Molière na varaždinski način

Dramski repertoar nekog kazališta, kao sveukupnost programa, planiran s ciljem zadovoljavanja kulturnih potreba određenih ciljnih skupina u okruženju, afirmacije kreativnih i pozitivnih humanističkih, intelektualnih te duhovnih vrijednosti kroz promociju vrhunske, klasične i suvremene, svjetske i domaće dramske literature, u varaždinskom, kao i drugim kazalištima, otkriva nam ukuse u određenim povijesnim razdobljima. Ujedno, otkriva nam obrise društveno-političkog konteksta mjesta i vremena, jer kazalište se svojim repertoarom uvijek referira na aktualnu situaciju, njoj se ruga, postavlja pitanja, prokazuje, ukazuje na anomalije u zajednici, etička iskliznuća i senzibilno je na sve društvene mijene koje imaju za posljedicu mijene u egzistenciji pojedinca. Bez obzira na to izvodi li se neki suvremeni tekst ili bilo koji iz nepregledne povijesti dramske književnosti, na pozornici nastaje pretvorba vremena u vječni prezent.

Molièreovo doba po mnogočemu se razlikuje od naše suvremenosti, od mode, ophođenja, odijevanja, društveno-političkih zbivanja, svakodnevice, no ljudske osobine i društveni odnosi ostali su nepromijenjeni. Prikazujući iskvarenost aristokracije, staleške predrasude, gramzivost buržoazije ili licemjerje katoličkog svećenstva, iste društvene obrasce prepoznajemo i u današnjem demokratskom društvu. Kazalište je svakom izvedbom društveno angažirano, »svaka je izvedbena praksa uvijek i politička kritika«1), a Molièreove komedije podatne su za odapinjanje kritičke strelice u srž ljudske izopačenosti koja je kontinuirana i nepromjenjiva.

Uvidom u repertoar varaždinskog kazališta preko Molièreovih uprizorenja može se detektirati odnos kazališta i njegovog okruženja koji se međusobno zrcale. Kazalište kao neposredna živa umjetnost trenutka iza sebe ostavlja tek šture podatke (kazališnu cedulju, plakat, kritiku itd.). Sami naslovi u repertoaru ne otkrivaju posve bȉlo nekog kazališta, već njihova scenska realizacija, jer iz dramskog teksta tek nastaje stvaranje »teksta predstave« koji je u potpunosti dovršen u suradnji s publikom. Ni jedno uprizorenje istoga teksta nije isto; Tartuffe koji je trenutačno na repertoaru HNK u Varaždinu, premijerno izveden u prosincu 2021. godine, nije identičan Tartuffeu postavljenom dvadeset dvije godine ranije, a kamoli onome iz 1973. godine (tadašnjem Narodnom kazalištu »August Cesarec« u Varaždinu).

U prvom dijelu rada će biti prikazan dijakronijski slijed Molièreovih uprizorenja na varaždinskoj pozornici, uz pomoć dostupnih izvora analizirat će se recepciju na temelju koje se može stvoriti slika kazališta i njegovog društveno-povijesnog konteksta. U drugom dijelu će se izdvojiti uprizorenja kojima Molière postaje »naše gore list«, progovara kajkavski i kojim je varaždinsko kazalište izgradilo trajno prepoznatljiv identitet.

1.

Molière se prvi put na repertoaru nalazi 23. svibnja 1952. godine. Tada je postavljena komedija u tri čina, Umišljeni bolesnik u prijevodu Ise Velikanovića i režiji Mirka Perkovića. U onodobnoj oskudnoj građi o predstavama nalazi se pokoja kazališna cedulja ili kritika u lokalnim novinama. Molièreov varaždinski debut ostao je tako zabilježen u kritici Petra Žuljevića koji već u naslovu pohvaljuje predstavu ističući da je Umišljeni bolesnik »posljednja i najbolja premijera u ovoj sezoni« (1951./52.) te da »je ovakvo nešto davno neviđeno u Varaždinu«. Pohvaljuje i samog autora jer su »gotovo sve njegove drame škola zdravog shvaćanja života, zdravog razuma...itd.« Vrijeme ranih 50-ih godina 20. stoljeća pod izrazitom su kontrolom tadašnjeg socijalističkog režima, stoga u tom duhu kritičar zamjera satiričnost izvedbe jer u novom državnom poretku vlada društvena idila koju nije potrebno izvrgavati ruglu i dovoditi u pitanje sustav koji je besprijekoran: »Ova Molierova satira mogla bi nam se u sadašnjem času činiti nepravednom, ako ne i apsurdnom. No trebamo stvar uzeti u vremenu o kojem se radi. Ondašnje je liječništvo bilo zaista u velikoj mjeri šarlatanizam i ignorantizam, koje se oslanjalo na proučavanje knjiga i autoritet citata, a ne na empiriju i eksperimenat. Uzevši dakle ovu satiru u svoje vrijeme, ona je u najvećoj mjeri opravdana.« O promjenama u razmišljanju i životu Molièreova i sadašnjeg, socijalističkog doba, ističe da »kartezijanizam je bio onda od univerzalne upotrebe, a naši ljudi vrlo su malo kartezijanci«.2)

Zbog velikog uspjeha Molièreove komedije, za samo sedam mjeseci, 27. prosinca 1952. godine, Dražen Grünwald postavlja Učene žene, komediju u pet činova u prijevodu Dragoslava Ilića. U kulturnoj kronici Varaždinskih vijesti naslovljena je kritika »Najbolja teatarska izvedba u Varaždinu« na početku koje se odmah ograđuje o mogućim aluzijama na društvenu suvremenost, jer predstava »kritizira društvene nastranosti svoje dobi«. Kao do sada u Varaždinu, ali ni igdje »u zemlji« nije viđena takva novina, piše kritičar, ističući veliku koncertnu dvoranu kao scenski prostor, ali i ukidanje tzv. »četvrtog zida«, budući da je predstava »koncipirana na fuziji gledališta i pozornice«. Za godinu dana isti se redatelj laća nove Molièreove komedije, Škrca, o čijoj premijeri 20. prosinca 1953. nema sačuvanih tiskovina. Predstava je zasigurno dobro primljena, jer u pedesetima Molière gotovo ne silazi s varaždinske pozornice. Tako su 9. ožujka 1955. godine na repertoaru Scapinove spletke, komedija u tri čina u prijevodu Mladena Škiljana i režiji Berislava Brajkovića, a 24. siječnja 1959. George Dandin ili Nasamareni muž u prijevodu i režiji Vladimira Gerića.

U Scapinovim spletkama u maniri commedie dell’arte glumci u »putujućoj trupi« pred publikom se pripremaju za predstavu, odijevaju kostime i slažu scenografiju, čime su publici pružili »osvježenu interpretaciju« klasičnoga komada. Nepotpisani autor kritike pokazuje svoje poznavanje Molièreovih komada i zaključuje: »Moliereom, njegovim dramaturškim i stvaralačkim radom, ostvarena je garancija dvojega: stalno podržavanje svježine pučkog humora i oslobađanje od neukusnosti naturalizma«.3) Predstava George Dandin je također popraćena pohvalama u Varaždinskim vijestima, a posebice »vizuelni element« sveden na minimum zbog »potrebe štednje«, a koji je k tome i uspio zbog »domišljatosti režisera« koji je ujedno bio i scenograf. Posebno pohvaljuje muški dio ansambla predvođen mladim »rasnim glumcem« Ivom Serdarom kao Lubinom i Zvonkom Torjancem koji je »glasom i gestom i mimikom dočarao smiješnu tugu jadnog Georgea Dandina«. Isti redatelj, tada u stalnom angažmanu u varaždinskom Narodnom kazalištu »August Cesarec« postavlja Školu za žene čija je premijera bila 21. listopada 1961. godine.

Time završava prvi ciklus uprizorenja čak šest naslova Molièrea na varaždinskoj pozornici u deset godina sredinom 20. stoljeća i predstavljanja velikog francuskog komediografa koji je prihvaćen s odobravanjem kao pravo kazališno osvježenje. Oduševljenje kritike i publike Molièreom, redateljskim inovacijama i glumačkim kreacijama u drugi je plan potisnulo ideološko uvjerenje ili »partijski zadatak« da se niječe poveznica prikazanih negativnosti društva s tada aktualnima strukturama i ističe da je riječ o »ondašnjem« Molièreovom dobu. Posezanje za Molièreom u tom razdoblju varaždinskog kazališta i postignuti uspjeh zasigurno leže i u činjenici da u ansambl dolaze mladi glumci, tzv. Gavellini učenici, koji unose novi elan kojim s lakoćom mogu utjeloviti plejadu iznimnih likova francuskog komediografa.

U desetljećima koja slijede odustaje se od učestalog uprizorenja Molièreovih komada, što zbog zasićenja, što zbog drugih repertoarnih odrednica, napose od dolaska redatelja Petra Večeka u drugoj polovici 70-ih kada je uočljivo okretanje prema suvremenom hrvatskom repertoaru i modernom ukusu te mladoj urbanoj publici. Ipak, 12. svibnja 1973. Gerić je uprizorio Molièreova Tartuffea, a u 80-ima Dejan Šorak Školu za žene, 5. listopada 1981. Tek potkraj 90-ih, koje slove za novi kazališni vrhunac, Veček je režirao Don Juana i Tartuffea. »Da je najbolje hrvatsko kazalište HNK u Varaždinu potvrdio je u petak svojom najnovijom premijerom – Molièreovim Don Juanom u režiji Petra Večeka i u izvanrednom prijevodu Radovana Ivšića.«4) Mira Muhoberac u kritici u Hrvatskom slovu otkriva što joj je, desetak dana prije premijere, održane 12. prosinca 1997., Petar Veček rekao o postavkama svoje redateljske poetike: »Radim umornog Don Juana. Ciničnog i ironičnog prema svima, pa i prema ženama. Don Juana sam spojio s Mizantropom. Za naslovnu ulogu Don Juana odabrao sam mladog i vrlo talentiranog Marinka Prgu, glumca koji na pozornicu donosi tajanstvenost. U jednom trenutku u predstavi Don Juan Prga zauzima položaj raspetoga Krista. U spojevima prizora pozornicom prolaze glumci, putnici. Prosjaka, odnosno Prosjakinju, igra Mirjana Sinožić. Kad otvori svoj kofer, vidi se da nosi oltar. Osim s Mizantropom, Don Juana nastojim spojiti i s Beckettovim svijetom.«5)

Nakon odgledane predstave Mira Muhoberac piše svoje dojmove, ne samo o predstavi, već o kazalištu i gradu u koji je predstava uronjena i iz koje je crpila atmosferu: »Umjesto Beckettova pijeska, varaždinski su glumci i stvaraoci predstave u svojim putnim torbama spakirali nadu, ljubav, prijateljstvo, obećanje. (...) To nije ni čudovitost ni melankolija ni smijeh ni nada. To je – Varaždin.«6)

Sve do 2015. godine, kada Vinko Brešan postavlja Škrca, Molière nije bio na repertoaru. Uz aktualnu predstavu Tartuffe, Tartuffe, Tartuffe u režiji Ivana Plazibata, premijerno izvedenu 17. prosinca 2021., nepunih mjesec dana prije 400. godišnjice Molierèova rođenja. Bogati trgovac Orgon u svoju obitelj dovodi Tartuffea koji je očarao njega i njegovu majku Pernel. Ističući prijateljevu pobožnost i poniznost, naivni i opčinjeni Orgon dolazi u sukob sa svojom obitelji za koju je pridošlica običan varalica. Tartuffe, slatkorječiv licemjer i lažni kršćanin, vješto manipulira Orgonom koji na kraju shvaća svoju zabludu.

Tartuffe je u tri čina prvi put izveden 12. svibnja 1664. u sklopu velikih dvorskih svečanosti u Versaillesu, dok je integralna verzija u pet činova prikazana 29. studenog iste godine pred članovima kraljevske obitelji u Le Raincyju u blizini Pariza, no voljom utjecajnih crkvenih krugova kojima su smetale religijske konotacije, a u kojima su se prepoznali, zabranjen je. Molière u predgovoru tiskanom izdanju svoje komedije 1669. godine kada je zabrana prikazivanja konačno ukinuta, a on dobio dopuštenje za njezino objavljivanje, piše: »Čovjek lako podnosi prijekor, ali teško podnosi porugu. Spreman je da ga smatraju zlim, ali nipošto ne želi da ga smatraju smiješnim.«

2.

Iz dijakronijskog slijeda dade se zaključiti da je Molière najzastupljeniji autor pedesetih godina 20. stoljeća sa šest uprizorenih komedija, koliko je uprizoreno u sljedećih šezdeset godina. Međutim, još su četiri naslova, s ukupno osam premijernih izvedbi, ključna za potpuniji pregled važnosti Molièrea u repertoaru varaždinskoga kazališta. Dijelovi prijevoda, komedije pisane po motivima nekih Molièreovih komada, adaptacije, prilagodbe, lokalizacije, tj. razni oblici prerada, vrijedna su građa hrvatske baštine iz koje se od druge polovice 20. stoljeća do danas iznova pronalaze motivi za nova čitanja, teme za nova razmišljanja, ideje za nova kreiranja dramskih situacija koje je izvorno osmislio Molière. Ovdje se ne radi samo o prebacivanju toposa i vremena, već o transformaciji mentaliteta koji se ostvaruje – u jeziku. On je »živ« i djelatan, prenositelj i stvaratelj iskustva istodobno. U kajkavskom jeziku kazalište je autentično, kazališno iskustvo neposrednije, a Molière autentičniji od njega samog.

Jezik nije preslika stvarnog svijeta, već nam služi da prenosimo svoje misli, osjećaje, zapažanja, ali također da organiziramo vlastito znanje i vlastite misli. Temeljna poveznica svih naših sposobnosti nije komunikacija, već mentalna organizacija stvarnog svijeta, dakle značenje ili subjektivan »pogled na svijet«. »Govorne radnje su autoreferencijalne i konstituiraju zbilju – izazivaju transformaciju umjetnika i gledatelja.«7) Ako se kazalište nužno referira na zbivanja u vječnom prezentu i mjestu svoga okruženja, tada je neosporna činjenica da je aktualni jezik sredine podatan za najviši oblik reprezentacije zbilje.

Plodne molièreovske pedesete godine 20. stoljeća, zatim kazališni repertoar do danas, treba nadopuniti naslovima »s kajkavskim pogledom na svijet«. Riječ je o četiri komedije s ukupno osam premijera. One su spoj Molièrea, kajkavske dramske baštine i kreativnih intervencija umjetnika tijekom rada na predstavama u varaždinskom kazalištu.

Baron Tamburlanovič ili pelda nerazumnoga potrošlivca, »igrokaz vu treh pokazah, koji je spredelal i pripravil« Marko Fotez, a u režiji Janka Marinkovića premijerno je po prvi put izveden 23. rujna 1953. godine. Ova kajkavska komedija nepoznatog autora slovi kao jedna od ponajboljih hrvatskih komedija 18. stoljeća. Pronađena je u 19. stoljeću, kad je i tiskana njezina kraća verzija, a od tada traje i neprestani istraživački, kako znanstveni, tako i kazališni interes za nju. Radnja starije, duže verzije, odigrava se »vu Raguzi«, a kasnije, kraće verzije, u Krapini. Prema podacima iz rukopisa duže verzije, izvodila se od 1802. u sjemenišnom kazalištu u Zagrebu. Povjesničari književnosti nisu suglasni u određivanju izvornika ove komedije, jer se ne može sa sigurnošću tvrditi je li nepoznati autor kajkavske komedije poznavao Molièrea ili je tekst nastao posredstvom prijevoda, preradba ili odjeka u nekim drugim preradama, je li iz njemačkog teksta itd.8)

Tako Fancev tvrdi da je prvotni kajkavski Tamburlano pravi pravcati Molièreov Le Bourgeois Gentilhomme9), Batušić također: »Od djela koje nisu njemačke provenijencije, prikazivan je samo Baron Tamburlano, kojemu je uzor bio Molièreov Građanin plemić«.10) Fotez piše da je komedija samo »blijeda adaptacija Molièreova Građanina plemića’«, a Rafo Bogišić zastupa stav da je nepoznati pisac pred sobom imao original, »ovaj put Molièreovog Građanina plemića«, s namjerom da »stvori komediju domaćeg kajkavskog ugođaja«.11) Građanska komedija s odgojno-didaktičnom notom racionalističko-prosvjetiteljske filozofije, s elementima komedije dell’arte i ludičke funkcije, »predstavlja upravo takav književni model kakav je reprezentativan za književna djela hrvatskog narodnog preporoda«.12) Stari Tamburlano krši strogu društvenu hijerarhiju želeći se uzdići visoko na njoj. Dok je kod Molièrea riječ o vrlo bogatom plemiću, baron Tamburlano živi na dug i svoj status želi kupiti tuđim novcem. Naivan i lakomislen starac na kraju odustaje od svoje ambicije, a negativan lik, fiškališ Vrtirep, biva kažnjen, pa komedija završava s jasnom moralnom poukom.

13. lipnja 1975. godine istu komediju postavlja Vanča Kljaković. Treće uprizorenje pod naslovom Čini barona Tamburlana premijerno je izvedeno 28. veljače 2019. godine u režiji Krešimira Dolenčića. Mjesto radnje je iz Dubrovnika u ovoj predstavi smješteno u Varaždin.

George Dandin iliti Jarne bogati od Ivanečke Purge premijerno je izveden 5. listopada 1979. godine u režiji Petra Večeka. Tekst predstave sastavljen je od fragmenta adaptacije komedije George Dandin nastao pod perom Frana Krste Frankopana, naslovljen Jarne bogati, kajkaviziranog i lokaliziranog prijevoda Jovana Jovanovića, kao i dubrovačke preradbe iz 18. stoljeća, Ilija aliti mož zabezočen. Ivanečka Purga, malo mjesto u Varaždinskoj županiji lokalizacijom je postalo dom Molièreovom Dandinu, dubrovačkom Iliji i Slovencu Jarneu.

George Dandin ou le Mari confondu, komediju u tri čina, točnije farsu s elementima drame u kojoj je naslovnu, tužno-smiješnu ulogu s autobiografskim karakterom igrao sam Molière 1668., koju godinu prije no što će je Frankopan prevoditi u tamnici. To je prvi doticaj s Molièreom u nas, jedan od tada rijetkih prijevoda francuskog komediografa uopće.

Fran Krsto Frankopan, jedan od najuglednijih i najutjecajnijih hrvatskih plemića 17. stoljeća, intelektualac i zaljubljenik u umjetnost, 1670. boravio je u bečkoj tamnici, a potom je bio premješten u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt), gdje je zbog veleizdaje osuđen na smrt u travnju 1671. Pretpostavlja se da je Frankopan počeo prevoditi unutar tih godinu dana boravka po austrijskim tamnicama, najprije u Beču te u Bečkom Novom Mjestu gdje su tamnički uvjeti bili znatno pogoršani, pa posao nije dovršio. U tamnici je, uz brojne rukopise, pronađen fragment adaptacije Molièreova Georgea Dandina, u hrvatskoj inačici pod naslovom Jarne bogati.

Frankopan je ovu Molièreovu komediju prevodio izravno s francuskoga jezika te ju je ne samo adaptirao nego i lokalizirao u domaću sredinu. Frankopanova adaptacija obuhvaća tri uvodna i nekoliko redaka četvrtoga prizora prvog čina komedije. Naslovni lik dobiva ime Jarne, a u sačuvanom fragmentu pojavljuju se samo dvije osobe, prevareni muž Jarne i sluga ljubavnika njegove žene Budimoder, koje je Frankopan karakterizirao kao Slovence i koji govore slovenskim dijalektom (pretpostavlja se da je u pitanju kranjski, dolenjski i/ili štajerski onodobni dijalekt). Jarne je tada bilo često slovensko ime, a ime sluge Budimoder (u Molièrea Lubin), što znači »budi mudar«. Pretpostavlja se da je mladog ljubavnika (koji se u fragmentu ne pojavljuje) Frankopan zamislio kao Hrvata koji se služi Frankopanovim uobičajenim idiolektom, hrvatskim jezikom (mješavina čakavskog govora uz upotrebu kajkavskih i štokavskih elemenata). To se zaključuje iz samog teksta, kad je ljubavnik Jarneove žene najavljen kao »žlahtan gospud z horvackega orsaga« (plemenit, fin gospodin iz hrvatske zemlje) i »Horvat moder« (mudri Hrvat).

Tu prepotstavku potrkjepljuju i didaskalije, pisane u hrvatskoj kajkavštini. Frankopan spominje i sluškinju Katricu (Claudine), dok roditelji Dandinove žene u Frankopana nose germanizirano prezime Hozenbosser (Monsieur i Madame Sotenville). Izbor (slovenskoga) narječja vjerojatno je motiviran funkcionalnošću tj. instrument je lokalizacije i dijalektalnih komičkih efekata, rabljenih već u renesansnim komedijama, primjerice u Držića, pa i u samoga Molièrea. Frankopan nije naučio slovenski jezik samo od služinčadi i podanika na svojim slovenskim posjedima, nego u svojoj obitelji. Njegova majka, barunica Marija Paradeyser, koja je umrla već za njegova djetinjstva, bila je iz kranjskog plemstva, kao i maćeha Doroteja Haller barunica Hallersteinska, koja je umrla u Ljubljani kad je Fran Krsto imao već šesnaest godina.

Frankopanov fragment adaptacije pravo je filološko, teatrološko i kulturološko blago. U 18. st. u hrvatskoj književnosti prevladava francuski ukus i stil. čitaju se knjige na francuskom i uči se francuski jezik. U skladu s time najzastupljenija vrsta dubrovačke književnosti su prerade francuskih komedija, tj. frančezarije. To nisu bili »obični prijevodi, nego više od toga: bile su adaptacije, prilagođene sredini i vremenu«.13) Predstavu Jarne bogati od Ivanečke Purge prožimaju tragične sudbine su/autora, različiti povijesni konteksti, kao i različitost jezika koje je vješto ujednačio i pod krov Ivanečke Purge smjestio Tomislav Lipljin.

Ilija Kuljaš. Kaj? Ča? Što? – tu preradbu Molièreova Građanina plemića »na kajkavski ponešto prepjevao Tomislav Lipljin, duh hercegovački udahnula Matija Prskalo, splitski Stojan Matavulj, a Ivica Plovanić slavonski. Tekst samo za ovu izvedbu preuredio i glumce dubrovački naučiti pokušao Ivica Kunčević«, piše u programskoj knjižici predstave koja je premijerno izvedena 21. svibnja 1993. godine. Preradba Molièreova Građanina plemića nepoznatog autora iz 18. ili 19. stoljeća prikazuje komičnu sliku slobode sa sociokulturnim konfliktima različitih hrvatskih mentaliteta.

Kao što je već spomenuto, »zanos za sve što je francusko, a prema talijanskom nazivu ‘francesaría’«14) ili kao »općeeuropska moda i sklonost prema francuskoj kulturi«15) u Dubrovniku je zahvatila i dramsku književnosti i kazalište što je dovelo do prijevoda jednog od književnih velikana, Molièrea. Dubravko Jelčić objasnit će to ovako: »Izgubivši više stvaralačku snagu (jer je Držića teško bilo dostići, još teže prestići), više nego stvaralačke poticaje, komediografija u Dubrovniku u 18. stoljeću ustupa mjesto prijevodima francuskih djela, ponajviše Molièreovih«.16)

Bogišić ističe kako je Ignjat Đurđević 1721. napisao i time objasnio kolika je uistinu bila važnost Francuske u Dubrovniku: »Ovdje vlada francuski jezik i tko ga zna makar površno smatra se prvim čovjekom na svijetu«.17) Jelčić, uglavnom anonimne, prevoditelje naziva »prevoditelji – adaptatori«, jer tekstove nisu samo prevodili iz francuskog na dubrovački, već su ih lokalizirali pazeći da ne promijene stil i duh Molièrovih komedija. Slobodan Prosperov Novak navodi kako je »(...) teatar u dvadesetim i tridesetim godinama 18. stoljeća cvjetao u Dubrovniku. Ondje su se s velikim uspjehom izvodile frančezarije, kako su nazivali domaće vrlo slobodne adaptacije Molièrovih komedija«.18) U vrlo kratkom vremenu od 34 Molièreove komedije prevedene su 24, koje su bile i izvođene. Prevoditelji su, kako Novak ističe, aludirali u svojim dopunama na snažan konzervativizam dubrovačke sredine »dotičući se svih ozbiljnijih socijalnih pitanja«19), pa je u Molièreove komedije utkana živa i zanimljiva dubrovačka svakodnevica. Tako kod Ilije Kuljaša nalazimo scene koje ničime ne nalikuju onima u Molièrea, uz one neskriveno preuzete iz Građanina plemića, s replikama katkad potpuno istim, dok je cjelina znatno skraćena i podložna manjim prilagodbama.

Autor Ilije Kuljaša tako preuzima obrazac specifičan za commediju dell’arte, napisavši dubrovačku komediju iznova, koristeći elemente preuzete iz Molièreova djela, a da se očito ni najmanje nije brinuo o ikakvoj »vjernosti izvorniku«. U varaždinskoj predstavi autorstvo se proširilo, tj. ona je »prerada prerade« koju grade sami glumci i redatelj, unoseći mentalitete svojih govornih ishodišta. Tako je u »punom autorstvu« predstava postala autentična, a varaždinsko kazalište potvrdilo svoj senzibilitet prema živom govorenom jeziku, u ovom slučaju – jezicima.

3.

Misli bolesnik iliti Hipokondrijakuš, »jedan igrokaz vu treh pokazah« još je jedna kajkavska komedija nepoznatog autora koja se često se dovodila u vezu s Molièreom. Pod nazivom Misli bolesnik iliti hipokondrijakuš sačuvana je komedija koja je prikazana 1803., a obnovljena 1808. u Zagrebačkom sjemeništu; »Producta in Theatro seminaristico Anno Domini 1808«, stoji na prvoj stranici rukopisa. Na rukopisu još piše da je »spiritus« predstave bio Georgius Asperger. Dramaturška analiza danas ukazuje da je riječ o kajkaviziranoj i djelomice originalno lokaliziranoj preradbi Molièreova Umišljena bolesnika / Le malade imaginaire.«20)

To je djelo u varaždinskom kazalištu uprizoreno čak triput: najprije 27. rujna 1969. godine u režiji Borislava Mrkšića, potom 1988. ansambl potpisuje režiju, a kao glazbeno scensko djelo premijerno izvedeno 16. lipnja 2015. režira Ozren Prohić, a dirigent je Saša Britvić. Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš i Le malade imaginaire M. A. Charpentiera spoj je dramskog i opernog: »Vrijednost predstave prije svega leži u kulturološkom i istraživačkom smislu, najviše u spoju slojevite i scenski poticajne hrvatske kajkavštine s početka 18. stoljeća i Charpentierova glazbenoga prinosa napisana za klasicističkoga Molièreova Umišljena bolesnika, u sintezi komedije-baleta i hrvatske komedije, s goldonijevskim elementima komedije dell’arte, više u pokušaju približavanja opernoga i dramskoga izraza i stvaranja mogućega novog života varaždinskoga kazališta nego u naglašavanju komedijskih i prosvjetiteljskih elemenata.«21) U programskim knjižicama i kritikama za prve dvije dramske izvedbe nailazimo na tvrdnje ili opovrgavanja da je to djelo također prerada i lokalizacija Molièreovog Umišljena bolesnika.

U najavama, osvrtima, kritikama i kazališnoj promidžbenoj građi za treće, ovaj put glazbeno-scensko uprizorenje, Molière se više ne spominje. Tako Dalibor Foretić decidirano tvrdi da »Misli-bolesnik nema nikakve veze s Molièreovim Umišljenim bolesnikom, kako bi se iz naslova moglo zaključiti«.22) U Varaždinskim vijestima pak Marijan Varjačić piše da »Hipokondrijakuš je komedija izrazito vezana uz kajkavsku sredinu, premda je neprijeporna i veza s molièreovskim tipom umišljenog bolesnika.23) »Neizvjesno je pak jesu li autori Barona Tamburlana i Hipokondrijakuša, koji su dovođeni u vezu s Molièreovim komedijama, poznavali djela tog francuskog i svjetskog klasika u originalu, ako su ih uopće poznavali, ili su se i oni s njima upoznali posredstvom prijevoda, preradba ili čak odjeka u nekom njemačkom dramskom tekstu.«24) Budući da se nije pronašao »predložak za dvije posebno zanimljive komedije: Čini barona Tamburlana i Misli bolesnik iliti Hipokondrijakuš«,25) o Molièreovoj komediji kao izvorniku možemo samo nagađati. Međutim, nepobitno je da »od Čina barona Tamburlana preko Misli bolesnika iliti Hipokondrijakuša, pa do komedija Tituša Brezovačkog, ovaj komediografski model dominantan je u našoj dramaturgiji prve polovice 19. stoljeća«.26)

Nakon odgledane predstave 1988. godine, kritičar opaža da »Hipokondrijakuš (...) vrlo dobro komunicira s publikom koja, naročito u tom kraju, doživljava svako postavljanje kajkavske baštine na scenu kao kulturni praznik«.27) Kontinuitet takvog »praznovanja« u povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu intenzivan je, inovativan i odvažan, pa se kajkaviziraju i lokaliziraju starofrancuske srednjovjekovne farse, William Shakespeare, Bulgakov, ali nastaju i suvremene kajkavske drame, kako za odrasle, tako i za djecu. U tom kontekstu, malobrojna dramska kajkavska baština u cijelosti je obuhvaćena u varaždinskom repertoaru, u novim preradama, osuvremenjivanjima i time je otvorena mogućnost za buduća uprizorenja »na način naših starih« koji su izvore koristili u njima potrebnoj mjeri sa svrhom da postojeće tekstove nastane novim stanarima iz našeg susjedstva, kako bi komičnost pojačali, a kritičku oštricu izoštrili.

Ukratko, u sedamdeset godina repertoara varaždinskog kazališta, od prve izvedbe Molièrea, održano je dvanaest komedija u vjernim prijevodima s francuskog i osam premijera u kojima je veliki svjetski komediograf suautor, dio domaćeg autorskog tima s neznanim i znanim piscima, redateljima i glumcima. A ukupno dvadeset predstava od druge polovine 20. stoljeća pokazatelj je kontinuiteta prisutnosti Molièrea na varaždinskoj pozornici.

___________________
1) Pavis, P., Pojmovnik teatra, Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 273.

2) Žuljević, Petar, Molierov »Umišljeni bolesnik«, Varaždinske vijesti, 1. lipnja 1952.

3) Varaždinske vijesti, 14. travnja 1955.

4) Ciglar, Želimir, Vitez i njegov dvojnik, Večernji list, 15. 12. 1997.

5) Muhoberac, Mira, Don Juan u Varaždinu, Hrvatsko slovo, 12. 12. 1997.

6) Ibid.

7) Vidi u: Fischer-Lichte, Erika, Estetika performativne umjetnosti, preveo Sulejman Bosto, Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, 2009., str. 19.

8) Hećimović, Branko, Predgovor u knjizi Pometova družba, u: Antologija hrvatskog humora, knj. 3., Zagreb 1973., str. 17.

9) Fališevac, Dunja, Kajkavska komedija »Čini barona Tamburlana« u: Dani Hvarskog kazališta, Stoljeća hrvatske dramske književnosti i kazališta, HAZU i Književni krug Split, 1975.

10) Batušić, Slavko, Komediografija Tituša Brezovačkoga, u: Djela Tituša Brezovačkoga, SPH, knj. 29, Zagreb 1951., str. 12.

11) Bogišić, Rafo, Književnost prosvjetiteljstva, u: Franičević M., Švelec, F., Bogišić, R., Od renesanse do prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske književnosti, knj. 3., Zagreb 1974., str. 362.

12) Fališevac, Dunja, Kajkavska komedija »Čini barona Tamburlana« u: Dani Hvarskog kazališta, Stoljeća hrvatske dramske književnosti i kazališta, HAZU i Književni krug Split, 1975., str. 475.

13) Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti, 2. izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997., str. 86.

14) Deanović, Mirko, Dubrovačke preradbe Moliereovih komedija, knj. 1, dio prvi, Stari pisci hrvatski, JAZU, knj. 36., Zagreb, 1972., str. 7.

15) Prosperov Novak, Slobodan, Frančezarije u: Leksikon hrvatskih pisaca, ŠK, Zagreb, 2000., str. 220.

16) Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, 2. izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997., str. 86.

17) Bogišić, Rafo, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 3., Liber, Zagreb, 1974., str. 350.

18) Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 2004., str. 204.

19) Prosperov Novak, Slobodan, Frančezarije u: Leksikon hrvatskih pisaca, ŠK, Zagreb, 2000.

20) Foretić, Dalibor, Fašničko spelavanje, časopis »Gesta« 29-30-31 / 1988., Kazalište »A. Cesarec«.

21) Muhoberac, Mira, Dvije izvrsne uloge, Vijenac, 26.11.2015., str.19.

22) Foretić, Dalibor, U naručju baštine, Varaždinske vijesti, 27.12.1988.

23) Varjačić, Marijan, Zajedničko djelo glumaca, Varaždinske vijesti, 29.12.1988.

24) Hećimović, Branko, Predgovor u knjizi Pometova družba, u: Antologija hrvatskog humora, knj. 3., Zagreb 1973., str. 17.

25) Bogišić, Rafo, Književnost prosvjetiteljstva, u: Franičević, M, Švelec, F, Bogišić, R., Od renesanse do prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske književnosti, knj. 3., Zagreb 1974., str. 362.

26) Fališevac, Dunja, Kajkavska komedija »Čini barona Tamburlana«, u: Dani Hvarskog kazališta, Stoljeća hrvatske dramske književnosti i kazališta, HAZU i Književni krug Split, 1975.

27) »Hipokondrijakuš« u varaždinskom kazalištu »August Cesarec«, 25.12.1988., piše Branko Vukšić.