Kad pjesnik postane ratnik

Iz životopisa književnika Srećka Marijanovića (Stolac, 1970.), autora pet pjesničkih zbirki, između ostaloga saznajemo da se nakon završene srednje škole upisuje na Građevinski fakultet u Mostaru te da ga na drugoj godini zatječe rat. To znači da mu se, kao i mnogim drugim mladićima od dvadesetak godina, život u potpunosti promijenio. Ružna i odbojna riječ rat ljepotu je studentskih dana i mladenačku bezbrižnost zamijenila neizvjesnošću i neprestanom životnom opasnosti. Usprkos tome, ovaj mladi čovjek odlučuje ostati u vojsci jedanaest godina – postaje profesionalni vojnik. Pjesnik se pretvara u ratnika, a nakon razdoblja vojevanja posvećuje se raznim zanimanjima. I neprestano piše – poeziju, kritike, osvrte, eseje...

Rat svakako ostavlja posljedice: ako ne fizičke, onda neizbježne psihičke. Neki književnici svoje ratne traume vrlo uspješno prevladavaju pisanjem. Primjerice, Stanko Krnjić, također rođen u Stocu, piše dirljivu pjesničku zbirku Ratište riječi. Srećko Marijanović se pak ratu i ratnim zbivanjima suprotstavlja romanom Bezimeni, odnosno ratnom prozom jako nalik poeziji. Ovdje, prema riječima književnika Ljube Krmeka, »dobivamo roman u pjesmi, pjesmu u romanu«.

U ovome se djelu govori o Domovinskom ratu. A rat kao tema, tvrdi predsjednik Društva književnika Herceg Bosne Ivan Baković, u književnosti nije ništa novo. Znano je da se spominje od davnih dana, još u vrijeme usmene književnosti. O Domovinskom se ratu kod nas intenzivno piše devedesetih godina prošloga stoljeća: mnogi se književnici okušavaju u tome žanru. Možda upravo zbog mnoštva djela na tu tematiku nema puno onih koja se mogu posebno istaknuti. Zbog toga Baković i iznosi mišljenje da se ovaj roman Srećka Marijanovića »ni po čemu ne uklapa u prosječnost književnosti ratne tematike«.

Dakako da možemo potvrditi ovo mišljenje: svakome tko pročita ovaj roman više je nego jasno da se radi o vješto napisanoj te iznimno dubokoj deskriptivnoj prozi. Pisan u jednom dahu, poetski solilokvij pripovjedača vodi nas kroz niz nevezanih priča koje, prema mišljenju profesora Antuna Lučića, donekle razbijaju slijed romana. No, kao što kaže sam naslov, ovo djelo govori o ratu i ratnicima bez imena, depersonaliziranim likovima. Oni nemaju ni imena ni identiteta kako se među njima nitko ne bi posebno isticao, kako bi svi bili jednaki u ostvarenju jednoga cilja – obrane svoga teritorija, svoje zemlje, svoga kamena, svojih stijena.

Glavni junak romana je zapravo sam rat koji upravlja sudbinama tih mladih ljudi, običnih mladića koji su do jučer živjeli jedan sasvim drugačiji život, toliko udaljen od vojske i njenih pravila, od rovova, ranjavanja i neizbježnih smrti. U ovome se djelu više od same radnje i akcije opisuju njihovi osjećaji, dvojbe i strahovi, odnosno, stanje duha. Ovdje misli teku nezaustavljivo poput bujica ispreplićući neizvjesnost sadašnjosti sa sjećanjima na prošlost. Ovaj je roman ujedno i oštar protest protiv rata koji, kad jednom prođe, ostavlja duboke i bolne tragove koji ne prolaze ni nakon puno godina...

Marijanović je rođeni pjesnik – on i gorku ratnu tematiku opisuje iznimno poetskim jezikom. Primjerice, na samome početku romana kaže: »Rasplinjuje se kazivanje kroz zvijezde, izmaglicom ljetne noći, nosi plašt i dodiruje rubom nježnim, kao ono nešto iz prošlosti što sijevne kroz glavu i već idući dan nestane. Okrećući se oko sebe, pitate se odakle taj neugodan osjet, kao da ste izgubili neku veliku i vrijednu stvar, ili, ne daj Bože, nekoga, duboko otisnut trag praznine zjapi, dok pršti sjećanje, taj nemili zvuk gubljenja i nedostajanja« (str. 5).

Kazivanje o ratnim zbivanjima, koje nikako ne može biti nešto lijepo, »rasplinjuje se kroz zvijezde« i zbog toga je obavijeno nježnim govorom poezije. Ovako može govoriti samo pjesnik koji je igrom slučaja postao ratnikom jer, razvidno je, njegovo srce treperi zbog životne ljepote darovane svim ljudskim bićima. A kad se, odjednom i gotovo nesvjesno, nađe u nekom sasvim drugačijem, nikada zamišljanom okružju, on više pozornosti obraća na ono što nosi u sebi, na uspomene i razmišljanja, nego na stvarnost koja ga okružuje. Upravo mu to pomaže da preživi surovu stvarnost i okrutnosti koje svaki rat donosi sa sobom; na taj način prevladava novu, nepoznatu i opasnu zbilju.

No, ni u ratu se borbe ne vode neprestano; mirno je razdoblje ispunjeno tišinom koja se »razvlači kutovima sobe« i »prelijeva se kroz vrata i prozore« (str. 7). Kad se o tome vremenu privremena mira govori na stranicama ove knjige, zamjećujemo izmjenu neizvjesnosti i šutnje, misli i sjećanja, hladnoću koja sve okružuje... Ali, ni tada nema potpunog spokoja: rat je daleko od idile. Ponekad i tu zapravo neugodnu tišinu narušavaju daleki pucnjevi iz pušaka i mitraljeza ili eksplozije granata i bomba.

Neprijatelj je želio zaposjesti rodni kraj pripovjedača i njegovih suboraca. Bezimeni ratnici, međutim, uporno i srčano brane svoje čisto i bijelim kamenjem i stijenama prožeto rodno tlo; štite i pukotine među svojim hridinama. Ne daju nikome da oskvrne, osvoji i uništi staze i putove, svjetlost njihovih domova, raslinje koje ih okružuje. Ali, zločinci ne mare za svetosti. Njihovo oružje ranjava, uništava i ubija; njegova zaglušna buka narušava simboličnu tišinu kamena ogrijana suncem koji je simbol pripovjedačeva rodna kraja: »Kamen je imao svoj poseban izričaj, nadopunjen zrikom zrikavaca, obavijen krunom zapaljena zraka, nije se mogao ni čuti baš tako jednostavno« (str. 8).

U buci koja s vremena na vrijeme prekida tijek misli ratnika čini se da čujemo vrisku ljudi i vidimo lica izobličena od straha i užasa. Također, razabiremo kuću u kojoj su vojnici stanovali i živjeli svoju novu svakodnevnicu u kojoj je, usprkos tišini i prividnoj mirnoći, vrebala smrt. Ona uvijek prati rat i ne može ju se izbjeći: »Smrt kao smrt, bila je tih dana sita i spora, možda malo preblaga prema nama dvadesetogodišnjacima, mora da je znala ono što smo mi tek naslućivali. Tu istinu kako su nam prekinuti životi, normalno školovanje i odrastanje« (str. 23).

Nemilosrdnu smrt ne zanima dob ratnika kojima je oteta mladost i radost življenja. Kako bi izbjegli razmišljanje o njoj, svakodnevne događaje upotpunjuju sjećanjima na neko drugo vrijeme, na nekadašnji život, bivšu državu i svoju obitelj. Jer, nekada je sve bilo drugačije: pred tim je mladim ljudima bila sanjana budućnost a ne pogibelj, isprekidani snovi, raznovrsni noćni šumovi, zvukovi što dolaze ni od kuda, gusta tama. Nisu ih pratile dosada i čamotinja, nesigurnost i strašni prizori stradavanja koje u ratu »liječe« alkoholom i pijankama.

Bilo je to neko drugo, mirnodopsko vrijeme, koje je nesmiljeno letjelo. No, prolazi i ovo ratno: »Mijenjaju se godišnja doba i tereni, raste broj akcija. Otimamo neprijatelju rijeke, planine i polja. Suludo izgleda uzimanje tih visokih kota, gore pod nebom ostavljenih, vječno dalekih planina, pred samu zimu« (str. 61).

Konačno, sve prestaje; jer, na ovome je svijetu sve prolazno i jednoga će dana i ratna zbivanja postati zaborav. Poslije svega, blijede i sjećanja na nekadašnju ljubav prekinutu ratom i bivši se ratnik suočava s novim samim sobom; slijede posjeti psihijatru kako bi se s njegove duše izbrisali ratni ožiljci.

No, nakon godina ratovanja, raznih životnih opasnosti i vječne napetosti, povratak u svakodnevnicu i nije tako lagan. Teško se suočiti s istinom, ponekad gorkom možda kao i rat sam: »Završetak rata nije riješio apsolutno ništa od onoga zbog čega je rat počeo, samo je donio olakšanje zbog činjenice da je napokon završio. Političari su se bacili na komade mesa novostvorenih država, odmorni i neopterećeni ratnim stradanjima. Poslovni ljudi, maknuti ustranu ovim ratnim plimnim valom, vraćeni su nazad poznatom inercijom volje za moć, privučeni mirisom i ukusom brzoga novca koji su dijelili s politikom. Mi smo lizali rane i prepričavali događaje iz rata, sklonjeni u vojarne još neko vrijeme, dok ne završe pregovori i ne podijele se interesne zone gore navedenih skupina« (str. 169).

Nije lako vratiti se iz rata u kojemu se pojedinac odjednom našao, vidjeti da nisu baš svi dijelili njegovu i sudbinu njegovih suboraca i nakon svega što je prošao, prilagoditi se novoj zbilji. Čini se da bivši ratnik ostaje u limbu, živeći između rata i mira. Stoga je ovaj roman o Domovinskom ratu krik i opomena, vapaj nikada više. Kao i u drugim djelima iste tematike, i u ovome se jasno iščitava poruka o uzaludnosti ratovanja. Ali, bez obzira na činjenicu da su mnogi toga svjesni, ratovi nažalost i dalje traju.