Pjena za rušenje (Sedmi dan)1)

Ako uvreda proizlazi iz istine, bolje je da dođe
do uvrede nego da se sakrije istina.
Sveti Jeronim (Eusebius Sophronius Hieronymus)

Postoji samo jedan recept – posvetite
potpunu pozornost kuhanju.
Henry James

Uvod

Većina riječi, pa i mnogih sintagmi, s mnoštvom uznemirujućih značenja u hrvatskom jeziku započinje kreativnim slovom »k«: kuga, kolera, korona, karantena, krv, koronarografija, kriza, karcinom, katastrofa, kuhinja, krparija, kultura, krivica, krvarenje, kolumna, kontekst, klitoris, kukast, kljast, krepak, krepati, kulinarstvo, kolokvijalan, kirurgija, kirurg, klinika, klinka, kastrat, kišurina, križ, Krist, Kamov, književnost, književnik, književna kritika, kut, krdo kretena, krađa, krasta, kršćani, krucijalan kruh, krivolovac, kockar, kurva, klima, kilav, Krleža, kolaps, kič, krama, krznen kaput, krah, kapitulacija kreativnosti, Krležin kritički krizni krik Kroacijska književna krivotvorina (1919.), Kristova kruna, KOPB, kobne krune kapitalnih kolaboracijskih kraljevina, kaj, konvencionalne kurve, kronično koruptivne kriminalne klijentelističke kapitalističke kukavne Kroacije, korozivne kuriozne kozmopolitske kurve, kroativne kreposne kućne kurve-kućanice konfuznog katoličkim kanonom križem krštenog kućanstva krcatog klincima koji kružeći kuhinjom kidišući kidaju kvalitetne knjige klasika, krhke krupne kršne krepke krotke komunikativne kvartovske kurve, keš, kit, krš, kriminalac, kriterij, karta, kivan kreativac, kritična količina krempite, kárati (koriti, svađati se), krava, kerubin, krutost, karizma, krizma, kurtoazija, klin, klinac, kraljica, kralj, krasuljak, kratak, kitnjast konsonant, krivo komponiran katren, katastrofalno kvarno kobajagi kreativno krasopisanje, krasna kitica, komplicirana kita kaubojskog kaktusa, krimić, kolosalna krasotica, karavana, krutost, krvnik, kip, kap i tako unedogled, baš kao i dugotrajna monsunska kiša kroz koju jedne tamne tmurne noći jedan putnik-pjesnik kradom te krišom kriomice korektno kričeći kroči sve od stare ulice Vlaške pa do novije ulice Praške.

Za vrijeme mučne neslobode i gotovo potpunog »zatvaranja« (lockdown), a zbog dozlaboga gadna zloglasna koronavirusa, u toj su simpatično kratkoj ulici, koja se nalazi u najstrožem centru Zagreba, prekrasan luksuzan prostran stan za uobičajeno i radno ladanje unajmili na dva tjedna studenti komparativne književnosti, to jest sedam studentica i tri studenta (Mateja, Marta, Marina, Magdalena, za prijatelje i prijateljice Magda, Marija, Melita i Mirna te Ivan, Marko i Luka). Ta napredna grupa hrabrih mladih ljudi, »najljepši buket intelektualaca s Filozofskog fakulteta«, kako se čudno, ali slikovito i poetski ambiciozno izrazio uvijek vragolasti Luka, odlučila je ostvariti svoju odista kontroverznu ideju. Naime, ta je iznimno napredna grupa ljudi odlučila učiniti jednu uistinu veliku stvar u povodu 500-godišnjice objavljivanja Judite, epa Marka Marulića, i 700-godišnjice smrti Dantea Alighierija, koji je po njihovu mišljenju, s iznimkom Ivana, u zaista paklenom Paklu napisao jedan od najljepših stihova u povijesti svjetske književnosti (Lasciate ogni speranza, voi ch’entrate. – »Napustite svaku nadu, vi koji ulazite.«). Međutim, Ivan odlučno tvrdi da je to stih, iako se ne može sjetiti tko ga je napisao, dakle da je to potresan stih o sramotno ponižavajućoj oskudici: »I noćas su gladni leopardi žderali jorgovan«.

Tim je povodom ta grupa budućih komparatista odlučila napisati uzbudljivo djelo Pjena za rušenje, svojevrstan novi Dekameron, ali ne u relativno konvencionalnoj prozi kratke i duže priče, kao što je to učinio Giovanni Boccaccio u bravuroznu besmrtnu Dekameronu, već ili u proznom stihu ili samo u stihovima, ili u poetskoj prozi ili čak u mješavini svih spomenutih mogućnosti, a slijedeći kvalitetu poetskih vrhunaca hrvatske poezije pisane u izvanrednoj, čak odličnoj, kombinaciji poetike neurotičnog realizma i poetike psihotičnog nadrealizma. Ukratko, odlučili su se za tip vrsne i vrhunske suvremene hrvatske poezije s kraja 20. i s početka 21. stoljeća (koju neki oskudno ili nedovoljno educirani književni kritičari, uglavnom profesori književnosti, s nepravom, dakle krivo, nazivaju stvarnosnom poezijom), a u namjeri da, barem mjestimično, jednim dijelom tematiziraju i vrlo kontroverznu Bibliju. Jednoglasno su se složili da je Biblija jedno od najuzbudljivijih literarnih djela, doduše djela kolektivnog autorstva, prije nenadmašne Danteove Komedije, kojoj pridjev »božanstvena« nije dao autor, već ga je kasnije dodao upravo Giovanni Boccaccio, njegov strastven obožavatelj.

Nakon ovoga kratkog uvoda u Pjenu za rušenje, slijedi Šesti dan literarnog eksperimenta napisanog u četrnaestodnevnoj izolaciji (deset dana rada i četiri dana odmora) na radnom urbanom ladanju u najstrožem centru glavnoga grada Hrvatske 2020., a potom redigiranog, izvan izolacije, u koronom obilježenom proljeću, i to 22. travnja 2021., dakle istog dana kad je Marko Marulić završio Juditu 1501. godine. Za taj proljetni i klimatski ćudljiv mjesec veliki pjesnik male nefunkcionalne ljubavi i također takvog braka T.S. Eliot izravno kaže da je to »najokrutniji mjesec«. U kontekstu razarajuće globalne pandemije koronavirusa i, što se, pak, tiče malo je reći zlosretne još zadnjim ratom nezacijeljene Hrvatske s nemilim bolnim dodatkom teškoga potresa u Zagrebu, a kasnije i katastrofalnoga potresa u Petrinji, Glini i Sisku, taj je pjesnik u pravu s uznemirujućom napomenom da će ovogodišnji svibanj, a možda i lipanj te srpanj i kolovoz, no vrlo vjerojatno i rujan te listopad, studeni i prosinac biti još okrutniji mjeseci na hrvatskoj, na europskoj i na globalnoj razini, nego što je to bio travanj 2021.

* * *

Tražeći ga desetljećima, Diogen na kraju nije našao Čovjeka. Prekipjelo mu je. Tog jutra bacio je štap i svoju svjetiljku, tu svakodnevnu iluziju, te razočaran u ljudski rod otišao u kafić Olimp. Pio je kvalitetnu i jaku alkoholnu medovinu, vičući: »Ja sam građanin svijeta!« Lokalni grčki alkoholičari, kao i gazda kafića Zeus, nisu ga shvatili. Nitko se danas tome ne čudi. Kozmopolitizam je čak i u 21. stoljeću unatoč golemim globalnim zarazama iznimno rijedak fenomen. Diogen je u svojoj staroj hrastovoj bačvi, potpuno shrvan, umro od tuge. Njegove posljednje riječi bile su: »Moja je biografija zauvijek slomljena«.

Valent, Antičko ljepilo

Fragment od kojega zastaje duh
(prof. dr. sc. Ivan, dr. phil.)

Simplicije iz Cilicije smatra da Heraklit Mračni reče da sve teče. To da sve teče omogućuje, po Heraklitu, uvijek živa vatra na kojoj ljudi s mjerom, ali i bez mjere postojanje svoje peku ispod peke i u vrijeme zime i u vrijeme pripeke. Zatim ga s užitkom jedu. Potom umru kao i sve opojne vlati vedre domaće trave, naše brižne domaćice. To je, eto, scenarij za bogat herbarij u kojemu Sve Što Jest, nekad živo, sad mrtvo leži kao u mreži lijepa Jana, ribara starog kći.

I danas, 7. dana našega kreativnog ladanja u urbanim uvjetima, kao vašim glasom izabran moderator Pjene za rušenje odredit ću temu Sedmoga pjevanja odnosno Sedmoga dana. Budući da većina nas uz komparativnu književnost studira i filozofiju, današnja je tema upravo ona, ta kraljica mišljenja kao takva, dakle filozofija. Predlažem da svatko od nas stvori filozofsku pjesmu, kratku ili dugu, svejedno, a inspiriranu ili filozofom kao osobom ili njegovom filozofijom ili jednim dijelom njegove filozofije ili, zašto ne, čak jednom jedinom rečenicom dotične filozofije.

Zbog te itekako ekskluzivne teme danas sam nas, iako još nismo završili studij, proglasio profesorima i doktorima znanosti, u našem slučaju doktorima filozofije. Uz pomoć potentne poetike neurotičnog realizma i psihotičnog nadrealizma, u našim ćemo stihovima, kao što već rekoh, produbiti bȋt nekog filozofa kao čovjeka ili pak bȋt njegove filozofije ili samo bȋt dijela njegove filozofije ili čak bȋt neke njegove rečenice. U našim su pjesmama dopuštene šale i gorak humor na umoru filozofije kao takve, ali i akrobacijske intelektualne vježbe prožete filozofskim ozračjem mudrosti. Evo za početak moje pomalo tamne pjesme Fragment od kojega zastaje duh:

U Efezu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Heraklit Mračni, čudak, usamljen jahač predsokratovske zvjezdane antičke filozofije, izrekao misao: »Ja sam istražio samoga sebe«. U drugoj verziji stoji: »Ja sam proučio sama sebe«. U sabirnim centrima mnogih škola uz visoke čemprese uzvici: »Kakav fragment! Kakav talent! To je fragment od kojeg zastaje duh!« Cijela je antika slavila osim bogova na Olimpu, jer su prezirali Heraklita zbog kritike mitova i religije. Grčka je bila u grču od radosti. Alkoholna medovina tekla je ulicama svih sela i gradova. Svi su studenti panično hvatali dah. Ali daha je bilo sve manje. Prva velika nestašica kisika u povijesti ljudskoga svijeta zahvatila je cijelo plavo Sredozemlje. Najfrekventnija je riječ bila »logos«. Jedno je bilo sigurno: čovjek koji je uspio istražiti samoga sebe jest Bog. Heraklit Mrak je čak i za vrijeme blagdana i praznika nastavio istinski filozofirati, rekavši: »Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako su im duše barbarske«. I bi tako. Sve barbarske duše patile su, i još uvijek pate, od kronične intelektualne suše.

Treći se vrhunac dogodio kad je Heraklit, umom opit, rekao: »Mnogoznalost čovjeka ne čini pametnim«. Čim su to čuli, svi su se učenici diljem plavoga Mediterana odmah ispisali iz svih škola, odbivši platiti školarinu, i nastavili, sa strašću slijedeći Heraklita – učiti od sebe samih. Od tog vremena riječ »samouk« ima svoje svevremeno suvremeno značenje. Samouci su nicali kao mudre gljive poslije kiše. Četvrti se vrhunac dogodio kad je Heraklit izjavio: »Jedan je meni koliko i deset hiljada samo ako je najbolji!« Po drugoj verziji spomenuo je čak trideset tisuća. Ta je misao prelila čašu u umovima i raširila se po svim drumovima. U svakom, pa čak i najmanjem, mjestu tada civiliziranoga svijeta otvorene su gostionice s terasama, a svaki je vlasnik za šankom bio preteča i izvor svjetskog interneta u usponu te svakom čovjeku dostupne slobodne Wikipedije.

Učenici Heraklita Mračnog diljem Mediterana palili su logorske vatre i na njoj grijali svoje vruće pregrijane umove. Heraklit je, češkajući bradu te šećući Efezom i okolicom, sâm i introvertiran, i dalje razmišljao o svijetu kao takvom. Neki povijesni zapisi potvrđuju da je Heraklit bio dio plemićke obitelji koja je pripadala tadašnjoj aristokraciji. Ipak, u rijetkim trenucima predaha filozof se igrao s dječacima. Iako su ga Efežani na koljenima molili da uzme učešće u javnom životu i tad vladajućoj demokraciji, Heraklit ih je s dubokim prezirom odbio, rekavši da je bolje igrati se s dječacima nego sudjelovati u truloj i korumpiranoj demokraciji kakva, usput rečeno, vlada i dandanas u 22. stoljeću. Mnogi umni ljudi i dalje se igraju s dječacima bistra uma i svilene nježne kože poput vedra neba, i danjeg i noćnog, no ipak moćnog. Zbog toga Heraklit reče: »Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra«. Da, noću se vide sve zvijezde i prijateljski otvorene male crne rupe koje usisavaju Sve Što Jest, pa čak i riblji mrijest. Oh, gdje su ti dani grčke slobodne pedofilije i iste takve pedagogije?!

Zatim je uslijedio i peti vrhunac kad Heraklit reče: »U istu rijeku se ne može dva puta zagaziti«. Ili, u drugoj verziji: »Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda«. Na ovome mjestu ja, Ivan, doktor filozofije, upućujem Heraklitu, jednom od najvećih filozofa svijeta, ovu primjedbu: »Možeš, o Heraklite, i stȏput ući u istu rijeku, ako ta rijeka ima ime kao primjerice Sava, Drava, Tisa, Temza, Tigris, Tiber, Tara ili Tinto. Ako pak rijeka, ta uvijek »nova voda« koja teče, nema ime, onda ne možeš ući u istu rijeku«. Zaboravio si, Mrače, da u svaki ma i najkraći antički song trebaš staviti pitijski »Heureka-gong«. Ipak, iskupio si se zauvijek najjačim »Heureka-gongom« kad si rekao najsnažniji svoj stih: »Ja sam istražio samoga sebe.« Živio!

Jezik je tvorac ljudskoga svijeta, a istinski je filozof njegov tumač koji filozofiju živi do smrti
(prof. dr. sc. Marta, dr. phil.)

Logika je najteža filozofska disciplina. To je disciplina čije učenje i proučavanje zahtijeva mnogo crnoga vina uz povremeno presijecanje toga soka od grožđa gutljajima žestokog konjaka uvažene hrvatske tvrtke Badel 1862., i to osobito u doba covid-idiotizma, nove kovanice koju Svjetska zdravstvena organizacija i farmaceutska industrija pretvaraju u novčanice ili, još jednostavnije rečeno, u novac na brojnim tekućim bankovnim računima niz koje se cijedi zemaljski raj.

U Zagrebu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Branko Despot, filozof, strastven, ali profinjen zastupnik »živoga filozofiranja«, u zadnjem 126. fragmentu na kraju svoje knjige Logički fragmenti zapisao: »Istina logike jest to da logička istina nije istina«. I tako filozof Despot (grč. despótēs: gospodar) jakom gospodarskom gestom te brutalno nemilosrdnim istinitim jezičnim iskazom završava svoju kratku, ali grandioznu filozofsku knjigu. U sredini ničega je jezično more. Da je Despot rekao ili/i napisao samo tu rečenicu o neistini logike, i ništa drugo u životu, ostao bi najveći, kao što i jest, filozof hrvatske i svjetske filozofije.

Digitalni nomadi već desetljećima studiraju tu njegovu rečenicu, bez uspjeha, stoga što zaboravljaju pročitati njegovih prethodnih 125 fragmenata čije je razumijevanje nužno za shvaćanje genijalnog 126. fragmenta. Filozof Despot, odjeven u crnu košulju i crno odijelo, noseći lijep crn šešir, za to vrijeme u radnoj šetnji gleda more i misli o mišljenju kao o kormilu bez te zloglasne logičke čipke koja uzalud gura čelične pipke u vlažne i gipke jezične zipke. Živo filozofiranje zahtijeva um, a ne platformu Zoom, koja iz mozga korisnika vadi nerafiniranu naftu, tu mračnu sluz u kojoj se čuje samo kaotičan dnevni i noćni blues. Svi oni koji ne žive filozofiju psihosomatski pate i bez uma se svijetom klate kao dijete bez tate. Taman glamur te pozlate jest krinka koju razumije svaka medicinska klinka koja radi na klinici s koje su već odavno pobjegli i kinici i cinici, bojeći se grčkog respiratornog grča. Filozof Despot jest trajni emigrant, jer živi u »vidokrugu apsoluta« (Despot) gdje logika, orahova ljuska, izvan filozofije pluta i očima koluta kao plava neobrazovana kuta.

Čovjek koji je prezreo antički konzumerizam i javno priznao da zna kako ništa ne zna
(prof. dr. sc. Magdalena, dr. phil.)

Otrov u ustima filozofa (prvoga koji je zbog svoje filozofije osuđen na smrt zbog toga što ne poštuje bogove koje poštuje država i zbog toga što kvari omladinu/mladež), a prije njegova odlaska u zasluženu trajnu dokolicu, pretvara se u nektar s Olimpa namjerno odabrane smrti tijela, ne i uma, a usred apsurda postojanja u kojem je prisiljena živjeti čak i genijalna egzistencija zauvijek nazvana »Sokratova summa«.

U Ateni tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Sokrat rekao sljedeće: »Znam da ništa ne znam«. Ili, u drugoj varijanti: »Ne znam ništa, osim to da ništa ne znam«. (To mu je, kaže Sokrat, rekao daimonion, božansko biće ili njegov unutarnji glas. To je novi bog, koji nije personaliziran, i zbog kojega je osuđen. Sokrat je prvi filozof u svijetu koji je zbog svoje filozofije osuđen na smrt.) Znači, ipak nešto znaš, naime to da ništa ne znaš, što znači da si u logičkoj kontradikciji. Da si pročitao Despotov 126. fragment (»Istina logike jest to da logička istina nije istina.«), ozdravila bi duša tvoja, a tvoja bi izjava, naime da znaš kako ništa ne znaš bila svima razumljiva. Mjesečina blista nad Atenom. Imao si dvije žene, mirisavu Mirtu, poslušnu i slušnu, i Ksantipu, svadljivo biće koje te polijeva vodom i psovke viče. Tek si uz Ksantipu postao filozof, o čemu svjedoči tvoja izjava na trgu: »Svakako se oženi. Ako dobiješ dobru ženu, bit ćeš sretan. A ako dobiješ lošu ženu, bit ćeš filozof«.

Tako je i bilo, tako se zbilo da je njegovo bilo kucalo filozofskom krvlju. Tako je idući tržnicom, punoj obitelji koje su pošle u subotnji šoping, rekao: »Kako mnogo stvari mi je nepotrebno«. Uz svoje dvije žene volio je i neodoljivo lijepog Alkibijada. Osjećao je prema njemu nježnu ljubav, a ljubeći njegov mladi pubertetski penis, uzdignut i vitak, rekao je tiho: »To je bitak«. I to mu je rekao daimonion. Molitve na cesti. U kontekstu Sokratove misli kako je sad dalek laboratorij u Wuhanu i platforma Zoom-Boom koja je proizvela koronu, sad na tronu, ali ne i um. Jedino Sokrat nije obolio kad je u cijeloj Ateni harala kuga. Sokrat je prvi Le Fantôme de la liberté, velik fantom slobode, koji je i nakon smrti nastavio pozitivno »kvariti« omladinu i mladež. On je osokolio francuske studente da hrabro napišu grafit neizbrisivim sprejem: »Budimo realni, tražimo nemoguće!«

Sokrat je prvi koristio ironiju i majeutiku, primaljsku vještinu donošenja filozofskog djeteta na svijet. On je, uz Branka Despota, rekao najveću filozofsku istinu svijeta: »Dokolica je najbolje imanje«. Ja, Magdalena, u ovoj pjesmi hvalim, a u skladu s mišlju Alberta Camusa, Sokratovu odluku da ne bježi iz zatvora, već da prije smrti srdačno razgovara s »neuništivim srodnicima« (Despot) usred atenskog apsurda i zatim popije otrov zvan kukuta, koja filozofa bezbolno izvodi sa svjetskoga krivog puta. Sokrat je prvi filozof koji je živio svoju filozofiju. Njegova smrt jest dokaz toj tvrdnji. Mjesečina nad Atenom iskrenim mliječnim iskrenjem te svjetlucanjem Sokratove smrti i dalje je na prvoj crti poezije svake misaone kohezije.

Zvuk Ciprine citre svih metamorfoza metafizike na opasnom je rubu verbalnog delikta
(prof. dr. sc. Marko, dr. phil.)

Internet je sekundarno disanje, izvantjelesna oplodnja bitka. Respiratorni problemi dio su svake ljubavne veze. Svi su institucionalni brakovi u metafizičkom smislu posve neplodni, a osobito nefunkcionalan brak prirode i invalidne pravne znanosti u kojoj osim potpuno prirodne pedofilije postoji i delikt mišljenja u raznim inačicama, ovisno o političkom sustavu.

U Zagrebu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom, kolegice i kolege, dame i gospodo, da je Marijan Cipra obranio svoju doktorsku disertaciju Metamorfoze metafizike u srijedu 25. lipnja anno Domini 1975., godine Gospodnje i Ciprine, na našem slavnom fakultetu. Tu je glazbu filozofije objavio kao knjigu sretan urednik Ernest Fišer u Čakovcu gradu 1978. u Tiskarsko-izdavačkom zavodu »Zrinski«. Evo te knjige iz prve lige koju iz ruksaka vadim diskretno oštećenu od mojih čitanja i onih moga oca, također Marka, koji je imao sreću biti i student i prijatelj Cipre i njegove filozofske citre. Već je sadržaj knjige mlada misa, gromka pjesma filozofije: »Uvod, Dijalozi, Bitak i privid – Parmenid, Bitak i bivanje – Heraklit, Bitak i um – Anaksagora, Fysis i nomos – Sokrat, Svijet uma – Platon, Um i znanost – Aristotel, Vrijeme filozofije, Bilješke, Bibliografija«. Moj otac Marko, pokoj mu filozofskoj duši, često mi je govorio da Cipra nikad nije bio kabinetski tip filozofa, već je i živio svoju filozofiju, uvijek ju dijeleći s drugima. To da Marijan Cipra nije bio kabinetski filozof dokazuje i njegova pozivnica mome ocu Marku na oproštajno druženje u njegovu kuću, a u čast odlaska studentice indologije Snježane Zorić u Indiju.

Prije nego vam pokažem taj dokument sretnijeg filozofskog doba nego što je ovo naše, evo što mi reče otac Marko: »Te su se lipanjske noći u Marijanovoj kući recitirali i stihovi iz Ciprina dijaloga s Heraklitom: Noć je tamo i skroviti mrak, al’ posvećenik uputi li te u nj, sunčev nadjačat će sjaj«. No sad je čas. Evo toga, tako mi filozofskog boga sretnog Kairosa, na četiri jezika napisane pozivnice Marijana Cipre i njegove citre. Upozorit vas želim da u ovo vrijeme korone pažljivo dezinficijensom dezinficirate ruke, te da zatim, dok kruži ovom velikom Martinom sobom za radno ladanje, taj nježan namreškan papirić nježno držite i čitate ga, slaveći djedove i očeve naše koji uz pomoć filozofije burno živjeti znaše.

Aristotelova katarza pjesničkog umijeća na peripatetičkom vježbalištu filozofije svijeta
(prof. dr. sc. Marija, dr. phil.)

U kreativnim šetnjama »Poetika« je za umjetnike riječi bila ideje sȓh: Aristotelov vrh.

U Ateni tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Aristotel osnovao svoju peripatetičku školu filozofije u Lýkeionu, u lijepom gaju u predgrađu strastvene Atene i tamo, u hodu, napisao Poetiku, spis o pjesničkom umijeću. Uz ovo djelo jednako je vrijedan i njegov praktičan rad kao učitelja Aleksandra. To je pedagoško djelo u narodu znano kao Aleksandar Makedonski ili Aleksandar Veliki. Iako sam Marija, u ovoj pjesmi zovem se Mimezis, za prijatelje Fysis ili Mimeza. Ja sam protivnica Platona, ja sam Aristotelova vitka breza, koja ne preza biti i čempres ako Učitelj poželi da mu budem PR Press. Ovdje sam samo lik, za vas oponašam sebe kakva bih vjerojatno mogla biti, a ne kakva sam povijesna osoba.

To je posve u skladu s Aristotelovim tumačenjem mimezisa ili oponašanja kao pjesničkog umijeća, kreativne djelatnosti. U mojoj antologiji ontologija i estetika na prvome su mjestu Aristotelova. Zbog toga, ali i svega drugoga, Karl Marx je Aristotela nazvao »Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije«: Zbog toga, ali i svega drugoga, kćer moje kumice na placu Dolac, kod koje kupujem putar, inače studentica filozofije i pjesnikinja, rekla mi je kad se korona počela zahuktavati u Hrvatskoj 2020., a dva dana prije Zagrebačkog potresa u petak 20. ožujka, prvog dana proljeća, da je u njezinom duhovnom OPG-u »Aristotel vječno mlad grincajg«. A ja, njegova učenica i PR Press, kažem: »Slava Aristotelu!«

Frane Petrić i »sretan« grad u kojem nema harema, tj. Centra za studije ženskih spolovila
(prof. dr. sc. Marina, dr. phil.)

U nevelikom, ali odličnom djelu »Sretan grad« nedostaje institucija harema, što je ozbiljan nedostatak za svaki grad koji doista želi biti sretan grad-država. Najveći Petrićev propust.

U Ferrari i zatim u Rimu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je Frane Petrić (Franciscus Patricius) s Cresa poput hrvatskog samokresa ispalio u javnost djelo Nova sveopća filozofija, koja je stavljena na indeks zabranjenih knjiga. Prije toga, a kao bjeloglavi sup ili suri orao s Cresa, sjurio se usred milenijske raspre o umijeću pisanja djelom O poetici. Kao novoplatonist i protivnik Aristotelove filozofije, osobito njegove teorije umjetnosti, smatrao je (krivo) da princip poezije ne može biti vjerojatnost. Ipak je u bijesu napisao i sjajan odlomak koji je citirao i Croce: »Sve ono što govore i pišu filozofi, i pored njih spisi svih ostalih, jest poezija, jer je sve to sastavljeno od riječi, a riječi su oponašanje«.

I tako se, eto, barba Frane ipak vratio Aristotelu, a da to nije ni primijetio. No meni, Marini, feministkinji, bitan je njegov genijalan utopijski prvijenac Sretan grad, djelo s vrlo ozbiljnim nedostatkom. Kao žena osjećam se diskriminirano, jer u Sretnom gradu nije projektirao jedan harem barem sastavljen od 200 žena sa svih kontinenata i svih boja kože, svih dobi, svih visina, oblika i težina te svih postojećih i zamislivih seksualnih orijentacija i fascinacija.

Heidegger u svojoj kućici bitka ljubav označuje kao bitak isprepletenih jezika i tijela
(prof. dr. sc. Luka, dr. phil.)

Putovi Gospodnji nedokučivi su kao i »šumski putovi« (»Holzwege«) Martina Heideggera.

U Njemačkoj i Europi tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je Martin Heidegger objavio knjigu Bitak i vrijeme. U ovoj ću pjesmi skicirati fragment ljubavi filozofa, nacista, deklariranog antisemita i njegove ljubavnice, lijepe Židovke filozofkinje Hannah. Svoj ću narativ u ovoj pjesmi uskladiti s teško prohodnim »šumskim putovima« u tamnim šumama bitka u kojima se tiho kretao Martin, koji je neka svoja pisma završavao ovako: »Heil Hitler! Vaš odani Heidegger!«

U djelu Bitak i vrijeme ima i riječi o »svjetskoj noći«. U tim »svjetskim noćima« govorio je svojoj studentici Arendt: »Jezik je kuća bitka i tubitka, a ti si moja mokra inspiracija u pisanju mog remek-djela, inspiracija protkana našim vlagom isprepletenim jezicima u jeziku kao bitka bítka nad bitkama koje će se zbiti na rubovima »zaboravu bitka«. A to što si Židovka, još više raspiruje moj jezični eros za pisanjem besmrtnih djela.

Hannah Arendt u svojoj ljubavi prema Martinu pripremila se za sve oblike banalnosti zla
(prof. dr. sc. Mateja, dr. phil.)

Adolf Eichmann bio je savjestan činovnik administracije koja je činila zlo. No on to nije znao, samo je obavljao svoju dužnost. Dok se dim izvijao iz plinskih komora, on je brusio nokte. Uvijek je bio glatko izbrijan bez ijedne zle misli u glavi.

U Njemačkoj tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da se Hannah zaljubila u Martina. Bit će ovo najkraća pjesma 7. dana, jer sam sve rekla u naslovu pjesme. Evo i trećeg stiha. U jednom intervjuu Hannah će priznati da je Heidegger bio prva ljubav u njenu životu.

Arthur Schopenhauer: autobiografska dijagnoza genija
(prof. dr. sc. Melita, dr. phil.)

Veličina malenih jest u tome što ih je užasno mnogo.
Valent, Antičko ljepilo

U Njemačkoj i Europi tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je genij Schopenhauer objasnio pojam genija u svim njegovim aspektima. Jer, nije toliko važno što znanstvenici, recimo neurolozi, kažu o geniju. Mnogo je važnije kad genij nešto kaže o geniju, a osobito kad još napiše iscrpnu raspravu o tome fenomenu, što je Schopenhauer i učinio. Imate u Martinoj kućnoj knjižnici njegova sabrana djela, pa nakon obilne večere posvetite pola sata Arthuru Velikom, kako ga zovu u užem krugu znalaca velikog svemira. Evo tek dva komadića njegovih misli da vam uljepšam ovaj ladanjski korona-dan zvan »lockdown«.

U prvome komadiću Arthur, umjetnik, filozof i genije genijalno ističe: »Dakle genijalnost se sastoji u nenormalnom višku intelekta, koji se može iskoristiti samo ako se troši na shvaćanje općih crta postojanja. Na taj način ona služi cijelom ljudskom rodu, kao što normalan intelekt služi pojedincu. Da bi stvar bila jasnija, možemo reći da se normalan čovjek sastoji od dvije trećine volje i jedne trećine intelekta, a genije od dvije trećine intelekta i jedne trećine volje«. Drugi komadić Arthura Velikog pogađa in medias res: »Mašta je neophodno oruđe genija.«

Albert Camus ili konačno rješenje apsurda egzistencije
(prof. dr. sc. Mirna, dr. phil.)

Kad tama prekrije biće iznutra, vrijeme je za vanjsku akciju. Sunce će i dalje svijetliti do svojega prirodnog kraja. Ono što može čovjek, Sunce ne može: počiniti samoubojstvo.

Žudim kratku pjesmu o Albertu, dva istoimena keksa i šalicu filozofskog čaja s Tibeta. Otkad je Camus objavio Mit o Sizifu (ogled o apsurdu) svijet je postao drugačiji. Već u prvoj rečenici prvog poglavlja (Apsurd i samoubojstvo) te filozofski mukotrpne sizifovske knjige blista poticaj za sve ljude dobre volje, čak i za one koji vjeruju u Boga: »Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo.« Od prvog zdanja te Albertove knjige postotak samoubojstva u svijetu sve je veći, što je ujedno i dokaz da ljudi sve više čitaju knjige, pa čak i one filozofske.


____________________
1) Sedmo poglavlje iz novog romana (u nastajanju) Pjena za rušenje autora Milka Valenta. (Op. ur.)