Zazivanje jezika, osluškivanje Boga

U životopisu na poleđini zbirke pjesama Dragica Vranjić Golub Jezik jezika piše da je ona »pjesnikinja i filozofkinja«. Takvo (samo)određenje važno je za njezin način pisanja poezije. Naime, u pjesništvu u spomenutoj knjizi (kao i u drugim zbirkama pjesama ove autorice) filozofija uistinu ima veliki udjel, njezin se utjecaj proteže od svjetotvorne razine književnoga teksta, preko prevlasti mudroslovno-filozofskoga diskursa sve do retoričkih oblika i karaktera korištenog leksika (apstraktni pojmovi i sintagme, metaforika koja se, između ostalog, oslanja na filozofeme, hipostaziranje apstrakcija koje se personificiraju u tekstu). Sve to naglašava već uvelike zatomljenu spoznajnu funkciju poezije, što ipak ne znači da je to samo neka »filozofija u stihu«. Pjesnikinja se, uz filozofiju, možda još više oslanja na religiju, odnosno kršćansku vjeru koju pak u prvome redu izražava poetskim sredstvima.

A kako bismo opisali profil autoričine poetike, važno je utvrditi njezine svjetonazorske i svjetotvorne izvore. Radi se, prvenstveno, o biblijskoj teologiji Riječi Božje, najistaknutijoj u evanđelju i poslanicama svetog Ivana, apostola i evanđelista, kao i Heideggerovu shvaćanju jezika kao »kuće bitka«. Kako je to poezija visoke misaone eksplicitnosti, Dragica Vranjić Golub i sama izričito spominje biblijske i heidegerijanske pojmove i motive (uz mnoge biblijsko-kršćanske, tu su i heidegerijanski: »kaza« i »raz-govor«, jezik kao »kuća spasa«, »noć Svijeta«, »prispjelost«). Ipak, posve je jasno da je pjesnikinja najviše usredotočena na kršćanski shvaćen duhovni i materijalni univerzum. Usred njega je, s jedne strane, Riječ Božja, sam utjelovljeni Bog, koji je cijelome stvorenom svemiru istodobno transcendentan i imanentan, i kojega su sva stvorenja slike, otisci ili tragovi. S druge strane, tu je hipostazirani jezik koji se, primjerice poput mudrosti u Starom zavjetu, istodobno doživljava kao jedan od fenomena Božjeg stvaranja, ali i kao jedan od atributa samoga Boga.

Kada se, dakle, pjesnikinja stilskom figurom apostrofe obraća jeziku, ona se istodobno obraća i Bogu prisutnom u jeziku, ali i jezičnom prostoru u kojemu se čovjek može samoreflektirati i samoidentificirati. Ta samoidentifikacija, ta čovjekova i pjesnikova artikulacija samoga sebe riječima, zapravo i biva taj naslovni »jezik jezika«. Odnosno, to su one riječi koje artikuliraju i konkretiziraju taj nadređeni »jezik«, u kojemu se, po Heideggeru, može osluškivati »istina bitka«, a u kršćanstvu sama Riječ Božja. Zato je poezija Dragice Vranjić Golub uvelike osluškivalačka, ona je izrazito senzibilna na ono što će je poučiti jezik, što će je poučiti Riječ Božja kroz taj jezik kao, kako kaže pjesnikinja, »bogojavljanje jezikom«. Ta je poezija i implicitno dijalogična, ali tako da su u pitanjima i konstatacijama lirskog subjekta već i odgovori koje jezik daje naslutiti (»Zadrži me u svojemu pohodu riječi,/ jezik da nam bude molitva,/ reljef ljudski,/ izvor cijelosti,/ uslišani i iskupljeni od nijemosti,/ vrutak svega,/ predriječ, riječ za riječ, jezik jezika«).

Zanimljivo je da pjesnikinja utjelovljenje Riječi, odnosno »jezik jezika« proteže na konkretizirane prirodne, kulturne i narodne fenomene i osobnosti kao što su hrvatski jezik i domovina, glagoljica, starohrvatske crkvice, čakavica, Marko Marulić, Vladimir Nazor, dalmatinski zavičaj i krajolik. Tako se Božja, ali i ljudska riječ posve inkulturira i utjelovljuje, ona, dakle, uvelike poprima oblik one kulture i onoga ambijenta koji je prima i koji se i sam dodatno izgrađuje u susretu s njome. Time se, ujedno, konkretna stvarnost koja pjesnikinju okružuje, sa svim svojim lokalnim obilježjima, promatra kao dio Božjeg svijeta, kao ono što je – u krajnjoj liniji – bogoduho (»uramljenim smislom,/ slikom Hrvatske/ koja nas još nije ispunila./ Igrom djetinjstva slažem kamenčiće,/ insignie naroda, pogled obložen zavičajem,/ udicama hvataš prvu riječ, smisao krajolika/ u kojemu se odmara Božja ruka u tisućljeću svjetlosti«). Uz apstraktno pojmovlje, u ovoj poeziji dominiraju upravo motivi iz pjesnikinjina dalmatinskog zavičaja pa se razmišljanja o jeziku provode putem, primjerice, metaforički korištenoga maritimnog leksika (sidrište, more, otok, plovidba, brodovlje, nasukana korablja, napeto jedro, ribe, žal, zapljuskivanje jezika), kao i leksika vezanog uza sredozemne gradove i krajolike (vestibul, Peristil, trg, zvona, zvonici, jezični zdenci, jablani, crkvice, vrt s krijesnicama, maslinici, smokva, čempresi).

No, pjesnikinja u prvome redu nastoji oduhoviti vidljiv svijet, uglavnom je zanima vertikalna os unutar svega konkretnog, »smisao krajolika«, odnosno razmatranje jezika pomoću kojega se sve nastoji uspraviti u duhovni prostor i uvesti u jedinstvo s Bogom (»Jeziče riječju po-ostvaren/ jedinstvom riječi i Duha,/ jedinstvom Oca i Sina/ u jasnoći svijesti/ čitav iz samoga sebe,/ proričeš svoju bit«). Motrenje Boga kroz jezik i spiritualizacija stvarnosti bivaju gotovo jedina tema poezije u zbirci Jezik jezika, to je pjesništvo svo u zazivu i njegov je, dakle, stil posve određen apelativnošću i povišenom intonacijom. A apelativnost često posljeduje imeničnim izrazom u kojemu prevladavaju kumulativne imenične sintagme bilo one apstraktnih pojmova (»točke uporišta, upitnike smisla«, »znak vjere na čelu, razabrane misli, blagoslov pohoda, plam srca na dlanu«, »završenost misli, protjecanje, stvarnija od svih tvorbi, mjero naših dosega«), bilo one u kojima se metaforičnost postiže konkretnijom slikovitošću (»zvonici iznad neba, živ jezik u kamenu, zbor umnožen zrakom«, »odlažem ovaj zapis u tvoju školjku, kamenicu smisla, bisernu ogrlicu ove mijene«).

Uistinu, stil Dragice Vranjić Golub obilježen je kombinacijom filozofičnoga, mudroslovnog diskursa i tradicijom ustaljenih, jakih motiva i simbola, čime se pjesnikinja nastoji približiti mogućnosti da se iskaže neiskazivo, da se u jeziku začuje sama tišina. Zato su u njenoj poeziji česte i antiteze, paradoksi pa i oksimoronske sintagme kao stilske analogije spomenutoga gotovo neostavarivog spoznajnog nastojanja (»kazivo nekazivo«, »nepotpuni u svojoj dovršenosti«, »ribe govore nijemim jezicima«, »u šutnji lakše razgovaram s tobom«, »molim šutnju da me primi u riječ«). Prevlast refleksivnosti u ovome pjesništvu vidi se i u konstruiranju stihova u kojemu se favorizira razumljivost i prohodnost teksta, odnosno zaokruženost misli, i to tako da se stih uglavnom lomi na kraju rečenice ili na kraju pojedinog njezinog dijela. Opkoračenja i prebacivanja su razmjerno rijetka, a autorica preferira kraće stihove kako bi snažnije istaknula njihov najčešće zaokruženi sadržaj (»Ovaj vir jezika/ širi krugove u vodi,/ more još čeka odjeke,/ okovan je otok,/ čovjek usidren u njemu,/ opire se vjetru/ i stoji na mjestu«).

Poezija Dragice Vranjić Golub u spiritualizaciji vidljivoga svijeta, inkulturaciji kršćanstva u konkretni dalmatinski prostor i artikulaciji razgovora s Bogom, odnosno jezikom u kojemu je On prisutan, ima određenih sličnosti s poezijom Jakše Fiamenga, ali je od nje ponešto apstraktnija i ipak manje oslonjena nego Fiamengova na mnoštvo motiva i poetskih slika primorskih i morskih krajobraza i kamenih gradova. Poneki autoričini stihovi – svojom zazivnom, povišenom intonacijom, odnosno neprestanim apostrofiranjem božanske instance – mogu podsjetiti i na poeziju Vesne Krmpotić. No, u pjesmama Dragice Vranjić Golub očito je ozračje koje je obilježeno katoličanstvom, filozofičnošću i hrvatskom inkulturacijom, dok u pjesništvu Vesne Krmpotić uglavnom nema lokalizama, a duhovnost joj je profilirana vrlo dosljedno i koncentrirano, ali više u smislu neke božanske svijesti (nadahnute hinduizmom i novodobnim sljedbama), nego li kršćanskoga osobnog, Trojedinog Boga.

U svakom slučaju, u kontekstu kršćanski nadahnutog pjesništva Dragica Vranjić Golub izdvaja se svojom filozofijskom fundiranošću, kojom istodobno očituje potrebu da poezija govori o odnosu s Bogom, ali i problem da se Njega, koji je u Isusu Kristu Riječ Božja, riječju i jezikom zapravo i ne može posve dohvatiti. U tome paradoksnom nastojanju da se riječima iskaže neorječivo takovrsna poezija često dolazi do rubova jezične nemoći i počinje kružiti unutar jedne te iste situacije – žudnje za spoznajom i iskazne nemogućnosti. U kršćanski nadahnutoj poeziji, ali i u onima drugih religija, takav se paradoks najbolje prevladavao ili, bolje rečeno, umanjivao takozvanim mišljenjem u slikama, neprestanim analogijskim evokacijama otajstvenoga svijeta u konkretnim motivima vidljivoga svijeta, simbolizacijama koje katkada dobro uspijevaju uprisutniti i onaj utjelovljeni i onaj čisto duhovni sadržaj bogootajstva. Zato se i poezija Dragice Vranjić Golub u knjizi Jezik jezika pokazuje najuspjelijom kada spomenutu filozofijsku fundiranost religijskoga doživljaja povezuje s konkretnim ambijentima i kulturom vlastitog zavičaja i naroda, a nešto manje uspješnom kada razgovor s jezikom i Bogom izriče uglavnom apstraktnim pojmovljem.