, njegovoj narcisoidnosti i njegovim slabostima, te tako nasmijavao i usrećivao publiku. Rugao se pomodnim nastranostima – Kaćiperke, odgojnim metodama – Škola za žene, šibao licemjere – Tartuffe, osuđivao beskrupulozne aristokrate i vjerske licemjere – Don Juan, građanske skorojeviće – Građanin plemić, ismijavao medicinu i liječnike – Umišljeni bolesnik, škrtost – Škrtac, ljudsku mrzovolju – Mizantrop...

Molière je cijeloga života pisao i komedije-balete, koje su karakterizirali glazbeni i plesni umetci, a od komada koji nisu dosegnuli genijalnost njegovih pariških remek-djela napisao je operni libreto Psiha i po ugledu na Corneillea, vitešku komediju Don Garcia Navarski, nekoliko komedija koje su temeljene na zapletima comedies d’intrigues..., zatim mitološku komediju Amfitrion, te zabavljačke komedije Ljubavni nesporazum i Gnjavatori. Osim lakrdija ili farsi – Vrtoglavica ili Neuspjesi i Zaljubljeni doktor, još je napisao šest farsi: Sganarelle ili umišljeni rogonja, Liječnik protiv volje, Plemeniti gospodin Pourceaugnac, Scapenove spletke i Grofica Escarbagnas ili Udovica.

Sganarelle ili umišljeni rogonja svojevrsna je karikatura francuskog malograđanina, prikazana 28. svibnja 1660. godine. Njome odaje počast commedie dell’arte, ali pokazuje i originalnost. Uvjerljiva je, uloge koje potječu iz commedie dell’arte nisu tipovi nego su živi ljudi s individualnim karakteristikama. Ime Sganarelle je Molièreova tvorevina, može se dovesti u vezu s mletačkim Zannarellom, mlađim Zannijem. Sganare znači izvući koga iz zablude, progledati. Sganarelle je jedan od najznačajnijih likova Molièreova teatra a javlja se u sedam njegovih komada. Svima je zajednički malograđanski mentalitet. Ne preziru zemaljske užitke, velike su kukavice ali se hvale. Smiješni su, vulgarni i zabavni, na trenutke i simpatični...

Škola za muževe praizvedena je 24. lipnja 1661. Bavi se problemom kako odgajati mladež, u ropskoj podložnosti i neznanju ili mladim ljudima omogućiti da steknu potrebno znanje i društveno iskustvo, čemu je preduvjet sloboda. Molière, naravno, zagovara slobodu.

Škola za žene praizvedena je 26. prosinca 1662. Ismijava ograničeno obrazovanje kćeri bogatih obitelji. Zbog sadržaja dočekale su je brojne kritike. Izazvala je prosvjed nazvan Svađa Škole za žene. Nije bio pošteđen ni autorov bračni život, njegovo vjenčanje s Armande Bejart, za koju su protivnici tvrdila da mu je kći. Molière je neprijateljima odgovorio Kritikom Škole za žene – praizvedena je 1663. godine, kada i Kazališna improvizacija u Versaillesu. To je izazvalo takozvani Guerre comique, komični rat. Među protivnicima je bila i konzervativna aktivistička grupa pod nazivom Devots, koja je prosvjedovala protiv Molièreova pretjerana realizma i nepoštovanja koje izaziva neugodnosti. I nekadašnji prijatelj princ Conti pridružio se neprijateljima među kojima su se isticali jansenisti – oni su umanjivali ljudsku volju a isticali izravno djelovanje Božje milosti na čovjekov život – i neki tradicionalni autori. Kao umjetnika Molièrea je podržavao i uvažavani teoretičar klasicizma Nicolas Boileau.

U tim obračunima Molière je uvijek bio oprezan, pazio je da se ne zamjeri vladaru i monarhiji. Ali ni publici. Znao je održavati ravnotežu između kazališta i stvarnosti, umjetnosti i politike. Kako bi otupio oštricu protivnika Molière je neka svoja djela taktički posvetio važnim i kralju bliskim osobama. Tako je Školu za muževe posvetio kraljevu bratu vojvodi Orleanskom, Školu za žene Henrieti Engleskoj, prvoj ženi vojvode Orleanskog, a Kritiku Škole za žene posvetio je Ani Austrijskoj, majci Luja XIV. To je vjerojatno utjecalo na novu kraljevu potporu, dodijelio mu je plaću i bio kum njegovu prvorođenom sinu. Kako bi ublažio napade, prijatelj Jean-Baptiste Lully nagovorio je Molièrea da piše »galantne komedije s glazbom i baletnim prilozima« pa je 1663. godine napisao Brak na silu ili Elidske princeze, koje su izvođene kao kraljevski divertissementi u palači Versailles.

Tartuffe u tri čina praizveden je u nazočnosti kralja 12. svibnja 1664. godine u Versaillesu, a u pet činova 29. studenoga iste godine u Le Raincyu kraj Pariza. Izvedba je izazivala veliki skandal. Licemjerje glavnog protagonista shvaćeno je kao licemjerje i uvreda vladajućih klasa. Crkva i i jansenisti ishodili su zabranu izvođenja. Zabranjeno je »prikazivanje, čitanje ili slušanje komedije, bilo u javnosti, bilo privatno«, pisalo je u zabrani pariškog nadbiskupa de Perefixea. Navodno je sam kralj Molièreu predložio da obustavi izvedbe Tartuffea, što je i učinjeno.

Nakon praizvedbe Tartuffa 1664. godine Molière je iste godine napisao i komediju Ženidba na silu. Prikazana je najprije u Louvreu kao balet du roi s glazbom i plesnim umetcima 29. siječnja, a zatim 15. veljače u Theatre du Palais-Royalu bez umetaka. Komad je »lakrdija koja varira Sganarellea i najavljuje George Dandina, koji će biti prvi put izveden 1668. godine, ali podsjeća i na Školu za muževe jer je usput dotaknut problem odgoja mlade djevojke, koju ovdje predstavlja cinična koketa Dorimene«, piše Hergešić.

Unatoč »društvenoj revoluciji« koju je izazvao s Tartuffeom, Molière ne prestaje provocirati i rugati se licemjerju moćnika, pa je sljedeće, 1665. godine napisao tragikomediju Don Juan ili kameni gost, kojom je uvelike nadomjestio Tartuffea. Komad je napisao u prozi po drami Seviljski zavodnik ili kameni zavodnik, Tirsa de Moline. Glavni protagonist je beskrupulozni zavodnik, vjerski licemjer i bezbožnik. Djelo je prazvedeno 15. veljače 1665. u pariškom Palais-Royal, ali je nakon 15 izvedbi francuska kraljevska vlast zaustavila daljnje izvođenje.

Molière je optužen da je u drami »slavio razvratnički život, nepoštivanje službene doktrine Crkve a time i subverziju kraljevske vlasti francuskoga kralja, koji je apsolutni monarh«. Državna i crkvena cenzura prisilile su ga da iz komada izbriše subverzivne scene i nereligiozne dijaloge, poglavito scenu u kojoj Sganerelle i don Juan susreću prosjaka u šumi kojega nagovaraju da prokune Boga. Molière je djelo povukao i nikada ga više nije postavio.

Usprkos optužbama kralj je još jednom iskazao svoju zaštitu time što je postao novi službeni pokrovitelj Molièreove trupe, koja je dobila naziv Troupe du Roi – Kraljeva trupa, uz povećan prihod. A na Lullyjevu glazbu Molière je zatim izveo komediju Ljubavni doktor. U podnaslovu je pisalo da se djelo izvodi po nalogu kralja, zbog čega je među protivnicima primljeno s manje nezadovoljstva od prethodnih.

Mizantrop ili žučljivi ljubavnik praizveden je 1666. godine. Iako ga se danas smatra književno najprofinjenijim Molièreovim djelom najvišeg moralnog sadržaja, nakon praizvedbe doživjelo je negativne recenzije i bilo komercijalni promašaj. To je natjeralo Molièrea da iste godine napiše Silom doktor. Riječ je o satiri protiv službene znanosti, koja je doživjela uspjeh unatoč nekim moralnim raspravama koje su kritizirale kazalište, a naročito Molièrea. Inače je Molière u nekoliko svojih komedija opisao liječnike svojega vremena kao umišljene i pompozne, koji govoreći latinski lažnom erudicijom nastoje impresionirati i bolesne i zdrave, a liječe samo klistirom i puštanjem krvi.

Poslije Pastoralne komedije, napisane 1667. godine, pokušao je Molière revidirati i ponovno izvesti Tartuffea, pod naslovom Panulphe ili Varalica. Ali nije uspio. Sljedeće, 1668. godine, praizvedeno je više komada: Škrtac, Georges Dandine ili zbunjeni muž, Sicilijanac ili slikarska ljubav i Amfitrion. Uspjela je komedija Škrtac, ali je George Dandin prošao bez osobitog uspjeha kod publike. Više uspjeha imale su komedija Sicilijanac ili slikarska ljubav, praizvedena za vrijeme svečanosti u dvorcu Saint-Germain-en-Laye, kao i klasična komedija Amfitrion, inspirirana istoimenim Palutovim djelom, u kojoj se »naziru aluzije na ljubavne afere Luja XIV«.

Sljedeće, 1669. godine kralj je stekavši veću moć nad svećenstvom i nakon sporazuma s jansenistima nametnuo poštovanje prema Tartuffeu, pa je ponovno izveden 9. veljače 1669. u Palais-Royalu. Uspjeh je bio trijumfalan i do kraja godine izveden je 56 puta. Poslije velikog uspjeha s Tartuffeom, 1670. godine Molière opet surađuje s Lullyjem u komedijama-baletima, prožetim glazbom, plesom i pjevanjem. Te su godine praizvedeni Plemeniti gospodin Pourceaugnac, Veličanstveni ljubavnici i Građanin plemić. Sljedeće, 1671. izvedene su Scapinove spletke, 1672. Grofica Escarbagnas ili Udovica i Učene žene, napisana kao tradicionalna komedija kojoj se Molière vratio kada je glazba prestala biti sastavnicom dramskog kazališta.

Posljednju ulogu, Argantea u komediju Umišljeni bolesnik, Moliere je odigrao 17. veljače 1673. godine. Iako se zbog napada kašlja i krvarenja tijekom izvedbe srušio na pozornici inzistirao je da predstava bude odigrana do kraja. Nakon izvedbe kolabirao je prije nego je odvezen kući, gdje je umro nekoliko sati kasnije bez posljednje pomasti. Dva su svećenika odbila doći, a treći je prekasno stigao.

Iako po tada važećem francuskom zakonu glumci bez zadnje pomasti nisu smjeli biti pokopani u posvećenu zemlju groblja, njegova je udovica Armande od kralja izmolila dopuštenje da ipak bude pokopan. Tako je, zahvaljujući milosti kralja Luja XIV., najveći francuski komediograf, glumac i redatelj Jean-Baptiste Poquelin Molière, pokopan na dijelu groblja rezerviranom za nekrštenu djecu. Poslije 19 godina, 1792. godine, njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Muzej francuskih velikana, a 1817. godine opet pokopani na pariškom groblju Pere Lachaise.

Moliere kao hrvatski autor

Još za života Moliere je preveden na hrvatski jezik. Fran Krsto Frankopan preveo je ulomak iz komedije Georges Dandin, netom tiskane u Parizu, dok je 1671. godine u austrijskoj tamnici i Bečkom Novom Mjestu čekao smrt. U 18. stoljeću Molière je i doslovno postao naš: u Dubrovniku su prevedene i dubrovačkim prilikama prilagođene dvije komedije, Udovica – La Comtesse d’Escarbaganas i Jovadin – Monsieur de Pourceaugnac. U to doba prevladavaju takozvane frančezarije, ne samo u Dubrovniku nego u cijeloj civiliziranoj Europi. Hergešić piše: »Molière je kao dramsko lice često izvođen na pozornici, a jedan od prvih takvih pokušaja (ako ne prvi ili drugi) dugujemo jednom našem zemljaku koji se zvao Stijepo Šuljaga«. To je važno zabilježiti jer »u 18. stoljeću nije svatko (pa ni tzv. elitisti) znao da je Molière – Molière«, zaključuje Hergešić.

Od tada pa do naših dana Molière je preveden u više od stotinu hrvatskih prijevoda i sastavni je dio repertoara naših kazališta. Izvođen je gotovo u svim hrvatskim kazalištima. Najviše je izvođen u Zagrebu; u Hrvatskom narodnom kazalištu, Gavelli i ITD-u, Komediji, zatim u Dubrovniku, Varaždinu, Virovitici, Splitu... Ali bilo je i gostovanja francuskih kazališta ili grupa, kao i gostovanja iz nama susjednih država i Rusije.

Molière je u Dubrovniku postao i ostao našijenac. U Gradu su njegove komedije prerađivane i dobile naziv frančezarije. Prevođen je s francuskoga jezika, ali i s talijanskih prijevoda i preradbi. Frančezarijama se prvi sustavno bavio komparatist Tomo Matić, koji je objavio dvije dubrovačke adaptacije Molièrea, spomenute Jovadina i Udovice. Molijerovskim tekstovima dubrovačke provenijencije, po tvrdnji Hergešća, poslije Matića temeljito se bavio komparatist Mirko Deanović, koji je otkrio čak 23 dubrovačke preradbe. Tako je Molière »za nepunih sto godina postao najpopularnijim autorom jednoga grada-republike u jugoistočnoj Evropi, na samoj granici Evrope i Azije, to je, eto, književno-kazališna ali i kulturno-politička činjenica koja ima svoju težinu i cijenu... Dubrovački Molière tvori jednu od najznačajnijih i najblistavijih poglavlja«, zapisao je Hergešić. Deanović je zabilježio sljedeće preradbe:

1. Jarac u pameti – Sganarelle ou le Cocu Imaginaire,

2. Don Garcija od Navarre aliti Ljubovnik sumnjiv – Don Garcie de Navare ou le Prince jaloux,

3. Nauk od mužova – L!Ecole des maris,

4. Dosadni – Les Facheux,

5. Nauk od žena – L’Ecole des femmes,

6. Suproć onijem koji su zabavili Nauk od žena – La Critique de l’Ecole des femmes,

7. Ženidba usilovana – Le Mariage force,

8. Gospodarica od Elide – La Princesse d’Elide,

9. Tarto – Le Tartuffe,

10. Džono aliti Gos – Don Juan ou le Festin de pierre,

11. Ljubav liječnik – L’Amour medecin,

12. Mizantrop – Le Misanthrope,

13. Liječnik i za nevolju – Le Medecin malgre lui,

14. Vukašin aliti Ljubav pitur – La Sicilien ou l’Amour,

15. Amfitrion – Amphytrion,

16. Ilija aliti Muž zabezočen – Georges Dandin ou le Mari Confondu,

17. Lakomac – L’Avare,

18. Jovadin – Monsieur de Pourceaugnac,

19. Ilija Kuljaš – Le Bourgeois gentillhomme,

20. Psike – Psyche, tragedie – ballet, koju prevodilac zove samo tradžedijom a jedini je dubrovački Molière u stihovima i jedini kome znamo zasigurno prevodioca: Frantica Sorkočević,

21. Udovica – La Comtesse d’Escarbaganas

22. Žene pametne – Les Fammes savantes i

23. Nemoćnik u pameti – Le malade imaginaire.

Kada je riječ o preradama i adaptacijama Molièrea na hrvatskim pozornicama posljednjih dvadesetak godina publika je mogla vidjeti tri prilagodbe, dvije kajkavske i jednu ikavsku. Kajkavske je igralo Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina i Glumačka družina Histrion, a ikavsku, na šibenskoj ikavici 19. stoljeća, Hrvatsko narodno kazalište iz Šibenika, praizvevši Škrtičinu – Škrca.

Osim spomenutih adaptacija u posljednjih petnaestak godina naša kazališta u Zagrebu i izvan Zagreba premijerno su izvel dva Tartuffea i dva Don Juana. Prvoga Tartuffea je 2013. godine premijerno izvelo Zagrebačko kazalište mladih, a drugoga krajem 2021. godine Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina. Zekaemovo uprizorenje Tartuffea jasno dočarava na koje je sve načine naše doba nastavak Molièreova, za što smo svi krivi. To je uprizorenje pokazalo kako je suvremeni hedonizam »pokvario« čovjeka, mijenjajući njegovo življenje, njegov senzibilitet i ukus, kao i odnos prema religiji ironiziranjem vjerskih osjećaja.

U kritici premijerne izvedbe napisao sam ovo: »Od Molièrea do danas licemjerje se nije smanjilo nego samo umnožilo i prilagodilo novim okolnostima te postalo vještije u mimikriji. Postalo je sastavni dio takozvanog uljuđenog ponašanja. Usavršilo se, postalo prilagodljivije i profinjenije. O licemjeru se više i ne govori kao nemoralnu, pokvarenu čovjeku, nego ga se često ističe kao uzor u mnogim područjima javnoga života. Licemjer je toliko siguran u svoje poslanje da se o njemu može govoriti i kao ideologu neoliberalnog svjetonazora koji vješto manipulira recimo pričom o individualnim slobodama i ljudskim pravima«.

Drugi, varaždinski Tartuffe, naslovljen kao Tartuffe, Tartiffe, Tartuffe – New ageovska je interpretacija-manifest tog Molièreova djela. Kombinacija je proturječnih elemenata života i uvjerenja da je cijeli pojavni svijet samo energija, koja uz pomoć kozmičkih sila upravlja čovjekom i svijetom. Ukazuje na nedovoljnost Tartuffeova nemorala te nudi destrukciju i subverzivnost ionako pogubnoga svepostojećeg licemjerja, čime uvelike upozorava i prokazuje kako suvremeni konzumeristčki svjetonazor čovječanstvo vodi u još veći kaos i grijeh – nudi neku novu, suvremenu Sodomu i Gomoru.

Dva Don Juana izveli su Gradsko kazalište Virovitica i Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba. U predstavi Gradskog kazališta Virovitica, koju je režirao Dražen Ferenčina a premijerno je prikazana 2011. godine, glavni protagonist je žrtva dva svijeta, Don Juanovoga – odustajućega, i suvremenoga – konzumerističkoga. U takvu svijetu zavodnik, bogohulnik i provokator licemjernog društva »jedva čeka napustiti svijet u kojem ne može ispuniti svoje poslanje«. Odustao je od svega, prepustio se ravnodušju i mirno čeka kaznu-smrt. Sličnog Don Juana je 1974. godine na pozornici zagrebačkog HNK-a odigralo moskovsko sovjetsko kazalište Teatar na Maloj Branoj.

Don Juan zagrebačkog HNK-a, premijerno je izveden početkom listopada 2022. godine, a bilanca ljudskih grijeha našega doba. U kritici te predstave napisao sam: »Glavni protagonist vara koga treba i ne treba, ne poštuje oca, zlostavlja vlastitu ženu, odbacuje ljudske zakone, ruga se bogobojaznima, izaziva Boga... Dio je onoga što u našem dobu sve više postaje kanon protiv svih tradicijskih i institucijskih regula, koje su nekada kršili pojedinci a danas ih krši većina žitelja konzumerističke ‘civilizacije smeća’. Njegova Bit, kako je napisao redatelj Dejan Projkovski, ‘nije u zavođenju, niti u erotomanskoj kolekcionarskoj strasti, nego u samoj obmani’. Nije samo ‘buntovnik protiv svih društvenih normi’, nego mu je... ‘cilj da netko izgubi ono što je imao’. Zato je za neke infantilan i benigan, a za neke je zao i maligan«.

Na kraju, ako kraj postoji kada je riječ o Molièreovu djelu, sve spomenuto i napisano u ovom tekstu potvrđuje kako je sudbina jednog stranog klasika, svjetskog književnog i kazališnog velikana, također i povijest naše kulture i našeg odnosa prema kulturnim vrednotama uopće. Ilustrira naš odnos prema takvim velikanima i kulturi koju stvaraju. Uvelike pokazuje kako smo Molièrea prepoznali, doživljavali i doživljavamo ga kao našijenca, kako smo ga prisvojili i prihvatili kao tvorca naše baštine, književne i kazališne, ali i kao svjedoka kojemu ne možemo slagati kakvi smo bili nekada, kakvi smo sada i kakvi ćemo vjerojatno biti u budućnosti. Ponad svega Molière nam jasno poručuje kako se ne bismo trebali ustručavati tražiti inspiraciju i poticaje koji bi nas činili svjesnim problema u kojima se nalazimo, a u koje nas gura pogubni globalistički konzumerizam.