Modrice na duši

DOLAZAK

latičasta rasprslina
zove jezik na igru izmicanja.
žilav i razgiban lasom je hvata,
pokušava darovati je sebi,
jastučiće smisla, žele sladak i bez šećernih pahulja,
ždrijebe promočeno toplim znojem jutra.
napuštene sinegdohe, smjena prioriteta
tropska cjelovitost i cjelovi koji ciljaju glatkoću međunožja,
svakog vikenda, i srijedom ponekad.
prianjajuće iglice, treperenje jagoda, savršeno svezan pupak,
kucanje na stražnja vrata.
sladoledna prskalica, otkucavanje njena pulsa u skrivenim spiljama sjevera,
vitičaste zagrade do kojih se stiže preko pješčanih polutki tko zna kojih
meridijana i paralela.
bez zemljopisa sada,
bez glavnih gradova afrike, bez jabuka u hotelskim sobama, bez šuštanja nekih slova,
bez ljubavi prema americi,
ti ovog trena čudiš se svježini ponedjeljka i zemljanoj suboti,
tamnom pokrovu petka i zvonkim zvonima nedjelje.
glatkim jezikom proizvodiš naborane riječi, sintaktičke reljefe,
slinu za razmjenu na raskršćima putova koji su stvorili građansku klasu,
laticama daješ usta koja misle da ih sama uzimaju,
ali onda to ne bi bila poezija cvijeća
što te osvjetljava kao crkvicu za božić,
a on, on upravo dolazi, između džamija i sinagoga prolazi,
i nitko ga ne želi zaustaviti.
anđele, božić dolazi
sa snijegom i zvijezdama,
nebo je smireno tamno,
pastiri i ovčice, poneka kravica
mnogo sijena, mnogo drvene građe,
male obitelji koje ovih dana griju tvoj krvotok,
mnoštvo pritoka, bambusi i šaš
vrludava gramatika, ponekad zahtjevno snalaženje
u nijansama naših jezika,
oni su crveno meso trpko i slatko,
preobražen desert što žudi za laticama,
ili latice žude za njim.
istoća različitosti,
žudnja, žudnja
ima svoje dane, svoja imena,
on ne dolazi uvijek nedjeljom, ali ti ga čekaš upravo tada
oblik se mijenja kao oblak, smisao je neuhvatljiv
više voliš zrake pruga, sve što je svježe
sve ono što te izjednačuje s čežnjom
malog mjesta čije samopouzdanje raste,
ali još si tako ranjiva i tek kad prepoznaš dijete
na slikopisnim pošiljkama
ti oslobodiš prostor ganuću. božić dolazi,
prvi put sama si ga čekala prošle godine,
ali ove zajedno ćemo zazvoniti
na novogodišnju noć,
tvoje latice, naši jezici, naše jagode, tvoje obrve od crnog praha, moje plavo,
naša rasprsnuća,
život koji dolazi nov i mi koji uvijek dolazimo jedno drugom

BILO JEDNOM U AMERICI

12-godišnja djevojčica razodijeva se za starijeg dječaka
znajući da je skriven promatra kroz otvor na zidu.
ti kažeš: tvoje riječi mogu biti krivo shvaćene.
jer prošle zime bila si djevojčica,
kao i ovog ljeta i proljeća. kao sada.
kao svakog dana svog života.
amerika, anadolija,
sve ono što nas razdvaja,
židovski tragovi sarajeva,
hotelske sobe u velikim gradovima.
noć do jutra. i magla.
kao hana, djevojčica je židovka i kći trgovca,
ali ne sustiže je šoa jer je iz brooklyna
i nije se pomakla sa svetog
američkog tla.
ti nisi židovka, tvoje ime i tvoja vrsta
počinju s »a« i završavaju s »l«,
ali naučila si hebrejske pozdrave,
ja samo albanske.
sve ono što nas razdvaja.
odsjaji u zlatnom oku,
marlon još lijep u sredini svojih dana.
ostavio sam ih za sobom,
ti im se približavaš.
djevojčica zavodi dječaka obnaživanjem,
ta scena zaziva stendhalov sindrom.
izazov igre, iglice, ubodi,
najljepši triler koji možeš zamisliti.
sve ovo nema smisla, kažeš
i lomiš se kao ono što jesi.
odrezana ili otpala brezova grana
kraj pramena sijena,
vlati trave ispod strujećeg stakla potoka,
17 pataka i čaplja na kolektoru vode četvrtog jezera.
ne možeš doći do zraka,
ne možeš doći do subote,
netko je protresao tvoje čestice
i ti drhtiš, samo drhtiš,
kako si sada tamna i malena.
nisi kos, nisi čovjek svjetla,
vrabac si sivoplavog perja.
bilo jednom u americi,
bilo jednom u anadoliji,
sve ono što nas dijeli,
sve ono što dijelimo mi.

MODRICE NA DUŠI

te riječi nisu tvoje.
kutija malih otkucaja je zastala,
njezine kuglice lutaju presložene.
prelaziš preko izgovorenog
kao da je sada, ovog popodneva niknula trava
i već je meka od kiše koju pamučna spremišta
tek trebaju otpustiti iz svojih utroba.
naši paralelni životi. naši laki padovi.
ono za čim bolećivo žudimo.
iglama probodene bradavice,
precizna horizontalna sječiva,
modrice na duši.
sunce u šumi danas,
odbljesak na jezeru.
pas promatra patke predan kao rosa.
i znoj, i suze, i prozor,
ključ koji ostavlja trag na mom čelu.
te riječi nisu tvoje.
te riječi nisu naše.
mislio sam da jesu.

SVAKU NOĆ I SVAKI DAN

tebe jedem ljubavi,
prostor između nožica od padobranske svile,
barke u noći tvojih nokata,
zanjihanoj, nedovršivoj.
iza dječjeg osmijeha
svježina sluzokože,
i sve te škaklja,
boli te,
meko tjeme nedonošča,
blagi prijevoj međuočja.
sjećanje na strah od živog blata
iz kaubojskih filmova,
pijesak koji će nas povući do bezzračja.
tebe jedem ljubavi,
i neuspjelo bježim od tvoje prošlosti
napučene neologizmima,
zadovoljan malim dobicima,
mirisnim omekšavanjem standarda,
nostalgijom za tepajućim izvorima prosutim
od sjevera mure do savskog juga,
prije prodora slavonske ravni, prije bosanskih bujica.
ne toliko velik, ne toliko čvrst,
denotativan, nedostatno suptilan,
ali svejedno ostaješ ovdje,
ne znam zašto, uvijek si govorila
nije tako strašno biti sam.
tebe jedem ljubavi,
jer si najslađa, prašak za pecivo si ti
posut ranama, otvorenim i zatvorenima,
mnogo je tu krasta o kojima si pisala,
mnogo eritrocita i drugih krvnih zrnaca.
bubamara je sletjela na staklo
tvojih naočala,
i sad samo točkice vidiš,
i kažeš sve je uvijek novo.
i zaista je, obnavljaš se
svaki put, jedem te ljubavi
uvijek novu, zasađenu
i iskorijenjenu, sustavno
izbrisanu, štapić koji ni
sladoled ne može ponijeti,
jer iglica si ti
sama sladoledna,
ustaješ protiv smrtne kazne
i oružja u maskirnim tajicama,
tako dražestan prizor,
bez grama viška,
ležiš u kadi kao lijesu
koji te puni osmijesima,
i pokretima ruku nalik na strah
posuđuješ svom tijelu toplinu koje nema,
koje nikad nema, od vremena
zdjelica od snijega, odrvenjelih stopala,
od doba kastriranih slova.
odaješ priznanje mojim manualnim vještinama,
ja zrncima tvojih pjesama,
i požuruješ vikend, govoriš mu dođi,
želim da umjesto njega dođem ja,

Jarac u pameti
a ti kažeš sutra je nastava.
odloženo putovanje
ne isušuje sok emotikona,
pikula koje se raduju i na spavanje spremaju,
jer tebe ljubim ljubavi,
jezikom, zubima, usnama,
noktima, trepavicama,
jagodicama prstiju i jagodicama očiju,
tabanima, spužvom, bjelančevinama,
crvenim klijetkama i zemljom oko jetre,
abecedom, membranama,
zanosom modernizma
i postmodernim igrama,
bježeći od hermetičnih prepada
na kočije francuskog i engleskog 18. stoljeća;
jutrom odijevam pamuk, jutrom donosim lan,
tebe ljubim ljubavi svaku noć i svaki dan

SJEĆANJE NA OTOKE

kroz kapke prozora pokrov od trske
iznad se naziru grane borova.
zeleno, smeđe, bijelo i zlatno,
oblik romba od stakla i drva.
zrikavci prosijavaju mrežu zvukova,
utiša ih vjetar.
noćas je pala kiša.

umjetni cvjetovi lavande, pruge stolca
kremasta mekoća nalegla na krevet.
300 metara do mora, ili manje.
glasanje psa.

tlak 135/89, puls 56
kroz mali prozor kuhinje
svježina mi dotakne vrat.
okno koje ju je krišom gledalo
kad vani bio je mrak.

vježbe razgibavanja
ozdjeličena zobena kaša,
nešto je crveno u zrnovlju.
pomak u stražnjem dijelu glave
terasasto nadire magla.

zriču i dalje,
onda odjednom stanu.
vjetar više nije potreban
za nagli rez, za ispražnjen zrak
za krišku jednog kirurški odsječenog ništa.