Stijepo Mijović Kočan

PROBUDIM SE NAGLO

Probudim se naglo znojan usred noći
Bez najave gle ih posvud Bizantinci
I ladice su ih pune svi pretinci
Izlaze odasvud i još će ih doći

Ne znam gdje smjestiti tolike ću moći
Bradonje neki su s križem neki klinci
Svi smiješe se milo skup i pojedinci
Darove donose sada o ponoći

Ruke šire pa me grle cjelivaju
Sve mi svoje smiješke preponizno daju
Najdraža su čeljad što igdje postoje

Konteso a razlog dolaska im što je
Jastuk na glavu mi nenadano stave
I sve mi pokradu pošto me zadave

(29/3/22//1,35)

TI ČITAŠ SVE

Ti čitaš sve moje što je napisano
Ja Tvoje tek ono što je meni dano
Čitaš Ti i ono još nenapisano
Štivo ni u misli još nerazvrstano
Prirođeno to je Tebi bogodano
Pročitati misli brzo i svestrano
Imenovati i nèimenovano
Ili razvrstati još nerazvrstano
Razpetljati ono što je zapetljano
Ubireš i ono što već je ubrano
I prilaziš meni smjerno i odano
Oko nikada Ti nije uplakano
Konteso a lice vazda nasmijano
Noćas u postelju leći ćemo rano

(28/4/22)

GOVORI GOVORI

Govori govori pa opet govori
Recitira zatim piše piše piše
Jedino o sebi sve više i više
Riječi riječi riječi puni svi ȍtvori

Kada sobu zrači pa prozor òtvorī
Riječi smjesta prhnu hitro odjezdiše
Nestanu u zraku pozoblju ih kiše
Soba prazna svijetla ni »a« da prozbori

Brže papir zgrabi i pisaljku zatim
Piše a ja šutim s njim se ne inatim
Knjižnice prepune nema više mjesta

Za tolike knjige no pisac ne prȅsta
Sad prazne bjeline nude kompjutori
Ako li sve skupa u ratu ne zgori

(31/5/22)

KUDIKAMO GORI

Kudikamo gori san je od sve zbilje
Prepun mozak strašne prizore mi kaže
No istinu zbori a zbilja mi laže
Muku i mučninu jasno odašilje
Nekad sanjao sam nebeske vodilje
Daleko od ove životne gnjavaže
Čak ni snovi mi se više ne odvaže
Konteso slikati prekrasno jedrilje

K’o u dječjoj priči crtež i bosilje
Izmišljotinama san mi raspolaže
Grubo drsko mutnih smutnja izobilje

Bezmilosno jasno sve mi obrazlaže
U postelji znojan u taj san zapretan
Budim se Ti tu si živ sam valjda sretan

(4/5/22)

KAD OSVANE JUTRO

Kad osvane jutro hlad ljetnoga dana
Ne mogu što hoću no hoću što mogu
Sam vlastitu svoju pisati ulogu
Premda ona neće biti odigrana

Drugačiju smišljah zbilju još zarana
No ni jednoj rani ne nađoh oblogu
Prilog tek ću biti u svom epilogu
Stvarnost mi je sada vrlo bjelodana

Konteso svačija staza je zadana
Onemogućavan u sijena stogu
Ne iglu no sebe tamo iskao sam

Skrbeći za bližnje spadao sam s nogu
Koliko to mogoh pa čak i u blogu
Doista sam onaj tko i znam da jesam

(22/6/22)

KADA PREŠUĆUJU

Kada prešućuju djelo mi nema me
Živ sam a već mrtav tako ubijaju
Neposlušnike za koje i ne haju
Bez glasa o sebi stjeran u osame

Tako živ pokopan već nestajem pa me
Tek znalci i znanci u vidu imaju
Stoga jer djelo mi cijene i poznaju
Zapretano ispod blještave reklame

Vladajućih koji sebe i biraju
Uvijek isponova vrijedi ista priča
Ministarska vrlo pokvarena klika

Nakazne je vlasti i države slika
Gdje fukara sebe uzdiže veliča
Konteso spas nam je bijeg u zavičaju

(30/6/22)

OSTVARUJU SE PROROČANSTVA

Ostvaruju sva se znana proročanstva
Vjerujem jednako i ona neznana
Mojim umom vlada zaumna mu strana
Dok pojmiti kani svemirska prostranstva

Višemilijardni dio čovječanstva
Ne može doseći do tajnih obznana
Sapliće me već i o tomu nakana
Mikrokozmos tone u svoja pijanstva

Zjenica ni tajnu građevine cvijeta
Ne može spoznati i sama je tajna
A cvijet svaki čudo svijeta bogodajna
Sa mudrosti staraca s naivom djeteta
Konteso neznatni neznani maleni
Imamo što dam Ti i što daš Ti meni

(30/6/22)

DUGODANI LIPNJA

Dugodani lipnja kratke britke noći
Ja na kraju svijeta smišljam stih o njemu
O ovomu svijetu vidim sve u svemu
Jedino sam sebi da može pomoći

Pitanje je bitno hoće li to moći
Preozbiljnu to mi nameće dilemu
Previše je spornog svačega o svemu
No ipak će eon ratovanja proći

U onom četvrtom hoće li svemoći
Do novih spoznaja i rješenja doći
Konteso misao moja tamo jezdi

I eno me vidi onamo na zvijezdi
Ti pred kapelom si kraj groba mog stala
Terra stella gledaj još nije opala

(20/6/22)

NI JUČER NI SUTRA

Ni jučer ni sutra nego samo danas
Deviza je zdušna novih bezdušnika
Unučadi naše to vjerna je slika
Pračovjecima su oni slični navlas

Kruti američkog filmskog smeća užas
Disneyevskih glupih smiješnih neprilika
Sve nasilje grubo takvih razbojnika
U njima prebiva krevelji se naglas
Nu odgojili smo naraštaj bez duše
Samodopadnike blistavih petica
U njima beznačaj kučina i trica

Pornosadržaji skupih mobitela
Konteso na zgrabi sadašnjost se svela
Sutra zavladat će nakaze i šuše

(16/7/22)

MOŽDA JA SÂM

Možda ja sâm sebe tek mimoilazim
Pa ne znam sretnem li toga sebe ikad
Da netko sam drugi pomislim kadikad
A rijetko se kada s njime i nalazim

U tim trenutcima redovno zapazim
Da ne idem naprijed već da kročim nazad
Da negdje sam ispod premda htjedoh iznad
I da ne uzlazim nego tek silazim

Zbog silazaka se i sâm prenerazim
Jer ne umijem da ni puzim ni plazim
Konteso ja letim i to iznad sebe

I stoga možda me i nema sa sobom
No i važnije je biti tu uz Tebe
Kada zastanem pred posljednjom seobom

(17/6/22)

NIČEGA TU NEMA

Ničega tu nema osim jagme zloće
Sebičnosti jala ološ bez kakvoće
Svi k’o da su jeli otrovano voće
Sebi sve pribavit svaki od njih hoće
Hrvatsku i Tebe i mene ovo će
Stumbat u još teže jade nejasnoće
Zlobe i podvale lažljive vrsnoće
Tko li može znati što će i kako će

Konteso ovo je zemlja lupeštine
Mržnje žderačine opačine ine
Kako li će takvoj napredak da sine

Pljačkaši vladaju diljem Domovine
Od ovog do onog grada i općine
Sve nâs čine zemljom javne sprdačine

(19/6/22)

VELIKA SLOVA

Kad velika slova u stihu su česta
Eros tad sustaje a razum zavlada
Nadahnuća snažnih više nema pa da
U hipu stvaramo k’o skokom iz mjesta

Velika slova su znak da mladost nȅsta
Um nakanio je svime da zavlada
Tijelo mi se mánji kopni i propada
U odlazak već se otvorila cesta

Mjesto spontanosti k’o pijetlova krijesta
Ponosna i lijepa skladnost je zvonina
Urešen je kao seoska nevjesta

Konteso čega nema toga i ne traži
Golema neznana književna planina
Što više se penješ više te i snaži

(15/6/22)

AKO SVE SE SVEDE

Ako sve se svede na preživljavanje
I sve što zaradiš kad je tek za jesti
Na goli opstanak kad mora se svȅsti
Cijeli život trajno kad jadno je stanje

Tad čemu i komu služi postojanje
Radit spavat rintat bez novca i svijesti
Tko li si i što si kazat će ti vijesti
Vlastima si uvijek tek janje za klanje

No puste te živjet trpjet svakidanje
Da zaradiš za njih koji su na vlasti
Konteso uvijek će baš tako ispasti

Ali kada nosiš u sebi poslanje
Iskazati svoje biće unutarnje
Onda ćeš imati stalno posrtanje

(9/6/22)

PREDAH TREBAM

Predah trebam kada pijem čašu vode
Niti inhalati ne daju mi daha
Uskoro ću i ja biti prah od praha
Znamo na posljednji svi puti se svode

Nebitno je svima kamo tijelo ode
Nauživali smo zbog njega se straha
Zadovoljstva strasti do kobnog izdaha
Slutnje nas na nova nadanja navode

Dvaput već umirah živim treći puta
Sva moja iskustva iz toga nahode
Bez boli bez svijesti duša nam odluta
U nesvijest golemo carstvo od slobode
Konteso kad budeš mi išla u pohode
Ne dopusti ičim biti obmanuta

(12/7/22)

ODNAROĐENOST

Ja odnarođenost ne mogu shvatiti
Strano tko veliča a svojeg se srami
U pomodarstvu u vrevi i galami
Jadno mi je sve što tuđim se okiti

Onda ipak shvatim što je to u biti
Mnogi da su jadni napušteni sami
Ili kao ovce u općoj pomami
Stampedu se stada žele pridružiti

Konteso pogledaj cvjetaju bajami
Već nakon Božića cijeli vrt naš cvatni
Zadovoljan prede osunčane niti

Ti povlaštena si sada ovdje biti
Krajolik je s morem smiren u osami
A mi u tomu smo vazda unikatni

(11/6/22)

SVAKA VLAST

Svaka vlast je uvijek isto: piramida
Na vrh postavljen joj samo jedan kamen
Odozdo to znači da je puki znamen
I da narod takvu piramidu zida

Odozgo postavljen ne gubi iz vida
To je onda neke Božje Volje amen
Led Onoga Nečeg a odjednom plamen
Redovno nastrada onaj tko ga skida
Na narodu gradit greška je privida
I tu nemoćni smo iz najdonjeg reda
Ma tko da gore je na samomu vrhu

Mi dolje stisnuti i straga i sprijeda
Konteso Tvoj i moj život je obzida
U sebi spas naći to tek ima svrhu

(14/6/22)

PETROVDAN JE

Petrovdan je rano sviće svjetlo danje
A svjetlo noćno upravo se gasi
I dovde dopiru svi zloguki glasi
Mene održava jutarnje hodanje

Sve više je boli a snage sve manje
Rat bukti vode ga suludi monasi
Od gladi od kuge virusne nas spasi
Uzalud su molbe slabašno nadanje

Spasit možemo se tek sami u sebi
I jutros nastojim zgriješio da ne bi
I ima me samo dok vlastitim glasom

Zavapiti mogu za sveopćim spasom
Konteso kad odem reći možeš svima
Tijelom da nema me ali pjesmom ima

(27/6/22)

TRUDIM SE

Trudim se dok pišem da to ima sklada
Nekomu neznanu sama sebe nudim
Sve u sebi dobro tom biću dat žudim
Tu se negdje skriva pisanja naslada
Je li to baš tako dok mnome zavlada
Želja za uspjehom te da za tim bludim
Ni samom se sebi priznat ne usudim
Bit meštar svog posla to nek je naknada

Nezainteresnost i neznanje vlada
Komu ja to pišem i čemu se čudim
Konteso znaš ipak ukaže se nada

I zbog nje se eto ponekad uzbudim
Osim Tebe pjesmu ovu još će netko
Pročitat i voljet znam rijetki i rijetko