Kritike bez ega, u čast piscima

Ima književno-znanstvenih tekstova o literarnim djelima koji u sebi nose toliku inflaciju stručnog pojmovlja i neprohodnih sintaksi da mi je katkada teško razumjeti što govori knjiga, a što njezin kritičar, odnosno analitičar. Ne volim takve analize djela, preznojim se i rijetko iz njih saznam o čemu se zapravo radi.

Ima i književnih kritika koje su prepune filozofijske apstrakcije, monotone mješavine bitka, tubitka, bića i bićevitosti, zbilje, privida, esencije i transcendencije i neki takvi »metafizički« tekstovi, posve udaljeni od knjige i života, mogli bi se odnositi na mnoga, čak i različita djela. Ne volim ni takve kritike, jer su hermetične u svojim dosadnim filozofijskim preobrazbama od Svega do Ničega (i obratno), premda sam diplomirala filozofiju. Uz dužno poštovanje umova koji mudro barataju filozofijskom terminologijom, takve kritike više u sebi šute negoli što drugome nešto poručuju.

Ima i patetičnih impresionističkih kritika u kojima autor proteže i rasteže svoje osobne doživljaje djela, stvarajući hiper-sentimentalne trakavice koje, doduše, ulaze u unutarnji svijet, ali toliko sladunjavo da mi opet katkada nije jasno je li impresijama opijen pisac ili kritičar koji o njemu piše. Uz dužno poštovanje svih doživljaja, ne volim ni takve kritike, premda mi je izljev emocionalnosti draži od bilo kakva pojmovnog gnijezda koje ne bi raspetljao ni Gospodin Bog u neradnoj nedjelji.

Ne volim čitati ni vlastite kritike – nemam pojma kako djeluju, eto ih drugima na prosudbu!

Da ne duljim, kakve kritike volim čitati? One koje me ne zamaraju, one kakve, primjerice, piše Željka Lovrenčić čija je knjiga kritika Samo kritično, molim! dobila uglednu Nagradu Julije Benešić. Volim kritike koje mogu čitati lagano, kao prozu, zavaljena u naslonjač, a ne nagnuta nad stolom uštogljene duše, s povećalom u ruci. Prije svega, volim iz kritika nešto saznati o autoru i djelu. Je li mu (joj) poezija ili proza komplicirana ili pitka, koje su mu (joj) preokupacije, kakva je veza autorovih knjiga i života, kakav je njegov (njezin) stil pisanja, u koje aktualne teme udara, a u koje metafizičke, po čemu je autor (autorica) istaknut, što o njemu kazuju drugi, zašto knjigu valja pročitati, itd.

Željka Lovrenčić, ugledna književnica i prevoditeljica, posvećena hrvatskom iseljeništvu na španjolskom govornom području, graditeljica mostova između hrvatske i hispanoameričke kulture, objavila je knjigu koju razumiju i stručnjaci i ljubitelji lijepe književnosti. Jer, nečitljiv tekst naprosto je loš tekst. Svojim dostupnim kritikama dokinula je književni hermetizam i sebeljublje kritičara. Nenamjerno. Usput.

Jer kritika, osim što je autorski tekst, treba biti i informativna. Ona mora biti komunikativna, jasna, bez obzira na stil kojim je pisana. Kritičar je na koncu i posrednik između djela i publike, a ne posrednik između teksta i samoga sebe. A tekstovi u rečenoj knjizi jesu čitljivi, dinamični, pregledni, ali i veoma literarni, s lijepo doziranim književnim terminima koji nam dočaravaju sliku, zvuk i značenje djela, bez pretjeranog razlistavanja značenjskih razinâ.

I, što je važno reći, tekstovi su i dobroćudni. Autorica je radije izabrala knjige koje joj se sviđaju, a ne one po kojima bi »pljuvala«, kako bi dokazala arogancijom svoju nadmoć nad piscem. Budimo realni – lakše je zgaziti knjigu (ma kakva bila) na dvama novinarskim karticama negoli ju napisati. Malo obzirnosti (nježnije sročenih primjedbi) nije na odmet, dragi netrpeljivci, pogotovo kad se radi o našim autorima koji od knjiga nemaju ni tiraže, ni para ni slave. Dakle, Željka Lovrenčić ima i etički odnos prema autorima – s respektom opisuje njihov stvaralački svijet, bez imalo volje da ga razruši svojim egom i zauzme njihovo mjesto.

U knjizi Željke Lovrenčić Samo kritično, molim!, koja najvećim dijelom obuhvaća hrvatske suvremene autore, sve mi je bilo jasno, premda je knjiga, naravno, stručno napisana, što dokazuje i nagrada za kritiku. Čitala sam knjigu i šetala sam njome. Rečenice su protočne, analiza svjetonazora i stila pitko dočarana, primjeri (citati) u skladu s tezama, interpretacija djela jasno poentirana, pa sam mogla izabrati koje bih od opisanih knjiga najradije pročitala. Lovrenčić piše o knjizi nepretenciozno, okrenuta piscu kojem treba priskrbiti čitatelje, odnosno čitateljima kojima treba preporučiti pisce. Uz jako poznate, u knjizi je obuhvatila i neke naše manje poznate autore, jer kritičar nije samo ‘potrčkalo’ za razvikanim imenima, nego je kritičar i istraživač koji će na histeričnom tržištu uperiti prst u vrijednost koja nije dobila kričavu reklamu. Uostalom, slikaš književnost koja se nije rodila iz svojih sjena! Pravi kritičar ne podilazi trendovima nego ih negira. Zato i jest kritičar. Ali, o tom potom!

I struktura knjige mi je jasna, premda se u knjizi nižu različite kritike koje nisu raspoređene u poglavlja. No čitatelj brzo može otvoriti tematsku lepezu. Stoga, u knjizi su zastupljene:

– različite poetike suvremenih hrvatskih autora (pjesnika i prozaika), kao i nekih iz našeg »susjedstva«. Tu bismo ubrojili tekstove o Milanu Bošnjaku, Božidaru Prosenjaku, Peri Pavloviću, Diani Rosandić Živković, Ljerki Car Matutinović, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Adolfu Polegubiću, Borisu Domagoju Biletiću, Diani Burazer, Darku Pernjaku, Ljubici Kolarić-Dumić, Mladenu Machiedu, Antunu Paveškoviću, Božici Brkan, Jerku Ljubetiću;

– knjige naših autora iz dijaspore (Ljerke Toth Naumove iz Sjeverne Makedonije, Nele Stipančić-Radonić iz Njemačke, Vladimira Jakopaneca i Drage Šaravanje iz Australije, Josipa Gujaša-Đuretina iz Mađarske, Adrijana Vuksanovića iz Crne Gore;

– knjige uglednih hispanoameričkih autora hrvatskog podrijetla (Andrésa Moralesa Milohnica, u prijevodu Željke Lovrenčić, Eugenia Mimice Barassija, Guillerma Mimice, Vesne Z. Mimice, u prijevodu Dore Jelačić Bužimski (sabrano u knjizi Troje iz plemena, Naklada Bošković), Sergija Vodanovića (u prijevodu Jerka Ljubetića);

– važne prijevode stranih autora (nobelovca Juana Ramóna Jiméneza (prijevod: Mladen Machiedo), Slovenca Tome Podstenšeka (prijevod: Marko Gregur), Pedra Shimosea (prijevod: Boris Maruna);

– analize književno-teorijskih ili monografskih knjiga (Dunje Detoni Dujmić (o suvremenoj hrvatskoj prozi), Tina Lemca (o Pupačiću) Sanje Knežević (o T. M. Bilosniću), Igora Žica (o Lavalu Nugentu).

Željka Lovrenčić dočarava svako djelo pedantnim seciranjem motiva i osobnim doživljajem, izvan bilo kakvih kritičarskih škola ili pravaca, te ga voli stavljati i u razne kontekste, kako bi združila književnost i život i kritiku učinila dinamičnom, gotovo pripovjednom, zanimljivom. Tako će, primjerice, u tekstu »Pjesnička autobiografija«, u analizi pjesničke zbirke Poruka Božidara Prosenjaka, ići svojom jasnom stazom – podsjetit će u biografiji na autorovo važno mjesto u književnosti, potom će predstaviti njegov javnosti slabo poznat pjesnički svijet, interesantno, kao da govori pred publikom. Zatim će precizno početi sa svojom omiljenom analizom tematskih cjelina zbirke, odnosno objasnit će autorove različite pjesničke faze. Kada iz tematske analize sklizne u stilističku, stil Prosenjaka objasnit će kao sintezu modernog i tradicionalnog, a potom će tu tezu »mrviti« primjerima – pa će dočarati metaforičke, simbolističke, realističke i ine prizore, uvijek uz dobro odabrane pjesme odnosno citate. Željka Lovrenčić svijet autora stavlja nam tako pred oči.

U tekstu »U potrazi za nebeskim jabukama«, opet će tekst započeti biografijom (Diane Burazer), potom će zaći u njezinu zbirku Nebeske jabuke, jasno i slikovito dočarat će teme, motive i literarni jezik svakog ciklusa, pa ćemo opet imati dojam da, čitajući kritiku, zapravo dijelom čitamo i knjigu na koju će nas Lovrenčić vješto namamiti.

Bit svih književnih kritika Željke Lovrenčić jest istaknuti najvažniji odnos u književnosti, a taj je literatura – život. U tu vezu ne može se zavući ni jedna umišljena književna teorija niti ju može raskinuti. Svatko voli otkrivati djelo u živopisnom socijalnom, društvenom i psihološkom kontekstu (stoga kod nje ima i pozitivizma), jer se tako djelo uvijek usko veže uz pisca. Pisac, život, djelo i čitatelj sveti su kvartet književnosti. A kada zalazi u analizu jezika, Lovrenčić također ne pretjeruje, nego umjerenim metaforičkim jezikom otvara čitatelju autorov književni herbarij.

Drugim riječima, Lovrenčić ne postavlja kritiku iznad djela, kako to čine mnogi nadobudni »kritizeri« i znanstvenici, često zbog kompleksa vlastite (ne)literarnosti, nego je kritika za nju ipak »odjek« djela koje je početak i kraj svega. Stoga ona nježno, lagano i s poštovanjem vodi čitatelja na putovanje kroz autorov svijet, kroz svaku stanicu i krajobraz. Svaki tekst s autorom započinje i s autorom završava, a kritičar je netko tko je povezao konce autorovih raznorodnih svjetova i ponudio budućim čitateljima privlačan stručak.

Zaključno, ova nagrađena knjiga na indirektan način odbacuje hermetizam i prenapregnuti intelektualizam u književnoj kritici i afirmira kritiku koja sjedinjuje književni uvid i novinarski, lepršav stil. Uostalom, tko voli čitati zakukuljene i nerazumljive tekstove, osim onih koji ih pišu? Zato, što se tiče ove knjige, samo pročitati, molim!