Coprnica

Coprnica Jacinta1) živjela je u starom voćnjaku kojeg su svi u selu zaobilazili vjerujući da je uklet. Susjedi su na obližnje njive išli samo za jakog danjeg svjetla, jer s prvim mrakom ili svitanjem u voćnjak bi dolazio nečastivi.

Ona bi zakurila peč na teroj su pekli črna jajca tera je znesla v jutro prije. Če bi se negdo našel blizu zacoprala bi ga i kak pajceka nateknula na kolec. Nečastivi i Jacinta večerali bi ljudskega mesa i črnih jajec. Jajca drži v škrinje za pšenicu, veliju da ih je tak držala i njezina mater, coprnica Bara tera se oženila za našega čoveka, Ivu, em ga znate! Saka ga je naša puca za se štela. Dok su naše puce mele skrite lasi pod rupcem, Bara je mela črne, raspuščene lasi, kak slap prek pleča i ti su lasi Ivu zacoprali.

Jena i druga, Bara i Jacinta, čarale su z črni jajci. Sake jeseni zakapale bi jih za hižu, da jih ni videti od puta, a v travnju bi ih vadile gda se z njih kače zlegneju i hasniju po trnacu i naših njiv.

Iva je oženil Baru, a svi su mu branili. Ni posluhnul. Mladenci su živeli v kletički. Iva je oko drijeva lipe zasadil trnac z stubičku funtaču, božičnice, krušku tepku i slive bistrice. Bara je za kletičku napravila vrta i posadila brajdu tera je delala hlada za vručega leta.

Prve je rodila sineka Jožeka. Svekrva na dečecu ni znake nečastivega našla, ali je zate došla na svoje gda se rodila Jacinta. Pucica nije imela celu nogu. Falel je komačec ispod kolena. Ti je bil znak! To nisu čisti posli, imame dokaz da je Bara z nečastivim kole igrala! Coprnica rodila coprnicu!

Pucica je rasla uz svog brižnoga brata, a prije nego je propuzala Iva je za svoju čer napravil drvenu nožicu. Malu drvenu čašicu u koju su detetu vteknuli nogicu. Čašica se prema dnu sužavala pa opet širila da bi davala privid stopala. Na vrhu proteze bile su dvije rupe u koje je otac umetnuo remenje kojima je čašicu pričvrstio za pucičino bedro: Nek se mala navči na drvenu nogu, bu joj kasnejše lakše hoditi.

Bara je iza hiže posadila zumbule, da deci lepe dišiju. Svaku jesen je crne lukovice zumbula vadila iz zemlje i sušila ih na prozorskoj dasci, a potom ih brižno spremala u drvenu kutiju. Na dno kutije je sipala suhe pšenice na koju je položila lukovice da blaženo spiju do proljeća. Jacintu je učila kako se cvijeće sadi, njeguje i čuva. Kako je djevojčica rasla, vrt zumbula se širio. Gredica se polako širila u redove duž cijele ograde. Bara je u topla predvečerja uživala u mirisu i nunajući djecu pjevušila im uspavanku:

Nina, nina, Ninuška
I bukova krljuška...

Iva je svake godine izrađivao novu drvenu čašicu za Jacintu. Pilio je, dubio, hoblao, zaglađivao komad grane lipe tako dugo dok nije nastala čašica u koju je lagano kliznula Jacintina noga.

Žulja? Tiska? – uz njega je uvijek stajao i učio zanat Jacintin brat. Jožekov najvažniji posel je bil izučiti za stolara i paziti na guske. Dok su druge žene iz sela odlazile na čehatve, Bara je gušče perje čehala sama. Najfineše paperje je slagala na stranu za male vanjkuše kojima su oblagali unutrašnjost Jacintine proteze.

Iva je stare čašice čuvao u pletenoj košari prekrivene lanenom plahtom; od one prve kad je pucica učila puzati do one zadnje koju je otac izradio kad je već odrasla: Sad me više ne trebaš, ova bu morala trajati. Jožica je otišao u Njemačku, nema ti gdo nove kupice delati.

Jožica je htio osigurati bolji život sebi i obitelji. Otišao je u Njemačku raditi na građevini. Obiteljski najveseliji trenuci bili su kad bi dolazio doma za Božić ili Uskrs. Hiža je disala punim plućima, radost bi preplavila i mamu i japu, a posebno Jacintu. Ima li veće ljubavi od one bratske? Kad su bili skupa nije bilo važno ni ljubomorno selo ni zlonamjerno ogovaranje. Obitelj je stvorila svoj svijet radosti koji nitko nije mogao uništiti. Bar se tako činilo.

Jedno jutro je u trnac došao poštar. Taj nikad prije nije dolazio do njih. Japi je dao pismo iz Njemačke kojim ga se obavještava da je Jožica poginuo na gradilištu. Oni u Njemačkoj će sve organizirati i platiti pogreb.

S listom njemačkog papira na Jacintin dom spustio se težak zrak koji obitelj nije mogla udisati lagano i bezglasno. Japa je pilio i hoblao cijele dane, a mama je sjedila na klupici ispod brajde i povremeno duboko udahnula dugo zadržavajući zrak u plućima. Te jeseni nije sadila zumbule. Tek iduće proljeće Jacinta je otvorila maminu kutiju s crnim lukovicama i krenula kopati gredice. Ali pri hiži ništa više nije bilo isto. Samo je selo ostalo isto.

Pripovedale se da Bara copra i poštene ljude navlači z dišečim rožami. Gda te jenput omami more s tebu delati kaj hoče. Pri trnacu je črna mlaka gde se blago napaja. Jena se krava napila vode z mlake, napuhnula i mam krepala. Jacinta z mamu tanca pri črnoj mlaki i z nečastivim se sastaje pak skupa na metlami letiju znad sela. Vidla jih je vujna Đurđa. Od tad nema više sreče v njenom životu. Copranje ju je koštalo muža teri je k druge babe prešel, a nju ostavil samu s troje dece. Da je pravde bi Baru i Jacintu na lomači trijeba vužgati, kak negda za starih cajti2).

Jacinta je imala šesnaest godina kad je sama počela brinut o svojim zumbulima. Mama je bila slaba, polako je venula opraštajući se od svijeta. Japa je ispod brajde napravio novu klupicu za svoju ženu na kojoj je odmarajući gledao Jacintu kako sadi crne lukovice zumbula. Tihim glasom ju je mama podsjećala kad ih treba zaliti, odrezati listove i izvaditi iz zemlje. Mirisne gredice protezale su se već uz rub cijelog vrta. Umrla je tog proljeća okružena mirisom zumbula koje je uzgojila njezina čer. Japa i Jacinta otpratili su je do rake, u kutu seoskog groblja. Grobar Đurek je pristao doći u trnac i prevesti lijes ako mu Iva izradi nove kotače za šlavuner. Iva je sam iskopao grob i pokopao svoju ženu.

Japa je svoju zadnju jesen izradio lijes za sebe i veliku škrinju za Jacintine lukovice čiji broj je narastao pa je mamina kutija postala premala. Večer prije nego će napustiti ovaj svijet zamijenio je kožnate remenje na Jacintinoj čašici, da joj potraju.

Hodajući polako, Jacinta se idućeg jutra uputila u selo do Đureka. Vukla je svoju čašicu cestom uz čiji rub su stajali susjedi: Te je ta, coprnica z trnaca. Beži dalše, da te ne zacopra! – govorili su dovoljno glasno da ih Jacinta može čuti. Nek zna da mi zname tera je!

Za očev stolarski alat i dvije nove škrinje Đurek je odvezao Ivino tijelo na groblje, a za ukop je tražio vjenčani prsten koji je sam skinuo s japinog prsta.

Jacinta je svake jeseni sadila zumbule i brižno ih njegovala tijekom proljeća. Njihova črna jajca vadila je na kraju cvatnje i osušene čuvala u škrinji na suhoj pšenici. Isto kao i njezina mama gredice je u proljeće zaštihala i priredila za sadnju.

Ono proljeće kad nisu nikli zumbuli, susjedi su pokucali na vrata hiže v trnacu. Našli su Jacintu na podu ispred kreveta na kojem su bile poslagane njezine čašice, a iza otvorena škrinja s crnim lukovicama. Sad se pokazalo da tu nisu bili čisti posli; crna jaja su bila dokaz: Istina je, bila je coprnica!

___________________
1) Zumbul. Porijeklo iz grčkog: hyakinthos. U Španjolskoj je najpoznatija inačica Juanita (Huanita). Ime je bilo popularno 50-ih godina 20. stojeća u Hrvatskom zagorju.

2) Jela Futakovec bila je zadnja coprnica iz Donje Stubice, spaljena je 1746. g.