Rođendan

37,7 u jednom, 37,6 u drugom, kad se odbije to je 37,2 i 37,1 – taman da ne moram ići, zadovoljno je pomislio Željko. Još uvijek mu je ostala navika mjerenja temperature u uhu. To je bila prava revolucija u njegovoj obitelji: kad su nabavili digitalni toplomjer promijenio im se život. Više nisu morali dugo čekati da živa naraste do svoje krajnje granice i dotad umirivati Ivana koji ni najbolesniji nije volio mirovati, a morali bi Ana i on umirivati i sebe, jer onako mladi i uplašeni, strepili su i grozničavo pogledavali na tanku kazaljku koja je kružila pokazujući sekunde, tako sporo da su bili sigurni da se satni mehanizam pokvario. Baterije su mijenjali svaki drugi-treći dan, ali sekunde se nisu htjele ubrzati.

Kad je u proljeće one godine u kojoj je Ivan kretao u prvi razred, a Luka napunio drugu godinu, kupljen digitalni toplomjer kojim se temperatura mjeri u uhu nestalo je tih strepnji i iščekivanja. Ali, to ne znači da su manje vremena trošili na utvrđivanje tjelesne topline. Kada bi postojalo svjetsko prvenstvo u mjerenju tjelesne temperature, Ivanova i Lukina majka bila bi jedan od favorita za osvajanje zlatne medalje. Iskreno, ni Željku mjerenje nije bilo strano, tako da je toplomjer kod njih bio optimalno korišten. Da su to znali u Braunu i kad bi na svijetu bilo pravde, sigurno bi ih bili proglasili svojim zlatnim korisnicima, veleposlanicima ili im barem uručili plaketu sa zlatnim kičastim slovima. Nakon što su se razveli, Ana je još strasnije mjerila temperaturu, a i Željko se opskrbio svojim mjernim instrumentom. Da su tek to u Braunu znali, suhim bi zlatom platili da im ispričaju svoju priču – sve prolazi, a ostaju toplomjeri Braun, prilagođeni svakom uhu...

* * *

Željku je danas rođendan, a taj dan on bi najradije preskočio, izbrisao iz kalendara ili barem prespavao, kad bi mogao. Razmišljao je kako bi bilo dobro otići na službeni put ili na seminar, nekamo gdje ga nitko ne poznaje, a onda se sjetio kako je prije tri-četiri godine išao na konferenciju u Utrecht, one godine kad je Nizozemska predsjedala Europskom unijom. S njim je trebala ići i kolegica Lana koju je znao još sa studija, a premda nisu bili posebno bliski, bojao se da bi mogla znati. Kad je javila da na žalost ne može ići jer joj se razboljela kći, već je bilo prekasno da umjesto nje ide netko drugi, a Željko je bio presretan. No, prvo neugodno iznenađenje uslijedilo je na letu za Amsterdam – pilot mu je preko razglasa čestitao rođendan, putnici su pljeskali, a on se glupo smješkao i mislio u sebi: Koji blam... Ali to nije bilo sve. U hotelu su ga na recepciji dočekali sa smiješnim poklonom, a nakon plenarnog predavanja na velikim ekranima bilo je napisano: Sretan rođendan, dragi kolega Željko Lučiću! na hrvatskom, engleskom i nizozemskom jeziku, baloni i svjećice stilizirani u skladu s logom konferencije te – njegova fotografija, tako da mu je, ako ćemo iskreno, od tristotinjak sudionika konferencije čestitalo bar njih dvije stotine. Još uvijek se strese kad na to pomisli.

To mu je bio jedan od najgorih dana u životu, iako u toj kategoriji konkurencija nipošto nije za podcijeniti. Dakle, ne putovanje, nikako ne. Možda bi bilo dobro uzeti dan-dva godišnjega, ali ni to mu nije bilo jamstvo da mu na vrata neće doći čestitari, gdje god bio. Razmišljao je kako bi bilo najbolje kad bi se razbolio, ali bio je vrlo zdrav, za svoje godine iznadprosječno. A lagati jednostavno nije volio. Pogotovo o ozbiljnim stvarima, a nitko ne može reći da je bolest neozbiljna stvar. Zato, kad je vidio brojeve na toplomjeru, lice mu se ozarilo – blago povišena temperatura učinila mu se kao savršeno rješenje njegovoga problema i oslobođenje od svih strepnji i briga.

Uzeo je mobitel i počeo pisati SMS poruku: Draga Jasna, probudio sam se s glavoboljom (u tom trenu je osvijestio i da ga boli glava) i povišenom temperaturom. Ostat ću doma. Ako nešto treba, čujemo se. Skoro je poslao, a onda ipak odustao. Malo će pričekati, tek je 7.35, a radi se od 8 sati. Pogledao je kroz prozor, dan je bio prekrasan. Na livadi ispred zgrade ljudi su šetali pse i psi su šetali ljude. Ptice su glasno pjevale, djeca su išla u školu. Podsjećala su ga na vesele mrave koji idu u mravinjak s vrijednim teretom na leđima. Po putu su se spajale putanje malih okruglih glavica ukrašenih raznobojnim kapama s velikim pravokutnim torbama te su u školu ulazile uglavnom šarene skupinice, koje su jamačno bile i vrlo glasne, ali to Željko sa svoga balkona nije mogao čuti. Sa strahom je ugledao mobitel na stolu: Je li se tko sjetio? Ma i ako je, ništa strašno, napisat ću hvala, možda poslati smješka, ali najgore je što to vjerojatno neće biti dovoljno. Opet ću morati ići po pivnicama, pizzerijama ili restoranima, plaćati račune i još glumiti da se zabavljam. Ali kad sam bolestan i kad prođe dan-dva – gotovo je: nema više smješkanja, nema glupih komentara, nema forsiranja... Uzeo je mobitel u ruke, piše da je 7.54, sunčano i 5 stupnjeva Celzija. Sve je to već znao. Nema poziva, ni poruka. Ništa. Dobro je.

Prije nego što pošaljem poruku mogao bih još jednom izmjeriti temperaturu, zašto ne? Ili bolje ne, ako se smanjila, što ću onda? Popipao se rukom po čelu, činilo mu se vruće. Zapravo, činilo mu se da gori. Nema što izgubiti. Valjda. 38,0 u jednom, 37,9 u drugom, kad se odbije to je 37,5 i 37,4, znači još je malo porasla. Ma neću ništa slati, ne moram se odmah javiti. Iako sam ja uvijek na poslu najkasnije u 7.50, zapravo imamo klizno radno vrijeme s početkom od 8 do 9 sati, tako da tehnički još ne kasnim. Željko je obično u pekarnici preko puta ureda uzimao kroasan i kapučino, u kiosku Večernji te je potom za svojim stolom veselo pio, jeo i čitao novine. Volio je topla peciva i toplu kavu i, posebno – novine. Nerado je čitao članke na internetu, knjige i novine bile su uvijek njegov prvi izbor. Kad god je mogao, tih petnaestak minuta uzimao je za sebe, to mu je bilo vrlo važno. U 8, 8 i 15 došla bi kolegica Jasna, a Maja je stizala oko 9, ili koju minutu kasnije.

Prije, dok je živio s obitelji, to su mu zapravo bili jedini trenutci samoće, ali to mu je ostalo jednako važno i kad je počeo živjeti sam. Ne treba miješati te dvije samoće. Danas će se malo prilagoditi. Skuhat će kavu i napraviti sendvič. O aktualnim vijestima i zanimljivostima iz svijeta politike, sporta i znanosti informirat će se s portala. Kad je otvorio laptop osjetio je kako ga strašno peče grlo. Kad popije kavu, skuhat će si i čaj. Čaj nije volio, pio ga je samo kad je bio bolestan.

38,7 u jednom, 38,7 u drugom, dakle 38,2, stvarno raste. Već dugo nije imao povišenu temperaturu. Razmišljao je ima li uopće tableta, otvorio je ladicu i u desnom kutu ugledao aspirin s vitaminom C i kutiju ibuprofena. Ni ne sjeća se kad je to kupio. Da ga je netko pitao, vjerojatno bi rekao da nema nikakvih tableta osim gastala i espumisana, jer ga je povremeno mučio želudac. Uzeo je kutije u ruku, aspirinu plus C istekao je rok trajanja u kolovozu prošle godine, a brufen se smije upotrebljavati do studenoga. OK, neću još piti, ali dobro je imati lijek. Istina je da neke stvari čak ako ih nikad ne iskoristimo ispune svoju svrhu, odnosno njihova bi svrha mogla biti izvan njihovoga sadržaja. Tako nekako. I mi sami često htijući jedno, učinimo nešto drugo ili se dogodi nešto posve treće. Sve je dobro dok je produktivno. No, nije ni to ključno. Zapravo, dok god imamo volje, ako i nemamo moći za djelovanje i volja nije odjelovljena, u biti ipak djelujemo. A i kad ne bismo djelovali, ni imali volje, što bi morala biti oznaka pasivnosti, još uvijek nije sigurno da nismo aktivni...

* * *

Ana se vjerojatno i razvela od njega zbog ovakvoga toka svijesti. To je bio pravi razlog, a ne onaj koji su svi znali. Da, sjetio se Ane. Zapravo, često mu je bila u mislima i osim što se nisu svakodnevno viđali, vrlo se malo promijenilo od rastave. Sigurno će ga nazvati. A da nije tako bolestan, već bi ga nazvao njezin otac, on ga je uvijek simpatizirao najviše u cijeloj Aninoj obitelji. Nazvat će ga i brat Marko, njegova supruga i nećakinja, ali oni uvijek i u svemu kasne, tako da zasad nema straha. Ako me Ana nazove, moram glumiti da mi je dobro, samo mi fali da dođe i počne se brinuti o meni. Sve više je osjećao kako ga nešto pritišće u plućima, kao da mu je kamen na prsima. Luka je u Čileu, na studentskoj razmjeni, on će mu sigurno čestitati kad se probudi, tamo je sada noć. Srećom. Dobro je da telefon miruje. Ivan će mu poslati neku poučnu ili šaljivu poruku, možda i na nekoliko medija, ali ga neće zvati. On ne treba moj glas. I nikada ga nije trebao. I kad je bio dijete uvijek je bio nekako jači i bolji. Alfa Ivan. Sportaš Ivan. Katkad je Željko osjećao da ga se pomalo i srami. Za razliku od Luke, koji nikad nije do kraja prihvatio činjenicu da Željko ne spava u njihovim domu i kojemu je silno nedostajao, Ivanu je to bilo skoro olakšanje. Dosadni otac je nestao iz vidokruga, majka mu se ionako samo divila, a mlađi brat je mlađi brat. Baš imam glavobolju, pomisli, svašta mi se miješa u glavi. Gledao je na mobitel. Nitko ga ne zove. Tako je najbolje. Ne mora nikome ništa objašnjavati.

39,5 u jednom, 39,6 u drugom, opa, i kad se odbije to je 39 stupnjeva. To više nije šala. Bio je zbunjen. Glavno da nitko ne zove. Ovako je sam i slobodan od formalnosti i ljubaznosti. Nešto će smisliti. Nisu njega ni gore situacije uzdrmale. Pritisak u prsima postao je bolan. Bio je u strašnoj vrućici. Otišao je u kuhinju. Natočio si čašu vode. Otpio gutljaj. Trebao bih skuhati čaj. Sjeo je na stolicu otkud se lijepo vidjela susjedna zelena zgrada i drvored jablana, ali sve mu je nekako bilo u magli. Ustao je. Zateturao. Što je ovo? Gledao je mobitel. Sjetio se poruke. Ma neću ništa ni slati. Tek je počeo dan. Zapravo i ne zna koliko je sati. Zanimljivo, on koji i kad se noću probudi zna koje je vrijeme, sad ne zna koliko je sati. Uzeo je mobitel. O, kako je prezirao tehniku! Da sam barem rođen u naraštaju koji nije dočekala informatička revolucija – sve pametniji telefoni i sve gluplji ljudi. Prokleti ekrani praznine! Zakašljao se. Kroz glavu mu je prolazilo previše misli. Nije ih mogao slijediti, niti ih složiti u neki razumljiv smisao. Bio je u omaglici.

Borio se da ne izgubi svijest. Snovidio je baku koja ga je dozivala snažnim i krasnim pjevanjem. Trgnuo se, ležao je na podu. Kraj njega je bila prazna čaša, voda se prolila po tepihu i stvorila čudnovate valovite oblike. Željko im nije vidio kraja, činilo mu se da se prelijevaju preko zidova stana i teku do nevida. Na prsima mu je još uvijek bio toplomjer. Uzeo ga je i bez razmišljanja stavio u uho. Telefon koji je bio na stoliću s njegove desne strane vibrirao je, svijetlio i zvonio. Željku se to činilo neizdrživo snažno, sve osjetila su mu se užarila, izgledalo mu je da sve oko njega svjetluca, treperi, vrišti, gori, bliješti, da se sve kreće, ljulja. Prostor je bio zasićen. Prezasićen. Kao da se cijeli poznati i nepoznati svemir stisnuo u jednu točku neizmjerne gustoće i težine. Pokušao se sabrati, skupiti, fokusirati. S krajnjim naporom u ruku je uzeo mobitel, u drugoj je držao toplomjer. Broj koji je vidio ostavio ga je bez riječi, bez dvojbi, bez misli...