Molière na splitskoj pozornici

Jedan od najvećih dramskih pisaca, komediograf Molière, pravim imenom Jean Baptiste Poquelin, odavno je sastavni dio europske kulturne baštine. Književnim opusom uspoređivan s Balzacom, svjetskoj je književnoj i kazališnoj baštini ostavio veliku galeriju likova i karaktera iz svih sredina francuskog društvenog života 17. stoljeća. Kao komediograf Molière je oživio mnoštvo neprolaznih likova i karaktera, bez obzira je li riječ o komedijama karaktera, situacije, govora, lakrdiji ili farsi i sl. Osim poticaja iz starih književnosti, ponajviše talijanske i španjolske, na tragu komedije erudite ili komedije dell’arte, na pozornicu je – i kao pisac i kao glumac – oživio lica i karaktere što ih je vidio u svojoj sredini i među suvremenicima, zbog čega je i sam postao predmetom objeda i skandala. Gotovo da nema teme ili životnog sadržaja njegova vremena, pod svevlašću velikog Louisa XIV., koji nije utjelovio lucidnošću svojega komediografskoga talenta. Svjedoče o tome brojni komadi od kojih su danas većina klasična i nezaobilazna kazališna literatura: Kaćiperke, Škola za žene, Škola za muževe, Tartuffe, Don Juan, Mizantrop, Liječnik protiv svoje volje, George Dandin, Građanin-plemić, Škrtac, Učene žene, Umišljeni bolesnik i dr. U književnosti je prihvaćeno mišljenje da je riječ o djelima univerzalnoga karaktera, pa ne iznenađuje da je izvođenjem, prevođenjem i preradbama ili lokalnim adaptacijama postao baština cijeloga svijeta.

Hrvatska se kultura može pohvaliti činjenicom da je odavno »posvojila« Molièrea. Prvo, Frankopanovim prijevodom njegova Georgea Dandina, dvije godine nakon versailleske predstave, a potkraj XVII. i XVIII. stoljeća preradbama, ponašivanjima i prilagodbama u dubrovačkoj sredini, poznatijima kao frančezarije. Poznato je da su od 34 Molièreove komedije na dubrovački i za dubrovačke prilike i pozornicu prevedene i prilagođene njih 24. Lokalizacija na dubrovački vidi se i u naslovima Jarac u pameti (Umišljeni rogonja), Tarto (Tartuffe), Ilija aliti Muž zabezočen (George Dandin), Nemoćnik u pameti (Umišljeni bolesnik), Andro Stitikeca (Škrtac), u čemu su se isticali Ivan Bunić ml., Petar Bošković, Josip Betondić, Frantica Sorkočević i Marin Tudišević.

Na prisutnost Molièrea u splitskoj kulturnoj sredini i na kazališnoj pozornici, podsjetit ćemo apostrofiranjem predstava koje nam podastire kronika kazališnih zbivanja te njihovim odjecima u novinama.

1.

Prema dostupnim podatcima, čini se da su prve izvedbe Molièreovih komada bile 1922. godine u povodu obilježavanja tristote godišnjice piščeva rođenja. Tom prigodom igrane su dvije njegove komedije: Kaćiperke i Liječnik na silu, a šture informacije o njima donosi splitski list Život. Spominjući navedene komedije, kroničar lista podsjeća čitatelje na atmosferu u francuskom društvu u kojoj su komedije nastale te na njihov kratak sadržaj, a u »zadovoljavajućoj (splitskoj) izvedbi« ističe glumice O. Spiridonović, I. Pregarc te glumca Ivu Badalića kao Mascarillea. Za Liječnika na silu pak navodi se da je izvedba uspjela, da je gosp. smetlar-lekar bio odličan, a u drugom činu i »savršen«.1)

Orjunaško glasilo Pobeda također donosi vijest o predstavi Kaćiperke, u zajedničkom osvrtu na Strindbergov komad Lomača. Osim izvedbe navedenih drama, mogući razlog je i režija Nike Bartulovića, direktora kazališta i jednog od istaknutijih prvaka orjunaškog pokreta. Za uloge precioza u Molièreovu komadu, koje su igrale Ida Pregarc i Iva Badalić, kaže se da su bile »dosta dobre«, posebno potonja koja je »unela dosta stila i neprirodne afektacije« u svoju Madelon.2)

Teatrografija je zabilježila da je Molièreov Škrtac na splitskoj pozornici igran 1925. godine, u režiji G. Cvetkovića i igri splitskih glumaca, od kojih je – kako navodi Ivo Lahman – bilo preuzetno očekvati da uspjelo odigraju zahtjevan komad glumca i dvorskog pisca, koji je svojom komediografijom ispunjavao prohtjeve Louisa XIV. Naime, komad dobro »izgrađenih lica«, kakva su Molièreova, za splitski provincijalni ansambl bio je velik zalogaj, koji je »inteligentna i organizirana režija« uspjela predstaviti gledljivim. U komediji glavni lik Harpagona igrao je sam redatelj, »savjestan i inteligentan glumac«, čije gumačke snage ipak nisu bile takve da bi do kraja uspio izraziti kompleksni karakter glavnog lika, tim više što Molièreov lik nije toliko individualiziran kao shakespearovski likovi, pa je ostao »tipski, običajan i svakodnevni«.

Za režiju se navodi da je bila bez ukusa, a ništa bolji nisu bili ni kostimerija ni scenska rješenja. U cijelosti, predstava je bila neinteresantna, a unatoč evidentnim nastojanjima dojam nisu uvećali ni ostali glumci koji su u njoj sudjelovali, pa čak ni poznatiji Janko Rakuša u liku Cleanta. Mica Šekulin pak bila je »dražestna i neizrazita«, dok je bolji od ostalih bio gosp. Dijan u »groteskno poderotnoj ulozi La Flenchea«.3)

U prilagodbi Dinka Morovića Molièreov Škrtac je igran i 1970. godine u izvedbi kazališta Titovi mornari. Kronika navodi da je posrijedi »simplificirana i shematična obrada velikog teksta, lišena gotovo većine svojih scenskih kvaliteta i literarne simbolike«. U njoj su Molièreova lica pretvorena u blijede skice (...) kojima nedostaje najosnovnija dinamika akcije, potpuno su neduhovita i bez izražajne snage. Kroničar navodi da se »lucidna komedija naravi pretvorila u jeftinu burlesku«. U postavljanju teksta na pozornicu okušao se Boris Dvornik, intervenirajući u tekst gegovima i mizanscenskim bravurama, ne uspijevajući međutim uspostaviti unutarnju napetost. Predstava je stoga »djelovala mlitavo i kratkog daha«. Kroničar navodi da ni gluma u predstavi nije bila na razini; štoviše, bila je uprošćena, a glavni glumac Josip Genda, u liku Harpagona, bio je »monoton i neiznijansiran«, tek s nekoliko uspjelijih trenutaka.4)

U prosincu 1926. godine na splitskoj pozornici igran je Molièreov Tartuffe, u režiji i u glavoj ulozi g. Novakovića. Podsjećajući da je komad uistinu težak za kazališnu igru, jer ga jedni donose u stilizaciji a drugi u duhu karikature, čime ga približavaju komediji dell’arte, kritičar Lahman ističe da je time teško privući suvremenog gledatelja. Novakovićeva splitska režija prema kritičaru bila je odveć knjiška, »a likovi su dani bez imalo modernog retouchea-a i bez malo stilizacije koja bi podigla interes za mrtvu i naivnu radnju«. I Novakovićeva kreacija Tartuffea je bila takva, premda se u njoj naziru »lijepe glumačke osobine interpretatora«, što je bilo odveć malo kako bi se izrazila zaokružena ličnost. U skromnoj režiji ni glumci nisu bili bolji. Jedino je značajniji atribut zavrijedila gđa Dragić »odličnom interpretacijom jedne tipične molierovske soubrette«.5)

Na stranicama Jadranske pošte na predstavu se osvrnuo Ante Petravić. Podsjeća da je riječ o najsnažnijem Molièreovu djelu, po čijem je liku nastao i pojam tartiferije kao sinonim za hipokriziju, farizejštinu i licemjerstvo. Nakon što čitatelje ukratko podsjeća na sadržaj djela, spominje glumce koji su djelo igrali. Pri tome ističe g. Novakovića kao »najboljeg glumca kojega smo do sada imali u Splitu« i naglašava da je njegov »Tartif nešto veliko«. Uz njega, u svojoj ulozi odlična je bila gđica Dragić, dok su ostali glumci bili dobri, izuzevši nekoliko diletanata od kojih jedan nije ulogu niti naučio. Petravić na kraju ističe da publiku baš i nije privukla »jaka Molièreova satira« jer je gledatelja bilo malo.6)

Tartuffe je na splitskoj pozornici igran i 1938. u gostovanju zagrebačke drame. Prema izvještaju iz Novog doba, autora V.R. (Vojmila Rabadana), ovo je gostovanje pokazalo da bez prave klasike nije zamisliva organizacija reprezentativnog kazališta. Za pisca osvrta ovo djelo pripada Molièreovim djelima koja su izazvala ponajviše polemike, kritike i spletaka, a pet je godina samome autoru i »ogorčilo život«. Svoga Tartuffea, lik hipokrita koji se »pod krinkom pobožnosti uvlači u kuće naivne čeljadi«, Molière je gradio poznavajući staru lektiru. Međutim, da se djelo nije pojavilo u vrijeme vjerskih borbi u Francuskoj, po kroničaru ne bi zacijelo izazvalo toliko napada; jednih, uvjerenih da je tekst uperen protiv svake religioznosti, a drugih, misleći da kritika komedije upravo smjera na njih. Autor članka navodi da Molière svog junaka nije zamislio kao svećenika, nego kao »čovjeka, duhovnog savjetnika, koji, iako bez kvalifikacija, arbitrira u stvarima patriotizma; kao pojedinca koji nas može i mora, svojom zloporabom uzvišenih stvari ispuniti gnušanjem«. Zapravo, posrijedi je »majstorska studija jedne od vječnih i najodurnijih ljudskih mana pretvaranja i lisičenja u svrhu da se iz tuđe lakovjernosti izbije za sebe korist«.

Molièreov je Tartuffe na pozornici prikazivan u prijevodu Slavka Ježića, (»slikovitoj«) inscenaciji Ljube Babića, režiji Ka Mesarića te D. Dujšina u naslovnoj ulozi. Dok je Mesarićeva režija bila »klasična« i u nastojanju da sadržaj svake fraze dođe do izražaja, Dujšinova je kreacija bila »konzekventno izgrađena i zanimljiva«. Svojeg junaka on je donio kao »intelektualca rafinirana u pokvarenosti«, a ostvario ga je »poznatom intuicijom i dotjeranošću u izvrsnim detaljima mimike, maske i govora«. Lijepoj predstavi, navodi kroničar, glumci ostalih uloga bili su »šarolika i bogato diferencirana pozadina«.7)

O Molièreovu Tartuffeu Slobodna Dalmacija donosi vijest i 8.IV.1986., a povod joj je predstava igrana na sarajevskom MES-u. Nažalost, predstava u režiji Lj. Georijevskog, po riječima novinskog kritičara, bila je neuvjerljiva i slaba, riječju takva da je publiku rastjerala iz gledališta na polovici.8)

Ako je suditi po kazališnoj kronici, Tartuffe je igran i 1996. godine. U prijevodu Vladimira Gerića, dramatizaciji Žanine Mirčevske i u režiji Eduarda Milera, ansambl Drame HNK iz Splita polučio je izvanredan uspjeh predstavivši komad kao »pravi repertoarni i redateljski potez«. Za Anatolija Kudrjavceva, za kojega se ne može kazati da se razbacuje pohvalama, predstava je bila »složena od promišljenih sličica i sitnih majstorija kretanja«. U cijelosti je rezultirala »stvaralačkom čipkastom bujnošću i punoćom« kakva odavno »nije viđena na splitskoj pozornici«. Predstava je pokazala da su splitski glumci (Č. Martinić, D. Vukić, J. Genda, Z. Odak, T. Jurkić i drugi) kvalitetom dorasli za pothvate, što se događalo uistinu rijetko. Splitski Tartuffe je bio od »krvi i mesa, dostojan svjetskoga zla kao metarijalna činjenica, a ne kao puka dosjetka«, čemu je svoj prepoznatljiv doprinos osobito dala kostimografija Dinke Jeričević svojim »čudesnim sporazumom s kamenom Dioklecijanovih podruma«. 9) Navedene riječi bile su razlog kritičaru Obzora da napiše da je »riječ o vrsnoj predstavi«, ne propuštajući naglasiti da su to riječi panegirika koje »vječno narogušeni kritičar rijetko udjeljuje«.10)

Za novinarku Glasa Slavonije predstava Tartuffea bila je »drama prigušenih strasti, drama bezglasnog vapaja i krika nad izgubljenom iskrenošću«, možda »malo crna komedija i ponajprije freska jednog propadanja, duboka lirska drama izgubljenog čovjeka«.11) Da je riječ o djelu »koje je trebalo vidjeti na sceni«12) – u kojem je tekst prezentiran cjelovito i u sebi konzistentno, takoreći kao punokrvan tekst, negdje na razmeđu komedije i građanske drame, u kojoj je licemjerje središnji problem (...) koji zahvaća sva bitna područja ljudske egzistencije, potvrđuje i Ž. Ciglar u Večernjem listu. Pod naslovom Prizorište ljudske duše, apostrofira da je »riječ o istinskom kazališnom događaju koji se zbio u suglasju teksta, prostora i zajedničkog stvaranja ljudi – odličnog ansambla splitskog kazališta i, prije svega, izvrsnog redatelja«.13) Za razliku od navedenih ocjena, Dalibora Foretića (dijelom) je zasmetala »interpretativna ravnoća« uvjetovana sažimanjem teksta, koja je »u velikoj mjeri odmogla da se uhvati suština Molièreove komedije« i njegove »bespoštedne kritike prekomjernosti socijalnih osjećanja«.14) U osvrtu na dramski dio Splitskoga ljeta, Lada Žigo navodi da je »ansambl oduševio i publiku i kritiku« i da je svaki dio predstave bio toliko zanimljiv da se »čak izgubio osjećaj glavnih i sporednih likova«.15) U tim riječima zacijelo se kriju razlozi zašto je Miller dobio nagradu Splitskoga ljeta, s obrazloženjem da se »pokazao apsolutnim vladarom situacije, očuvavši diskretnost djelovanja, a ipak preuzimajući punu kontrolu nad svakim kontekstom i nad svakom riječju«.16)

Na temu Molièreova licemjera Tartuffa Sanja Ivić napisala je (eruditski) tekst Tartuffeerija, kojem je i Stručno povjerenstvo Nagrade za dramsko djelo Marin Držić dodijelilo drugu nagradu. Predstava je doživljena kao prava posveta kazalištu, a svoje je uprizorenje doživjela na sceni splitskoga kazališta u režiji Gorana Golovka. Mlaki pljesak kojim je razočarana publika doživjela predstavu17) u osvrtu Jasena Boke dobio je nove intonacije.

Po njemu, riječ je o nemaštovitu i posve papirnatu komadu koji ima ambiciju zvati se komedijom, a priča o glumcima koji pripremaju Molièreovu komediju u jednom kazalištu – i koji pritom i privatno govore u nekakvu lošem aleksandrincu banalnih rima – niz je općih mjesta o životu u kazalištu u kojem nema ni dramskog ni komediografskog elementa. Osim što iritira i samom pomisli da glumci i privatno raspravljaju nekim pojednostavnjenim Molièreovim jezikom, »kod publike to može izazvati ironičan komentar«. Boko navodi da su se u predstavi glumci »našli na vjetrometini papirnatih karaktera, nepostojeće radnje i ubitačnog falš-aleksandrinca. Iz toga se rodilo nekakvo recitiranje, koje nije bilo uvijek razumljivo, a kako iza svih tih riječi ne stoji nikakav smisao ili dramska radnja koja bi nečemu vodila, sve se skupa pretvorilo u noćnu moru otužne produkcije koja ne zna ni komu je namijenjena ni zašto se tu našla. Glumce se onda može tek nabrojiti, bez obzira što se svaki od njih individualno dovijao kako naći smisao u drami koja ga nema i stvoriti karakter koji bi bio više od papira i imao neke unutarnje razloge djelovanja. (...) Što su i zašto glumili, pitanje je na koje je teško naći suvisao odgovor, pa je otužno bilo gledati ansambl za koji je očito da bi mogao odigrati nešto kvalitetno ili duhovito, nešto što bi se uopće dalo gledati, kako luta besmislom ove produkcije«. Iako se kazališna Uprava trudila predstaviti tekst velikim događajem, a predstavu iznimnom, ostaje, Bokinim riječima, »(...) zijevanje, niz neodgovorenih pitanja i publika koja razmišlja kako što prije napustiti kazalište«.18)

Za kazališnu sezonu 2001./2002. zvučno je najavljivana i predstava Tartif u obradi Andreja Rozmana Roze i u režiji Vita Taufera. S istom predstavom, u Tauferovoj režiji, predstavljenoj u ključu »psihološkog trilera« SNG Nova Gorica gostovalo je na 62. Splitskom ljetu (9.VIII.2016.)

Godine 1975. na splitskoj pozornici igran je Gospodin de Molière Mihaila Bulgakova u izvedbi zagrebačkog ITD-a i u režiji Georgija Para. Riječ je o predstavi na solidnom zanatskom nivou, ali s obiljem prosječnoga, zbog čega – ističe kroničar – poklonici Bulgakova imaju razloga za nezadovoljstvo. Predstavi je nedostajalo štofa, odnosno »prijeko potrebnih nukleusa oko kojih bi se okupljali motivi, pa su likovi defilirali umjesto da djeluju u sustavu podređenosti teatarskoj funkcionalnosti«. Splitska predstava nije, navodi dalje kroničar, uspjela magnetizirati splitsku publiku u ambijentu Kašteleta, izuzevši u scenama kartanja i kraljevskog obroka, koji su se izdvajali u predstavi snagom rafiniranosti, »prouzročivši time stilski nesklad i optuživši gotovo većinu ostalih prizora za anemičnost«. Iako su zagrebačku predstavu igrala odreda birana imena našega glumišta: R. Šerbedžija, I. Hajdarhodžić, I. Vidović, Z. Lepetić i N. Rošić, skroman dojam neujednačene izvedbe nije uspio izdići ni Sven Lasta u liku Molièrea; štoviše, ostao je i »monoton i siromašan«.19)

Dramski ansambl HNK u Splitu izveo je istoimenu predstavu i 1986. godine u režiji Ivice Kunčevića. Pod naslovom Ispunjenost prostora, kritičar splitskoga dnevnika ističe da drama predstavlja »ambiciozan pothvat, temeljit posao i repertoarno unosnu investiciju«. Istina, u Bulgakovljevom tekstu, koji se ne može usporediti s njegovim ponajboljim tekstovima, veliki dramatičar u ulozi glavnog lika, kako ga kritičar ironijski karakterizira, »ne bi imao od čega propasti da nije oslabio i bolovao od srca«. Kritičaru su to premali razlozi za tragediju kojoj ni gluma nije mogla priskrbiti značajniji atribut, bez obira na to što je glavnu ulogu igrao Božidar Boban, »glumac zastrašujuće energije i fantastične izražajnosti«.20)

Godine 1935. u Splitu je igrana i predstava Učene žene u izvedbi zagrebačkog kazališta i u režiji Kalmana Mesarića. Na tom gostovanju zagrebački su glumci igrali i Umišljenog bolesnika, koji svojim lakrdijaškim tonom nije zadovoljio publiku, pa je i predstava Učene žene igrana pred skromijim brojem gledatelja. Za lokalnog kroničara predstava je režijom i glumačkom izvedbom predstavljala briljantnu večer, a uz neke korekture u interpretaciji i s drugačijom raspodjelom uloga mogla bi biti reprezentativa, ne samo u Splitu, nego i u većim sredinama u inozemstvu.

Za ovu predstavu komediju u stihu preveo je Dragoslav Ilić, a zagrebačka je drama uspjela savladati kako njezine akcente tako i »molierovku tendenciju razlamanja stiha«, pa se stjecao opći dojam »jedinstvene igre koja uvažava kulturnu i teatarsku tendenciju i veliko iskustvo scene, pokreta, zvuka«. Posebno je to došlo do izražaja u izvedbi poznatog prizora sa čitanjem stihova i diskusijom. Uz ocjenu da su likovi ostvareni u okviru utvrđenih konvencija, bili su točni i ne »samo kostimom i maskom«, nego i snagom vlastite unutrašnjosti. Kroničar spominje ulogu Branka Tepavca, za koju kaže da je inteligentna i na »pravoj liniji«, a za E. Hafner Gjermanović u liku Belise, Crysalove sestre, navodi da je prava molièreovska, posebice u nastupnoj sceni, dok za V. Afrića ističe da je »dao pravu kreaciju i pokazao široki glumački zahvat«. U svoj nastup Nada Babić »unijela je veselost« u lik kuharice i zaslužila »aplauz na otvorenoj sceni«, a dobre interpretacije polučili su i Ervina Dragman i Jozo Laurenčić u ulozi učenjaka Vadiusa. Velik aplauz na kraju predstave pokazatelj je uspjeha s kojim su glumci zagrebačkog narodnog kazališta izveli zanimljivu i veselu Molièreovu komediju.21)

Predstavu je zabilježio i Jadranski dnevnik od 29.X.1935. Osvrćući se na komad koji je dobrano uzvitlao prašinu i strasti u francuskoj prijestolnici, budući da je za jedne predstavljao senzaciju i skandal, dok su drugi odobravali šibanje društvenih mana i tako Molièreu uvećali reklamu, kritičar Vojmil Rabadan navodi aktualnost djela, zbog čega je publika uživala, zabavljala se, ali i razmišljala o njegovim porukama. Djelo je rađeno prema prijevodnom predlošku Dragoslava Ilića, u kojemu vidi dosta manjkavosti i neprikladnosti za scenu, koje je režija nastojala svesti na najmanju mjeru. Inscenaciju djela potpisuje Ljubo Babić, a u njezinu okviru Mesarić je ostvario »dobar tempo te duhovito podastro komične momente«. Kada je riječ o glumcima, za koje ističe da su prvaci zagrebačke scene, kritičar navodi da su se našli u pravom ambijentu. Poebno se to odnosi na »tercet precijoza«: A. Kernic kao Philamenta, E. Hafner Đermanović kao savršena Belise, u afektivnom zanosu kao i vanredno izraženim izljevima usidjelice te Nađa Grubor kao ponosna mudrijašica. Među muškim likovima kritičar izdvaja Branka Tepavca u uspjeloj »figuri muža pod papučom« te »adekvatno karikirana« V. Afrića. Prijatan dojam predstave na kraju je pohvalila i zadovoljna publika – pljeskom.22)

2.

U siječnju 1941. na splitskoj pozornici odigrane svu dvije posljednje premijere: I Lela će nositi kapelin Milana Begovića i Molièreov George Dandin u režiji Vojmila Rabadana. Za kroničara splitskog dnevnika Begovićeva je predstava imala nedostataka, posebno vidljivih kad je riječ scenskom jeziku, pa otuda i preporuka glumcima i cijelom kazalištvu da o tomu povedu računa u idućim izvedebama. U kronici se posebno navodi uloga Mice Šekulin u liku vrličke djevojke, junakinje drame, za koju se navodi da je ponudila sve što se od nje tražilo. U zahtjevoj ulozi posebno se istaknula pred kraj drugog i četvrtog čina kada je jednostavnim glumačkim sredstvima podigla nivo cijele izvedbe.

Za predstavu Georga Dandina u režiji Vojmila Rabadana navodi se da njome splitsko kazalište dobilo svoga Molièrea. Ističe se da režija komada, koji kazališta treebaju imati na repertoaru, uvažavajući mogućnosti splitskog kazališnog/dramskog ansambla, spada među uspjelije redateljeve intervente jer je Molièreov tekst zvučao dobro, igra je bila živa i sa stilom, a scena ukusna, posebice u posljednjem činu. U kreaciji glavnog lika glumac Milan Vujnović ponudio je »još jednu dobru kreaciju svojim uspjelim ulogama«, dok su doživljaju predstave svoj glumački prilog dali i Stjepan Pisek, Manja Figenwald, Ivka Berković te sporedni I. Marjanović, I. Susović i S. Štetić.23)

Molière je na splitsku pozornicu postavljen i 1972. godine, u vrijeme kada je kazalište doživljavalo brojne promjene s požarom kazališne zgrade kao najvećim teretom. Umjesto ansambla velikog kazališta uradilo je to kazalište Titovi mornari, u režiji Antuna Celio Cege. Pod naslovom Parada klasike (Molièreove Kaćiperke i Kleistov Razbijeni vrč) u splitskom kazalištu Titovi mornari, kritičar navodi da su to komadi koji imaju maksimalno dobre repertoarne opravdanosti jer su »bremeniti najsuvremenijim kontekstom i obiluju vrhunskim umjetničkim kvalitetama svoga žanra«. Zbog toga je režiser bio veoma pažljiv prema logici scenske radnje i njezina unutarnjeg razvoja, iako su scenografska rješenja, koliko god stilski opravdana, umanjila prostor igre, zbog čega je ona izgubila na svojoj posebnoj lepršavosti i grotesknoj lakoći. Svoje uloge pojedini su akteri igrali s naturalističkim natruhama, što prema kritičaru nije bilo kompatibilno »duhu molijerovske predodžbe«. Među glumcima kritičar posebno spominje Magdu Matošić (Magdelon) i Zoju Odak (Cathos) koje su svoje uloge odigrale vješto i s osjećajem za mjeru, dok su Marko Bralić (Mascarille) i Franko Strmotić (Jodelet) igrali »slikovito i komično«, mada je teško bilo razlučiti granice između koncipirane grubosti njihovih uloga i njihove osobne glumačke sirovosti.24)

Isti komad 2001. godine, na pozornicu GKM postavio je Ognjen Sviličić, ali pod naslovom Pomodarke. Za kritičara A. Kudrjavceva bila je to predstava lišena Molièreove suvremenosti, iz koje bi se, u drukčijim okolnostima, nešto (i) iščahurilo, ali na minijaturnoij »zatvorenosti pozornice Teatrina sve to podsjeća na nekakav fizički nered, čak i na doslovne nespretnosti«. U predstavi su, prispodobljenoj »nezahvalnom putovanju na slijepim stazicama, bez uočljiva apetita i prave glumačke radosti« sudjelovali J. Tudor, N. Prodan, F. Radoš i T. Jurkić, mučeći se ne bi li »izbjegli opasnosti kompromitirajuće amaterske, diletantske neuvjerljivosti«.25) Istu vrijednosnu ocjenu predstavi je udijelio i Z. Olić aspostrofirajući da bi njom i Molière bio razočaran! 26)

Godine 1973. na splitskoj se pozornici zbio značajan teatarski događaj – gostovanje Jeane Theatre National s Molièreovom farsom Silom liječnik (u splitskom prijevodu Doktor preko svoje volje). Iako bi se moglo pretpostaviti da će jezik publici predstavljati nepremostivu barijeru, u splitskoj predstavi to nije bio slučaj, jer je, riječima kritičara A. Kudrjavceva, »zadovoljstvo bilo nepomućeno«. Premda je, ističe, riječ o drugorazrednom Molièreovu tekstu, redatelj (Jean Louis Thamin) je »pravio čuda«, a njegovi su teatarski postupci predstavljali »najbravurozniju afirmaciju stilizacije scenske radnje kojoj je uporište u komici situacije«. Molièreov tekst mu je nudio mogućnosti za »najživlje, beskrajno duhovite scenske slike neobuzdane dinamičnosti«, a svi elementi u izvedbi imali su »izvanrednu funkcionalnost« i bili »izvor neprekinutoga gibanja koje se na trenutke pretvara u urnebes raspojasane scenske igre«. Kada je riječ o glumcima, kritičar navodi da je do punog izražaja došla »elegancija i nenametljiva ležernost«, što su odlike »njegovane glumačke kulture« i prirođena talenta. Posebno je to manifestirao Maurice Risch u liku Sganarella, dokazavši se komičarom »prebogata repertoara nekonvencionalnih trikova i neobično efektne pojave«. U svojemu osvrtu kritičar posebno naglašava lakoću jezičnog izražavanja, apostrofirajući da je Francuzima jezik sredstvo govorenja i (teatarskog) virtuoziteta, u čemu prepoznaje »elemenat ukorijenjenosti zrele i i temeljite kulture u mentalitet i samosvijest pojedinca«, od čega je naša kultura tako daleko. 27)

Jedan od najpoznatijih Molièreovih dramskih komada, komedija Don Juan, igrana je u Splitu u prosincu 1983. Tekst klasične teatrološke literature i jedan od Molièreovih najigranijih tekstova, na pozornicu je stavio Božidar Violić, više »sterilno preciozno«, nego što je polučio znatnije teatarske atribucije. U skromnoj izvedbi, u kojoj je »bilo žive igre mimike te brzometnih promjena modulacije i ritma«, manjkalo je podosta teatarskih razloga na pozornici, koje ni veliki glumački potencijal Božidara Bobana, u liku Don Juana, nije mogao dignuti na pamtljivog teatarskog doživljaja, koliko god da je, kako svjedoči kronika, bio »izuzetno spretan, u inače hiperbolično nespretnim i bez gradacija nagomilanim prizorima farsičnih nesporazuma«. Njegove izuzetne glumačke mogućnosti, ponajprije bogatstvo raznolikosti u igri, ostale su neiskorištene, tek u naznakama pojedinih prizora. Ukupnom dojmu osrednje predstave nije pripomogao ni Josip Genda u liku Sganarella, koliko god da je prepoznatljivom baroknom gestom nastojao »potkrijepiti dvoličnost svojih komentara«, kao ni scenografska rješenja ni zorna kostimografija Z. Boureka.28)

Naša prigodna deskripcija možda nije obuhvatila sve predstave Molièreovih djelā na splitskoj pozornici. Ali i ona koja su izvođena, bez obzira na glumce, režisere i ostalu komparseriju, pokazuje da su Moliereova djelā bila često na repertoaru te da su od kritike i publike različito prihvaćena. Neke izvedbe svakako pripadaju značajnijima, dok za neke publika nije pokazivala osobit interes. Neovisno o tomu, može se s pravom reći da su se splitska sredina i njezino kazalište upisali u iznimno bogatu historiju izvođenja djelā ovog velikana kazališne scene!

____________________
1) Vidi: Život, 617/1922 (19.I.).

2) Vidi: Pobeda, br.23/1922.

3) Vidi: Novo doba, 21.II.1925.

4) Anatolij Kudrjavcev, Simplificirani Molière. Premijera Škrca u splitskom kazalištu Titovi mornari, Slobodna Dalmacija, 25.II.1970.

5) Vidi: Novo doba, br.280 (4.XII.)

6) Vidi: ap, Jadranska pošta, br.412/1926. (3.XII.)

7) Vidi: Novo doba, 275/1938. (25.XI.)

8) Anatolij Kudrjavcev, Igra s naljepnicama, Slobodna Dalmacija, 8.IV. 1986.

9) Isti, Spoj riječi i života, Slobodna Dalmacija, 1.VIII.1996.

10) Jure Ilić, u: Obzor, 12.VIII.1996.

11) Nives Madunić, u: Glas Slavonije, 10.VIII.1996.

12) Boris B. Hrovat, u: Hrvatsko slovo, 9.VIII.1996.

13) Želimir Ciglar, Prizorište ljudske duše, u: Večernji list, 1.VIII.1996.

14) Dalibor Foretić, Nedovršeni sažetak, Novi list, 12.VIII.1996.

15) Lada Žigo, u: Hrvatsko slovo, 16.VIII.1996.

16) Vidi obrazloženje nagrade, u: Slobodna Dalmacija, 15.VIII.1996.

17) Maja Pejković Kaćanski, u: Večernji list, 2.II. 2011.

18) (https://www.matica.hr/vijenac/442/falsanje-u-aleksandrincu-1124/

19) AnatolijKudrjavcev, U znaku prosječnosti, Slobodna Dalmacija, 21.VII.1975.

20) Anatolij Kudrjavcev, Ispunjenost prostora, Slobodna Dalmacija, 18.XII.1986.

21) Vidi: Novo doba, 29.X.1935.

22) Vidi: Jadranski dnevnik od 29.X.1935.

23) Vidi: Novo doba, 23.I.1941.

24) Anatolij Kudrjavcev, Parada klasike (Molièreove Kaćiperke i Kleistov Razbijeni vrč u splitskom kazalištu Titovi mornari, Slobodna Dalmacija, 21.II.1972.

25) Isti, Bez Molierèove suvremenosti, Slobodna Dalmacija, 5.XII.2001.

26) Z. Olić, Molière ih ne bi pohvalio, Večernji list, 5.XII.2001.

27) Anatolij Kudrjavcev, Urnebesna razigranost, Slobodna Dalmacija, 20.XI. 1973.

28) Anatolij Kudrjavcev, Sterilna preciznost. Molièreov »Don Juan« u režiji Božidara Violića, Slobodna Dalmacija, 2.XII.1983.