Roman o Zagrebu

Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako, primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko, Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu itd. Hrvatska novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o Zagrebu.

Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne teme – primjerice, u onome naslovljenome Rez: Leica – roman u 36 slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta – bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u njemu Brkan govori o Zagrebu u posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje pandemije Covida-19.

Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan način opisuje i događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva i književnosti.

To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o suvremenom Zagrebu i zgodama vezanim uz glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj.

Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što je zaposlena na najslušanijem radiju, bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga »ima na dlanu«; izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča... Pa Krvavi most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata... Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva...

U doba Covida također šeće opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne. Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez sna. Grad bez snova (str. 16).

U liku vrsne novinarke Dore koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom. Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana provedenih u lockdownu. Zbog groznog virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju, mora odraditi svoju šihtu u emisiji koja ujutro ide uživo i zove se Dobro jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak...

Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera, koja je nekoliko puta bila kandidatkinjom za članstvo u Akademiji. Evo njihova opisa:

Dora je Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala knjige... (str. 18).

Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira Milčeca, Branislava Glumca...

Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava (i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatječe »svoga zakonitoga« in flagranti sa susjedom Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres.

Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik. Oduvijek je zaljubljen u Doru.

Dorin i Vincov stan je privremeno neuporabljiv što znači da ima »umjerena oštećenja bez opasnosti od urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu«. Obitelji treba privremeni smještaj. No, bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se isprepliću... Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.

Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije...

U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice, umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja... No, usprkos činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija. Ne voli ga.

Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom:

Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička, i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom! (str. 146).

Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada...

Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako) obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad) ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterpartyja u vikendici gdje se okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.

No, ovo je i ljubavni roman »začinjen« prevarom zbog koje je neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.

U ovom romanu Božice Brkan nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom za tortu nazvanu Potres čime se otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše. U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept za savršen roman.