Klasika i modernistički rukopis

Dimitrije Popović renomirani je slikar, no javnosti je poznat i kao autor više proznih i esejističkih knjiga. Orfejeva sjenka njegova je prva zbirka pjesama. Naslov sugerira kako autor inspiraciju pronalazi u antičkom svijetu; Orfej je, kao što znamo, glavni antički pjesnik i glazbenik, blisko povezan s religioznim životom, ujedno simbol zastupnika umjetnosti i pjesme. Popovićeva lirika u sebi sadrži elemente klasičnosti, no ipak riječ je o izrazito modernističkom rukopisu koji jasno pokazuje da pjesme ispisuje slikarska ruka.

Bitne su karakteristike Popovićeve lirike ujednačen ritam, filozofičnost, ali isto tako i ekspresivnost, jer pjesme su kao opisi slika. Snažan kolorit, često spominjanje boja, koncentracija na detalj, ukazuju da se slikar i pjesnik povezuju, te da je poetika Dimitrija Popovića eksfrastična, kao da slijede nizovi pjesama kojima autor opisuje i vlastite i tuđe slike. No zanimljivo je također da je bitna i misaonost poetike, jer nalazimo i niz pjesama koje se bave odnosom misli i tijela, a u stihovima nalazimo pjesničke slike koje su apstraktne i filozofične. To se posebno odnosi na uvodne pjesme »Misao« i »Duh«. U pjesmi »Misao« Popović se igra sofistički, unosi filozofeme (sebstvo, apsolut), genitivne metafore (»nevidljiva slika sebstva« i »apsolut svoga postanka«), zatim elemente mističnosti (»misterij postojanja«), te također ogledalo i zrcaljenje kao čest motiv barokne lirike, koji će biti prisutan i u Popovićevoj lirici. Nespoznatljiva je prolaznost koju spominje kad piše o toj trošnosti tijela, no istovremeno je prisutna i svijest da samo biće je nesvodivo. Nemogućost spoznaje koja je data kroz niz negacija nesvodivosti, nespoznatljivosti govori o naglašenoj svijesti o nemogućosti dosezanja apsolutne spoznaje.

Pjesnik unosi temeljne opreke duh-tijelo, te vrijeme-vječnost: »Kroz trošnost tijela, vječnost se spoznaje« (pjesma »Duh«). Pjesma koja slijedi nakon ovih uvodnih, »Sagorjelo svitanje«, sasvim je drugačija, jer već predstavlja neki oblik snoviđenja, snažne kolorističe slike, i naglašava tu dimenziju koju i inače Popović razmatra i u svom slikarstvu, i u prozi i esejistici: tu dimenziju negativnih osjećaja žrtvovanja, nesreće – nalazimo slike plamena žrtvovanja, kostur anđela u cvjetnoj livadi, oslijepljelu ružu, potonulo zvono. Elementi nevidljivosti i snovitosti nastavljaju se i u pjesmi »Nevidljiva Afrodita«, kontrasti plavog beskraja, crvene sjenke, crne agave, bjeline boka, te u pjesmi »Orfejeva sjenka« koja iznimno suptilno prikazuje otrovanost čežnje i smrt kroz naznaku krila ptice i sjenke pepeljaste krvi. I gotovo da dominiraju ponovo praznina, samoća, šutnja, neiskazivost.

U pjesmi »Ogledalo« nalazimo genitivnu metaforu »umnožena praznina slike«, u »Prostoru« lirski subjekt progovara o vlastitom doživljaju sebstva i govori: »Prostirući se prostorom,/ Postojim u nepostojanju«. Konstantni paradoksi su nužni kad se čini da nije moguće doseći spoznaju. U pjesmi sinestetičkog naslova »Mirišljavi bodež« nalazimo motiv mirisa tamjana, kontrast svilenih grudi i sječiva sna. Ponovo slika okrvavljenih noći, spaljenog drveća, sok samoće. U krasnoj pjesmi »Ona« uz sliku metaforu raspuklog nara, dojmljivo se približava slika erotičnosti tijela žene. No sva ta jedrina i zapaljenost, prožeta je sumnjom i melankolijom, jer se spominju izgubljeni pogledi, crne lepeze, ukraden nakit.

Odnos vremena, sjećanja i prošlosti koja je izgubljena, također prevladava u pjesmama, koje su suptilno oslikane kroz naznake erosa i dionizijskog ludila u pjesmi »Predosjećaj pjesme« ili pak crno suce i bljesak osvete u pjesmi »Medeja«. Strast, smrt, eteričnost anđeoskog, tjelesnost, kozmičko i zemljanost, sve se to povezuje u posebne slike koje donosi prvi ciklus pjesama. Grudi, školjke, bodeži, koraljnost, sve su to dijelovi bogatog neobaroknog instrumentarija kojim Popović oslikava tijela, linije, rubnosti, stanja, atmosfere, odnos svjetla i sjene, ogledanje, zrcaljenje, pogled koji okamenjuje, te noć kao antropološku sliku vremenitosti koja je slutnja smrti. U pjesmi »Svijeća« pjesnik će i eksplicitno spomenuti »barokno nebo« i anđele, mramore grudi. Zvuk i slika povezuju se u pjesmi »Kiša«.

U prvom ciklusu pjesama ove zbirke autor donosi niz likova iz antičke književnosti i mitologije; tako uz Orfeja, nalazimo Afroditu, Narcisa, Meduzu, Medeju, koje Popović ovaj put pjesnički reinterpretira. Intertekstualni element je prisutan u pjesmi »Danteova smrt«, koja na simbolički način govori upravo o smrti velikog pjesnika Dantea, te u pjesmi »Lautreamont« posvećenoj slavnom francuskom simbolističkom pjesniku. Velika tema kojom se bavi autor je i iščeznuće svijeta, te iskupljenje koje se ostvaruje u slici »vlastite vječne neprolaznosti.« Ta sjenka koju spominje i u pjesmi »Pjesma zaborava« govori upravo o toj sjeti, melankoliji koja se nazire u čitavoj zbirci: »Uzvišena sjenka sjete otapa plodove tišine«. A ekstaza i šutnja kao u pjesmi »Slutnja« govore o uzdignuću i nakon kulminacije, o rasprsnuću, nestajanju u jesenjem portretu.

Anđeoski motivi, kipovi djevica, hodočasnici, oltari, ponovno žrtvovanje svjedoče o pjesnikovoj inspiraciji biblijskom tematikom. No nalazimo i pjesme posvećene egipatskom svijetu (»Kleopatra«, »Egipatska noć«). Drugi ciklus »Boje« donosi pak simbolističku pjesmu »Bijelo« i »Plavo«, u kojima se gomilanjem bjeline i plavosti, stvara poseban poliptonični ritam i ugođaj koji neutralizira potku prvotnog ciklusa obilježenog uglavnom crnilom i krvlju. Treći ciklus »Rijeke« obuhvaća niz pjesama u akrostihu u kojima pjesnik u svega nekoliko stihova dočarava vlastite doživljaje rijeka kao što su Dunav, Lim, Volga, te Morača. U njima također uz živopisnost, dominira element sjećanja i minulog vremena. Taj ciklus nimalo slučajno završava »Alegorijom o arkadiji« u kojoj je akrostih smrt. Umjesto rujne zore, pjesnik donosi sliku »crnog obzora« i zaključuje svoj pogled. Treba napomenuti da u zbirci nalazimo i pjesmu »Lovćen« koja je posvećena važnoj planini iz kraja odakle je slikar i pjesnik, no ta pjesma je dovoljno simbolistička da ne nalazimo konkretnu specifičnost crnogorskog areala.

Posljednji, četvrti ciklus u zbirci nosi naslov »Tri biblijske žene«. Ponovo, niti malo slučajno, jer autor je poznat kao portretist slavnih biblijskih žena – Judita, te Marije Magdalene i Salome, a nalazimo i pjesme o Svetoj Agati, Svetoj Luciji. Već je u esejističkoj knjizi Slikarstvo i mržnja pisac govorio o povezanosti slikarstva i motiva mržnje, a sada u poetskom obliku donosi sliku Judite, Salome i snažno dočarava jake emocije, gipkost tijela, mržnju, kajanje i napokon zaborav. Nalazimo i pjesme s motivima misterija vjere i o ostalim biblijskim motivima kao što je kruh nebeski. I upravo taj ciklus donosi nadu: u pjesmi »Sveta Agata« nalazimo stihove: »Plamteća sjenka vizije križa/ Boji djevičanstvo novog svanuća«.

Knjiga završava pjesmom »Ivana Orleanska« gdje se motivski ponovo povezuju mačevi, svanuće, usud, nevinost, djevičanstvo i herojstvo. Na kraju, Dimitrije Popović u svojoj poetskoj knjizi Orfejeva sjenka autopoetički kao pjesnik odgovara slikaru, ili pak drugim slikarima, a poanta i jest u tome da se povežu ljepota i užas ili, kako ističe u pjesmi »Grafika Omaggio a Leonardo«, u eksfrastičnom opisu slavne slike: »Misterij smrti oblikuje usta preobražene ljepote/ Kroz smiješak zavodljive tajne onostranog«. Oniričko, metafizičko, filozofično i mitološko spajaju se u poetsko kako bi se nespoznatljivost svijeta u kojem živimo bar malo učinila manjom, a istina vidljivijom. To je smisao posebne poezije Dimitrija Popovića.