Hrvatsko-bugarska antologija na temu ljubavi

Dugogodišnje prijateljstvo dviju zemalja, Hrvatske i Bugarske, urodilo je još jednom važnom knjigom – pjesničkom antologijom Ljubav – sol života, u kojoj su predstavljena 22 bugarska i 22 hrvatska suvremena autora, svi dvojezično, a tema koja ih povezuje i sama je magično privlačna – ljubav. Ovu lijepo priređenu i oslikanu antologiju sastavile su Enerika Bijač i Elka Njagolova, a obje su i prevoditeljice – pjesme je s hrvatskoga na bugarski prevela Njagolova, a Enerika Bijač i Ivana Primorac zaslužne su za prijevod bugarskih pjesnika na hrvatski jezik.

Uz ovu sočnu poetsku knjigu koja je veoma važna za plasiranje naše književnosti u inozemstvu, sjetimo se i važne antologije Ane Horvat Oblizujući suze, u kojoj je ova neumorna književnica i antologičarka objedinila brojne hrvatske autore koji su pjevali o ljubavi, od Petra Preradovića do danas.

I dok je Horvat na početku antologije Oblizujući suze citirala Ovidija: Ljubav je neka vrsta rata (što će dokazati brojne pjesme i u hrvatsko-bugarskoj antologiji, u kojima se bića ne uspijevaju sjediniti u idealizirano Jedno), Elka Njagolova u uvodu slavi svjetlo ljubavi, kao vodič svakog čovjeka u tmini, pa između ostalog piše: Jer zaljubljivanje je valcer bosih nogu u nebeskoj koprivi. Ali Ljubav! Oh, nadpjevanje je sa slavujem. Izgubljeni slučaj. Za slavuja... I baš kao što svaki slavuj pjeva ili plače na svoj glas – unatoč trnu ruže, tako i pjesnici u ovoj knjizi pjevaju ili plaču, ali svaki od njih osvjetljava riječ LJUBAV vlastitom svjetiljkom. Važno je ne biti u mraku, zar ne? A bez ljubavi je mrak...

Ljubav će u ovoj antologiji zadobiti sve svoje oblike i emanacije, pa ćemo upoznati lirsku, uznesenu ljubav što se kupa u mitskoj pjeni, tužnu, osamljenu, elegičnu ljubav koja je izgubila svoju polovicu, Božju, odnosno transcendentnu ljubav, općeljudsku ljubav koja nam je hrana u mračnim tunelima civilizacije, dostižnu, osjetilnu ljubav, nedostižan ideal ljubavi...

Prvo što čitatelj zapaža jesu dobro napisane pjesme zrelih autora, različitih stilova, kako i priliči antologiji, pa ćemo tako naići na lirske, pa i sentimentalne pjesme s raspjevanim atributima prirode (kojom se često ljubav resi), egzistencijalne, zagonetne pjesme pune straha od tame i žudnje za svjetlom, religiozne pjesme, sarkastične pjesme o ljubavi koja nije moguća, baladične pjesme o prohujaloj ljubavi itd. Pokušajmo razdijeliti pjesme u različite esencije ljubavi, premda se u gotovo svakoj pjesmi prepliću i vrtlože različita, pa i krajnja stanja duše. No, nekakav pregled moramo stvoriti... uostalom, tako ćemo imati razloga spomenuti svakog pjesnika, jer svaki to doista i zaslužuje.

Neuništiva transcendencija ljubavi

Valentina Radinska, Angelina Bakalova i Bojan Angelov tražit će ljubav u snazi, ljubavi i zračenju Boga koji je vječni štit našim emocijama.

Georgi Venin optimistično će uzdići ljubav na pijedestal u pjesmi »Ona ljubav« – transcendencija ljubavi je za njega krajnja Istina, Put k životu. Pjesnik pjesmu završava: I pišem te predizvorno sam: / cijeli život ne dovršavam poantu... / Ti si povjetarac koji struji kroz Božji hram – / a ja samo jezik tvoga zvona.

Stela Kostova piše dirljivu pjesmu »Majka«, o bezuvjetnoj ljubavi.

Ernest Fišer pjesmu »Kako izgovaram tvoje ime« (posvećenu Anici) započinje: To kako izgovaram Tvoje ime zauvijek / više nije nalik na govor trpkih uspomena / ili nečega ranjivog što još mogu doticati; taj zanos / kad se zaklope oči i svaka smišljena riječ / svesrdno pozdravlja Tvoju plemenitost. Ovdje je ljubav ponovno otkrivanje prohujalog i mogućeg duševnog pripadanja, esencija koja ne umire.

Davor Šalat u pjesmi »Tvoje riječi stvaraju snijeg« romantično opisuje ljubav koju valja ščepati kao sunce i otkotrljati ga preko planine. Ljubav je pejsaž u metamorfozama, koji na koncu osvjetljava svemir.

Plamen Pančev u pjesmi »Impresija o moru« zanosno žudi ljubav u raznim oblicima, želi sve otopiti poput pjene, sačuvati svaki ljubavni nabor i snažnim ljubavnim tenzijama produljiti postojanje voljenog bića.

Ljubav kao vjera i vjernost (žudnja za zajedništvom)

Ivailo Balabanov u pjesmi »Odisej« uzveličat će radišnu mitsku ženu, zahvaliti joj za njezinu sjenovitu prisutnost pod suncem i za sva njezina poslanja, a pjesmu će završiti stihom: A tko nema Penelopu – ne može biti Odisej.

Ivan Esenski u pjesmi »Večernje fotografije« dočarat će rijedak oblik ljubavi u poeziji – ljubav dvaju bića što provedoše život koji je skliznuo u zajedničku rutinu, odnosno obiteljsku ljubav s dubokim korijenjem, a »otpalom« sladunjavom romantikom.

Sašo Serafimov u pjesmi »Priča« romantično opjevava dva kamena koja se kotrljaju i sve što jedan čini za drugoga kako se ne bi izgubili, odnosno, posvećuje stihove vjernoj ljubavi, žudnji za požrtvovnim sjedinjenjem.

Stanka Šopova u pjesmi bez imena dočarava arielsku ljubav kao nebesku glazbu i tajne strune, odnosno kao muzu koja se pojavljuje tako rijetko u ovom životu.

Enerika Bijač u humanoj i kozmopolitskoj pjesmi »Otvori put« također doziva milost ljubavi, snagu njezina zagrljaja, njezine sveznačnosti u kojima nam samo ona otvara pravi put. Zadnju strofu završava stihovima: Zagrli nas ljubavi, ti / koja si otplavljena na rub / izgubilo ti se lice – vrati se / ljudima. U naš zemaljski vrt. / Zagrli nas ljubavi / licem u lice / da se prepoznamo u tebi.

Ljerka Car Matutinović pjesmu »Moje lice u tvojim rukama« započinje: ...moje lice u tvojim rukama svojim usnama približavaš / i ljubiš ga kao da je od paperja kao da je porculan / koji bi se mogao slomiti i rasprsnuti u mnoštvo / komadića koje ćemo onda zajedno skupiti... Lica se potom približavaju sve nježnije i opojnije – ovdje je ljubav pokušaj dostizanja osjetilnog savršenstva.

Sonja Zubović u pjesmi »Nas dvoje« ljubav smatra zavjetom, zajedničkim putovanjem kroz sve lijepe i ružne pejsaže kao simbole ljepote i zla, ostajanjem u jedinstvu, svemu okolnom unatoč.

U pjesmi »Pisma« Andriana Škunca dočarava ljubav kao pisanje pisama koje zadobivaju drukčiji oblik u jesen, ljeto, zimu... no pisma su Razbacana po sobi poput krijesnica. Staklena nit. Trak / svjetiljke na putu / od tebe do mene.

Drago Štambuk u rimovanoj pjesmi »Crni val« uznosito doziva ljubav, dajući joj razne oblike s kojima bi se poistovjetio, pa pjesmu završava strofom: Hoću biti tvoja sjena / hoću biti sav tvoj sprud. / Ja ću biti tvoja zjena / ja ću biti srebrn sud.

U pjesmi »Poželi nešto« Borben Vladović također zaziva ljubav da mu se obrati, tužan zbog njezina ignoriranja, bajkovito nudeći sve moguće, pa pjesmu završava: Napravit ću od ostatka plovidbi / krijes visine tvoje potištenosti / zapalit ga kada ponudiš iskru / makar poželiš biti samo promatrač / sagorijevanja.

Tomislav Domović u pjesmi »Kad budem star« nabraja kako ga ništa neće brinuti u životu, ni neimaština, ni ratovi, ni kćeri i unuci koji će ga zaboraviti obići... a pjesmu završava: Samo će me dvije stvari tištiti / Jesam li jutros, a zimski je dan, / jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu / I može li me moja ljubav obrijati / Zavezati kravatu / Da odem kako priliči stvoru koji ništa nije znao / Samo voljeti je znao.

Ljubav kao snaga preobraženja

Lalka Pavlova, pak, u pjesmi »Himnično« u prvom licu slavi emancipiranu svestranu ženu, njezinu magiju i snagu da ponese i Zemlju i nebo te u dječjem kriku stvori novi život.

Irena Pankeva osvrnut će se, poput drugih pjesnika, na tektonsku dramu našega svijeta u pjesmi »Pljusak« u kojoj se nižu biblijske apokaliptične slike bujice, rojeva skakavaca, krvava i prljavog pljuska, tame i pustoši, da bi na koncu samo Ljubav mogla spasiti svijet.

Elka Njagolova obraćat će se Ljubavi kao spasiteljici u svijetu otrovnih osmijeha, tražit će od te sile da je iščupa kao drvo izniklo na neplodnoj zemlji i odvede ju s onu stranu opake zbilje.

Erotsku ljubavnu igru na ironičan će način dočarati Margarita Petkova u pjesmi »Wienerweiss« u kojem je muškarac glumac u monolozima, niže ljubavne scene na krevetu dok je žena dvorana od koje on očekuje (kao svaki glumac) / frenetične aplauze. / Ili uzvike. / Ovisno o hicu.

Marijana Hruza u pjesmi »Zakleto« doziva ljubav kao nasušnu potrebu, ona prolazi kroz metamorfoze prirode da bi kroz vodu izišla na sunce, uz Božji blagoslov da ostane trajno čovječje svjetlo.

Milena Belčeva u pjesmi »Ravnoteža« opisuje burnu neravnotežu svoga bivanja, no pjesma završava optimistično: Danas se opet smiješim, volim i osjećam se mlado. / Život je čamac. I neka ti bude veslo!

Krešimir Bagić u zanimljivoj pjesmi bez naslova ponavlja prve stihove u strofama lako je stići do 58, a na tom putu opisuje razne oblike putovanja, sve čudnim prečicama, da bi zaključio: ali ti si stigla sa mnom / a nisi hrast / ali ti si stigla sa mnom / glavnom cestom... te pjesmu završava pjevajući njoj kao svemoćnom toplom valu kojem se predaje.

U pjesmi »Nadispovijed« Majer Kušenić Gjerek pjesnički subjekt pronalazi ljubav u labirintu hodnika na fakultetu, pa tugaljiva pjesma završava: Znala sam da ću te / Pronaći jednom / U labirintu ovih hodnika / U vrisku vlastitog srca, // Kao udvostručenu vrijednost, / Kao ružu od zauvijek / I više nikada / I poći za njenim mirisom / U mir... Na koncu, ljubav je u ženi uskrsla onu koja je umrla mlada.

Pjesma »Bjelina, U njoj obični maslačci« Irene Matijašević poistovjećuje ljubav i bol, ono što nije bilo i što je moglo biti, pa tako pjeva: Govorili smo jezikom dabrova, / šumskih lasica i konjokradica koji vole jahati / Zato kradu konje, da ih uzjašu i ostave / Da uzmu od svih sve / Od rata smo uzeli valjda bol i iznijeli je kao ljubav.

Dojmljiva »Ljubavna pjesma« Mirka Ćurića započinje melankoličnom slikom noćnog, otuđenog prljavog grada, a nastavlja se ljubavnim uspomenama koje su oživjele i grad – ljubav traje zapravo unatrag.

Ljubav kao strah od nestajanja

Levena Filčeva u pjesmi »Čuda« lijepim će metaforama opisati sve nas kao davljenike koji se držimo za papirnate brodove naših duša, koji ulazimo u dubinu riječima, a riječi nam uopće nisu do koljena. U svojoj nostalgičnoj pjesmi podsjetit će nas kako imamo ljubav više za mrtve negoli za žive: I zaljubljeni smo do smrti u svojim dušama. A brodovi su od papira.

Nadja Popova u pjesmi »Neznanstveno« opisuje tinejdžersku ljubav koju je život rastočio u razočaranje i svijest da je ljubav zanos koji je nemoguće održati, koji mora prohujati s vremenom.

Ljubav je kisik, odnosno disanje za Niki Komedvensku koja se u pjesmi »Diši« obraća Ljubavi, moli je da diše u zagušenom i nerazumnom svijetu, da disanjem pobijedi grozne sumnje i zastranjenja.

Pjesma »Haljina za snove« Božice Brkan opisuje raspad haljine iz snova koja, od romantične lijepe tkanine s kojom se plesao valcer postaje običnom krpom te tako u prenesenom značenju dočarava raspad ljubavne iluzije.

U pjesmi »Utopljenik« Diana Burazer (odnosno pjesnički subjekt) smješta radost u posudu, pa se svlači u strahu od oseke, okružena mjehurićima ljepote i smrti, u strahu da će se ipak utopiti – ljubav se tako prikazuje i kao strah od njezina nestanka.

Dunja Detoni Dujmić u pjesmi »Ljubav« personificira ljubav pa Ljubav sjedi pred kućicom za pse / Svemrak joj u očima / nostalgija u nama / pa više ne hodamo zajedno / nego je svatko kralj u svojoj fabuli. Ljubav je poput fatamorgane, uobrazilje, pa ova pjesma skida s ljubavi klasični patetični vijenac.

Evelina Rudan u pjesmi »Putopis« žudi da se ulica kojom prolazi pretvori u njega (ja svaki dan prođem tvojom ulicom / mislim, smilovat će se ulica / izbacit te na cestu u pola dva / u pola tri, u pola pet, u pola devet... no nemilosrdna ulica pretvara se u pticu, zmiju, zmaja... Ona moli ulicu da ju dovede do njegove zgrade, stana sobe... zmajica je povede, ali joj daje do znanja da susret ipak neće biti moguć.

Božica Jelušić u pjesmi »Uz kanal s divljim patkama« opisuje ljubav koja će nužno nestati u svojoj blijedoj, staroj prozaičnosti i smrti: O duša što voljela je samo teške zadatke! / Sad umoran se mozak igra stilskom figurom. / U ogrtaču starom, gledajuć divlje patke, / Stojimo kraj kanala, izrešetani burom. Pjesma završava gašenjem života, sviješću da su ljubav i smrt simultane esencije.

Ljubav kao neprohodan rebus

Georgi Angelov pjeva kako je bolje da ljubav bešumno mine, jer je zaljubljenik podanik i rob u izmišljenom i privremenom stanju. Svoju višeznačnu pjesmu završava stihovima: jedan usamljeni ždral nad snijegom / prema drugom, zaostalom uzdiže se.

Rosica Kuneva u pjesmi »Vilinsko« dočarava magično nestajanje ljubavi, sjećanje koje postaje herbarij i ljubav kako ostavlja za sobom neprohodan labirint.

Ivan Babić u pjesmi »Čvor« zagonetnom igrom riječi opisuje u prvom licu kako je predao drugom biću život svezan u čvor, no taj je čvor nespoznatljiv, prepun svih emocija i nemoguće ga je raspetljati (je li čvor saveznica ili razveznica tkanja očekivanja), odnosno ljubav uvijek ostaje tajnom.

Boris Domagoj Biletić u pjesmi »(Ne) želi pjesmu« dočarava nesretnog zaljubljenika koji opjevava ženu (do koje ne dopire pjesma) kao smiješnog brodolomca, pa će u sredini pjesme reći: Što to piše / jednoj koja (ne) želi pjesmu / dok splav ga jedva / još drži na paklenoj pučini?

U pjesmi »Montažer sumnje« Lana Derkač svojim zagonetnim stilom vadi iz kičme dragog pahulje koje razlaže u mahovinu, pa ih skuplja govorom u šašavog montažera sumnje / u soldata koji od noći / čini stratešku premetaljku / u nakazni vojni poligon / umjesto u pticu. Ljubav ovdje, zbog iznimne razigrane metaforičnosti, ostaje neodgonetljivom tajnom.

Luko Paljetak uzvisuje rimu u pjesmi »Vrijeme ljubavi«, produbljujući vezanim stihom sjetu koja odvlači sjene zaljubljenih u zaklon smrti... Pjesma započinje strofom: Bilo bi tako strašno ljubiti da se nije / ljubilo već toliko, u podočnjake tvoje / od ruža da se nije uvuklo ovo vrijeme / odakle počinjemo kao da ništa prije / ni poslije se neće zbivati osim nijeme / propasti iznad koje jedino zvijezde stoje.

Dakle, kao što je to odvajkada bilo u ljubavnoj poeziji (pa i u hrvatskoj antologiji Ane Horvat Oblizujući suze), ljubav je najveća inspiracija pjesniku kada iščezava, kada se roje pitanja oko nje, a nestaju odgovori. Ljubav je varljiva kao i sam život, mijenja lica, od udvornoga do usamljeničkoga, od radosnoga do tmurnoga, a rijetko kada ostaje do kraja romantična i blagonaklona. Stoga su rijetke i ljubavne pjesme sa sretnim svršetkom.

Ovim smo prikazom pjesničku antologiju Ljubav – sol života tek načeli. Čitateljima preostaje da je pomno čitaju, jer su pjesme doista vrijedne i pjesnički opojne, ne samo za dušu pojedinca, već i za dušu svjetske književnosti.