Pet plovidbi prema podnevnoj plaveti

NA OTOKU IZVAN VREMENA

                              For Lady Aleph א

Radosno se otisnuvši poput broda
putujem plavetnim osvitom
da bih te ispratio na otok; neka sve stoji
dok tebi hrlim lagan od sna i smućen jasnoćom
probuđene svjetlosti. Sve nekʼ miruje
osim dvaju listova lovora
na predjutarnjem povjetarcu.
Više smo od brodova
i raskliktalih krošanja – ustreptali listovi
zimzeleni, ljetzeleni, vazdazeleni
uz kuću kraj mora.
Na otoku.

Tvoj bio bih petrarkist,
kojega Tvorac umiješa od zore i lirike,
morskih struja i mediteranskog raslinja, najvećma lovora
i masline, kadulje i koromača. Kad nošeni žudnjom
otrgnu se listovi i cvjetovi, u sebe uniđu
istaci i pipci, blizine postaju okrugline,
a svijet gubi na mnogolikosti.
Bit ćeš maslina istiješnjena
maslinom, bit ću dlijeto
obasjano kamenom.
Sunce rođeno iz mora,
voda brídi u dodiru
s vodom, agava bubri
ustremljena prema Luni –
to će naš biti svijet.
Tebi ću, gospo, biti u službi,
i ne može me, ovako zatravljenog
tobom, zaglušiti i odmamiti potmuli grohot,
od koga god dolazio, na visokim i svijetlim tvojim
zidinama. Pogođeni jednim kopljem i njime čvrsto
priljubljeni dugo ćemo, beskrajno, u vrelini
uskovitlane krvi padati s kule.
Dok tako tonemo
u bezdan
tvoja bedra (kako jednom si napisala) pretvaram
u čistu svjetlost.
Da odsijevaju svemirom
i prkose vremenu (domećem).

Uzgon i jeka uznijet će naša imena i uzdahe
do prozora i balkona, gdje ću te, gospo,
ako bude bilo nešto drukčije a opet dobro, dozivati
kao trubadur, nasmiješenu i blagu, razdraganu,
spremnu popustiti zasune. I opet dopustiti ljubav.
Takva si žena, vidim te u slutnji, u izmaglici
ljetne omare što tvoj zastire otok.

Žena
koja preporađa, renesansna,
navlastite i neobične lijeposti. Otočna.
Srasla s otokom koji lebdi izvan vremena.
Bezvremena.

ONAJ NAM BROD ODVLAČI OVO MORE

Oduzima plavet očima nam nepozornim, zbraja
milje iza krme i samoću za kormilom,
pred pramcem dijeli sunčeve
kvadrante u omjeru
jedan naprama
tri i provlači
more kroz
tjesnace,
kroz
ušice
iglastih
misli, uz
otoke povlači ga
i niz sunce predsutonje,
sve do pučine drugog nekog mora,
stranoga, bezobalnoga, da umnoži mu

bespuće i pustoš.

Sablasni
i bez smjera
valjaju se valovi
po pučini sivoj i ugasitoj,
bez dna pod sobom i nebesa iznad,
kao hram kamo bezdomni zaluta prostor,
zapretan između popločana bezdana i svoda
oslikana tuđim zvijezdama i anđelima. More
klizi po sebi kao po inim vodama, neprisebno
se razdajući svemu što lakomo ga uzima od
nas kojima pripadalo je dok u njemu smo
čilo plivali i razmicali jednom vodom
druge tri, ili morje tek pogledavali
uza sav žamor iz zbrkanih nam
protumisli, uz obesmišljene
zamjedbe, otežale kretnje
i umor morem smorenih
prsiju i udova.

Onaj nam brod
odvlači ovo more i
nad prizorom gromko čujemo
prolamanje bjesova mitoloških što
trgnu dremljive ptice ugniježdene duboko
u smućenim našim zjenama, galebiće koji jučer
okrilatili su, a već orni za lijetanje, i mi s njihovim se
sveđ zamjenjujemo letom i kliktajem, ne gledajući pred
lelujavom crtom obzorja trag broda jer ne zna on kuda bi
brodio dok nadvođe mu odsijeva užgano zapadnim suncem.
A obnoć tragovi će zvijezda padalica ilustrirati nebo ponad
brodskih dizalica i zaželjet ćemo sreću da usreći nam želje.

Zlosretni brod svjetlonosac pred očima nam odvlači more –
bestraga i dobijesa.

OMPHALÓS

Odmotala se mnogobrojna stoljeća od kada narod slavski i kroatski nastani jadransku obalu uz koju u prethodećim epohama pristajahu grčke, ilirske i rimske brzoplovke s mnoštvom vesala i jedriljem blistajućim na suncu. Puk hrvatski napuči obalu i dospije na otoke među kojima brojni otočići ostanu pusti. Bez stalnih žitelja lebde ponad pučine, snijući i bdijući nad uvirom u svesvijet, ne dopuštajući da dotakne ih cikličko vrijeme (tek nevrijeme kad bjesni ciklona).

Otočje Palagruža u središtu je prostora, na sredini morja adrìjānskōga. Kao pupak, omphalós, kano kéntron ili centrum izdvojenoga svijeta. Među palagruškim se hridima nahodi i Pupak od Levanta, kobno privlačan, odvajkada pogibeljan za brodove. U brončano doba imaše Palagruža rudnik kremena. Otočje iskre, ognja, sunca, kozmosa. Prema žarkim suncotracima primiče se u plahoj gipkosti gušterica Lacerta sicula pelagosae, endemska. Krljušt dalekih joj predaka, golemih, iz djetinjstva svijeta, nekoć i zlih zmajeva, drakuna iz pučkih predaja, počiva pod zemljom. A u pradavnosti se bješe ljeskala na suncu. Za suncem i zvijezdama plovljaše i Diomed, kojega je ime pronađeno na ulomku grčke keramike. Upozna Diomed na otočju svjetlost umivenu rosom, rosu obasjanu radosnim rastom jutra. Krijepio se grožđem i smokvama, vinom i ribom, posebice ribljim kraljem poslije nazvanim Zeus faber, kovač, pesce di San Pietro, šànpjēr.

Vjekovima nakon doba Diomedova, hodeći za nadvremenim i vječnim Isusom – kojemu nakon preobraženja, u nazočnosti Petra, Jakova i Ivana, »zasja lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« – marni benediktinci za srednjovjekovlja podigoše na jednome tamošnjem otoku samostan s crkvom svetoga Mihovila, arhanđela i zapovjednika vojske nebeske. S osobitom su vedrinom redovnici zvonili u podne, redovito, za sunca i dažda. Do danas je Palagruža – antički ju pisci spominju kao Diomedove otoke – komiškim ribarima pribježište od nevremena i utočište, gdje vjekovima pristajahu u tradicionalnim lađama, vitkim i skladnim falkušama, odnedavno znamenitima u Europi i svijetu. Ribari iz Komiže sačuvali Palagružu našom: njezin otočić Galijula biva najjužnijom točkom Hrvatske.

* * *

»Pred svitanje ne htjedoh izronit iz sna prije nego noć se izmiri s jutrom, da zvijezde u žuđenoj skladbi kozmosa sjaje mi i danju kano svjetlosna simfonija nebeska, dok u podzemlju, kojim Hipnos vlada i Tanatos, ostade bezdan posvudašnji gdjeno se od iskona bijaše mrijestio prametež. Tad usnuh tisuće hiljada bijelih halja i u njima mladiće i djevojke za ljubav stasale i boj. Stiskaju drške mačeva što misterijskom odsijevaju svjetlošću zarinuti u zemlju i stijene uzduž i naokolo svih obala sredozemnih – alʼ naklonjene mi zvijezde put pokažu prema otočju nepoznatom i neznatnom...«

To u svježini jutarnjeg uzduha reče snažni Pelagos, vojnik u službi Diomedovoj, i za nejakom kćeri pruži ruke, Zeusa prizivajuć i druge nebesnike zapjeva pjesmu posvetnu kakono prvi joj put bijaše pjevao nad hrastovom zipkom i pupkom nezacijeljenim – alʼ umilna se djevojčica Astrea sad uvine u naručaj sjetne majke, uplašiv se opasna lika nježnog oca, najvećma kacige s kitom od konjske grive, i sjaja mjedi prepade se djetešce. Tomu se nasmije plećati kopljometnik Pelagos, a razdragani ote se smijeh i materi ljepolikoj Demetri, sa stasom klepsidre, kao da rodila nije, i malahnu kćer privine na ustreptale si prsi jedre dojilje. Prema zenitu Sunce se uspinje i Pelagos sprema se isplovit na zapovjednoj lađi Diomedovoj, upravo u egejsko plavetno i rascvalo podne, kad iščezavaju sjene stupovlja hramskog i jarbolja brodskog, kada se mrtvima prinose žrtve ili ditirambski slavi se život. Na kraju plova u nepoznato upoznat će sred modrine na Adriatiku otočje koje u budućnosti bude Diomedovo ponijelo ime.

Sjajnošljemca Diomedova, svijetloga Pelagosa, vjerno čekat će žena mu Demetra, kućevna i ustrajna. Podižuć Astreu, zurit će u zvijezde, pjevat im himan i pjesme zahvalnice dok mijesi i peče hljebove, u kojima oganj zemaljski razgorijeva svemir iz praha zrnevlja pšeničnoga. Ona i Astrea smjerat će očima prema zapadnomu horizontu žudeć da ugledaju bjelinu suncem obasjana jedrilja što Pelagosa vraćaju s Palagruže, tako nazvane onda kada Pelagosa i njegovih vjekovima ne bude bilo... A dok jesu i dok ih ima, trebaju im, kao i svima, opetovani susreti i sretni završetci.

PHÁNTASMA

Životinje se, kako su ljudi poslije kazivali, prestrašile kao da predosjećaju potres ili čuju s neba grmljavinu. Uznemirili se psi, rastrojile mačke, zavrtložile ptice... A ne dođe tutanj iz dubine ni iz visine, niotkuda. Uskoro se u ljupkom uzmorskom naselju sve činilo svagdanjim i spokojnim. Samo maestral prispije satima prije nego je to obično za lipanj: izroni iz mora u nedogledu između Hvara i Brača (gdjeno se odvazda mrijesti) i namreškanom se modrinom morja – nad kojim lebdi duh Božji i dah Odisejev – počne primicati obalama podbiokovskim.

Bijaše jučer u mistu tijelovska procesija: križ i zvona, u povorci smjerna čeljad i Presveti oltarski sakrament. Halje, hlače i haljine, postole i sandale, očale i naočale, za vid i protiv sunca, pogledi prema nebu i Presvetom, udaljenom i bližnjem, prema planini i asfaltu, moru i palmama, kako tko i kako kad, naizmjence.

Danas opet svagdanji prizori u ovome predljetnom vremenu: na rivi šetači, i s njima poneki pas trčač, na žalu sunčači, u moru kupači, a na morju, tamo dalje, pokoji brod i za njim bijela brazda (a da kakva drugo?). Sveudilj se ćuti očekivanje (tko zna koga ili čega) nedostojno ljepote sveđ nove svjetlosti što raste prema ljetnom suncostaju i Ivandanu, kada su – u davna vremena, uz izmoljenu Božju pomoć – muškarci među rukama razapinjali horizont, a žene na tjemenima nosile nebo, i sunčev sjaj. Žene računaše na neizmjernu ljubav i voljenje, ljudi ne volješe mjerenje i računanje svijeta.

Ona i ja predvečer ulazimo u sobu sa zrcalima. Unosimo svoja tijela. Zasebne glave u sutonu, zajednički suton u glavama, oči pod stropom, zrcala pred očima. Zrcala što ne čine kaleidoskop, krasnozor, nego nepažnju i nepozor. Zamagljujemo zrcala dahom, zastiremo odjećom. Razgrađujemo slikograd koji do jučer gradismo od maštovnih slika. Umah joj u dosluhu s Aristotelom i svetim Tomom Akvinskim reknem da nam je usredotočiti se – iznovice i još pomnije – na maštovne slike, što aktivno se utiskuju u naš trpni um, impressio. Ne pokaže za to sluha, nego me upita jesam li zaboravio da su joj od impresionista znatno bliži ekspresionisti, kao Munch, Klee, Kirchner, Marc, Kokoschka, Chagall i drugi.

Uglate i zvjezdaste odbijaju se riječi o zaokružene i oble misli, a tek gdjekad, probivši im spoznajnu membranu, uzmognu ući i zaposjesti prostor gdje caruje blaženstvom uznesen umišljaj. To onda običavamo zvati spajanjem i stapanjem, djelomice nalik nečemu što imala bi biti predana ljubav. Pred unutarnjim mi očima zrī maštovna slika: phántasma. Jer ja sam – kano i ona – animal rationale.

Iz svih smjerova i registara promatraju nas životinje – nerazumske, ali dobre ćudi – rasprostorene u lipanjskom sutonu netremice pilje u nas ne videći da sputani smo topografijom nemjesta i razapeti dimenzijama izgubljenosti. U nesuglasju sa sobom i sutonom, u neskladu sa svemirom.

TIJELO TVOJE OTOČNO

Svaki oproštaj, bio trajan ili tek privremen, nekoga ili nešto odnosi. I ujedno donosi sve što je odneseno i što iz nepovrata ima doći. Lijep nas je ozario dan i potaknuo da s njime se rimujemo, otvoreni prema zatvorenim formama, petrarkističkim, sa zamijenjenim rimama, mjestima i ulogama. Odiljaš se, moja vilo... Brod te odvozi na otok. Ljetni. Kolovoški. Prijepodnevni.

A ljubak i nujan tvoj čeka te otok. Lijepo je na njemu tvojemu tijelu i lijepo je otoku uz tvoje tijelo, pod tijelom tvojim, u tijelu tvojem. Otočnom. Lijepo je otoku uz prsi što lijepo ti ustrepeću kad s jugozapada vjetar zanjiše hrast crniku i crvenoj ga prikloni murvi. Arhetipsku i mitsku sredozemnu česminu primamljuju slatke murvice prispjele s kraja svijeta. Ili s početka u rajskom vrtu. Gdje uzdižu se i rasprostiru maslinici i vinogradi. Krv tvoja struji lozinim žiljem, miriše na grozd i mùrtelu, kadšto na kadulju i kȁloper. Miriše i plijeni otočna ti pȕt, zamilovale je munje iz škurog sutona, blistalo na njoj i raslo jutarnje sunce. U sjaju kamena ogledava se tvoje tijelo, diše u dosluhu s materinskim šapatom zemlje otočne.

Lijepo je tijelo tvoje: cjeliva ga san, i more ga cjeliva, iz uvale, kroz borje i smilje, s pučine, odnekud i odasvud. Spī tijelo tvoje dok okolo po otoku bujaju smokve, ljulja se na lahoru i zauljuje rod maslinin, zrī u pčelinjaku med, titra u zmijama otrov. Sja i miriše tvoja krv, paluca krvožiljem, gipka i opojna.

Lijepo je otočno tvoje tijelo. Raspolovilo ga podne, zacijelila ponoć. Lijepo je tijelo tvoje. Poznam ga u podne, pred ponoć mi izmiče.