Troja kao simbol nepokorene Domovine

Na ovitku ove knjige i na naslovnici izmoreni ratnik s lancem oko vrata i s anđelovim krilima golim rukama izgurava mnogo veću od sebe nakazu drvenoga Trojanskoga konja, a na zaslonu je i na korici knjige ruševina nekoga grada. Simbolika slike ja jasna: Troja je porušena i uništena, ali živi i danas. A Miraš Martinović u uvodnoj pjesmi TROJA piše:

Dike su radile svoje/ Nepodmitljive dike/ Koje ni bogove/ Ne slušaju/ Zna se/ Kako je prošla/ Flota/ Koja je dopremila/ Moćne armije/ Ne zna joj se traga/ Ni gradovima/ Ni kraljevstvima onih/ Što su pošli na Troju/ Kosti mnoge/ Ostale posijane/ U ravnici/ Mrtvi su neprijatelj/ Komandanti s visokim/ Zvanjima i činovima/ I obični redovi/ Koji su je rušili/ Spolja i iznutra// Troja živi/ Prošla su stoljeća/ Mnoga/ Njene temelje// I njene bedeme/ Učvrstio je/ Tvorac Ilijade...

Tu smo! U svim svojim poniranjima u prošlost Miraš Martinović vjeruje u riječ, u pjesmu. Čim je u Ilijadi, Troja je neprolazna i vječna.

Jednako tako Martinović vjeruje pravednost, u prolaznost okupatora i okupacija, a u vječan život ne samo pjesme nego i ljepote uopće, u običan život cvijeta, polja, ljudi... Svega. Sve u njegovoj književnosti s temom davnine nije tek uvjerenje da pjesma ostaje živjeti i svjedočiti, nego je u tomu i moralni vapaj za pravdom i pravednosti. Ima iznimno visoke etičke zahtjeve za sagledavanje književnoga djela s etičkoga književno-prosudbenog motrišta. I ovdje i drugdje u njegovim stihovima o davnini, prepoznajemo sadašnjost i osobine suvremenosti.

Homer je bio liječnik među osvajačima i rušiteljima Troje, ali svojom Ilijadom, ma koliko da je to paradoksno, a jest, ne samo da čini Troju besmrtnom, on je čak »njene bedeme učvrstio«.

U novoj knjizi stihova, ovogodišnjoj (Tužaljke iz davnine, izd. Narodna biblioteka »Radosav Ljumović«, Podgorica, 2022.) zapisao sam: Tužaljke iz davnine naše su današnje tužaljke, naši jadi naša jadanja, naša nadanja... Međutim, to je ipak samo jedan, premda moguće najvažniji vid tumačenja i značenja Miraševih stihova iz davnine, u ovoj knjizi tematski samo uz Troju i o Troji.

Zadivljuje autorova upućenost u povijesne činjenice, u poznavanje antike, a o temi kojom se bavi posebno vrhunski je znalac. Zanimljivo je otkrivati u povijesti i književnosti postojeća imena koja se spominju u ovim stihovima. Svako od njih je doista postojalo, znači da kao ime ili pojam i sada postoji i ima svoju ulogu, da je historiografski utemeljeno. Primjerice dike. Mnogi prosječan poznavatelj ili čitatelj morat će se prisjetiti da su dike bile kćeri Zeusove i Temidine i da su zagovarateljice pravednosti. A pravednost je iznad i pravde i bogova. Stoga su u autorovoj pjesmi »nepodmitljive dike«.

Miraš precizno bira i ličnosti i zbivanja te stvara unutarnju napetost pri čitanju. Mašta pomaže, ali zbivanja su stvarna, dogodila su se. I ta su imena postojala. To potvrđuje ono što je davno zapisano.

Ovdje je predočena prava galerija poznatih ili tek ponajboljim znalcima znanih povijesnih ličnosti: Agamemnon, Ahilej, Ajant, Andromaha, Antenor, Astijankt, Ifigenija, Tersit, Laokon, Hekuba, Helena, Hektor, Homer, Odisej, Taltibije...

Pjesama u knjizi je četrdeset na oko sto i petnaestak stranica, što će reći da ih ima i podužih. Zapravo, svaka od ovih pjesama mogla bi biti i priča, pripovijetka ili čak roman, poneke od njih. Postoje događaji, postoji zbivanje, ima dijaloga, ima monologa... Vrijedilo bi ih sve prikazati, no izabrat ću za kratku markaciju samo nekoliko njih.

Odiseja na čak četiri stranice progoni savjest za zločin koji je počinio u Troji. Nikako da se/ Domognem Itake/ Nikada do nje/ Nijesam stigao/ Homer je to/ Izmislio/ Da bi/ Koliko toliko/ Olakšao/ Moja nepočinstva/ Koja ne može/ Nitko opravdati... (Odisej, str.16.)

Zalud oružje/ I ono najmodernije (...) Možeš/ Kamen na kamenu/ ne ostaviti (...) I da sve pobiješ (...) Ne duh grada/ Ne duh zemlje (...) On će živjeti/ u cvijetu/ u vjetru (...) Duh se ne može/ Izbrisati... (Poruka trojanskog pjesnika, str.18.) Miraš Martinović se emanira upravo kao taj pjesnik, i doslovno. Uostalom, na što ste pomislili kada ste ovo pročitali i zašto je ova knjiga napisana hic et nunc, ovdje i sada!? Da grad srušite/ Da ubijate ljude/ Koji u njenu žive/ Nemate na to/ Pravo... (Ifigenija u Aulidi.) Ifigenija je Grkinja, ali i savjest: Za domovinu je/ Slavno mrijet (str. 38).

Znači, Miraš se ne skanjuje svoje pjesništvo prikazati kao romantično, a sebe kao romantika; ne mislim na karakter i poštenje, što je smo sobom jasno, nego na vrijeme romantizma u književnosti (ljubav i domovina!). Doba Njegoša i Mažuranića... Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik, piše kako je slavno mrijeti za krst časni i slobodu zlatnu, osjećajući da pišući o Crnogorcima (četa mala, ali odabrana) piše o svojima, u ono doba zajedničke antiokupatorske borbe. Umjesno mi se čini pitati je li to doba doista prošlost ili je to sve jednako, onda i danas!? Što se tiče Miraševa pjesništva, dvojbe nema. Velika je čast/ za Troju umrijeti (Hor staraca, str. 47). Još tada sam zaključio i napisao da je Miraš Martinović »najcrnogorskiji crnogorski pjesnik«.

I ako pobijedimo u ovom ratu/ Oni će ispasti pobjednici// Tome će doprinijeti/ Njihovi pjesnici// Grci vjeruju pjesnicima (Laokon, str. 52). Nižu se slike, prilike, sukobi: Mi smo dobrovoljci/ Nemamo ugovor/ Da smo obavezni/ Za tebe ratovati (Svađa Ahileja i Agamemnona, str. 56); Dike ne opraštaju (Pustošenje grada, str. 62); Troja će živjeti/ U mojim pjesmama/ Pjesma sve nadživi (Opet pjesnik, str. 76); Devet godina u logoru (...) Ginuli mi i oni (Hor preživjelih veterana, str. 102); Rijeka života/ Koja uvijek nadjača/ Rijeku smrti (Homer, str. 110).

Dok čitamo ovu knjigu, stalno smo ili u Troji i u Trojanskim ratu, ali je i više nego očito da smo zapravo tu gdje već jesmo. Diskurs jest romantičarski, ali je izvedba vrlo suvremena. Stihovi su kratki, često samo jedna riječ, dinamični, brza ritma, pregledni, jasni, razigrani i razgovorljivi; užitak ih je čitati. Ukoliko bilo kakav i bilo koji rat, bilo gdje, može proizvesti ikakav užitak. »Proklet bio rat«, kliče Li Taj Po (Li Bai, Li Bo, 701–762) znameniti Kinez, u istoimenoj pjesmi, ali...

Semper idem, nihil novi sub sole. Vazda isto, ničega nova pod suncem, tako i u antici prije Krista, i nakon njega, ima i antiratnih pjesama i pjesnika... I to je i danas i u antici jednako. Za Martinovićeve Tužaljke iz davnine napisao sam da je to knjiga spoznaje, mudrosti, opomene, poduke... Troja, domovina moja nadopunjuje tu knjigu s kojom čini stilsku i tematsku cjelinu. Ako postoji, a postoji, neka nagrada koja se dodjeljuje u povodu dana oslobađanja od rata i slobode domovine i ako oni koji je dodjeljuju previde ove dvije knjige, zacijelo će promašiti i samu svrhu i smisao takve nagrade.