Nino Škrabe – moj pisac i prijatelj

Odvojio se od trolista da bi bio stablo

Umjesto da trati vrijeme po praznim zagrebačkim kavanama, Nino Škrabe odlučio je provoditi dane u tišini i miru svoga doma u Jastrebarskom gdje je neka vrsta kulturtregera, kao što je to bio i njegov otac. Odvojio se od trolista (Mujičić, Senker, Škrabe) da bi bio stablo u čijoj sjeni je ugodno potražiti trenutke sabranosti, ozbiljnosti i smisla.1)

Gorka komedija s okusom nostalgije2)

Da je Šenoina Ljubica kojim slučajem genijalno djelo, tada bi se Škrabeov dramaturški postupak njezina osuvremenjavanja opravdano mogao nazvati kongenijalnim. Kako se, međutim, radi, o ne baš uspjelom pokušaju velikog pisca da se okuša na kazališnim daskama, tim je još veća Škrabeova zasluga što je slabašnu Ljubicu upravo genijalno prenio u naše vrijeme omogućivši joj punokrvni život na sceni.

Nino Škrabe znalački je dešifrirao i raščlanio Šenoinu hrvatsku društvenu i političku tipologiju predstavljenu likovima Ljubičina zagrebačkog salona šezdesetih godina devetnaestog stoljeća i lucidno aktualizirao njezinu matricu u predvečerje Drugog svjetskog rata. Takvim postupkom Šenoini mahom plošni i ukočeni likovi (izuzevši samu Ljubicu), neke vrste društvenih stereotipa i konvencionalnih karaktera, obogaćeni su mentalitetskom dimenzijom žive povijesnosti, što im je omogućilo prepoznatljivo, relevantno i korespondirajuće predstavljanje suvremenoj publici.

Škrabe nije intervenirao u dramaturšku strukturu Ljubice, nije značajnije zadirao u fabulu, likovi i njihovi međusobni odnosi ostali su isti kao i kod Šenoe, promjene u jeziku bile su učinjene samo na mjestima gdje je to bilo neophodno kako bi glumački govor bio prihvatljiv današnjem gledatelju, riječju, ostao je vjeran Šenoi a napisao je novo, svoje autorsko djelo, svoju Ljubicu.

U čemu je tajna ovog paradoksa?

U žanrovskom pomaku, rekao bih. Naime, iako se i u Šenoinoj i u Škrabeovoj Ljubici radi o tradicionalnim odrednicama komedijskog žanra temeljenog na verbalnoj i situacijskoj komici, Škrabe je učinio radikalni pomak unutar tog žanra dovodeći humorni izričaj na rub groteske i persiflaže. Nino Škrabe vičan je i sklon persiflirajućem osjećanju kazališta (sjetimo se trolista Škrabe-Senker-Mujičić i njihovih histrionskih uradaka) i to ne samo kao dramski autor, već i kao redatelj. Prvi je režirao Ljubicu u svojoj kazališnoj družini u Jastrebarskom.

Baveći se Ljubičinim povijesnim vremeplovom Nino Škrabe je doveo njezine likove do ruba kad se povijest iskazuje kao ljudska sudbina. Godina 1941. bila je poput udara groma. Dakako, sijevale su munje i čula se potmula grmljavina i prije toga, ali to se činilo dalekim. Ljubičin svijet se prepolovio kao udarcem sjekirom na dva suprotstavljena bloka, desni i lijevi, crni i crveni, na fašizam i komunizam. Trebalo se opredijeliti. Jedni su za Hitlera, drugi za Staljina. Neki nastoje izbjeći takvo svrstavanje, ali će se svejedno naći u vrtlogu ratnog sukoba. Netko će poginuti, netko će preživjeti, ali Ljubičin zagrebački građanski salon zauvijek će nestati.

Nino Škrabe žali za njim. Njegova Ljubica je gorka komedija s okusom nostalgije.

Nino Škrabe – moj pisac i prijatelj

Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.3)

Njegov po plodnosti i značaju veliki prethodnik, a dobrim djelom i suvremenik, bio je nedavno preminuli Fadil Hadžić. Samo su njih dvojica u novijoj povijesti hrvatskog teatra posvetila najvrjedniji dio svoga književnog stvaralaštva pisanju komedija. Dakako, bilo je i ima i drugih pisaca koji su se povremeno i s uspjehom javljali kao komediografi: Ivo Brešan, Miro Gavran, Boris Senker, Mate Matišić, Borivoj Radaković, da spomenem one najpoznatije, ali samo su Hadžić i Škrabe cijeli svoj život posvetili teatru. Obadvojica su osnovali svoja kazališta, Hadžić u Zagrebu, Škrabe u Jastrebarskom. Nino Škrabe bio je i redatelj mnogih svojih komedija i tekstova za djecu u svome jaskanskom teatru.

Režirao sam sedam Hadžićevih i šest Škrabeovih komedija. Mahom su to bile praizvedbe. Kao redatelj vrlo često sam imao priliku s obojicom surađivati u nastanku gotovo svih tih tekstova. To se posebno odnosi na Škrabeovu i moju autorsku-redateljsku intenzivnu suradnju u posljednje vrijeme. Riječ je o komedijama Francekova tetka, Malo morgen i Koltovi generala Pattona.

Od prvotne ideje teksta pa sve do njegova konačnog oblikovanja, od neke daleke slutnje predstave pa preko mnogih pokusa sve do premijere, u cjelokupnom tom dugom i složenom procesu Nino Škrabe i ja bili smo u neprekidnom kontaktu u potrazi za što boljim dramaturškim i scenskim rješenjima. Mi smo obojica profesionalci i sve nam je važno. Pa ipak najvažniji od svega je – glumac.

Obojica nadasve cijenimo i volimo glumce. Znamo da su pisac i redatelj pogotovo u komediji u pozadini, a glumac je isturen – taj koji mora osvojiti publiku. Uspjeh glumca uspjeh je predstave. Pisac i redatelj pripomažu tom uspjehu, ali ga ne ostvaruju. To je posao glumca.

Kako omogućiti glumcu da na što precizniji, neposredniji i učinkovitiji način djeluje na publiku? To je pitanje. To je bio i lajtmotiv mnogih naših »malih noćnih (telefonskih) razgovora« na relaciji Jastrebarsko – Zagreb.

Napominjem da takva bliska suradnja između pisca i redatelja ne bi bila moguća bez određene podudarnosti pogleda kako na teatar tako i na život i svijet. Kao što ne bi bila moguća i bez uzajamnog povjerenja, poštovanja i – last but not least – prijateljstva. Usput rečeno, takva autorska suradnja dobar je lijek protiv egocentričnih i ispraznih umjetničkih taština.

Nino Škrabe piše o ljudima koji ga okružuju, on ih poznaje, svakodnevno ih susreće, razgovara i pije kavu s njima: svi su oni glumci na njegovoj životnoj pozornici. I mi ih prepoznajemo, oni su tu oko nas, ali im ne poklanjamo pažnju i ne pridajemo značaj, zato postoji pisac koji ih stavlja u fokus pod svoju ironijsku, grotesknu i parodijsku lupu. Takvim postupkom, međutim, Škrabe ih ne pretvara u karikature, već samo potencira njihove karaktere i ponašanje kad se nađu u nemogućim, apsurdnim i komičnim situacijama, što u nama gledateljima izaziva smijeh. Mi im se smijemo, ali smijemo se i samima sebi. U tome je svrha i moć komedije. Kod Škrabea je taj smijeh srdačan i opuštajući, a ne kiseo i optužujući. On razumije i voli svoje likove i onda kada oni to baš i ne zaslužuju. Za razliku od Fadila Hadžića, Nino Škrabe nije satiričar već humorist. On ne moralizira i nema namjeru popravljati ljude ni mijenjati svijet. On život sagledava, doživljava i opisuje na svoj kritički i humorni način. Način koji je i meni blizak.

Koji je to način?

Škrabe dobro vidi nedaće svijeta. Vidi i nesavršenost ljudi. Može plakati ili se smijati. Odabrao je smijeh. Ali kakav smijeh? Rekao sam već srdačan i opuštajući; često i gromoglasan kad se u toplim zagrebačkim ljetnim noćima razliježe histrionskom Opatovinom. Pa ipak, to je i melankolični, nostalgični, pomalo rezignirani smijeh-osmijeh na licu čovjeka koji životnu mudrost crpi i upija godinama radeći i živeći u svojoj jaskanskoj Jasnoj Poljani u skladu s ljudima i prirodom.


_________________
1) Tekst iz pogovora u knjizi Nina Škrabea Za kunu nade (1995.).

2) Ovo je izvorni tekst Parova predgovora u knjizi Nina Škrabea Idu svati (2008.), za koju je autor nagrađen i književnom nagradom »Katarina Patačić« iste godine u Varaždinu. (Vidi: Nino Škrabe, Idu svati [drame], izd. Hrvatsko zagorsko književno društvo Klanjec, ur. Vladimir Poljanec, Klanjec, 2008., str. 5–6.)

3) Ovo je izvorni tekst Parova predgovora u knjizi Nine Škrabea U Plavom podrumu [zbirka dramskih tekstova], ur. Klementina Škrabe, izd. Kreativni studio Zvrk, Jastrebarsko, 2017., str. 8–9.