Molat ili pronađeno kreativno središte

Često se pisalo i govorilo o otoku, a napose o njegovoj višeslojnoj usidrenosti u civilizacijskom kodu i tisućljetnom tradicijskom kulturnom nasljeđu živom i danas u istim ili izmijenjanim oblicima. Govoriti danas o otoku ne znači, naravno, samo s motrišta poznavanja goleme i raznovrsne literature ili pak žive usmene predaje u pričama, mitovima, legendama, pjesmama... nego i tome što se i sad piše i govori, slika i osluškuje o otoku kao zasebnom i jedinstvenom, tajanstvenom i romantičnom prostoru kojega takvim oblikuje beskrajno plavetnilo mora. Stoga je otok oduvijek bio ne samo privlačan, nego, kao što je dobro znano i nadahnuće, filozofima, pjesnicima, glazbenicima, slikarima, ali, i onima što su u njemu nalazili utočište i spokoj, mjesto za počinak i kontemplaciju.

Otok je prostor u kojemu su upisani kraljevi i avanturisti, uglednici i uznici i nebrojeni namjernici koji su tražili skriveno blago a nalazili posljednji počinak. Ništa manje nije poznato da su u pričama i legendama postojali rajski i djevičanski otoci kao što na jasnom zemljovidu postoje stvarni otoci koji su po svojoj stvarnoj ljepoti stvarno i rajski i djevičanski. Najposlije, pitamo se, pomalo i u čudu, zašto je stvaran otok i stvarna metafora čija golema energija nije izgubila na intenzitetu unatoč neprekidnom emaniranju kroz tisućljeća sve do u naše dane?

Jedan od mogućih odgovara potražiti ćemo u djelima dvoje autora koji su i tema ovoga teksta. Riječ je, naime, o dva umjetnika i jednom otoku. Jedan od njih nije našao samo poticaj svojim stihovima u otoku Molatu, nego je na njemu, pučki rečeno, ugledao svjetlo dana. Rodivši se na tom malenom i ubavom južnohrvatskom otoku, Ante Stamać, nosio je svoj otok kroz cijeli svoj život, nosio je i svoje djetinjstvo tako snažno prožeto mediteranskim ozračjem, toplim suncem i mirisnim raslinjem. U njemu je živjela ponosna djedovina i kršćanska uljudba, posna i draga zemlja i svjetlom ispunjeni prostor kojega je upoznavao svojim prvim koracima. Naobrazbu je stekao na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je i sam desetljećima djelovao snažnim autoritetom profesora promičući na svojim znamenitim predavanjima nove teorijske dosege i usustavljivao znanstvene kriterije, između kojih je pojedine ne samo promovirao nego i utemeljio kao znanstvene standarde.

Ovaj vrsni znanstvenik i teoretik književnosti, dao je i osebujan i vrijedan prilog suvremenom hrvatskom pjesništvu. Javio se stihovima u ranim šezdesetim godinama 20. stoljeća i već je prvim zbirkama pjesama inaugurirao specifičan pjesnički glas autorski prepoznatljiv u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Stamaćev lirski glas progovorio je snažnim egzistencijalističkim upitima, nemirima, tjeskobama, neizvjesnostima... kao i onim ispražnjenim mjestima i potrošenim vrijednostima što su tako snažno obilježila našu civilizaciju. Pjesnikovo postavljanje subjekta upravo u taj kontekst bit će i jedno od temeljnih obilježja njegova cjelokupnog pjesništva u to »oskudno doba« u kojemu je metafizički prostor ispunjen samoćom.

Nemogućnost da ostvari puninu svojega bića u vremenu i prostoru, bolna je činjenica koja pritišće Stamaća u toj osamljenosti, zbija u prazninu i, nadasve, sužava njegovu ljudsku prirodu u sjetnu stiješnjenost, zgužvanost egzistencije i tek u stihovima ostavlja tragove prolaznosti vlastitoga života koji su jedino svjedočanstvo o nepovratnom gubitku vlastitoga identiteta. U pjesmama Predak i Duh Molata, primjerice, još će izravnije i intenzivnije taj metafizički prostor samoće biti dubokom čežnjom za djedovinom i nastojanjima da se kroz minulo, i ono što je nepovratno prošlo, zrcali »sitno stalno svjetlo« koje pokaziuje put prema središtu vlastitoga bića.

I Tomislav Marijan Bilosnić u otoku Molatu nalazi motive za svoju novu seriju slika. Naime, valja podsjetiti da se već svojom zbirkom pjesama objavljenom 1968. godine potvrdio i promovirao kao autor kojemu je likovni jezik jednako duhovno intrigantan, stvaralački privlačan i važan kao i onaj pjesnički, odnosno, pisani književni jezik. U ovoj zbirci pjesama prilaže svoje crteže kojima nije tek ilustrirao svoje pjesme, nego je pokazao da se suvereno izražava u likovnom jeziku i da je ovladao potrebnim umijećem likovnim tehnikama u kojima je oblikovao seriju novih likovnih radova. Ova njegova nova likovna djela govore u prilog tezi da je Tomislav Marijan Bilosnić i plodan i svestran suvremeni hrvatski umjetnik kojega je determiniralo multimedijalno izražavanje u oba medija, književnom i likovnom jeziku u kojima je podigao visoko ljestvicu u oba stvaralačka područja. Raznovrsnost njegova književnoga opusa, i djelovanja, i više je nego dobro znana, jer je kroz minula desetljeća ispisao tisuće i tisuće stranica sa zapaženom recepcijom u brojnim književnim formama: kao pjesnik, feljtonist, kritičar...

Ovi će se Bilosnićevi stvaralački interesi manifestirati i u likovnom mu stvaralaštvu, a poglavito u raznovrsnom repertoaru motiva i korištenju različitih likovnih tehnika. Svako je vrijedno spomenuti da se Tomislav Marijan Bilosnić može prepoznati i na onoj kreativnoj crti, povučenoj znatno ranije, jer, prateći upravu nju, otkrivamo iznimno važne umjetnike koji su se izražavali i riječju, i crtom i bojom. I tek letimičan pogled rječito kazuje o njihovoj brojnosti i kontinuiranom pojavljivanju kroz dugu povijest zapadne civilizacije pa se i stoga može ustvrditi da su upravo oni isisali zasebnu i vrijednu dionicu europske kulture, primjerice, u Engleskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama, te, naravno, i u našem nacionalnom kulturom kontekstu. U nas tu impresivnu liniju koju slijedimo po iznimno vrijednim likovnim djelima koja potpisuju pjesnici: Drago Ivanišević, Zvonimir Balog, Vesna Parun, Luko Paljetak, Josip Škerlj...

Krajolik otoka Molata u ovom ciklusu tematiziran je nedvojbenom likovnom kulturom kojom je i determinirana autorska interpretacija a. Izrazito snažna koloristička paleta te siguran potez i impulzivna gesta ekspresionističke provenijencije intenziviraju unos boje u novoj seriji radova, podvlačeći da je to njegov temeljni gradbeni element. Oba su autora, različitim putovima došla na isti otok i, svojim su prilozima, riječju i bojom, Ante Stamać i Tomislav Marijan Bilosnić opjevali i oslikali otok Molat u skladnu estetsku cjelinu koja se prepoznaje kao vrijedan prilog svojem otoku, njegovoj kulturi i povijesti i, naravno, hrvatskoj umjetnosti u oba medija kojima su tražili put u središte svojega svijeta na otoku Molatu.