Nino Škrabe ili kontinuirani obračun sa stvarnošću

1.

Nino Škrabe je najbolji hrvatski suvremeni komediograf. Njegovo djelo osim što je kontinuitet obračuna sa stvarnošću, što je dakle slika i odraz svojega doba, ono istodobno nadilazi vrijeme nastanka te biva i jest svevremeni odraz u kojemu se zrcale univerzalni razlozi od kojih komedija i komično živi. Poput vrsna sociologa on znalački analizira i raskrinkava samoobmanjujuću sliku suvremenog čovjeka te smijehom čisti i liječi kaverne toga doba. A njegov satirični i ironijski, »tipični terapeutski kerempuhovski teatar«, kako je svojedobno napisao Anatolij Kudrajvcev, kazališni kritičar i teatrolog, nudi se kao vrsna anamneza i komentar, refleks i zrcalo, ne samo suvremenosti i svevremenosti nego i kao slika hrvatskoga konformizma, koji permanentno proizvodi zablude te se neprestance bori s povijesnim traumama, političkim zabludama i nacionalnim frustracijama.

Georgij Paro – režirao šest Škrabeovih komedija – napisao je: »Nino Škrabe piše o ljudima koji ga okružuju, on ih poznaje, svakodnevno ih susreće, razgovara i pije kavu s njima: svi su oni glumci na njegovoj životnoj pozornici. I mi ih prepoznajemo, oni su tu oko nas, ali im ne poklanjamo pažnju i ne pridajemo značaj...«. Škrabe ih »stavlja u fokus pod svoju ironijsku, grotesknu i parodijsku lupu«, ali ih »ne pretvara u karikature, već samo potencira njihove karaktere i ponašanje kad se nađu u nemogućim, apsurdnim i komičnim situacijama, što gledateljima izaziva smijeh. Mi im se smijemo, ali smijemo se i samima sebi...«

Ti obični ljudi, često lišeni argumenata za svoje postupke, teme su stvarnosti koju Škrabe minuciozno analizira, komentira i ironizira. Secira njihov društveni kontekst unutar kojega otkriva napukline, pukotine i anomalije ljudske i društvene stvarnosti koja postaje povod za smijeh, gorak i razgaljujući, uvjetovan ponajčešće ljudskim i nacionalnim ambicijama, častohlepljem, mentalitetskim zadanostima i jezičnim izričajem. Ta društvena stvarnost i njezin kontekst itekako utječu ne samo na karakterološke osobine njegovih aktera nego i na samu fabulu, uvelike uvjetovanu povijesnim okolnostima. Najčešće je to politički kontekst.

U odnosu spram politike, kao malo tko u hrvatskoj dramsko-komediografskoj književnoj branši, Škrabe strši po hrabrosti. Iz toga odnosa crpi razloge koji mu omogućavaju da bude uvjerljivo hrabar tamo gdje se mnogi njegovi kolege ne usude na hrabrost ni pomisliti. Takav je status izborio i zato što se ne opredjeljuje ni za jednu ideologiju ili svjetonazor, svi su mu isti. I lijevi i desni, i komunisti i nacifašisti, i liberali i globalisti, i hedonisti i konzumeristi... »Svaka ideologija i svaki svjetonazor lišeni istine, pravde i žrtve, dakle ljudskih kršćanskih vrijednosti, Škrabeu su strani, oni su razlog da ih ismije, da im se naruga, da ih prokaže kao neljudske...«. To sam o njemu napisao 2011. godine, a i sada mislim tako.

Zbog tog pravičnog i humanističkog stava kad god bih pomislio da sam dokučio i rastvorio srž i tajnu Škrabeovih komedijskih tema i interesa, da sam u stupicu ulovio njegove komediografske opsesije, uvijek bi me iznenadio nekim novim segmentom, nekom nijansom koja bi izmigoljila zaključnoj definiciji, konačnom zaključku. Ta njegova neuhvatljiva živost, njegovo prepoznavanje onoga što je teatarski i komedijski zanimljivo, što stvarnost hvata u zamku komičnoga, što nudi smijeh, čini ga jedinstvenim i svevremenim. Nitko kao on u sadašnjem hrvatskom komedijskom trenutku ne umije sadržaj komedije toliko zakomplicirati, a opet biti toliko jednostavan, svakome razumljiv.

Kad god sam o Škrabeu pisao, kad god sam pokušao »omeđiti« njegove komedijske domete, malo kada me ne bi zavarao i zaveo nekim iznenađenjem koje mi je bilo poznato a iznova novo i drukčije. Drukčije jer bi situacije u koje bi on to poznato smjestio zazvučale kao nove i nepoznate, zazvučale bi škrabeovski zanimljivo. I da ne duljim s esejiziranjem, što sam ih napisao ili naznačio u mojim kritikama povodom praizvedbi i premijera njegovih komedija, pokušat ću produbiti površnost novinarskih kritičkih osvrta te dočarati kontinuitet Škrabeove promišljene tematske, žanrovske i poetske konstante...

2.

Propast komunizma, raspad Jugoslavije, političke promjene time izazvane te stvaranje slobodne i suverene Hrvatske pripomogle su i bile otponac Škrabeovu stvaralaštvu oslobođenu persiflaže. U njemu je ne samo oživio slobodan pisac nego se razbudio prigušeni kroničar i kritičar suvremenosti, istinski komediograf, a ne ustrašeni komunistički humorist i satiričar. U prvom analitičkom tekstu o Škrabeovu stvaranju, napisanom 2007. godine, naznačio sam teme i glavna komedijska područja od kojih je sazdan njegov opus. Pod naslovom Teatar kao povijest, politika, vlast i jezik, objavljen je kao pogovor knjizi Idu svati, tiskanoj 2008. godine.

No i prije toga, dok je Nino Škrabe činio trolist Senker-Mujičić-Škrabe, te su teme stršile u zajedničkim komadima trolista i zvučale škrabeovski. Izmicale su kanonu trolista. Tadašnja njihova životnost, potvrđena u kasnijim Ninim samostalnim komedijama, ostala je glavno obilježje i cilj Škrabeova komedijskog svijeta u kojemu se potvrđivala, zrcalila i prožimala do apsurdnih, a opet komedijski realističnih situacija. Primjerice njegova adaptacija Šenoine Ljubice za koju je Paro, redatelj te Ljubice, napisao: »Da je Šenoina Ljubica kojim slučajem genijalno djelo, tada bi se Škrabeov dramaturški postupak njezina osuvremenjivanja opravdano mogao nazvati kongenijalnim«.

Pišući o povijesnom kontekstu Škrabeove adaptacije Šenoine Ljubice napisao sam da je tom adaptacijom – koja kao i svaka njegova adaptacija nadilazi originalan tekst po aktualnosti i karakterološkom bogatstvu likova – »javnosti podastro nešto nad čime bismo se morali zamisliti ne samo kao konzumenti njegova teatra nego i kao narod. Ponudio je Ljubicu iz koje su ironija, sarkazam i smijeh rastvorili bolne rane hrvatske povijesti, djelo u kojemu su se zrcalile, reflektirale i pulsirale višestoljetne hrvatske političke traume i zablude koje su svojom scenskom uvjerljivošću pokazale da smo kao narod sluge svojih zabluda, a ponajvše tuđe sluge te loši egzekutori tuđih ideja i interesa... Kako nam povijest još nije otkrila prave uzroke zabluda kojima nas hrani, onda nam se ciklički ponavlja s istim ili čak gorim posljedicama. Stoga nije čudno da je međuveza povijest-politika-vlast opsesija dramskog pisma Nine Škrabea. Nije neobično da mu je teatar tematski usidren u taj međuodnos i da je na razini ideje dosljedan kršćanskim načelima pravde i pravednosti...«

Zašto krtšćanskim načelima, a ne primjerice političkim? Odgovor je u Škrabeovu prepoznavanju politike kao manipulatora i štetočine po maloga čovjeka, koji od nje strada. Najviše kada joj povjeruje. Ali i stoga što je hrvatsko političko kazalište najčešće epigonsko, inferiorno i po porukama često infantilno. Uglavnom politiku malo razumije, površno je komentira a ne kreira je, služi joj a ne suprotstavlja joj se.

Po takvom shvaćanju politike Škrabe se ponaša kao da je oduvijek, instinktom rasnog dramatičara, slijedio Parovo shvaćanje i razumijevanja političkog kazališta zapisano u Parovoj knjizi Pospremanje, a glasi: »Kazalište, pogotovo takozvano političko kazalište, uistinu je suvremeno samo ako je futurističko, samo ako se politički i kazališno podudarne slike u shakespeareovskoj zrcalnoj igri izoštravaju i razbistruju pred našim očima najavljujući neminovan udar sudbine...«. To je zato što je »Kazalište dalekovidnije od politike. Politika je pragmatična, kazalište je sudbinsko«.

Zato što je uvjeren da je kazalište pametnije od politike i da je, kao takvo, jedini dostojan protivnik politici Škrabe joj se uvijek i bez straha ruga. Najčešće ironičnim, zajedljivim smijehom i osmijehom, kadšto i podsmijehom. Pišući o smijehu i osmijehu, Paro je u Pospremnju zapisao: »Osmijeh je duhovan, smijeh je fizički. U tragediji osmijeh je katarzičan. U tragediji, međutim, smijehu nije mjesto, a u komediji ga nema. U komediji se smije publika, a glumci najčešće pate«. A o Škrabeovu smijehu napisao je: »Kod Škrabea je taj smijeh srdačan i opuštajući, a ne kiseo i optužujući«, jer on »razumije i voli svoje likove i onda kada oni to baš i ne zaslužuju«.

Fragment o smijehu i osmijehu iz Parove knjige i njegovo mišljenje o Škrabeovu smijehu naveo samo kako bih ukazao na Škrabeovu brigu o publici, kao i na njegovo razumijevanje komedijskih zakonitosti i poznavanje uzroka i posljedica smijeha, točnije povoda smijehu i osmijehu. O tome sam i sam, ne nadareno kao Paro, ponešto napisao 2011. godine pišući o predstavi Idu svati, mlade ni:

»U vremenu koje se radi narcizma zaboravilo smijati ne samo svojoj samoljubivosti nego smiješnosti i nakaradnosti svijeta, čovjek se sve manje usudi smijati svojem životu. To se rijetko usude i mnogi koji posjeduju ne samo pamet nego i izniman talent i hrabrost. Iznimaka ipak ima. Jedna od tih je dramatičar i komediograf Nino Škrabe. S distancom umjetnika koji se unaprijed ne odlučuje ni za koga, kojega ne zadivljuje nikakvo svrstavanje ni ideologija, on društvo i svijet oko sebe, ogrezle u samodostatnosti, promatra okom pomna kritičara i zasijeca skalpelom neurokirurga kako bi došao do esencijalnoga, do onoga što rastvara i ukazuje na anomalije, što proizvodi komedijsko i smijeh. Na taj je način, od životno običnoga, sazdao i komediju Idu svati, mlade ni...«

3.

Ako se gleda vremenska kronologija Škrabeovih komedija tada se ta kronologija može podijeliti u dva razdoblja. Prva obuhvaća vrijeme od kraja 1920-ih do kraja 1945. godine, a druga od 1945. godine do današnjih dana. Ali bez obzira na vrijeme radnje kroz sadržaj svake komedije međusobno se prožimaju i provlače, kako sam već spomenuo, teme povijesti, politike i vlasti. Svaka od tih tema u nekima pojedinačno dominira, a u nekima živi kao ozračje ili kao refleks.

Prvom razdoblju pripadaju tri komedije: Plavi podrum, Ljubica i Zeleni kakadu. Plavi podrum bavi se nogometom, a obuhvaća vrijeme od smrti Stjepana Radića 1928. godine do 1945. godine. Adaptacija Šenoine Ljubice događa se 1941. godine, kada na vlast dolaze ustaše, a Zeleni kakadu, nastao po istoimenom komadu Arthura Schnitzlera, zbiva se 1945. godine, noć prije ulaska partizana u Zagreb. U svakoj od njih Škrabe se obračunava s povijesnim okolnostima i posljedicama koje su ostavile na hrvatskog čovjeka i njegovu egzistenciju. Radnje ostalih komedija bave se 1990-ima i poslije.

Komedija Francekove tete događa se 1990. godine, a obrađuje temu hrvatskih iseljenika i sraz između Dinama i Crvene zvezde, kojim započinje raspad Jugoslavije i srbijanska agresija na Hrvatsku. Napisana je po motivima glasovite komedije Charliejeva tetka, engleskoga dramatičara Brandona Thomasa. U osvrtu na praizvedbu 2016. godine napisao sam: »Majstor adaptacije, dijaloga, jezika i karakterizacije likova, Škrabe je komediju situirao u Zagreb, gdje u Maksimiru 13. svibnja 1990., samo tjedan dana nakon prvih višestranačkih izbora, nije odigrana započeta nogometna utakmica između Dinama i Crvene zvezde, kojom je zapravo počeo raspad Jugoslavije i borba za samostalnost Hrvatske.

Utakmica je bila otponac kojim su pokrenuta sveukupna politička prestrojavanja i povijesne ‘hrvatske pomirbe’. I ‘lijevi’ i ‘desni’ i ‘srednji’ hvataju pozicije i nastoje se svrstati pod barjak nove hrvatske države... Redatelj Georgij Paro predstavu drži ‘pod kontrolom’ prepuštajući je glumačkoj igri, glumačkim impulsima i nijansama koje rastvaraju srž sadržaja i prokidaju opne smiješnoga te dopiru do publike – starija u tome prepoznaje dio svoje prošlosti, a mlađa pronalazi sličnosti s današnjicom, koja preživljava kao neprolazni sadržaj naših života«.

Komedija Idu svati, mlade ni, događa se između 1995-te i 2000-te. To je komedija o »hrvatskoj političkoj i gospodarskoj tranziciji – o socijalnim nedaćama, vulgarnom kapitalizmu, odnosu prema dijaspori, o položaju izbjeglica, o političkom kameleonstvu, o svemoći lokalnih malih bogova... – posrijedi je komedija na granici persiflaže, »čiji likovi progovaraju stvarnim, životnim, autentičnim jezikom«. Riječ je o kajkavskoj komediji utemeljenoj na karakternoj, verbalnoj i situacijskoj komici koju Škrabe majstorski pretače u groteskno... »Osobito na groteskan način pokazuje koliko su u hrvatskoj naravi prevrtljivost, sluganstvo i poslušnost svake vrste način života. Ukazuje na pohlepu koja se zadovoljava svakom tuđom mrvicom...«. Ali uz sve spomenuto u toj komediji Škrabea zanima »koliko se publika u tome prepoznaje, koliko se prožimaju publika i teatar, kako to teatarski živi. Zanima ga fenomen pirandelizma, glumišta u glumištu...«.

I u osvrtu na komediju Malo morgen, nastaloj na predlošku Kartaša ukrajinsko-ruskog komediografa N.V. Gogolja, koja se tematski bavi početkom novog milenija, varirao sam konstantu Škrabeova stvaralaštava. Naglasio sam kako se i na koji način u toj komediji u komediografskom planetu Nine Škrabe prepoznaje i zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. »Kao komediograf u svakom od tih područja, i njima srodnim temama, on raskrinkava anomalije hrvatskoga društva i hrvatskog mentaliteta... Podjednako mjesto imaju dramsko i komedijsko, satirično i komično, crnohumorno i groteskno. Kada se razgrnu slojevi smiješnoga, vreba poruka često moćnija od svake drame«.

Stoga je Malo morgen u njegovoj obradi i interpretaciji »suvremen, vrlo aktualan i društveno angažiran hrvatski komad. Škrabe posuvremenjuje i nadograđuje Gogolja, upisuje u njegov tekst naš društveni realitet. Riječ je o realitetu koji živimo i osobama koje susrećemo, ili o njima često čitamo u crnim kronikama; o lopovima, varalicama, kockarima, o ljudskom talogu koji uživa društveni ugled«.

Podsjetio sam kao i u komediji Idu svati, mlade ni – Hrvatima ponavljanja nikada dosta – da Škrabea zanima »koliko se publika u tome prepoznaje, koliko se prožimaju publika i teatar, kako to teatarski živi... zanima ga fenomen pirandelizma, glumišta u glumištu... zanima ga teatar u teatru... Zanima ga stvarnost sadašnjeg hrvatskog teatra, njegova moć da živi njegove likove«. Naime, njega zabrinjava »tzv. moderni hrvatski teatar, ponajprije umjetnički kriteriji takozvanih inovativnih redatelja, koji su pisca istjerali iz kazališta, a glumca uglavnom rabe kao vješalicu za kostim ili ilustriranje smušenih koncepcija. Stav prema tom teatru kritički apostrofira završnim monologom predstave u izvrsnoj izvedbi Mladena Vasaryja...«

Škrabeovi Koltovi generala Pattona dramski žive vrijeme od 2000. do 2010. Pišući o praizvedbi na Opatovini, između ostaloga napisao sam: »Majstor dijaloga, jezika i karakterizacije likova, Škrabe kao malotko u hrvatskoj dramskoj branši, prepoznaje, točno dijagnosticira i književno duhovito raskrinkava podijeljeno hrvatsko društvo, podijeljeno ne samo ideološki, svjetonazorski i religijski nego i kulturno. Njegova nova komedija Koltovi generala Pattona, puca u hrvatsko društvo, jednako u crne i crvene, lijeve i desne, bogate i siromašne, domaće ili dotepence. A umjesto žrtava nudi smijeh kao rješenje koje bi to društvo moglo dovesti u stanje, ako ne izlječenja, onda barem realnijega, trezvenijeg sagledavanja anomalija tranzicijske stvarnosti, koje su hrvatsko društvo polarizirale do sukoba... Koltovi su komedija situacije i karaktera, točnije satirična travestija, koja razodijeva podijeljeno hrvatsko društvo ironijom, parodijom, karikaturom, groteskom...«

Kritici praizvedbe Fine strine s Opatovine, koje se radnja zbiva od 2010. do 2020. godine, dao sam naslov Izvrsna groteska naše stvarnosti. Time sam istaknuo kontinuitet Škrabeova umješnog bavljenja suvremenim našim aktualitetom, za što mu je poslužila komedija Arsen i stare čipke Josepha Kesselringa. Napisao sam: »U predložak Josepha Kesselringa Arsen i stare čipke Škrabe suptilno ugrađuje našu stvarnost; političke, jezične, mentalitetne, satirične, komične, ironijske, parodijske elemente, sve što tvori grotesknu sliku života koja u inspirativnoj interpretaciji Glumačke družine Histrion pršti političkim i društvenim crnohumornim asocijacijama i briljantnim histrionskim glumačkim ostvarenjima.

Škrabeov komediografski talent ovaj put je fokusiran na junake crnih kronika – čiji su doživljaji i biografije glavni sadržaji većine pisanih medija – i jednog novinara koji je paradigma svih novinara opće prakse koji, jer nisu stručnjaci ni za što, postaju stručnjaci za sve. U Finim strinama s Opatovine to je zloglasni kazališni kritičar i kolumnist Trpimir Degen pred čijim zločestim perom ‘drhti svekolika zagrebačka kulturna i društvena scena’. Mjesto je radnje zagrebačka Opatovina, kuća i okućnica bogatih simpatičnih zagrebačkih frajli, sestara Emilije i Melite Degen, s kojima još živi kritičarev umobolni brat Mutimir, koji si umišlja da je general Ante Gotovina...«

I ovaj put, kao i svaki put kada radi adaptacije stranih tekstova, Škrabe duboko ponire u sadržaj hrvatskoga društva, u njegov identitet, životne površnosti i anomalije, njegovu iskompleksiranost prošlošću, osobito potencira političku zbunjenost, frustracije i mentalitet, na čemu gradi kompleksan, bogat sadržaj i lepezu ljudskih karaktera, koji izvrsno funkcioniraju unutar jezičnih idioma, ponajprije jezičnih nijansi govornoga jezika. Stvarnosni aktualitet – za koji ima istančan osjećaj i stav lišen ideološkog, političkog i politikantskoga svrstavanja – omogućuje mu, valjda jedinomu u hrvatskoj književnoj dramskoj branši, da bude nesmiljen kritičar društvene stvarnosti, jednako lijeve i desne, što je hrvatskim europskim književnim i kulturnim krojačima stvarne istine prečesto nezamislivo.

Ono što fascinira u prilagodbi američke komedije Arsen i stare čipke hrvatskim prilikama ponajprije je Škrabeova sposobnost da tuđe sadržaje nadmaši ne samo lokalnim sadržajima, temama, likovima i jezikom nego da u njima osnaži i umnoži značenja, svevremenost i trajnost teme, njezin univerzalni i arhetipski kazališni razlog. Zbog toga njegov teatar, obogaćen histrionskim stilom teatralizacije i glumačke suigre, prerasta u istinsku umjetničku kreaciju, u rezultat koji često nadmašuje sam izvorni, originalni predložak.

Škrabeove adaptacije postaju originalno autorsko djelo i zato što on nikada ne izgubi iz vida, nikada mu ne promaknu, prostor i vrijeme dramske radnje, već spomenuti stvarnosni aktualitet, kao čvrste okosnice oko kojih stvara i gradi svoj fikcijski dramski megapolis koji diše punim plućima i biva itekako razumljiv svakoj publici, bez obzira na njezin ukus i kriterije. Tako trijumfira njegov samosvojni »tipični terapeutski kerempuhovski teatar... koji zastupa svoj autentični svjetonazor«, kako je o njegovoj komedijskoj poetici svojedobno zapisao kazališni kritičar i teatrolog Anatolij Kudrjavcev.

4.

Budući da je uronjen u stvarnost, jer mu je ona glavni sadržaj i glavni protagonist, i Trpeći Hrvat Bažulek, kako sam naslovio kritiku Škrabeove komedije Dobri čovjek Bažulek, žrtva je svega u tranziciji preživljenoga. Komedija je napisana u stihu, što je bilo svojevrsno iznenađenje, ali i potvrda komediografova talenta. I opet sam ponovio već poznato, samo oblikovano drukčije. Napisao sam: »Riječ je o aktualnoj pučkoj satiri, pisanoj u stihu, kojom se Škrabe na satirično-humorističan način ruga našoj sve apsurdnijoj zbilji, koju je Paro izrežirao kao grotesku. Kao i u prethodnim predstavama Škrabe i Paro nam još jednom nude zrcalo, samo još veće, u kojemu se možemo, ako želimo, vidjeti kakvi smo, u kakvu svijetu živimo, što radimo, čemu težimo.

Kao i u mnogim dosadašnjim komadima Škrabe i ovaj put raskrinkava anomalije hrvatske stvarnosti; njezino nesnalaženje u vremenu i prostoru, njezinu hipokriziju, nerealne ambicije, licemjerje i traumatiziranost pojedinca u društvu bez skrupula... Ništa ne ostavlja po strani, ničemu se ne klanja, ni pred čim ne sustaje, sve mu je tema i jednako zanimljivo. Preko komedijskoga i dramskoga, komičnoga i satiričnoga, ironijskoga i grotesknoga slijedi i produbljuje svoju komediografsku kritiku društvene stvarnosti.

Dakle, sve ono što vidimo i osjećamo kao probleme naše sadašnjosti Škrabe transponira u svoj etablirani komediografski planet u kojem se, kako sam već napisao u tekstovima o njegovim komadima, zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. To je i sadržaj »humoreske nastale po motivima iz djela Petera Weissa«, kako je Škrabe nadnaslovio svojeg kerempuhovskog Bažuleka, a koji je hrvatska inačica Weissove groteske Patnje gospodina Mockinpota.

Dobri čovjek Bažulek vrlo je aktualan hrvatski komad. Njegov realitet, pa i politički – simbolički naglašen dvama anđelima obučenima u SAD i EU zastave – živimo ili žive oni koji nas okružuju, koje susrećemo, o kojima čitamo u novinama. Čak i prezime Bažulek, nomen ist omen – u nekim hrvatskim krajevima ime za grah – slikovito prezentira karakter tog čovjeka, njegovu savitljivost. Bažulek je inače klobučar, »mali hrvatski čovjek, dobronamjeran i susretljiv, nesiguran i tjeskoban, kotačić u globalnom i lokalnom mehanizmu... On je hrvatski Svatković-Jedermann. Čini sve što mu autoriteti nalažu, živi kako je propisano, uživa u svojim malim radostima, radi posao koji voli i nastoji plaćati sve svoje račune«, piše Škrabe u kazališnoj afiši.

Tako je sve do jednog dana kada se, nastavlja Škrabe, »nenadano našao u žrvnju vlastodržačke i pravno-korupcijske mašinerije. Izgubio je posao, stan i ženu te krenuo u tragikomičnu potragu za rješenjem svojih problema i za uzrocima svoje nezaslužene i nesretne sudbine. U toj potrazi susreće se s mnogim ljudima nahvao... s poslodavcima i vlastodršcima, političarima i menedžerima, poduzetnicima i bankarima, kamatarima i fiškalima, liječnicima i sucima, glasnogovornicima i portirima... pa i lažnim i pravim Gospodom«.

U potrazi za pravdom, razumijevanje, istinom i rješenjem svojih problema, Bažuleka nesretna sudbina baca od nemila do nedraga, »izdaju ga i najbliži prijatelji te na kraju shvaća da mogućnost oslobađanja leži u njemu samom«. Nakon svih patnji i iskustava shvati da su »dobrota, iskrenost i osmijeh« jedini odgovor svim tim ljudima nahvao. Premda se u današnjem vremenu, iz pozicije svevlašća novca i moći, takav odgovor čini bezizglednim i nerealnim, on je zapravo jedina mogućnost malog čovjeka da barem na trenutak utječe na današnji Svijet, jedina šansa da taj Svijet promijeni. Na toj nadi Škrabe gradi kulminaciju i katarzu svojeg komada.

Škrabeov satirični i ironijski, »tipični terapeutski kerempuhovski teatar«, Paro iščitava i redateljski prispodobljuje ne samo kao realnu sudbinu malog čovjeka nego i kao otvorenu kritiku i lucidnu anamnezu svijeta utonula u nemoral svake vrste. Precizno slaže čitljivu sliku postojećeg jednako svjetskog i hrvatskog konformizma, koji za svoje grijehe uvijek optužuje najnemoćnije, male ljude, kojima tako nameće jaram neslobode.

Kao i Dobri čovjek Bažulek i Stoka sitnog zuba – praizvedena 2021. na Opatovini – nastavak je preživljenoga i življenoga u okrilju globalizma i Europske unije. Osvrtu na predstavu dao sam naslov Kao u hrvatskoj zbilji. Napisao sam: »Škrabeov prikaz sveopće hrvatske društvene i političke stvarnosti u komediji Stoka sitnog zuba, praizvedenoj 10. srpnja na ljetnoj histrionskoj pozornici na Opatovini u režiji Zorana Mužića, nadilazi ‘ostarjeli’ krležijanski angažman te nudi suvremeni odgovor, zorno pokazuje suvremeno hrvatsko služenje vladanju. S tim da Škrabeov angažman nije potaknut ideologijskom borbom, nego je posljedica megalomanskih političkih ambicija i vlastodržačkih manipulacija, kojih je žrtva današnji hrvatski čovjek.

Po osjećanju zbilje, osobito njezinih anomalija, Škrabe je uvelike usporediv s velikim Držićem. Izniman komediografski nerv, istančan osjećaj za jezične finese, dijalog i ritam rečenice, osobit smisao za komični sadržaj, detalj i zaplet dramske radnje, kao i izvanredan ‘njuh’ za mentalitetske osobitosti protagonista, krase Škrabeovu pučku komediju Stoka sitnog zuba, koja na mikro i makroplanu uvelike oslikava i rastvara hrvatsku suvremenost...«

Riječ je o satiričnoj komediji mentaliteta i jasnih aluzija kojom Škrabe gledateljima nudi galeriju intrigantnih likova u kojoj, kako sam u afiši predstave piše, »defiliraju vlastodršci i oporbenjaci, pripadnice i pripadnici svih mogućih smjerova šarolike hrvatske političke scene, lokalni osobenjaci i boemi, starosjedioci i dotepenci, europski komesari i nositelji plinskih boca, ljepotice i zvijeri...«

Njihovo ponašanje ni jednog trenutka publiku ne ostavlja ravnodušnom jer je komediograf u njihove sudbine upisao prepoznatljiv realitet, komične i groteskne situacije, što se nude kao razbibriga, satirični ubod ili ironija. Čas je to parodiranje hrvatskih vlastodržačkih oblika vlasti i kaotične stvarnosti »obogaćene« svakidašnjim egzistencijalnim problemima – korupcijom, prijevarama, pronevjerama, nepotizmom, medijskim prepucavanjima, netrpeljivostima i govorom mržnje, spletkama i lažima, aferama svih mogućih razmjera, oblika i odjeka... – čas je propitivanje odnosa s Europom, ironiziranje njezinih izaslanika i njihovih »utjecajnih« hobi-poslova... Dakle svega onoga zbog čega publika Škrabeov jetki humor prepoznaje kao lijek protiv pustošenja života i društva.

Vještinom vrhunskog majstora Škrabe se, kao i svaki put do sada, pokazuje kao sjajan dijagnostičar i analitičar sveukupne društvene zbunjenosti iz koje crpi itekako uočljive anomalije i pretače ih u društvenu satiru koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Koja je istodobno bolno točna i smiješna, istinita i apsurdna, jer je oštar rez u kadaver hrvatskog društva, koji smrdi na sve četiri strane svijeta, ali se malo tko usudi to dokazati jer »institucije rade svoj posao« koji nikako da dokrajče i počinitelje smjeste na pravo mjesto – u zatvor.

Sve u svemu, Stoka sitnog zuba funkcionira kao kazalište u kazalištu. »Sadržajno i dramaturški premrežena je neobičnim zapletima i raspletima, pohlepom i lažnim strastima, ljubavnim spletkama i kriminalnim radnjama, likovima gradskog i seoskog mentaliteta, bogata folklorom i tučnjavama, zamjenama identiteta i šokantnim obratima. Dakle, svime što je slika i odraz, lice i naličje hrvatske kaotične, nikada dovršene društvene tranzicije... Redatelj Mužić točno je akceptirao, prepoznao i rastvorio te glumački naglasio njezine poruke. Naročito je dojmljiv završetak predstave kojim nudi prave adrese i logična rješenja za ozdravljenje bolesnog društva. Pritom ne zaboravlja ismijati postojeća rješenja«.

Svak(i)a od spomenutih komada-komedija, na svoj je način su-
vremen(a), aktualan(a), društeno angažiran(a), u Stvarnost duboko uronjen komad. U svakome od njih Škrabe otkrije temu kojoj se naruga ili je ismije. Jer su mu uvijek najvažniji istina, pravda i žrtva to čini bez kompliciranja, gotovo slučajno, neusiljeno i jednostavno.

Sučeljavajući stvarni život i glumljenje stvarnog života, Nino Škrabe ni u jednom trenutku stvaralaštva ne gubi iz vida da je literarna istina moćnija od konstruirane, lažne istine. Od Stvarnosti! Zato je njegov komedijski ubod otrovan i oštar i tamo gdje malotko očekuje njegov žalac. Stvarnost je u njegovim komedijama, ma kako je doživljavali, konstanta njegove komediografske anamneze i kritike doba u kojem živi, bilo da je riječ o prošlosti ili sadašnjosti, nacifašizmu ili komunizmu, tranzicijskom lutanju ili neoliberalnom kapitalizmu i njegovu konzumerizmu.

5.

Pišući o likovima Škrabeovih komedija i njihovim karakterološkim osobinama napisao sam da su »oboružani Božjim i ljudskim zapitanostima, univerzalnim ambicijama i lokalnim dometima, zavičajem i identitetom kao i sviješću o nedostacima identitetskoga«. Zbog svega toga obogaćeni su nijansama i bojama jezičnog standarda te narječjima i lokalnim jezičnim koloritom. Jezikoslovac Joža Skok svojedobno je zapisao da je Škrabeov dramski jezik »obilato zasićen kajkavštinom, i to urbane provenijencije« te da je taj jezik »podjednako u funkciji karakterizacije pojedinih likova kao što je i u funkciji lokalnoga kolorita, ali i stvaranja humorističkog konteksta karakterističnog za prikazani milje...«

A pišući o komediji Idu svati, mlade ni, o toj vrsti karakterološkog uobličavanja likova, zaključio sam: »Škrabe je osobito vješt u karakterizaciji likova i komponiranju njihovih odnosa. Imena često opisuju karaktere, govore više od replika. Primjerice, Ivan Florijan Malenić, zvan Vujča Pepič, lokalni kum i tajkun, zorno oslikava njegov fizikus – veličinu, beskrupuloznost vuka, ali i ovovremenu političku i društvenu moralnost. Da bi to postigao, igra se jezikom, hrvatskim govorima i narječjima; standardnom štokavicom, ruralnom i urbanom kajkavicom te gastarbajterski iskrivljenim američkim engleskim...«