Čežnja za vertikalom u horizontalnom svijetu

Malo je pisaca koji su u svoj opus ugradili putovanja po cijelom svijetu, brojne izučene civilizacije i široku erudiciju, odnosno vlastitu putopisnu odiseju. Među takvim je rijetkim autorima Drago Štambuk, višestruko nagrađivani književnik široka opusa, diplomat, doktor medicine, ali i »doktor« poezije koji pomno brine o njezinu tkivu, stanicama, otkucajima, o njezinu disanju, o njezinoj krvi (punokrvnom tekstu) i titrajima, odnosno o svim riječima, rečenicama, stilskim figurama. Jer njegove pjesme, odnosno pjesničke proze i jesu živi, složeni organizam, koloplet dubokih misli, emocija, asocijacija, aluzija, kao i brojnih kultura koje je proučavao diljem svijeta, od Amazone do Indije, od Egipta do Japana. I nikada Štambuk nije dopustio da mu političķa karijera suzi širok umjetnički duh; naprotiv, dok su se drugi političari srozavali, on se kulturno uzdizao, dok su mnogi gubili fotelje, on je dobivao nova priznanja.

Knjiga Uzgon nastavlja se na autorovu knjigu Theurgija (Školska knjiga, 2017.) a također je sastavljena od četiriju ciklusa, od kojih svaki ima osamdeset čestica, odnosno kraćih poetsko-proznih tekstova. Svi su tekstovi slične dužine, što govori o posebnoj arhitekturi knjige, odnosno o autorovoj težnji da objedini sadržaj i formu u jednu skladbu, jer je Štambuk umjetnik i strpljivi graditelj svoje pjesničke kule, nikada literarno brzoplet niti tržišno uspuhan, svjestan da za dobru književnost uvijek ima vremena.

Svaku Štambukovu »česticu« mogli bismo shvatiti kao trunak postojanja u svemiru, kao djelić kozmičkog mozaika koji nikada ne možemo do kraja posložiti, jer se vazda mijenja, preslaguje. Takvi su i Štambukovi tekstovi – kaledioslop u kojem se mijenjaju vizure, miješaju nebrojene slike i simboli, od mitskih do današnjih. Razni stilovi, impresionistički, ekspresionistički, nadrealistički prepliću se u tim složenim strukturama koje obuhvaćaju gotovo čitav svijet, ali bez ucrtanih granica, jer Štambuk nikada ne zatvara svoj tekst, nego ga uvijek otvara za nova nadopisivanja, premišljanja i nadomišljanja, uzvisujući tako i književnost kao složenu i mističnu rabotu, ne baš dostupnu svima.

Štambukove čestice iliti eseji napregnuti su patnjom i oduhovljeni nadom. U njima se vodi strašan i ekspresivan dvoboj Dobra i Zla, urušava se svjetska vertikala zbog najezde sviju vihornih zala svijeta, ali snažna sila uzgona pokušava uravnotežiti svijet, sila koja izvire uglavnom iz vjere i raste mahom iz empatije.

Sami naslovi četiriju ciklusa govore o autorovim glavnim preokupacijama. »Mare mortuum«, odnosno »Mrtvo more« značilo bi svjetsku letargiju, ali i apatiju u vlastitoj domovini; »Cemer gora« asocira na gorčinu, odnosno neugodan koktel straha, tuge i samoće koji stalno ispijamo; »Refugium« simbolizira zaklon od svjetske oluje, mjesto spasa, a »Damavand«, najviši planinski vrh u Iranu, važno je mjesto u iranskoj mitologiji, gdje dobri duhovi nadvladavaju zle.

Uzgon! Da bismo se oduprli razarajućoj silaznoj sili koja dramatično kida svijet, moramo, ako treba, promijeniti i gravitacijsku logiku kako bi duh i priroda ostali lebdjeti u zraku, pa radilo se o krilima plemenite kulture, krilima leptira ili krilima kršćanske duše. To bi mogla biti jedna od poruka ove kompleksne knjige u kojoj se autor često obraća Drugom, Drugima, Nama, u altruističkom zanosu da kreativnost potisne neizdržljivu destrukciju koja stvara sve tumore ovoga (ne)svijeta. Tako će autor u jednoj čestici reći: »Oplijenjen vršnjačkim nasiljem, trpim i stenjem. Nasilnost odnosi dugmad plućnu, napuhane alveole, bujicom kroz vodu tamnu«.

Tematska osebujnost

Gotovo da nema teme koje se Štambukovo pero nije uhvatilo na svijetu ovozemaljskom i onozemaljskom. Svijet u kojem živimo ima amputirane udove, bolesni krvotok, pun je vodenih bujica, zavijanja, tutnjave, odnosno strahotno se najavljuje apokalipsa (Štambuk na jednom mjestu spominje sedmi pečat, što je dio biblijske Knjige otkrovenja, u kojoj poplave, požari i zemljotresi najavljuju smak svijeta, kako bi se nanovo stvorilo Kraljevstvo nebesko). Zato valja upregnuti se, uzgoniti, kultivirati Dobro i poći mislima na izlet u beskraj, gdje se svi duhovi spajaju u čarobnu sveprisutnost svega. Pa će tako autor u jednoj čestici zapisati: »Protuteža gravitaciji, uspravnost kao sudbina, a let još veći potisak prema nebeskom svodu. Nedužni nas nose na svojom ramenima, svojoj čvrstoj hrptenici, mimo srca i moždana«.

Štambukov govor o današnjoj civilizaciji jest duboka mistika tuge s brojnim jezivim i slikovitim fragmentima rasutog planeta, uništenog egomanijom, pohlepom, ratovima, silovanjem klime i brojnim drugim zlima, jer ovo je »vrijeme koje izgubi osjećaj za grijeh i vrlinu«. Stoga u Štambukovim mikroesejima (koji zalaze i u makrosvijet) jauču vjetrovi, povijaju se oblaci, mjesec ima crveno lice i bolesne oči, pliva gvožđe na zapjenjenim vodama, utrkuju se kočije bez kočijaša... nebrojeno je tih poetizacija zala. Muka, sumorne misli i obezglavljenost rađaju i brojne nadrealističke vizije poput ptice što lebdi nad »izludjelim ljudstvom« i čeličnim kljunom udara mu po tjemenu. Tekstovi su prava carstva maštovitih poredbi, neobičnih metafora, kulturoloških aluzija i gustih asocijacija koje se kao divlja voda kreću u svim smjerovima, a mi moramo plivati svim strujama nasuprot.

Štambuk se stalno vraća svojoj opustjeloj domovini, slaveći sve njezine heroje, povijest, brojne njezine pejsaže, a tugujući zbog raznih moćnika i nemoćnika što razderaše ne samo nju, nego i sveti joj jezik, to trojedno stablo štokavskog, kajkavskog i čakavskog jezika. Horde nepismenjaka, površnih zapisivača jalovih slova i riječi hoće na nj sjekirom. No ne mogu mu ništa. Jezik jest drvo, poharano, ma čvrsto, reći će Štambuk.

Kršćanstvo je najjači Štambukov uzgon, ali nipošto ono klerikalno (čak se i ljuti zbog naše sprege države i vjere), nego ono koje »samo« izvire iz srca kao božanska energija što omogućuje pravilno disanje svijeta i sveti, iracionalni mir. Zato često zaziva Boga i Krista, najveće heroje našega doba. Tako će Štambuk lirično i suosjećajno reći: »Na pravdu neotporan razgrće granje snijegom oteščalo. Pravda je nijemak i odsutnošću zbori, tišinom se pokriva. Koprenom paučnom dijeli svijet od nadsvijeta, podsvijest od svijesti. Uljepšaj svoj glas, zlatni mu prah dodaj, tame i svjetlosti kap; uđi u Božji trijem, pokloni se nejasnom Biću koje moć nepomakom zrači, umnožava kapljicama svetog iskašljaja...«

Koliko lirskog altruizma... i viteškog ljudskog dostojanstva!

Naplavine Štambukovih misli i rečenica ne mogu se zaustaviti, značenja i poruke daleko nadvisuju napisano, a uštogljeni književni analitičari ne bi mogli njegove slojevite čestice sakupiti u kutiju teorije – stalno bi im izmicale kao kuglice, ma koliko čvrste bile. Teško je žonglirati Štambukovim pjesničkim kuglicama (česticama) – valja biti doživotni umjetnik alata i zanata.

Originalni jezik

Jezik Drage Štambuka jako je prepoznatljiv u hrvatskoj poeziji, ne samo zbog neobičnog leksika, nego i zbog složene sintakse, pune arhaizama, neobičnog reda riječi, sintagmi, poredaba, metafora, kulturološkog bogatstva. Štambuk voli arhaičan stil kao suprotnost današnjem jezičnom siromaštvu (digitalno doba uvelo je natucanje jezika, a polomilo sintaksu), a i kao suprotnost pomodnoj engleštini koja sve više potiskuje materinski jezik, čak i u javnom prostoru. Arhaizmima Štambuk oživljava zametnuti, pasivni hrvatski jezik, čuva naše jezično blago, a k tome jezik nadopunjuje vlastitim kovanicama, dokazujući koliko su i jezik i on otvoreni, inovativni, posebni. Arhaizmi su također podatni za izražavanje autorovih osebujnih emocija, a k tome sintaksi daju neki uzvišeni ton, čak i svečani, pa radilo se o čežnji za humanizmom ili tužbalici zbog današnjeg posvemašnjeg egoizma.

Arhaičnim stilom autor još više mistificira drevne kulture, mitove, povijest, duh legendi, heroje i antiheroje, robove i siromahe, pogane i svete. Tim stilom Štambuk iskazuje svevrijeme čovječanstva, vazda puno krvi i svetosti, bodeža i aura.

Osim što su iznimno kultivirane, sve poetsko-prozne čestice jesu i difuzne, skokovite, jer Štambuk, opijen intuicijom i slutnjom, stalno prelazi s teme na temu, s misli u drugu misao, s jednog simbola u drugi, preklapa značenja, slike, a rečenica mu je puna i slikovnih i glasovnih skladbi. Sve čestice su autorova poetizirana povijest čovječanstva, od davnina do danas. Ne kronološka, nego asocijativna, pa će se, za primjer, već u prvoj čestici spominjati »ždralovi beskrajnog neba«, Vrančićev padobran, Dukljaninov ljetopis, Gospa od Škrpjela...

Štambukove čestice teško je žanrovski odrediti – one su i poezija, i proza, i poezija u prozi i esej i lirski traktat, a neke sintakse možemo doživjeti i kao starogrčke gnome, odnosno razborite izreke ili mudrost u malo riječi. Navedimo neke gnome: »Stara je laž ugodnija od istine, osobito kad je politički korisna«; »Nema ni najsvetijeg čovjeka bez prošlosti niti griješnika bez budućnosti«; »Sve što je savršeno umire dvaput. Prvo ruža, zatim slavuj. Cvjetovi razumiju jedni druge, tako i pjevice«.

U svjetonazoru Štambukovu, ma kakav svijet bio, ono sveto i bitno klizi, šumi, grije u nevidljivoj punoj širini i tišini. »Sam si svoja prepreka, ustaj, pruži se iznad sebe! Višnjim budi, al’ da nitko ne zna.« Sjetimo se što je govorio Mali princ: »Bitno je očima nevidljivo«. To nam poručuje i Štambuk, Veliki princ hrvatske poezije.