Stvaralačka moć isprepletena sa životom

Telle est la vie des hommes. Quelques joies, très vite effacées
par d’inoubliables chagrins. Il n’est pas nécessaire de le dire
aux enfants. (Marcel Pagnol: Le château de ma mère)1)

Ima nečega u motivacijskim citatima. Skrenu tok misli u pravom smjeru, podebljaju podtekst, zaokruže kontekst. Skrate uvod. Takav je život... A 75 godina blizu je onoga što zovemo ljudskim životom. Dugo surađujemo, još dulje se poznajemo, podijelili smo svu silu onih... malih radosti koje nam još i danas daju snage da prebrodimo... Bolje da o tome ne govorimo. Tema se, dakle, činila prilično laka: rodio se, studirao, pisao, radio, režirao, još pisao, napisao... No nisu li život i životopis kao Zemlja i zemljopis: s papira nikada nećemo osjetiti toplinu sunca, hladnoću vjetra ni miris trave. Ispada da je oživjeti papir doista teže nego što izgleda. Ali prilika je da se spomenu stvari za koje obično nema mjesta u enciklopedijama, novinama ili na koricama knjiga. Kao i jedinstvena prilika da se upitamo: Što je zajedničko Marcelu Pagnolu, Ferdinandu Raimundu i Johnu Wayneu?

Zvuči kao vic ili zagonetka, a zapravo je biografska patchwork metafora: sreli su se, isprepleli u prošlosti Nina Škabea, učiteljeva sina istančana promatračkog senzibiliteta, koji je neko vrijeme radio u školi, pisao za kazalište i film, režirao, adaptirao i prepravljao svoje i tuđe tekstove dok ne bi bio zadovoljan njihovom scenskom kvalitetom, pomoću humora vješto spajao maštu i stvarnost u pučki intoniranim komadima, šerifa pravednika iz Rio Brava koji se s malobrojnim suradnicima suprotstavio negativcima jer dobro i prave vrijednosti uvijek pobjeđuju i naizgled Mirnog čovjeka, koji nije bivši boksač, ali ima ponešto od stereotipa irskog temperamenta, a taj se pak očituje kroz kršćanske vrijednosti, privrženost rodnom kraju i njegov borbeni, nervozni alter ego, kojeg volim zvati patak Pero2).

Na kraju ove zgusnute biografske alegorije s namjerno istaknutim, ali istinitim podudarnostima i prije iznošenja onih manje poznatih detalja kazališnog rada Nina Škrabea, napose onoga u Jastrebarskom, odmah ću se usuditi reći: ne postoji osoba u povijesti Jastrebarskog koja je do danas učinila više za njegovu kulturu od Nina Škrabea. Ljubav prema umjetnosti i književnosti i svijest o važnosti čuvanja kulturne baštine naslijedio je od oca Ivice Škrabea (1921.-1985.), nastavnika likovnog odgoja i osnivača Zavičajnog (kasnije Gradskog) muzeja, a onu praktičnu društvenu crtu (danas je zovu emocionalnom inteligencijom) i dar zapažanja, a prije svega optimističan, humoristički pogled na svijet od majke Dragice Škrabe (1927.-2012.)3). Pisao je puno o svojim zaslužnim, poznatim i nepoznatim sugrađanima, ali tvrdim: Nino Škrabe jedini od svih svojih i Mojih (ne)poznatih sugrađana4) nikad, ama baš nikad tijekom dugogodišnjeg kulturnog i umjetničkog djelovanja nije zanemario svoje sugrađane i rodni grad. To je svakako nešto o čemu treba govoriti djeci.

Neraskidiva (neki bi rekli i neizlječiva) vezanost uz Jastrebarsko, ta privržena i često neuzvraćena ljubav sa svim obilježjima romantičarske nostalgije, nije zanemariva ni u kontekstu njegova dramskog stvaralaštva i praktičnoga kazališnog rada. Ona je utkana u sam temelj njegova bića i najočitije izražava stanje duha koji, tražeći ideal i vodeći se moralnim imperativima, kategorički odbija sve što nije »poezija«, a budući da se ponekad mora i racionalno suočiti s nekim manje lijepim oblicima života, nastoji iznaći način da tu grubu stvarnost preoblikuje i uklopi u nostalgično-idealizirani svijet. Ključ je to čitanja njegovih dramskih tekstova, ali i dugogodišnjeg kontinuiranog kazališnog djelovanja u Jastrebarskom, započetog prije više od pedeset godina, 1968., osnutkom Dramske družine Tomo Mikloušić5).

U Jastrebarskom je, kao i u svakom manjem mjestu, oduvijek bilo i još uvijek ima svega pomalo, nije da nema: pjevačkih i sportskih društava, plesa, glazbe, priredbi, predstava, tiskovina, pa i nešto entuzijazma... No tek je kazalište (zvano »dramska«), postavši središtem uspavano-sporadičnog jaskanskoga kulturnog života, ubrzo proželo i onaj stvarni i svakodnevni; direktno ili indirektno uključivalo je sve više ljudi, odgajalo generacije kojima je osim zabave bilo utočište i zaklon, sublimacija, bijeg u pozitivu i maštu, jedno od životnih rješenja... Često se, međutim, sudaralo i sa spomenutom grubom stvarnošću i bilo sve osim »poezije«. Sve od čega bi svatko racionalan odmah digao ruke. E, ali ne i Nino Škrabe, onaj neizlječivo nostalgični romantičarski duh, učiteljski sin i pažljivi promatrač koji je 1978., počevši raditi u osnovnoj školi, u djeci prepoznao skriveni potencijal koji ima snage stalno iznova mijenjati tu grubu stvarnost, u čistu »poeziju« koju je vrijedilo očuvati za budućnost.

Profesor njemačkog koji se ljubazno smješkao i pažljivo slušao sve što nas tišti, a kojeg nam je dotadašnji profesor austrougarskog tipa na odlasku u zasluženu mirovinu predstavio kao »mladog kolegu«, ubrzo je u školi osnovao Dramsku družinu Ivana Brlić-Mažuranić. Rad s nekoliko najvećih i najbučnijih fakina iste je školske godine rezultirao dramatizacijom i uprizorenjem Junaka Pavlove ulice (1979.). Iz godine u godinu taj je mali ansambl u veselju rastao i obnavljao se, a što je najvažnije, postao je rasadnikom budućih glumaca i publike jaskanskoga kazališta i tako osigurao njegovo kontinuirano djelovanje do danas. Uz već spomenute fakine kojima su (kao i njihovim roditeljima) dugi aplauzi na kraju predstava bili ugodna promjena u odnosu na uobičajene razgovore kod pedagoga, Škrabeovu je veselu kazališnu školu do danas »izučilo« oko tri tisuće najrazličitije djece, a Nino Škrabe je za svoj izvannastavni rad s djecom 1998. nagrađen državnom Nagradom Ivan Filipović. I o tome treba govoriti djeci.

Učiteljev sin, nastavnik istančana promatračkog senzibiliteta, imao je proteklih pedeset godina pune ruke posla s kazalištem koje je utemeljio i održao: režirao je na dva kolosijeka, radio s dva ansambla koje je trebalo opskrbiti kvalitetnim tekstovima u skladu s mogućnostima izvedbe i potrebama publike. Do danas ih je (govorimo samo o jaskanskom kazalištu) napisao, dramatizirao i adaptirao (pomno odabravši predloške) oko pedeset, zanatski besprijekorno složenih prema zakonitostima dobre komedije, ali sa specifičnim autorskim potpisom: višeznačnim jezičnim formulama koje se pamte (nalet ih ne bilo) i slojevitim prikazom one nostalgično ugođene stvarnosti koja širi i pomiče dobne granice receptivnosti.

Kao redatelj vodio se sličnom logikom: radio je s onim što ima, a ono čega nema našao je prilagodivši ono što ima. Gotovo nikad nije pogriješio u podjeli uloga, ako ne računamo slučajeve kad bi, pokrenut neizlječivim romantičarskim, pomalo faustovskim duhom koji ne može protiv sebe i radi protiv sebe, u naletu socijalnog altruizma, svjesno nauštrb kvalitete i kohezije vlastitog teksta i predstave, a na užas kostimografa, na licu mjesta dopisao ili izmislio omanju ulogu za nekoga (...e, da je bio jedan...) tko se iznenada pojavio i poželio glumiti. U cirkusu je mjesta bilo za svakoga, uključujući i one koji se ne mogu opisati bez politički nekorektnih pridjeva. Romantičarski duh i tom je djeliću grube stvarnosti uspio doskočiti i dovesti ga do sretnog obrata, uklopiti ga u idealizirani svijet kao dodatak svojem autorsko-redateljskom potpisu. Jer autor Škrabe zna dobro što treba redatelj Škrabe, a redatelj Škrabe uvijek točno iščita ono što je autor zamislio i što »pjesnik« u njemu hoće reći. Ili preciznije: Kad dobar pisac napiše dobar tekst, a dobar redatelj dobro podijeli uloge, predstava će, čak i uz najrazličitije glumce amatere, također uvijek biti dobra.

Možda su najslikovitiji primjer toga Škrabeove takozvane predstave za djecu. Kažem takozvane, jer takva je žanrovska oznaka, kad se bolje razmisli, nekako diskutabilna. Kad se kaže dječja predstava ili predstava za djecu, većina ljudi pomisli na jednostavne priče koje na jednostavan način prikazuju sukob dobra i zla; na predstave, u kojima odrasli u prenaglašeno nadrealnom kostimu govore nestvarnim, infantilnim jezikom, kreću se kao teletabisi i pretvaraju da su prijatelji svojim malim gledateljima. Škrabeove predstave, uključujući i one u kojima glume djeca, ne trpe takvu žanrovsku podjelu. Tajna je u iskrenosti i autentičnoj prirodnosti, onoj nostalgično ugođenoj stvarnosti koja je dobnu granicu publike razvukla od 3 do 103 na isti način i s istim efektom kao što to čine dobre »dječje« knjige. O tome nema potrebe govoriti djeci, jer djeca instinktivno prepoznaju ono što je lažno. O tome treba govoriti kazališnim kritičarima.

Sedamdesetih i osamdesetih godina profesionalna su kazališta u organizaciji Narodnih sveučilišta održavala scenski jednostavnije predstave po kino dvoranama u malim mjestima diljem Hrvatske; dolazili su pjevači zabavne glazbe i mađioničari kad bi htjeli zaraditi dodatni džeparac, a Muzička se omladina brinula o tome da dobijemo mjesečnu dozu kulture u nacionalnoj kazališnoj kući. Tako je bilo i u Jastrebarskom. Uvijek bi se skupilo desetak redova publike, pristojno bismo pljeskali, na povratku kući malo komentirali i to je bilo to. A Škrabeove predstave? Na njih se hodočastilo s radosnim iščekivanjem novog posebnog doživljaja, kao na broadwayski ili westendovski spektakl, dan predstave bio je posebno sretan dan; karata nikad nije bilo dovoljno (ali svi bez karte ionako bi ušli čim bi se sjedala popunila), dvorana je bila krcata, ovacijama nije bilo kraja. Svaka se predstava bez daha gledala i po nekoliko puta, o njima se govorilo još danima, prigodno su se citirale rečenice, po njima su se nazivali kafići i malonogometne momčadi.

Intenzitet doživljaja nije se promijenio ni devedesetih, kad smo na predstave i probe počeli dovoditi vlastitu djecu; osjećaj je isti i danas, još uvijek se, netko više netko manje, kako to Nino voli reći, »motamo oko kazališta«. To je onaj prustovski efekt Škrabeova kazališta, vraća se kao bumerang, i stvarno vas zamota, zarobi u prostor-vremensku petlju. Da, kazalište je moćan medij. No kazalište u Jastrebarskom čudan je pojam: kad bi gostovalo neko drugo, amatersko ili profesionalno kazalište govorili bismo da idemo na predstavu, a kad bismo išli na Škrabeove predstave da idemo u kazalište. Od 1968. više je puta mijenjalo naziv, što nije rijedak slučaj ni kod mnogih većih, slavnih kazališta. Danas se zove baš kako i treba: Kazalište Škrabe. Naše kazalište, jaskansko kazalište oduvijek je bilo kazalište Škrabe. To je ono o čemu uvijek treba govoriti djeci.

Taj čudesni efekt posljedica je Škrabeovog afirmativnog pedagoškog pristupa u radu s djecom i odraslima, ali i njegove autorsko-redateljske estetike, utemeljene na optimizmu u vječnoj potrazi za poetskom pravdom i moralnim vrijednostima, koje će pronaći pa makar ih morao izmisliti. A vremena su takva da puno toga treba izmišljati: mediokracija je nametnula nova mjerila kvalitete, opće potrebe podredila svojim interesima, površnost i pohlepa su pretvorene u vrline (tzv. poduzetnički duh), dok vlastiti zdrav razum beživotno pluta utopljen u mainstreamu... Jedno od rješenja, možda i najbolje, za izlazak iz te surove stvarnosti je bijeg u maštu i humor. Mašta je može promijeniti i dati joj novi oblik, a humor je može osvijetliti, na nju upozoriti i ponovno aktivirati neke od prekinutih sinapsi među neuronima.

Učiteljev sin istančana promatračkog senzibiliteta, koji je radio u školi, pisao i režirao, radio na tekstovima dok ne bi bio zadovoljan njihovom scenskom kvalitetom, oduvijek osluškuje potrebe publike i uzima u obzir njezine recepcijske mogućnosti. Pomoću humora vješto je spojio maštu i stvarnost u svojim pučki intoniranim komadima u kojima se redovito pojavljuju i neka poznata lica, nekad i više njih u jednom, a nekad samo arhetipovi usađeni u našu svijest. Njihov jezik je naš jezik: često u stvarnosti možemo čuti doslovne riječi iz Škrabeovih tekstova (nevezano za gledanje predstava), često naići na slične situacije i teme, jer njihovi problemi su naši problemi: i među nama ima Hamleta i Fausta, Tartuffea i Harpagona, a ponajviše »nemoćnika u pameti«6). U takvim je uvjetima, kao što Nino Škrabe sam voli reći, »nemoguće ne pisati«. Život nudi građu na svakom koraku, a tankoćutni promatrač, duboko ukorijenjen u svoju sredinu, prepoznaje tu arhetipsku stvarnost. Ona pučkom komadu uvijek daje nešto od lokalnih obilježja, koja su, međutim, razumljiva svima i koja svatko može iščitati na svoj način.

Već smo spomenuli da lošem tekstu u pravilu ne može pomoći ni prvak drame. U jednom nedavnom razgovoru Škrabe mi je rekao: »Da, prilično sam isprepleten sa životom«. U toj isprepletenosti dosljedno slijedi istu estetsku liniju, čiju poziciju brani humorom. Brani, jer taj humor nije napadački i ne osuđuje, on samo upozorava i drži nam glave (i mozgove) iznad površine onog mora crnila i žutila. Škrabeovo je kazalište pučko po svim svojim odrednicama. Majstor kodiranja stvarnosti i života i dekodiranja mašte oplemenio ga je i dokazao da ga upravo ono arhetipsko u njemu priječi da bude stvar prošlosti ili snobovski podcijenjena jeftina zabava, dao mu je obličje novog vremena pa tako prispodobljeno, prilagođeno i živo i dalje puni gledališta, zabavlja, poučava, pokazuje i ono najbolje i ono najgore iz komične, optimistične perspektive.

Festival mediokracije, nažalost, nije zaobišao ni njegov voljeni Hawk City Theatre gdje se banda pretencioznih google-šmiranata, uvjerena da je učeći za test iz lektire shvatila zašto je Hamlet tragičan lik, uz podršku moćnika postavila iznad zakona, onih ljudskih i onih moralnih i prisilila šerifa da joj se odupre s malobrojnim suradnicima i pridošlicama. No znamo kako to radi John Wayne: You want that gun, pick it up. I wish you would. (Nisam sigurna jesu li uopće vrijedni da ih se spominje djeci.) Proživio je naš učiteljski sin, senzibilni promatrač, nastavnik, pisac, redatelj, dramaturg, autor pučkih komedija, šerif pravednik i naoko mirni čovjek irskog temperamenta zbog udaraca te idealizirane okoline u svojoj nostalgično-romantičarskoj duši i nekoliko pravih drama, praćenih periodima duboke kontemplacije (recimo da je platio danak autentičnosti), ali životna estetika isprepletena s onom umjetničkom uvijek je iznašla način. Bit će dovoljno da je svedemo na tri riječi što združene čine čuda, na čarobnu formulu: ljubav – vjera – nada. Pomoću nje u ekološki devastirani javni prostor, u to nepregledno more žutila i crnila, s vremena na vrijeme zahvalnoj publici porine neki još sunčaniji, veseliji komad nanovo idealizranog svijeta. I tako već 75 godina, neizlječivo isprepleten sa životom...

Stvarno, ima nečega u motivacijskim citatima. Skrenu tok misli u pravom smjeru, podebljaju podtekst, zaokruže kontekst... Takav je život... Podijelili smo onih nekoliko malih radosti koje nam još i danas daju snage da... No o tome stvarno ne treba govoriti, pogotovo ne djeci. Nino Škrabe je, hvala Bogu, rođen. I navršio je 75. Nadam se da još dugo neće objesiti svoj sombrero o granu drveta, odjahati u zalazak sunca kroz purpurne kanjone na kraju kojih Pagnol, Raimund i Wayne izgaraju od znatiželje da saznaju tko je taj Škrabe... Morat će još dugo čekati, jer ona njegova ovdašnja tri dobra kompanjona7), suputnika još su tu, a stoke koju treba lasom skolenčati8) nikada nije bilo više, nalet je ne bilo.

_____________________
1) Takav je ljudski život. Nešto radosti, ubrzo izbrisane nezaboravnim tugama. Ne treba o tome govoriti djeci. (Marcel Pagnol: Dvorac moje majke)

2) Svi koji su sa Škrabeom radili u kazalištu znaju za patka Peru – izleti mu iz usta uglavnom u stresnim situacijama, pogotovo prije premijera; osim korektivno-odgojne funkcije, ponekad poprimi pomirljivo-šaljiv ton u značenju: e, jesi fakin...

3) U tom kontekstu valja spomenuti još neke članove obitelji Škrabe: njegovog brata i dugogodišnju desnu ruku, nenadmašenog kostimografa i scenografa jaskanskog kazališta, Mirka Škrabea (1950.– 2012.); kćeri Margaretu (racionalnu kritičarku i samozatajnu, pouzdanu pomoćnicu u svim poslovima iza scene) i Klementinu (redateljicu devet kazališnih predstava koja je oživjela ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom); nećakinju Jelenu (kustosicu Gradskog muzeja) te posebno istaknuti suprugu Mirjanu koja je podnijela sav ovozemaljski teret njegova kazališno-društvenog angažmana.

4) Naslov jednog od mnogih publicističkih djela Nina Škrabea.

5) S Dramskom družinom Ivana Brlić-Mažuranić 1990. spojena je u Amatersko kazalište Jastrebarsko (od 1994. Gradsko kazalište Jastrebarsko), a od 2015. djeluje kao Kazalište Škrabe.

6) Nemoćnik u pameti, dubrovačka frančezarija, verzija Molièreova Umišljenog bolesnika.

7) Rio Bravo: My rifle, my pony and me. On zna koji su.

8) Reg. sputati užetom noge.