O atributu u hrvatskim gramatikama do kraja 19. stoljeća

Povijesna je sintaksa u kroatistici dugo bila na marginama znanstvenoga interesa, ponajprije zbog neutvrđenih metodoloških postupaka i složenosti povijesnosintaktičkih analiza. Otegotna je okolnost za takva istraživanja zasigurno bio i snažan utjecaj grčkih i latinskih gramatika na sve hrvatske gramatike – od Kašićeve (1604.) nadalje – koji se očituje u načinu opisa jezičnih pojava, ali i u koncepciji gramatičke građe. To konkretno znači da se sintaktičke značajke opisuju kroz opise odnosa vrsta riječi, »stoga je te sintakse opravdanije zvati morfosintaksama nego sintaksama hrvatskoga jezika« (10). Dakle, sintakse (u suvremenom poimanju te jezične razine) u hrvatskim gramatikama do sredine 19. stoljeća i nema pa analiza atributa, koji pripada složenom sintaktičkom ustrojstvu, podrazumijeva detektiranje na koji su način autori starijih gramatika percipirali i opisivali tu sintaktičku kategoriju.

Anastazija Vlastelić u svojoj knjizi Opis atributa u hrvatskim gramatikama od početaka do kraja 19. stoljeća sustavno prikazuje, opisuje i analizira pristup opisu atributa u gramatikama hrvatskoga jezika uzimajući u obzir već spomenuto oslanjanje hrvatskih gramatičara na grčko-latinske uzore, ali i činjenicu da se hrvatski jezik, u velikom broju dopreporodnih gramatika, opisivao u odnosu na drugi jezik (latinski, talijanski, njemački, ali i mađarski, francuski i ruski). Opis sintaktičkih kategorija atributa autorica prati u devet gramatika među kojima se može izdvojiti poseban korpus tzv. hrvatskih franjevačkih gramatika. Kao jedan od zadataka knjige autorica ističe i istraživanje koliko je u franjevačkim gramatikama, koje nisu prvenstveno gramatike hrvatskoga jezika, elemenata, opisa, definicija i primjera na temelju kojih se može zaključiti kako su hrvatski franjevci jezikoslovci poimali atribut u gramatičkom smislu, koje su načine njegova izricanja poznavali, a kojima su se koristili češće od ostalih.

Korpus za analizu opisa atributa čine ove gramatike: Institutiones linguae Illiricae libri duo (1604.) Bartola Kašića, Grammatica della lingua Illirica (1808.) Francesca Marije Appendinija, Nova slavonska i nimačka gramatika (1767.) Matije Antuna Relkovića, Nova ricsoslovica iliricska (1812.) Šime Starčevića, Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije (1859.) Adolfa Vebera Tkalčevića i Gyakorlati Ilir Nyelvtan (1874.) Ivana Mihalovića. Autorica tumači razloge za odabir baš tih gramatika: »Kašićeva je gramatika prva gramatika hrvatskoga jezika; Appendinijeva ima najopširniji sintaktički opis među gramatikama dopreporodnog razdoblja; Relkovićeva u mnogome objedinjava ikavsku i jekavsku štokavštinu u nepovoljnim povijesnim i sociolingvističkim uvjetima; Starčevićeva je prva gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom, a Veber je autor prve samostalne sintakse hrvatskoga jezika. Posljednja u opisu slovnica, ona preporoditelja, učitelja i autora niza školskih priručnika u južnoj Ugarskoj Ivana Mihalovića, predstavlja mađarsku sastavnicu hrvatske jezikoslovne povijesti, a kako i sam autor navodi, u velikoj se mjeri oslanja na Mažuranićeve jezikoslovne opise« (13). Uz navedene, autorica u korpus hrvatskih gramatika, zbog brojnih primjera i napomena na hrvatskom jeziku i u vezi s njime te hrvatskoga gramatičarskog nazivlja, uvrštava i franjevačke gramatike Tome Babića (1712.), Lovre Šitovića (1713.) i Josipa Jurina (1793.).

Dvije su temeljne odrednice u odnosu na koje autorica promatra jezične činjenice u knjizi: sinkronijska i dijakronijska. Primarna je sinkronijska jer je, kako ističe autorica, glavni cilj opis atributa u navedenim gramatikama. Dijakronijski je pristup relevantan kod usporedbe jezičnih značajki (odnosno definiranja atributa i načina njegova izricanja) te kod utvrđivanja jesu li i u kojoj mjeri definicije koje se tiču atribucije u hrvatskom jeziku i sam jezik tih gramatika u skladu s gramatikama hrvatskoga jezika koje nisu franjevačke, a pripadaju istim razdobljima.

Pristup opisu atributa u ovoj knjizi dan je s gledišta gramatičkoga ustrojstva rečenice, kojemu je u središtu zanimanja rečenica izdvojena iz teksta. Autorica, s druge strane, podsjeća da je gramatičko ustrojstvo rečenice u bliskoj vezi s morfologijom kao i s ostalim jezičnim razinama ‒ fonološkom, tvorbenom, leksičkom ‒ pa će se u knjizi u vezi s atributima govoriti samo o njihovu značenju jer smisao dobivaju tek u kontekstu.

Iako je tema knjige atribut u starijim hrvatskim gramatikama, autorica pozornost posvećuje toj sintaktičkoj kategoriji i u suvremenim gramatikama te ističe dva pristupa atributu. Prvo teoretsko određenje atributa potječe iz 70-ih godina 20. stoljeća i temelji se na generativnoj gramatici, a najznačajniji su njegovi predstavnici Radoslav Katičić i Marija Znika. Zagovornicima je te teorije mogućnost gramatičke preoblike atribucije ključna u određivanju nekoga rečeničnog člana kao atributa. S druge je strane pristup koji se zasniva na gramatici zavisnosti, a do sada je najcjelovitije prikazan u Gramatici hrvatskoga jezika Josipa Silića i Ive Pranjkovića, koji svoj sintaktički opis oblikuju s obzirom na sastavnice (tagmeme) spoja riječi (sintagmeme).

Gramatički se modeli opisa atributa u starijim hrvatskim gramatikama svode uglavnom, zaključuje autorica na temelju analize, na odnos sročnoga atributa i imenice koju dopunjuje, iako su u svim gramatikama potvrđena i oprimjerenja nesročnih atributa. Kada je riječ o posvojnosti, autorica potvrđuje da se u izricanju pripadanja živom posjedovatelju prednost daje posvojnom pridjevu (sročnom atributu), dok je posvojni genitiv (nesročni atribut) češći u konstrukcijama u kojima uz genitiv postoji još kakva dopuna. Utjecaj je latinskoga razvidan u analiziranim gramatikama u redoslijedu atributa u odnosu na imenicu kojoj se dodaje. Tako je položaj nesročnih atributa u velikoj mjeri postponiran, dok se antepozicija sročnih atributa usustavljuje tek krajem 18. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća događaju se značajniji pomaci u pristupu jeziku, pa tako i sintaksi, odnosno atributu: temeljna sintaktička jedinica postaje rečenica, a opisi njezinih članova postaju nezaobilazni u budućim jezikoslovnim promišljanjima o sintaksi.

Ovom je knjigom Anastazije Vlastelić kroatistika dobila prvi sustavan i cjelovit opis atributa. S obzirom na opsežnost te sinkronijsku i dijakronijsku perspektivu koje su njome obuhvaćene, ova će knjiga biti nezaobilazno polazište svima koji se bave suvremenom i povijesnom sintaksom, ali i putokaz za opise drugih sintaktičkih kategorija u hrvatskome jeziku.