Dječja usta

Učili su je: istina je svetinja. Bila je djevojčica, ljubimica, vesela i lijepa radoznala brbljavica. Na svijet je došla u nekom našem surovom kraju. Imala je, i ne znajući, nekoliko godina. Prstićima je lijeve ruke pokazivala, kad su je stariji pitali, koliko ima godina? Ponekad dva, ponekad tri, a ponekad i četiri prstića. Svi su se oko nje smijali, pa i ona. Govorili su joj ti odrasli, koji su je okruživali i voljeli, ne izmišljaj ako ne znaš. Istina je svetinja. I tako je brzo rasla okružena mamom, tatom, djedom, bakom, tetom, ujakom, susjedima.

Ona je i dalje bila vrckava, mazna, dražesna, radoznala, iako u ovim surovim prilikama življenja nikoga se nije posebno štedjelo, pa ni djecu, nego postupcima prisiljavalo da hvataju korak i priključuju se što prije načinu življenja. Brzo je ovladala na svoj dječji način govorom sporazumijevanja. Svi su se oko nje smijali, malo podrugljivo, nekim njenim izričajima, pa su dobroćudno ispravljali: njen kuv u kru, miko u mliko, komitu u motiku, i tako bezbroj puta, dok nije počela govoriti razgovjetno, čisto, među odraslima. Neki su se čudili kako je brzo vladala jezikom odraslih, pa i tim njihovim zakučastim arhaizmima i još gorim naglascima, kao da je živeći sama, među odraslima, tako mala, već u neku ruku, i dalje brbljava, ostarjela.

Voljeli su je, podučavali, hvalili. Govoriš čito i razgovjetno kao kakva mala starica. Već znaš ime sela, prezime, dan i datum rođenja, ime bake, djeda, oca Josipa i majke, ujaka, koji dolazi tamo iz nekoga grada, daleke pokrajine u kojoj se govori jezikom koja ona ne razumije. Sada dalje ne izmišljaj, gdje si bila i što si vidjela, ili čula. Drži se samo istine i nikog se i ničega ne boj. Svi će te voljeti i obožavati! Ti si malo čudo od djeteta. Samo ne izmišljaj i pazi što i kako govoriš!

Zanimalo ju je sve što rade stariji, pa ih je oponašala: u loženju vatre na otvorenom ognjištu, pazila i kuhala na otvorenoj vatri u zajedničkom loncu, obješenom o komoštra, pekla krumpire na polutke, pomagala oko kiseljenja kupusa, mužnje ovaca i krava, i sretno živjela.

Kad joj je došlo vrijeme za školu njihovo selo je bilo predaleko od najbliže škole. Muška djeca su se morala upisivati zbog registracije za vojsku, a ženska ne. Ostala je doma, vrijedna, korisna, marljiva, učeći i radeći sve što su žene radile u domaćinstvima. Nije joj ništa bilo teško. Trudila se da što više nauči, ovlada i sazna. Ispunjavala je svaku zapovijed. Išla za blagom uz starijeg pastira na ispašu stoke. Pazila da se neka nestašna ovca ili mlada junica ne odvoji od stada, pa odluta, i kakvu štetu napravi na usjevima, vrtovima, vinogradima. Najradije je išla s majkom, ocem, djedom u šumu, ili po nekom drugom poslu. S njima se osjećala sigurnom, bila vesela, a i da vide kako je brza i poslušna, ali i može i zna.

Nije ni slutila, kako se oni dogovaraju i smišljaju, da će je dati u škole. Taman kad su sve posložili i dogovorili, izbio je rat. Prokleti, zvali su ga drugi svjetski. Svi su se ušutjeli, nešto radili, da nitko ne zna što i kud idu, s kim se druže, što tamo čine. Nestalo je druženja, razgovora, šala uz otvorenu vatru. Otac je nekuda odlazio, navraćao ponekad i opet odlazio noću. Po danu se skrivao na tavanu da ga zle oči ne ugledaju. Čak se i mama penjala k njemu i nosila mu piće i hranu, pa i čistu odjeću. Ništa nije razumjela, pa to nije ni bila njena briga. Ujutro je rano ustajala, raspirivala vatru iz pepela, ložila dok se ne razgori. Čekala je starije. Vraćali su se obavivši rane poslove i sjedali oko ognjišta. Djed i baka su već sjedili i grijali se. Tad je netko silovito grunuo na vrata. Bio je to njihov susjed Dušan, pravoslavac. Prišao je vatri po običaju. Sjeo do nje na klupu. Ogrijao ruke na plamenu. Izvadio duhankesu od prasećeg mjehura, smotao cigaretu. Ona mu je podigla upaljenu grančicu. Pripalio je cigaretu. Grančicu baci u vatru, pa kroz dim upita domaćine: – Đe vam je sin?

– Rano ustaje. Mora da je nekud, već u mraku, otišao za poslom! – promrsi djed.

– Nije on nikuda mogao otići! Kuća je opkoljena još od sinoć. Traže ga naši četnici!

Majka je uletjela u kuću baš kad je djed pokušao objasniti. – A, Dušane, mi stariji legnemo s prvim mrakom, a ustajemo s provirivanjem sunca iza brda. Evo, i ovo dijete se prije nas budi! Em smo pomalo ćoravi, em ništa ne znamo!

Dušan otpuhne dim, baci upljuvani opušak u vatru, pohvali je što mu je dala upaljenu grančicu da na miru zapali, za nagradu daruje joj orah sa svog oraha, pa joj se kao sebi ravnoj uz smiješak obrati: – A, je li bar ti znaš, đe ti je ćaća?

– Čika Dušane, kako ne bih znala? – rekla je starom podlom liscu. Ukućani su protrnuli, kad je dodala: – Na tavanu je u svojoj radionici, pravi mi tronožac za rođendan.

Bradati, naoružani četnici su odveli oca. Netko ga je našao u šumi zaklanog. Tajno su pokopali njegove ostatke. Već je bio od zvijeri skrnavljen. Nje, svoje obožavane miljenice, odrekli su se za sva vremena.

Došao je ujak i odveo je u grad te daleke pokrajine. Školovali su je kao i svu djecu bez roditelja i igdje ikoga, jer ujak je bio zaposlen i nije mogla živjeti kod njega. Poginuo je čuvajući granicu prema Albaniji. Pokopali su ga kod karaule. Nikome ništa nisu javili.

Ti internati su bili čudo nad čudima. Posebno curice, posebno dječaci. Zvali su ih: domom za djecu bez roditelja. Netko ih je zvao ubožnicama. Građanstvo koje je živjelo okolo, zvalo ih je iskušenička kuća. Bojali su se te fakinaže skupljene sa svih strana, a da im ne poharaju voćnjake, vrtove, ali i kuće, stanove. U osnovnoj školi, iako su bili odvojeni u istom razredu, dobili su jednake svjedodžbe četvrtog razreda. U Nižoj gimnaziji, od petog do sedmog razreda, dobivale su svjedodžbe svake godine. U Nižoj ženskoj gimnaziji djevojčice su bile od dječaka odvojene u posebne razrede. Kad je položila malu maturu, ovi iz doma su pokušali doći do ujaka, ali su saznali da je isti čovjek koji ju je ostavio u domu, poginuo u nekom sukobu s križarima. A u Švračkovom selu, koje je on naveo, nitko se ne sjeća da je ikad bila i živjela Maja O., a zapravo joj pravo ime bilo Marija. Ujak je služio trogodišnji graničarski rok i nestao.

Odgojiteljica Tinka joj je postala i rod i porod. Odlučila je upisati je u srednju školu medicinskog smjera. Za tri će godine dobiti završeno zvanje srednje stručne spreme medicinskog smjera i moći će se brzo zaposliti kao laborant, medicinska sestra ili apotekarica. U domu će moći ostati dok se ne zaposli i primi prvu plaću, a potom može u podstanare s kim hoće i kako hoće. Postat će punoljetna. Dok se dom obnavljao, za vrijeme školskih praznika, ona je išla na radne akcije. Tamo je pomagala i u kuhinji, a i u ambulanti. Dobivala je radna odijela i druge potrepštine. Učila je, bila vrijedna, čak i udarničke značke dobivala je za marljivost. Lakše joj je bilo na radnim akcijama i po nekoliko smjena, nego da se vrati u dom i čami sa dosadnjakinjama i lijenčinama. Dobivala je za svaku smjenu novu odjeću i tako se opskrbljivala za cijelu godinu. I u domu joj nisu uskraćivali njena sljedovanja koja su svi dobivali po propisanim potrebama. Odrastalo se, pa se odjeća i obuća prilagođavala ili međusobno mijenjala. Završila je srednjoškolsko obrazovanje s dobrim uspjehom i malo poljuljanom ocjenom iz vladanja. Navodno je bila svojeglava i tvrdoglava. Naučila je pušiti, a to je bilo zabranjeno. Nije dozvolila da joj promijene ime nepoćudne svetice Marije, djevice, pa su joj iz vladanja dali ocjenu tri i u svjedodžbama skratili ime.

Tinka ju je ugurala preko znanice, opatice, u bolnicu na Rebru dalekog grada Zagreba. Tu je čak neko vrijeme išla na obaveznu praksu, preko praznika s njenom prijateljicom opaticom. Nitko je se nije sjećao u kadrovskoj službi, pa joj je Tinka dala sve potrebne preporuke, čak osobno došla da za nju garantira, i nahvalila je, ako išta voli, voli raditi i poslušna je. Našla joj je i smještaj, do prve plaće, a onda će je pustiti u život, pa neka se snađe. Vi je rasporedite, gdje znate, jer zna svašta raditi, a vrijedna je. Zna vaš jezik bolje nego naš i bit će joj lakše. Tad je nestala, kao i svaka dobra osoba...

Šetali su je po odjelima i laboratorijima. Ona je mudro šutjela, učila, radila. Na kraju su je zadržali na dječjem odjelu. Tu se ustalila. Čak je pomoću bakice nekog malog pacijenta koji ju je zavolio, došla do sobice, nedaleko bolnice. Nije se moralo platiti unaprijed. U bolnici se hranila pa čak i kuharicama pomagala, ako je bilo potrebno. Doma joj se nije žurilo, jer nije znala što bi radila. U grad joj se nije išlo gledati izloge. Novaca nije imala ni za kino, a kamoli za šminku i odjeću, te prenemaganje na koje nije bila navikla.

Na pušenje se išlo izvan bolnice. Sjedala je na klupu u parku i uzimala čik pauzu, kao da ideš iz zgrade u zgradu. Ako je bilo ružno vrijeme, pušilo se kod prozora na kraju hodnika ili u zahodu. Taj dan, više se i ne sjeća koji je to bio, sišla je u park. Sjela na svoj dio klupe. U krilo kute ostavila nalaze i ostale papire koje je prenosila za odjel. Sunula u džep. Izvadila cigarete koje su se prodavale iz neke duge kutije u kioscima. Nisi mogao ni kupiti više od pet komada, za baku ili nekog starijeg. Povukla je dim, zažmirila i zadržala ga u sebi. Kad je već osjećala da će joj izaći na uši, otpuhnula je i otvorila oči. On je stajao pred njom, Uzeo joj upaljenu cigaretu, između prstiju i negdje gore visoko pripaljivao svoju.

– Oprostite kolegice, žmirila ste, a ja nemam vatre! – govorio je i sjeo do nje, vraćajući joj cigaretu.

Povukla je dim i nehajno se osmjehnula. Prevrtala je po papirima i onda ga pogledala. Sjedio je i bio za glavu i pol viši od nje. Imao je neko okruglo dobroćudno lice. Nije ni slutila da je sudbina sjela do nje. Bio je uljudan, veseljak, razgovorljiv. Liječnik na nekom odjelu. Nedavno je došao iz vojske, čiji je bio stipendist. Pušio je kao i ona najjeftinije cigarete. Stanovao je kao podstanar kod roditelja. Uz rad je učio i specijalizirao opću medicinu. Postao je vrstan dijagnostičar. Pratio je napredak medicine i lijekova na dva strana jezika. Liječio je sve kojima je bila potreba, i to dan i noć. Uvijek je bio spreman sa svojom liječničkom torbom, punom lijekova, instrumenata, brošura. Svi su ga poznavali po nadimku DŽ! Znao je sve lijekove i sve apotekare u gradu Zagrebu. Točno je upućivao pacijente i kome da se jave. Izliječeni su ga nagrađivali svim i svačim, a najčešće zahvalom i prijateljstvom.

Jednog dana, između dva dima upitao je kolegicu: – Je li ti mala, uz ovo sve što radiš, možda znaš i kuhati?

Otvoreno mu se nasmijala i kao prijatelju rekla: – Kako ne bih znala!? Samo da imam što i za koga? – poslije dva oblačka dima je dodala: – Za sebe ne kuham!

– Provjeravam, draga kolegice, jer ona moja prva žena, koju mi je majka osigurala, nije znala ništa, a još manje kuhati. Ostavila me dok sam služio vojni rok. Otac i majka su se razveli zbog toga, iako žive svaki u svom uglu istog stana. Moja je soba ionako slobodna, jer me nikad nema doma kao ni njih. Svatko radi na svom poslu i živi kako može. Ja ipak želim obitelj...

Gledala ga je, gledala, i čudila se u sebi: – Zar i mene netko hoće? Doooktor!?

Brzo su se udružili, i još brže vjenčali, u Staroj gradskoj vijećnici. Kum, kuma i njih dvoje. Svečanost je vodio nekakav pjesnik koji je volio Jesenjina. Poslije litanija iz zakona veselo je dodao: – Što ljubav sastavi, nitko ne rastavi! Neka vam je sretno i veselo!

Pali su poljupci, čestitke. Dobila je potpisanu vjenčanicu, buket od kume kolegice iz odjela. Promijenila je prezime. Zapalili su na izlasku cigarete i otišli u prvi lokal da se počaste. Vratili su se na posao i on je sredio nekoliko slobodnih dana za medeno slavlje.

Dospjeli su u Pulu. Na Verudeli, ribarska koliba ih je ugostila i, ako ljubav slave, u svoje prostore smjestila. Izbjegli su hotel Zlatne stijene, jer tamo se smještaju glumci i ostali komedijaši, novinari za filmskog festivala, pa i kad ljetuju. Njima su bile skupe te stijene. Hotelu Brijuni tek su kopani temelji. Netko ih je podučio da je za naše domaće goste najbolja plaža na rtu poluotoka Verudele iza stare austrijske tvrđave... Legla je prvi put u dodiru s morem na oprani šljunak, kojeg su valovi kotrljali, i noge joj prali. Uspavala ju je pjesma kotrljana oblutaka i lupa samoubojica valova koji su navaljivali na tvrde stjenovite obale. Zaspala je, jer njen dragi otišao je u kasarnu pozdraviti svoje mornare. Tu je služio vojni rok, bio njihov stipendist. Već je imao raspored po želji, jer je bio dužan da po završetku studija odradi duple godine stipendiranja. Kad se vratio, imao je raspored. Dobit će stan po želji, jer najvažnije je da je oženjen.

Noću su slavili ljubav gladnom žestinom i neumornošću mladosti. Po danu je on sređivao što je potrebno za zaposlenje i preseljenje, a ona slušala pjesme, sraz valova i obale, tvrde začarane stjenovite, na čijoj su grbi rasle planike i u parku razno drveće. Sunčala se davno napuštena tvrđava austrougarske vojne sile. Njen djed, kao i ostali vojni obveznici, služili su u toj mornarici, iako nisu znali ni plivati.

U Puli su živjeli sretne godine. Ona je bila bolničarka, a on doktor. Liječili su mornare, oficire, njihove obitelji i sve potrebite. Spočetka su u praznom stanu ležali u vojnim vrećama za spavanje. To im nije smetalo, okućit će se. Igrarija ljubavlju urodila je plodom. Dobili su kćerkicu. Imala je lijepo ime svoje bake, ali po običaju zvali su je K., i tako je upamćena. Rasla je kao debeljuca mala od svih mažena i pažena, čavrljava djevojčica zlatna.

Njemu je dojadilo liječiti zdrave i mlade, koji su čuvali more i podmorje oko otoka vladara i vlade. Ozljeđivali su se nepažnjom i naglim izronjavanjima. Mnoge je izliječio i spasio baro komorom, koju je sam napravio. To je bio posao za ranarnika, ili neke druge stručnjake. Lijekova baš i nije bilo. Dežurao je dvadeset i četiri sata. Vrijeme mu je prolazilo, a on je zahirio, ovdje na kraju svijeta što se tiče stručnosti, učenja, dostupnih podataka i medicinskog fakulteta, a htio je do znanja i statusnog neba. Još ga je nešto i otac trebao koji je dosta pobolijevao. Uželio se rodnoga grada i kolega, pa i napredovanja. Pokazalo se da je iz Zagreba lako bilo otići, odraditi svoje dugovanje, ali u Zagreb i među svoje, teško se bilo vratiti. Godine su prošle, zaboravilo ga se.

Prvi posao su dobili u kombinaciji dueta (sestra – liječnik) negdje u Budinšćini. Posla je bilo na pretek. Od previjanja i liječenja ozljeda, do davanja injekcija, pa i mrtvozorništva. Ambulanta je bila odmah u kući do stana, pa su opet uz sva nastojanja bili na raspolaganju noć i dan. Zavoljeli su Zagorje i te drage jednostavne srdačne ljude, ali što je previše, previše je. Odlučili su se vratiti u Zagreb, pa što bude.

Zagreb će im se ukazati u nekoliko lica. Posla je bilo na pretek, ali takvog kojega neki ne bi ni u ludilu prihvatili. On je prihvatio posao u Hitnoj službi grada. Bili su sretni, jer teško je dobiti vrsnog dijagnostičara, a koji je terenac i ništa mu nije teško, ni dežurstvo, ni jurnjava. Sve je to izdržavao kao od šale. Brzo se povezao s kolegama po bolnicama, obnovio poznanstva po apotekama. Znao je unaprijed tko i gdje radi i s čime raspolaže, pa je pacijente potrebnike usmjeravao točno na ime stručnjaka znalca. Tako je bilo i s apotekama i u njima službujućim šefovima, pa su ljudi dolazili do lijekova koje je i te kako teško bilo nabaviti, kao i do ostalih potrepština i medikamenta.

Ubrzo je postao obljubljen, poznat, uvijek veseo, uvijek raspoložen, pomoći spreman. Čak je upisao potrebne studije uz rad za magisterij i kad je došlo vrijeme za doktorat znanosti. Sve je stizao. Nabavljao namirnice i ostalo. Brinuo se oko oca, njegova zdravlja i života, pa i u mirovini, te jurio k majci koja je živjela negdje u okolici Zeline, kod svojih. Imala je neku malu skrb, koja nije bila dostatna za živjet, a bogme ni za umrijet. Pomagao joj je koliko je mogao, ali sve je to bilo neredovito i malo. Njegova draga je budžet krpala radeći za malu plaću u zaraznoj bolnici. Bila je rastrgana i na velikoj muci, em zbog opasnog posla u predvorju Mirogoja, em zbog djevojčice kojoj su jedva našli utočište kod opatica, te i za njih preuzeli liječničku skrb.

Drugo lice grada je bilo nemogućnost dobivanja stana, iako im je bio obećan, samo ako preuzmu posao koji im se nudi, Morali su dugo čekati. Rijetki su u podstanare primali obitelj s djetetom. Smilovao im se njegov otac i dao im njegovu momačku sobicu, otjeravši podstanara. Ali dogodila se muka i omraza, takva da ona svekru ni na pogreb nije išla, kad smo ga ispraćali u krematoriju.

Pili smo kod »Veselog mrtvaca« za pokoj duše ispraćenog Nikole kad nam je sin doktor ispričao kako je osigurao mjesto na brijegu nedaleko Kenotafa, a za četiri urne u četvrtastom betonskom grobiću i to za oca od kojeg smo se upravo oprostili, sebe, ženu, koja je eto izostala i kćer, jer drukčije se nije moglo doći do mjesta za vječni počinak. Dok smo okrenuli nekoliko rundi, doktor se raspoložio i ispričao nam je kakav je srećković. Ne možeš ništa predvidjeti. Sve se okrene, kao da netko drugi s nama upravlja i određuje, te poigrava.

– Bar je tako sa mnom i mojima planovima – kazao je. – Kad smo dobili stan, na petom katu bez lifta, ja i Maja odselili smo na kraj grada. Sreća, maloj je vrtić bio baš ispred našeg stubišta. Da bi stizali na posao u grad morali smo kupiti auto, jer nam je gradskim prijevoznim autobusima trebalo najmanje jedan sat, ako su bili redoviti. Nabavio sam relativno dobar, a jeftin auto. S njim smo stizali sve obaviti i na posao stići. Doma se išlo, kad je svaki za sebe posao završio i kako je umio i znao. Ja bih odjurio povremeno ocu, pa i materi, da vidim što im treba i kako su. Palo mi je na pamet da ih ponovno povežem i vjenčam, pa će očeva penzija ostati mami, jer ona je bila zdravija i mlađa. Ne znam što je teže bilo, njih nagovoriti ili administraciju savladati i umilostiviti. Uspio sam, a oni su se po maloj svečanosti razišli i svaki za sebe i dalje živjeli. Ubrzo se majka ugasila. Sahranili smo je tamo u selu, a oca tek danas ispratismo. Pokoj mu duši, našao je mir za svagda. Živjeli gospođe i gospodo! Popijmo za pokoj duše mog dragog oca. Podmirit ću karmine, a vama hvala i doviđenja! Ja i ovaj dragi čovjek, što je stajao sa mnom kao član obitelji na pogrebu, moramo na posao, drukčije se nije moglo urediti i dobiti vrijeme za pogreb.

Otišao je do vlasnika lokala, podmirio potrebno, meni dao mig da ide po auto. Ispratili su ga vlasnici lokala. Ja sam popio naručeno, pozdravio se i izašao za njima na ulicu. Čekam, a oni će meni: – Nema boljeg doktora u našem gradu, od ovoga našega. – Znam! – kažem im i klimam potvrdno. – Mi se već dugo družimo! – ulazim u auto, a oni se pozdravljaju sućutno. Mašu za nama dok niz brijeg jurimo. Jurimo i šutimo.

– Ostavi me bilo gdje, jer ja sam terenac i radim po cijelom gradu. Uređujemo grad za buduću Univerzijadu, koju reklamiraju plakatima Yuniverzijada. Komunisti se boje slova U. Y je prihvatljiviji...

Stao je pred Traumom. Tamo liječnici imaju rezervirana mjesta. Hodamo po ulici. Ja ću prema razrušenom Trgu, a on će na dežurstvo. Usput žuri nekoj svojoj pacijentici. Zastane i pita me. – Što se to događa s našim ženama? Tvoja žena, šefica Centralnog laboratorija, koja je i moju zaposlila i premjestila iz zarazne, dobila orden zasluga za rad, napustila je centar i zaposlila se na zapadnom dijelu grada, tamo na Trešnjevci, nedaleko našeg stana?

– Nova magistra ju je jako maltretirala, a ona je ponosna, pokupila se i otišla. Putuje sat i pol preko grada na posao, ili joj ja prepustim auto, koristim službeni sa šoferom. Sretna je i sama, jer dosta joj je bilo tog kupleraja s toliko laboranata u centru. Radila je i po dvanaest sati, a sad je gotova za pola radnog dana, pa sin i ja imamo domaćicu i mamu.

Lako je tebi, ali sad bi i moja htjela u neki laboratorij na Trešnjevku, a nije samostalna, kao tvoja, koja je sve znala i radila. Tamo na periferiji u laboratoriju Doma zdravlja, sama si sebi – i radnik, i šefica, i kurir, i sastavljač nalaza, te odgovorna za pogreške, a klijentela ti je za ubi Bože... Plaća ti je osjetno manja.

– Ne petljam se u njena posla, kao ni ona u moja. Pusti cure, one su prijateljice, pomoći će jedna drugoj i stručno i administrativno. Riješit će to čim se ukaže neko slobodno mjesto.

– Dobro, neka mi se javi, reci joj! – reče mi ogroman čovjek i otklipsa na dežurstvo, a ja za svojim zadatkom. U vrevi Jurišićeve ulice, kroz koju je nekada tekao potok, razmišljam o tom dragom čovjeku i njegovoj potrebi da pomogne i izliječi sve koji ga sretnu ili zatraže pomoć za neku svoju potrebu. Pouzdano sam to znao, jer sam radio u kolektivu koji je zapošljavao preko dvadeset i pet tisuća radnica i radnika. Ne može se pomoći uz najbolju volju. Ljudi su biološka tvorba s bezbroj energija i potreba, pokretni na vrlo nestabilnim temeljima, nogama, opterećeni željama i slabim osjetilima, zarobljeni u nemogućnostima. O mozgu da i ne pričam, jer ga se malo koristi, a prema njegovim mogućnostima, obmanama, zastranjivanjima. Premalo je požrtvovnih učitelja, a previše nepotrebnog znanja i htijenja, te obmana, samovoljnih tumačenja. Plaća ti je ionako nikakva, jer je određuju bez tebe i tvojih potreba. Radio ne radio po pedagoškom planu sve ti dođe na isto. Nitko ti ništa ne može.

Maja je brzo dobila laboratorij na Trešnjevci. Moja joj je žena pomagala da savlada sve potrebno za samostalno vođenje posla s brojnim pacijentima. Brzo je uskočila u sistem.

Družili smo se. Počesto častili i posjećivali. Jeli, pili, radili, a u slobodno vrijeme zabavljali, pa i karte igrali.Bila su to vesela druženja i još veselija prijateljstva.

DŽ je sagradio vikendicu u podnožju Kraljevog vrha. Aleja joha uz rub potoka, koji je obrubljivao njegov raj, u kojem je carevala beskonačna zanosna tišina, ispunjena cvrkutom ptica. Stanovale su u aleji joha i obližnjoj šumi. Bila nam je neodoljiva njihova simfonija i koncerti s virtuozno izvođenim solo pjevanjima. Uživali smo, družeći se u ljepoti i pastorali mira. Posjećivali smo se češće. Sladili se kuharskim vještinama domaćice u ljepoti blaženog gaja mira. Hodali po šumi u pratnji veselog psa i osjećali se kao prvotni ljudi, slušajući razgovor i dovikivanje stabala.

Kad pomisliš da je zavladala arkadija i predah za roditelje, jer su djeca stasala, završila srednje školovanje, postala punoljetna, upisala fakultete ili neke druge škole, nenadano se pojavila ludorija. Pozvali su djecu na služenje vojnog roka! Muškarce obavezno, a djevojke, na dobrovoljnoj bazi, ako se hoće vojno obrazovati. Proklete neznalice, prekinuli su mladima intelektualni razvoj i naviku učenja u najboljem dobu pamćenja, interesa, duhovnog i tjelesnog razvoja. Prestali su rasti, ali su sazrijevali u dobroti i ljubavi, iskustvima potkovani.

Naš sin je pozvan, i bio poslan, na tu vojnu naobrazbu u Belu Crkvu. Jedini unuk u dvije obitelji. Godinu dana u žici kasarne, pola kilometra od granice, provest će na tom kraju svijeta i kraju pameti. Posjećivali smo ga svi koji smo mogli o svom trošku. Zabranio sam svima da ga posjećuju, do majci mu. Tog siječnja, kad sam ga ja posjetio u gradiću je bila snježna bljuzga. Družili smo se gotovo cio dan u neku ruku veseli. Ispratio me je na autobus za Beograd, znajući već ujutro ću biti u Zagrebu, njegovom rodnom gradu, a on u kazamatu propasti duha i tijela. Takvu tugu, ja koji sam se tuge nagledao u životu, nikada nisam vidio u bilo čijim očima. Dolazila je iz srca i pameti. Znao je, i on, a i ja: tata će sutra biti u gnijezdu ljubavi, a ja promrzao u žici beskrajnih ludorija na rumunjskoj granici.

Vratili su nam ga po odsluženju, roka, ranjenog u nekoj igri, vježbi. Ranio ga je ročnik koji je odmah uklonjen iz postrojbe. Namjerno ili nenamjerno, nije se saznalo. Zaliječen je u Beogradu da nitko od nas to nije znao. Godinama mu je trebalo da se uputi školovanju, pa visoko obrazovan, zaposli i služi svojoj domovini i bude s nama sin, čovjek dobrote i ljubavi.

Majina kćer je završila strane jezike i visoke turističke škole. Zaposlila se u turizmu na recepciji hotela koji je nosio ime glavnog grada hrvatske, dok ga nisu prodali, kao i svu radničku imovinu, ukinuvši i radništvo i samoupravljanje. Umalo je bankrotirala, putujući u posjete momku, posjećujući ga dok je služio vojni rok po kasarnama Srbije i Makedonije. Koristila je avion do Beograda, a dalje taksije. Kad se momak vratio iz vojske više je nije ni poznavao, a znali su se od vrtića. Takav je život. Udala se pod naglo za jednog rastavljenog direktora istog hotela. Po godinama i snazi, bio je bliži njenom ocu nego njoj. Brzo su se rastali, pa je i danas lijepa snažna ženstvena, sama.

Mi smo stari, ili kako su nas potomci dražesno zvali – kosturi – radili, živjeli družili se, veselili, održavali uspomene, pa iako nismo djece više imali, jer su odrasli, a unučad nam nisu poklonili, kitili smo borove za Božić i samo se sjećali, kako je to lijepo biti mlad i ludovati. Izvršavali smo sve svoje obveze, pobolijevali i ne sluteći koračali u susret najopakijoj bolesti. Mislili smo mirovini, kad ono – starosti. Starost je nesmiljena bolest, bolna, ojađena sve do blažene smrti, vjerujte mi, znam!

Pokopali smo sve svoje starije. Bližu i daljnju rodbinu, pa i prijatelje, čak vršnjake. Konačno smo shvatili: vrag ti je dug život! Iako su nam to govorili neki dragi na odlasku u vječnost ljudi, mi ih nismo čuli. Danas slabo čujemo govor, ali svom snagom osjećamo bolnu i neizlječivu starost, koja šepajući, slabo vidna i bez sluha, korača stazom tišine prema vječnom miru. Ponavljam: starost je bolest teška i nepodnošljiva, nekad bolna, a ponekad vesela i cirkusu slična. Starenjem tkajemo tepih po putu do urne ili rake podzemne, Sve zavisi od kova osobe i svake ponaosob jedinke.

Za kaznu smo odratovali jedan suludi rat, protiv barbara i pljačkaša, Obranili smo se. Dobili domovinu, kao priznatu državu Hrvata. Ušli u Europsku uniju. Nagledali se poginule mladosti, djece, starijih, nevinih i porušenih staništa, naselja, gradova, bogomolja i kulturnih dobara da i ne spominjem. Sakati, ranjeni, žive i boluju među nama. Mnogi dragovoljci rata sami su si oduzeli život, u nadi da će ih primiti u raj. Cijeli omanji grad najhrabrijih i najsposobnijih ode nam u vječnost. Slijede ih oni koje su bolesti i posljedice rata pokupile i smrti darovale, a da nisu doživjeli ni pola životne dobi.