Fotopoetična monografija

Naslov ove knjige preuzet je iz istoimene zbirke pjesama Dragutina Domjanića Po dragomu kraju koja je tiskana davne 1933. godine. I upravo to jest posveta i kraju, kulturi i baštini zelinskoga kraja. Marijan Grakalić je renomirani pisac, a Zoran Osrečak uspješni profesionalni fotograf, a svojim su zajedničkim radom osmislili posebnu formu poetske monografije. Naime, Grakalić je u sažetim formama sublimirao doživljaj kraja, prolaznosti, memento mori, sve sutone i bljeskove zelinskog kraja, dok je Osrečak svojim objektivom pružio nimalo tipičnu sliku kraja. Umjesto raskošnih fotografija koje bi nudile ornamente i prikazivale kićenost svagdana, Osrečak se odlučio za crno-bijele fotografije koje bilježe slike polja, napuštene kuće, kurije, crkve, mlinove, jezera, vinograde...

Zanimljivo je da na Osrečakovim fotografija nema ljudi, već je sve posvećeno prirodi, te povijesnosti prirode i kraja, jer se protok vremena vidi i osjeća i u poeziji i na fotosima. Riječ je o pročišćenim fotografijama za koje se na momente čini kao da su djelo slikara. Uz odlične fotografije nalazimo i minuciozne pjesme autora Grakalića, koje prate slike i na dojmljiv način nude poetizaciju prostora. Pjesme su sjetne, memorabilne, prizivaju neka davna vremena, neke su pisane i na kajkavskom. U pjesmi »Zelengrad« pjesnik govori o sjećanju i zaboravu: »Kamene utvrde ispod tamnih oblaka/ stoje gole, odavno su izgubile svoja/ sjećanja. Samo je kamen tvrd kao i/ drevna krv čvrsto usahla u spomenu«. Autori pritom nisu neki laudatori temporis acti koji slave prošla vremena, već sa sjetom bilježe uspomene i ambijente. Jedinstvena fotomonografija donosi na taj način poeziju umjesto događajnice, jer poezija u sebi sadrži svijest o općosti.

Stoga i ova knjiga upravo i donosi s jedne strane priču o kraju koju stvaraju dva umjetnika koji su se u zelinski kraj doselili iz Zagreba. Upravo oči tih novih stanovnika donose drugačiji pogled na kraj, koji u sebi sadrži, kako je primijetila autorica predgovora književnica Božica Jelušić, vjeru u obnoviteljske sile prirode. Jelušić izvrsno zaključuje: »Zelina je Zelina bez pelina, bez žuhkosti, a ako se prizor zaogrće nostalgijom, ako su zdanja napuštena i ruševna, putovi neugaženi, stabla samotna i prostor sjenovit, u tome ima mira i dostojanstva, pomirenosti sa sudbinom i nekog srha transcendencije, kao da se iza oblaka ponovo konstruira bolji, pročišćeniji svijet«. O tome govore i sljedeći stihovi Marijana Grakalića: »Ponovo će uskrsnuti zelenilo/ nakon zimskih tišina. Šutnja/ zemlje pretvorit će se u život./ Svijetli dani sapleti od sjene/sada još trome od dugog mraka.«

Grakalić je dvije vrsne pjesme posvetio selu Blaževdol u kojem živi, a koje se nalazi blizu Zeline. Inače, Zoran Osrečak se fotografijom bavi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, radi kao profesionalni i umjetnički fotograf i grafički dizajner u Svetom Ivanu Zelini i Zagrebu, član je ULUPUH-a, a imao je i više zapaženih samostalnih izložbi. Marijan Grakalić autor je petnaestak knjiga proze, poezije, te novinske i znanstvene publicistike, pokretač je Gornjogradskoga književnog festivala i portala za književnost i kulturu u prijelomu epohe Radio Gornji grad. U Zelini radi kao kustos Galerije Kraluš pri POU Sv. Ivan Zelina. Na kraju, valja ponoviti da su nam Marijan Grakalić i Zoran Osrečak podarili jedinstvenu fotomonografiju, obogaćenu primjerenim tekstovima, koja podsjeća na trajne vrijednosti kulturne i prirodne baštine bogatoga zelinskoga kraja, vrijednosti koje ne smiju biti zapostavljene i zaboravljene.