Život kao more

Mudri ljudi kažu da bismo se trebali svakih nekoliko godina upitati: »Tko sam to ja i što želim?« A mogli bismo to nazvati i trenutkom kada preispitujemo svoju dušu i pravimo račun svoje duše. Upravo to se može reći za ovu poetsku zbirku ugledne i iznimno cijenjene i talentirane književnice Ljerke Car Matutinović koja je ujedno i poznata prevoditeljica s talijanskog jezika. I ta sklonost k ovodobnom Babilonu u kojem se čuju razni jezici očituje se i u stihovima u ovom djelu koji su prevedeni na talijanski, španjolski i portugalski.

Ljerka Car Matutinović rođena je u Crikvenici i kroz mnoge njezine pjesme prepoznatljiva je ljubav prema moru i Mediteranu, sa svim mirisima i okusima. No u stihovima je u prvom redu autoričino putovanje morem života u kojem se nižu prizori i prozori sjećanja što čini njezinu sudbinu jedinstvenom. Putovati ujedno znači osluškivati ritam gradova, podneblja, duh ljudi, gradova pa će Ljerka tako sjajno opisati Firencu s mirisom trecenta »slušajući zvukove klavira i pjev neke nepoznate žene«:

U vlažnoj ulici Borgo Pinti pomislih na daleki grad kraj mora.
I djevojčicu plavih pletenica.

A onaj ili ona koja je rođena uz more zauvijek će joj more nedostajati ma gdje bila: gdje nema bura ni juga ni kiše pomiješane s morskom slani iz koje za toplog vremena u izmaglici nestaju građevine, utvrde, kule i zvonici – kao da su fatamorgane. I ta plava uzbibana modrina mora ogledalo je nebu i pjesnikinja taj osjećaj opisuje stihovima: »Stojeći vrisnuh nebo. Godine lebde nada mnom i ja ih predajem moru. Neka potonu, neka vjetar nosi taj vrisak i bolje je tako«.

A onda je misli odvode k prozoru sjećanja na nedjelju u djetinjstvu koja je počinak za dušu i tijelo. I sve je nekako mirnije nego obično možda na jedan tren zaustavljeno u krošnji rascvjetale trešnje zajedno s radošću rane mladosti. Jer sve je još tu na dlanu, sve je još moguće, nedosanjano, još čisto i nema krhotina, sve je još cjelovito u sunčevom zlatu te će pjesnikinja zapisati da su i »galebovi utihli«.

U zbirci Sve moje ljubavi Ljerke Car Matutinović stane i bura i osjećaj da odlazi netko tko nam je nezamjenjiv i prisan. Na njega će trajno podsjećati odnekud zalutali miris ružmarina i uvući će se kao sol u ranu, jod od kojeg rana rastanka i gubitka vječno peče.

U ovom vremenu u kojem je toliko grubosti i nasilja gotovo opčinjavaju Ljerkini stihovi u pjesmi »Moje lice u tvojim rukama«. I čini se da nas pjesnikinja vodi stihovima na sveto mjesto u kojem muškarac i žena stoje u svijetlu otajstva ničim nepomućene ljubavi. I u tom času ona može napisati trajnu poruku: »I skidam pred tobom svoju samoću. Sve suvišno, sve što nije. I stojim pred tobom gola odjevena u vlastitu kožu, nju mi ostavi, anđele moj milosrdni«.

Kako je samo ta atmosfera udaljena miljama od današnjeg vremena u kojem je svaka intimnost nezaštićena, u svijetu skandala, izdaja, pornografije u svakom pogledu. O tome svjedoče i iskazani strahovi iz autoričinog soneta: »Bez razboritosti, bez pravih riječi. Izbezumljeni tlapnjama i opsjenama svih vrsta«...

Posebno je dojmljiva i pjesma »Vrijeme rastanka« u kojoj pjesnikinja opisuje kako je njezine ljubavi napuštaju svakoga dana. Ne pitajući se kako se osoba pri tome osjeća i na trenutak vraćamo se onom svođenju računa duše. I kada se čovjek kreće naoko istim stanom ili kućom, istim prostorom, ali više ništa u protoku vremena nije jednako. Svjetla se polako gase i rijetko tko će postaviti pitanje: »Bojiš li se? Je li te strah?« a Ljerka Car Matutinović će konstatirati »Napuštaju me bez zbogom sve moje ljubavi«.

I što još reći o ovoj neobičnoj, eteričnoj zbirci, pjesnikinje koja ni u jednom momentu ne odustaje od sebe i svog sebedarja bližnjima, prijateljima, obitelji? Da, vrijeme neumitno protječe, ali u njemu ne nestaje svjetlo duše koje kao jedinke čuvamo. To svjetlo je svjetionik na moru jednoga bogatog života i naći će ga i vidjeti oni koji po ljubavi odluče biti spašeni.