Šetnja kajkavskim arealom

Od lapora do prapora izbor je iz putopisne produkcije Ivana Kutnjaka, koji urednički potpisuje izuzetan znalac područja, kritičar, pjesnik, stilist Ivo Kalinski. Cjelina se sastoji od sedam putopisa: Voodooderine, Na poceku morja serjajnskoga, Naša ovca i njena vuna, Cajti@poti, Književni vodoris megjimurski, Od lapora do prapora, Mit šrajpfiš im ruksak. Pretežiti dio njih prošao je književnu ovjeru na tradicionalnom natječaju Franjo Horvat Kiš, na kojem je autor sudjelovao tijekom dvadesetak godina.

Ono što se Kutnjaku nikad, pa tako ni u aktualnoj knjizi, ne može poreći jest rafiniranost izraza i osjećaj za zavičajno, premda je reći kako spomenuti osjećaj nije uvijek lako prepoznati jer ga autor oblikuje vrlo zahtjevnim intelektualističkim konstrukcijama. Taj je diskurs prepoznatljiv i u Kutnjakovu pjesništvu, no pjesmi je u prirodi koncentracija na aktualni jezični postav s kojim se čitatelj snalazi sam ulazeći, u skladu sa svojim potencijalom, u igru semantizacije i doživljavanja, što recepciju znatno rasterećuje od autorovih usmjerenja. Kad je riječ o formama na neki način okrenutijim referenciji i/ili naraciji, uključujući i putopisu, od kojih očekujemo više protočnosti, linearnosti, klizanje iz rečenice u rečenicu te nadograđivanje neke vrste »priče«, stvari oblikovane poetskim i diskurzivnim načinom postaju teže prohodne i zahtjevnije za čitatelja.

Koliko je Kutnjaku stalo do zavičajnosti, jasno je i razgovjetno već time što sugestije emocije stoje »na straži« – u naslovima. Uz to, kad se razgrne retorika (dotjerana i dojmljiva, tako da rečenica funkcionira kao prštav niz riječi, ali recepcijski vrlo zahtjevan), prosine toplo mjesto duše. Rekla bih da je takva konstrukcija teksta vrlo promišljena strategija osiguravanja komunikativnosti: naslovima nas autor centrira na temu i stav – jasno i nedvosmisleno, a onda se prepusti »guštu« jezičnih zaigravanja. Rekla bih – na razini leksema čitamo emociju, motivski prepoznajemo zavičajni okoliš kojem je dao glas srca, a na razini sintakse čitamo intelekt, uronjenost u univerzalno, kozmopolitsko, globalno. Kutnjaka u datom momentu vidim kao Andrićevog Mehmed-pašu Sokolovića – osjećajući da živimo u civilizaciji u kojoj se ne usudimo jednostavno voljeti bez osjećaja krivnje ili bar osjećaja neprimjerenosti tog svog čudnog stanja, prigiba se ishodištu da bude zahodište, oslonište, ali čuva svoju mjeru: pobjeda srca nikako nije poraz intelekta.

Nadalje, Kutnjaku je očigledno važan tjelesni, spontani, epidermički doživljaj teksta: njegovi prostori odišu autentičnim mirisima, zvukovima, okusima (ima tu kolača, pacanoga zajca, potkalničke žestice, ščipanca od grisa), kojima su pridodani kultivirane senzacije (glazba, pa će tekstom prostrujiti, npr., Wagner ili orgulje s cirkvenoga skoruša). Emocije, kad mu se čine preočitim, »hladi« ironijom (pa će, na tragu tog hlađenja reći, npr. da su bregi pitomi kak ofca, gdje fonološkim zapisom »prizemljuje« sliku ne puštajući je u idealizacijski modus). Ironija, oružje intelektualca koji je stisnut u kut, koristi obilno – što eksplicitno (»Hrvatska danas ima... ima slobodu. I sloboda danas ima... Hrvatsku. U malom džepu«), što sugestijom (pravopis, višeznačno igranje riječima: Stareković, Brandić, Kukulijanović, slijepa Maša, Blesikovicza, Metro Pola, Kokakoloradogad, Frančesko Tahiti...).

Autor je osjetljiv za aktualne socijalne događaje i spreman na kritiku ironijom temeljenom na jeziku (performans nedavno prohodalih hrvatskih tajkun/čić/a i kervavih sabor/čić/a). Nudi zanimljive slike trenutka u kojem je u općoj potrošnji entera na internetu ostala prazna štala /.../ brez Isusa: svijet vidi kao dekor bez suštine, kulisu u kojoj život ne uspijeva postići svoju puninu. Razvija kulturološke i povijesne digresije, opet u skladu sa spomenutim nadograđivanjem lokalnog i općeg (zbivanja i osobnosti kajkavskog areala, u kontekstu aktualnih idejnih i estetskih događanja). Npr., putujući Zagorjem, na tragu Matoša preispituje poetiku žanra postavljajući si pitanje – što je hrvatski putopis, to »međužanrovsko istrebljenje« danas, u vezi »pepeljuge retorike« i »maćehe filozofije«.

Kutnjakov narativ nalikuje Krležinu o Valentu Žgancu, Joži Podravcu (Kutnjak je u putopisu Mit šrajpfiš im ruksak kreirao vlastiti adekvat takvim osobnostima: Ferčija), osobito ekvilibriranjem između više fokusa – svoga glasa i glasa Drugog kojeg susreće na terenu (kad je referencijalan – Z. Bartolić, T. Patrljič, Francek Šafarić, lađar Mikša) ili u knjizi (kad je interliteraran – Matoš, Fric, Ferči). Portretira prisutnike u širokoj lepezi od cekerara s purekima do kanoniziranih pojavnika, kojima bespoštedno skida auru jezičnim bravurozama (već spomenuti Stareković, Brandić, Kukulijanović, Frančesko Tahiti). Dopuštam si procjenu: provjeren i opredijeljen za intelektualističke pristupe, Kutnjak se ponekad zaigrava i preko ruba komunikativnosti ne ostavljajući recipijentu mjesta za lelujanje misli, a tražeći vrlo pregnantnu i konstantnu koncentraciju.

Ipak, dogodila se i izuzetno sretna sinteza intelektualnog i emotivno priljepčivog, i to u cjelini Od lapora do prapora. Demonstrirajući mudrost – bliže oku, bliže srcu, fragment osvaja toplinom priče o svijetu koji nestaje... osim u sjećanju, no sjećanje je postalo vrlo nepouzdana kategorija. Kutnjak se, vagnuvši mentalno, etički i emotivno drugačije aktualne okolnosti, na neki način oprašta od tog svijeta koji, naizgled, nema za koga zadržati. On mu vjeruje, toj specifičnoj ljepoti u kojoj je čovjek bio nit tkanja, cesarićevska kap, a ne samom sebi svrha, zapravo – svrha univerzuma.

Spomenuto zavičajno osobito je razgovijetno u jeziku: standard je bogato, raskošno i vrlo dojmljivo prošaran zavičajnim idiomatskim jezičnim repertoarom. Dokazuje da nema misli koja se ne može reći kajkavicom, da nema pojma za koji ne postoji ili se, sa znanjem, iskustvom i vupešom, ne može stvoriti prikladna riječ. Odan zavičajnoj problematici, vrijednostima i jeziku, svoje opredjeljenje za lokalno potkrepljuje/ojačava oslanjanjem na autoritet: »hrvatska se kulturna strategija u posljednjih dvadesetak godina oslonila na repozicionirane ili nove aktere svoje stare-nove sveprožimajuće metropole« (Zvonko Kovač, Odnos središta i provincije).

Na tragu stare mudrosti koja kaže da je čovjek u mladosti internacionalan, u zrelosti nacionalan, a u starosti lokalan, Kutnjak pokazuje mogućnost istovremenog bivanja i lokalnim i internacionalnim, ili – slijedeći Matoša – aktualizira ideju o tome da biti dobar Hrvat znači biti dobar Europejac i vice versa. Tako u njegovom tekstu skladno supostoje Belec, Lendava, Belica i Minken (München), Rabuzin i Rembrandt, Wagner i Zajc, uz arije gospodina župnika subotičanskoga Kiša... Kutnjak, naime, govori o vrijednostima, a ne o geografiji, o onom temeljnom, koje je otporno na koroziju pod utjecajem vremena i prostora: svijest o (ne)prisutnosti tih vrijednosti samo je pitanje optike i stava. Ivan Kutnjak ih (te vrijednosti) vidi i nastoji razotkriti tu, nadohvat ruke, na korak: odatle se počinje.