Molière i hrvatska nezavisna scena

Nezavisna scena dio je hrvatskoga kazališta o kojem se često i mnogo piše i govori kao o najzanimljivijem, najkreativnijem, najpropulzivnijem dijelu cjelokupne kazališne scene, u pravilu uz obvezan dodatak – ali nedovoljno prepoznate, vrednovane i razumijevane, osobito u kontekstu financiranja. Prigovor je uglavnom sljedeći: institucije se zalijeva osiguranim financijama, a one rade po inerciji, nisu stvarno otvorene za novosti i istraživanje prema rubovima dotad poznatog polja kreacije. Ovi su prigovori i ocjene uglavnom zaista točni.

U Hrvatskoj, nezavisna scena zaista funkcionira kao prostor kreacije i otkrivanja, pomicanja granica. Istovremeno, njezino je financiranje i status, a osobito dugoročna sigurnost, stalno ugrožena, što se najbolje vidjelo u vrijeme snažnih restrikcija uzrokovanih pandemijom korona-virusa. Institucije su tada bile zaštićene, a nezavisna scena, koja ovisi o stvarnoj mogućnosti održavanja predstava, od kojih živi, mogla je samo čekati i nadati se. Ili odustati. Srećom, katastrofalne prognoze i scenariji kojima se baratalo u vrijeme restrikcija nisu se, uglavnom, obistinili, iako je štete bilo i još će se osjećati.

Koje su i kakve poveznice te i takve nezavisne scene s Molièreom i njegovom dramatikom? Može li taj, vjerojatno najvažniji komediograf cjelokupne povijesti svjetske književnosti i dramatike, reći nešto današnjoj nezavisnoj sceni? Iako bi se odgovor na drugo pitanje mogao činiti negativnim (poveznice su slabe ili nikakve), a na prvo jednostavnim, ni jedno od toga, zapravo, nije točno. Kanonizacija nekog autora, naoko, donosi mu status u repertoarnom teatru, institucije su te koje bi na prvi pogled bile pozvane baviti se tim i takvim autorom. Naravno, s francuskim majstorom komedije to je tako, kao što zorno svjedoče brojna institucionalna kazališta u Hrvatskoj i svijetu koja na repertoaru imaju Molièreova djela i u trenutku pisanja ovog teksta.

Zanimljivo je, međutim, prisjetiti se kako nije tako počelo. Ni s jednim autorom, pa čak ni s onim čija je kanonizacija danas neupitna, bez dvojbi ili mogućnosti nailaska na rub s kojeg će se kliznuti u napuštanje kanona. Dobro je poznato iz povijesti kazališta kako se, a osobito u kojem kontekstu, Jean-Baptiste Poquelin počeo baviti kazalištem. Bile su to putujuće družine koje su izvodile svoje predstave po francuskoj provinciji, potucajući se od grada do grada, od mjesta do mjesta, negdje s više, negdje s manje uspjeha, katkad financijski sigurni, na dobitku, katkad na gubitku i u dugovima. Slično je i s počecima rane recepcije u hrvatskim zemljama, danas često spominjane s neskrivenim ponosom. Nju su također ostvarivale družine nastale bez široke institucionalne potpore. Osjećaj je to koji povezuje Molièreovo vrijeme s današnjim, kada su (nezavisna) kultura i kazalište prečesto prozivani kao potrošači, kao nedohodovna djelatnost koja bi se trebala baciti u potpunu tržišnu utakmicu.

Međutim, umjetnost koja radi samo za tržište zapravo je umjetnost povlađivanja umjesto stvaranja, prodavanja umjesto kreiranja. Zorno o tome svjedoči još jedan moment iz biografske kronologije velikog Francuza. Svoja najvažnija djela, ona koja do danas na pozornicama doživljavaju neprestane reinterpretacije i svjedoče aktualnost, nisu nastala u tom vremenu, već kasnije, kada je njihov autor već bio u mnogo povoljnijem položaju u Parizu i na dvoru. Iz prethodnog se ne treba izvoditi pogrešan zaključak kako bi trebalo isključiti tržište, zalijevati scenu sinekurama i pozicijama blizu moći, a ona neka isporučuje umjetnost. Tržište i konkurencija su potrebni i dobrodošli, ali od njih je potrebna i zaštita, a tu zaštitu može pružiti samo smišljena kulturna politika, temeljena na (nužno subjektivnim, no postojećim) kriterijima.

Postoji i druga paralela, također izvedena iz kanonizacije i s njom povezanih mogućnosti, no ovaj put u nešto užem smislu. Kao kanonski autor čiji dramski tekstovi pružaju široke mogućnosti, Molière je često korišten u programima umjetničkog, osobito glumačkog obrazovanja. Predstave koje u tim procesima nastaju često su vježbe i uglavnom zanimljive kao manje ili više kvalitetni didaktički primjeri, no relativno rijetko uspijevaju imati samostalan život izvan akademskog konteksta. Ovdje bi se, kao zoran primjer suprotnog, trebala spomenuti predstava izvorno nastala upravo kao ispitna produkcija, da bi kasnije imala vrlo uspješan scenski život izvan akademije. Riječ je o predstavi Molièreova Tartuffea, koju je klasa profesora Krešimira Dolenčića izvodila tijekom 2014. godine. Ta je predstava doživjela izniman uspjeh, bila hvaljena i rado gledana, a pružala je pomak od kanonskih vizija svoga predloška.

No, ono što je ovdje zanimljivo spomenuti jest činjenica da su neki od njezinih autora i izvođača, djelujući u nastavku svojih karijera, ne tako dugih, ali već ipak dovoljno ostvarenih kako bi se mogle promatrati i retrospektivno, upravo neki od najzanimljivijih protagonista nezavisne scene. Krug se, na neki način, zatvara, kanonsko postaje početni poticaj nezavisnom na startu umjetničke zrelosti, koja će se onda potvrditi invencijama, na najboljem putu da postanu kanonske. Ili barem obilježe jedno vrijeme, jedan niz trenutaka u kazališnom vremenu. Na putu toga stajao je Molière, kojem se možda ne vraćaju izravno, ali ih uvijek može povesti prema toj predstavi, čiji se odjeci zaista mogu vidjeti u nekima od radova koji s velikanom formalno nemaju veze. No, reference su dublje od očitih, one su skrivene u propitivanju vremena u kojem kazalište nastaje.

Molière je stvaralački i nesmiljeno propitivao svoje vrijeme, suptilno i jasno. Današnja hrvatska nezavisna scena inkubator je propitivanja naše suvremenosti. Eto još jedne poveznice, ovaj put one koja nadrasta produkcijske brige i poveznice na razinama odigranih naslova. Test koji je postavljen pred velikog francuskog meštra zapravo je jednostavan, a on ga je, dakako, položio svojim dramskim djelima. Propitujući svoju sadašnjost, uspio je ostati aktualan za budućnost, sve do suvremenosti. Test je to, koji se, na neki način, postavlja i pred hrvatski mladi teatar.