Nestručni zapisi o stručnom čitanju tradicije

1.

Književni povjesničar i kritičar, antologičar, prevoditelj, esejist i pjesnik Božidar Petrač navršio je 21. srpnja 2022. svojih 70 godina života i okrugli rođendan proslavio objavljivanjem nove knjige koja nosi naslov Čitanje tradicije, Kroatističke teme. Nećemo u ovoj prilici nabrajati sve njegove knjige, napisane, prevedene, uređene, priređene, jer čitatelj sve naslove može pronaći u pogovorima tih njegovih brojnih knjiga, u leksikonima i enciklopedijama, ali svaki imalo upućen pratitelj hrvatske kulturne scene zna da je riječ o vrlo raznorodnom i kvalitetnom opusu i izričito zauzetom djelovanju. Djelo i djelatnost Božidara Petrača slika su darovitosti koja se nije rasipala u naoko efektnim izričajima, nego ju je marljivi rad pretočio u veliku pomoć svima onima koji hoće razumjeti ulogu kulturnoga čina u čovjekovu životu i životu zajednice.

Najnovija knjiga Božidara Petrača dobar je povod da kažemo nekoliko riječi o tom specifičnom prepletanju slovoljublja i rodoljublja koje se ostvarivalo bez patetičnih izljeva, uvijek s poštovanjem prema struci, prema kulturnoj sredini kojoj se autor obraća, prema ljudima, prema vlastitom narodu, s poštovanjem koje je kadšto zahtijevalo uzvišene tonove kojih se Petrač nije bojao. Ta knjiga nosi u sebi više osobina ukupnoga Petračeva opusa, a u ovoj ću prilici na prvo mjesto staviti korist koju od ovakvih opusa imaju obrazovani laici, dakle ljudi koji nisu ni književni povjesničari ni predstavnici kakve druge specijalnosti u istraživanju i prezentiranju književne i kulturne tradicije, ali koje književni, stručni i znanstveni tekstovi zanimaju, ne kao neobvezna igra simbolima, nego kao umjetnički/stručni/znanstveni ostvaraj iznjedren iz života i namijenjen da život učini bogatijim i ljepšim, da u čovjeku ojača ljudsko.

Knjiga o kojoj pokušavamo reći nekoliko riječi sastoji se od 19 rasprava i podijeljena je u četiri dijela: u prvom (11 – 68) predmet su autorove pažnje Nikola Šubić Zrinski, tj. zanimanje hrvatske književnosti i hrvatske književne povijesti za njegovu osobu, zatim život i književna djelatnost mlađih izdanaka loze sigetskoga junaka (Nikola, Petar) i za djelo njihova sudruga Frana Krste Frankopana. A Karnarutićev spjev Vazetje Sigeta grada, Adrijanskoga mora sirena dvojice Zrinskih i Frankopanov Gartlic za čas kratiti zauzimaju središnje mjesto u tom poglavlju.

Drugo poglavlje (71 – 182) je najvećim dijelom posvećeno Ivanu Mažuraniću, ali i Nikoli Andriću, Jovanu Hraniloviću, Mihovilu Nikoliću i Nehajevljevoj Rakovici. U trećem (185 – 149) su dvojica našijenaca koji su najvažnija svoja djela ostvarili u inozemstvu: Pavao Tijan i Luka Brajnović, a u četvrtom (253 – 359) naši suvremenici Ivan Slamnig, Jure Kaštelan, Antun Šoljan, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Stjepan Čuić i Miro Gavran.

Korist koju sam spomenuo u velikoj je mjeri posljedica Petračeve sposobnosti da govori sažeto, da je u njegovim rečenicama riječima tijesno a mislima prostrano i da stalno teži istini, što je osobito važno u ocjenama koje bi mogle izazvati otpor. Svatko tko je imalo pažljivije pratio Petračevo pisanje zna kako on visoko cijeni djelo(vanje) Ante Starčevića, ali to ga poštovanje ne priječi da kadšto utvrdi kako Starčević nije imao pravo u nekoj prosudbi. Kada npr. govori o zasjedanju Hrvatskoga sabora 26. studenoga 1866. i o raspravi treba li i kako slaviti 300. obljetnicu pogibije Nikole Šubića Zrinskoga spominje Starčevićevo protivljenje toj proslavi koji je drži »pletivom Austrije« jer je, prema Starčeviću, sigetski ratnik branio neprijatelje svoje zemlje. Iznoseći svoju ocjenu Petrač piše: »Danas se s povijesnoga gledišta teško mogu prihvatiti ad litteram Starčevićeve prosudbe i osude jer on uopće nije vodio računa o povijesnim okolnostima i odmjerio je jednom vremenu mjerom svojega vremena, iz svoje političke vizure sudio je političkim okolnostima i čovjeku iz XVI. stoljeća« (13). Još ćemo se zadržati kod sigetskoga junaka i reći kako Petrač pokazuje da bi jako teško bilo braniti i Krležino ironiziranje uloge Nikola Sigetskoga, ali posebno želim naglasiti uspješnost onih Petračevih ocjena u kojima povezuje svoje nastojanje da stigne povijesnoj istini što je bliže moguće i svoju sposobnost da odabranim elementima, kratko ali uvjerljivo, ocjenjuje ili samo tumači postupke u različitim vremenima.

Njegovu ocjenu da NDH iz razumljivih razloga forsira slavljenje hrvatskih kraljeva jer su oni nositelji državnosti i suverenosti i »s druge strane, zbog gubitka većega dijela teritorija koji je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pripojila Mađarska, bilo je očito zazorno posezati za temom sigetskoga junaka jer je posrijedi bilo mađarsko tlo« (13) – zanimljivo je povezati s ovom ocjenom: »Povijesna tematika bila je i inače u novoj Jugoslaviji s komunističkim konceptom povijesti vrlo reducirana – njegovale su se one povijesne teme koje su se mogle uklopiti u suvremene ideološke obrasce, primjerice Seljačka buna iz 1573.« (14). Tu se očituje ona jednostavnost Petračeva iskaza koja nam ipak kazuje sve najvažnije o tome zašto i hrvatska desnica i hrvatska ljevica zauzimaju negativan stav prema sigetskom junaku.

No bit će prilika kada nije dovoljno poznavati bitne odrednice hrvatske povijesti, nego su potrebna i posebna znanja. Ta znanja pokazuje Petrač kada objašnjava nastanak i sudbinu Matkovićeve drame General i njegov lakrdijaš o kojoj kaže: »Pomicanje sigetskoga junaka iz modela romanse prema ironijskom modelu, odnosno činjenica što se sigetski junak pojavljuje u donjem rublju i što je bitno pomiješana motivacija njegova ulaska u bitku koja više nije čisto i časno umiranje za domovinu i nacionalne interese, izazvali su osjećaje povrijeđenosti. Takvi osjećaji dali su vehementno do znanja da nisu postojali temeljni preduvjeti u stvarnom društvenom i političkom položaju hrvatskoga naroda da se Zrinskoga rastereti mita. Naime do kraja sedamdesetih godina bili su gotovo proskribirani svi hrvatski junaci i sve teme od nacionalnoga i povijesnoga značenja za hrvatski narod« (22 – 23). Petraču nije ni na kraj pameti da Matkoviću pripisuje kakve teške grijehe, dapače ističe književne vrijednosti drame, ali misli da je iz neuspjeha koji je Matković doživio važno razumjeti kako je osjetljivo kad se u nekoj kulturi napravi nasilan prekid s vlastitom nacionalnom tradicijom, a onda se ta tradicija naglo nastavi.

2.

Uza sve ono što smo dosad spomenuli kvalitetu Petračevih tekstova uvećava njegov smisao za sintezu pod kojim ovdje razumijevamo sposobnost da iz iščitanoga i vlastitim istraživanjem iskopanoga u određenom trenutku izabere ono najvažnije i posreduje tako da i čitatelj koji nije osobito obrazovan u znanosti o književnosti dobije zaokruženu sliku o osobi, o djelu, o nečem trećem. Razmjeri te slike ovisit će o njezinoj namjeni, ali u odabranim elementima neće biti razlike u važnosti. Ako se zadržimo na prvom odjeljku knjige, možemo ponuditi odjeljak iz rasprave Karnarutićevo Vazetje Sigeta grada u kojoj piše i ovo: »Kao začetnik hrvatskoga književnoga manirizma, kao čovjek koji je dobro razumio krizne prilike u kojima je živio i koji je plodove duhovne posttridentinske obnove te vlastite doživljaje onodobne hrvatske stvarnosti pretočio u oba svoja spjeva, Karnarutić je pjesnik vidovitoga oka koje osobito u Vazetju naslućuje mogućnosti primicanja odijeljenih udova hrvatskih zemalja kako bi rasječeno hrvatsko tijelo uskrsnulo na nov život« (35). Teško da bi i najstroži urednik kakva književnoga leksikona nešto mijenjao u tom tekstu, a takav tekst posve lako možemo zamisliti kao element jedne povijesti hrvatske književnosti sastavljene dakako od mnoštva takvih redaka.

U tom smjeru nas vodi i rasprava Ivan Mažuranić na pedesetak stranica (kojom počinje drugi odjeljak knjige), rasprava koja je uz one o Dubravku Horvatiću i o Pavlu Tijanu najopsežnija u knjizi. No važno je što je ta opsežnost puna sklada i bez rupa, portret velikoga autora Smail-age je cjelovit te se biografske i književnosne činjenice izmjenjuju tako skladno i uvjerljivo da na trenutak imate osjećaj da će ban pučanin izaći iz korica knjige i s vama porazgovarati o svojim idealima. U vezi s onim što smo dosad rekli o Petračevim postupcima zanimljiva je i usporedba dvojice velikana koju nam nudi: »Iako su pripadali u počecima istom političkom i idejnom krugu, iako su se nalazili 1848. u svim zbivanjima koja su tijesno povezana s hrvatskim narodnim preporodom i zahtijevanjima naroda, između Mažuranića i Ante Starčevića bilo je velikih prijepora, svađa i invektiva: jedan narodnjak, drugi pravaš.

Istina, Starčević je u početku s velikim poštovanjem govorio o gimnazijskome namjesnom učitelju pjesništva i velikom pjesniku. No dok je Starčević temeljio svoj politički zahtjev za samostalnošću Hrvatske na povijesnom državnom pravu, Mažuranić je svoje političko djelovanje i svoje pozivanje na povijesno državno pravo usklađivao s pravnim legitimizmom Austro-Ugarske, a obojica su se u svojim razmatranjima oslanjala na naravno pravo. Starčević, dakako, nije štedio Mažuranića, kad je došlo do njihova razdora, ni kao pjesnika ni kao državnika; Mažuranić nije mogao iz svoje pozicije i službe koju je prihvatio razumjeti Starčevićeve stekliške invektive. Obojica su, svaki sa svoje strane, učinili sve što im je bilo u moći te su svojim snagama i umijećem promicali demokratične i liberalne ideje u vrlo zakučastim prilikama. Obojica naprednjaci i liberalci, obojica zagovornici vladavine puka...« (83 – 84).

Opsežnost i zaokruženost ovoga teksta o Mažuraniću zahtijevala je narav edicije u kojoj je objavljen. Riječ je o predgovoru za Matičinu ediciju »Stoljeća hrvatske književnosti«. Iz sljedećega teksta u ovoj knjizi, koji nosi naslov Intimni Mažuranić, stiže malo drukčiji Mažuranić. Naime, Petrač dobro zna da su svi pjesnici hrvatskoga narodnog preporoda i specifičnoga hrvatskoga romantizma pjevali domovini i dragoj, ali zanimalo ga je što znamo o intimnom Mažuraniću pa je svoju pozornost posvetio njegovim ljubavnim pjesmama i njegovoj prepisci s ljubljenom djevojkom (Aleksandra Demeter), a i preprekama koje su otežavale ostvarenje te ljubavi. U zaključku kaže: »Čitava ta pregršt Mažuranićevih ljubavnih pjesama i pisama kao da je u funkciji osvajanja žene, ali dobro otkriva i duh vremena: njegova ljubavna poezija oslonjena je na narodnu baladu, dubrovačku petrarkističku liriku koja je apsolutizirala ljubav prema ženi i samu ženu – Aleksandra je za pjesnika anđeoska pojava – i na duh moderne osjećajnosti koju je iznjedrio romantizam« (134). Sve je te sastavnice Petrač u prethodnoj analizi pjesama i pisama dokazao i pokazao Mažuranića koji je znatno drukčiji »od one uobičajene slike i predodžbe kakvu nam pruža kao ozbiljan i odmjeren književnik i državnik« (134).

Rasprave o Mažuraniću čine najveći dio drugoga odjeljka knjige u kojem se još nalaze i većinom kraće rasprave: o Nikoli Andriću (u kojoj Petrač pokazuje da Andrićeva knjiga Pad apsolutizma nije samo telefonski imenik, tj. zbroj pisaca i njihovih djela, da su njezine slabosti uvjetovane i time što se puno manje znalo o razdoblju koje Andrić obrađuje, da je Andrić ipak jedan od pionira hrvatske književne historiografije, a kad imamo na pameti i njegov teatrološki rad, on je i među pionirima hrvatske teatrologije); o Antunu Radiću (o kojemu piše s puno simpatija i priznanja, pokazujući kako je Antun Radić razmišljao o književnosti, kako je držao i tumačio da umjetnik ne smije ni žaliti ni poučavati one koje opisuje, kako je nastojao rješavati probleme nacionalnoga umjetničkoga izraza i u zaključku piše da bi trebalo očekivati nova proučavanja i nova vrednovanja Radićeva književnoga djela); o Jovanu Hraniloviću i Mihovilu Nikoliću (nastojeći pokazati da su oni znatne osobnosti u hrvatskoj književnoj povijesti i da bi svaki od njih zaslužio monografiju); o Nehajevljevoj Rakovici koja mu je zapravo prilika i da podsjeti na Nehajevljevu nesvakidašnju darovitost, ali i da pozove hrvatsku historiografiju da priredi i objavi Kvaternikova djela).

3.

Treći dio Petračeve knjige nudi jednu opsežnu raspravu (o Pavlu Tijanu) i jednu nešto kraću (o lirici Luke Brajnovića). Godine 2019. objavio je Glas Koncila izbor iz Tijanovih tekstova Domovinske i emigrantske teme koji je priredio Božidar Petrač i napisao opsežan predgovor koji se ovdje, malo dotjeran, ponovno pojavljuje. O Tijanovoj knjizi i Petračevu predgovoru autor ovoga prikaza pisao je na drugom mjestu pa sada izdvajamo samo ovo: posebnu je pozornost Petrač posvetio Tijanovoj suradnji u hrvatskim emigrantskim, napose katoličkim krugovima, njegovoj prevoditeljskoj djelatnosti i radu na Španjolskom državnom radiju na kojem je uređivao emisije na hrvatskom jeziku. Petrač vrlo pažljivo bira citate i nudi nam one koji kazuju ono važno iz života i djela Pavla Tijana. Druga velika vrlina Petračeva teksta je njegova svijest o stanju hrvatske kulture danas, tj. on točno zna što prosječni hrvatski intelektualac ne zna a morao bi znati, i s obzirom na to ne samo da bira iz opsežnoga i raznolikoga djela, nego nudi sažeto i kontekste koji pomažu boljem razumijevanju toga djela i ukupne novije hrvatske kulturne i ne samo kulturne povijesti.

Od onih koji su ili veći ili dobar dio svojega djela ostvarili »pod tuđim nebom« u knjizi nalazimo i Luku Brajnovića, osobu »čvrsto profilirane katoličke orijentacije« koji je »u svojoj hrvatskoj lirici slijedio misaono, jezično i iskustveno onu liniju hrvatskoga pjesništva i ono poimanje o književnom stvaranju kakve je proživio i ponio sa sobom u emigraciju... Kako se mijenjala njegova emigrantska fortuna, kako je napredovao u svojoj karijeri, kako mu se život dolaskom obitelji bitno izmijenio, kako je raslo njegovo životno iskustvo, mijenjao se i njegov pjesnički izraz, postajao je gipkiji, plastičniji, zreliji; tematsko-motivski kompleks uglavnom je ostajao isti, ali razrađeniji, bolje izbrušen i dotjeraniji. Tomu je svakako pridonio i susret s hispanskom literaturom i novom sredinom u kojoj se našao i iz koje je stvarao, ali dakako misli i sjećanja na Hrvatsku i na bokokotorski zavičaj ostaju« (248 – 249).

Četvrti, posljednji, odjeljak u knjizi donosi Petračeve tekstove koji govore o njegovim/našim suvremenicima i nama suvremenim događajima. Na početku nalazimo raspravu Izabrana djela Ivana Slamniga kojoj je povod bilo prezentiranje Slamnigova opusa u »Stoljećima hrvatske književnosti« (priredio Tonko Maroević), a jedna od udarnih Petračevih ocjena je i ova: »Zaključili bismo, što se pjesničke dionice izabranih Slamnigovih djela tiče, da je Maroević kao priređivač vrlo precizno snimio i izdvojio ono najvažnije što je Slamnigova lirika ostavila u baštinu ukupnoj hrvatskoj poeziji i po čemu je Slamnig od svojih početaka nekonvencionalan i drukčiji od svih drugih. Spomenimo redom: versifikatorsko umijeće, vještinu anegdotalne poante, humor, ironiju, ludizam, kadšto i jetki cinizam, uza sva ispitivanja i preispitivanja različitih jezičnih mogućnosti« (257). Dok čitate, ne možete biti posve sigurni slažu li se posve Maroevićevo i Petračevo mišljenje kada govore o elementima Slamnigove poezije koji su novina u gradbi hrvatskoga stiha, ali je vrlo važno i utješno da je podudarnost tolika da omogućuje plodotvoran razgovor.

U sljedećoj svojoj raspravi Petrač je upozorio na neke događaje oko nastanka zagrebačke Biblije, a posebno na ulogu Jure Kaštelana i Antuna Šoljana, i ona, uz to što nam donosi zanimljive obavijesti i zapažanja o tom iznimnom kulturnom događaju, nudi ono iz Petračevih tekstova tako poznato nastojanje da razumijemo da su ljudski darovi različiti, pa tako i prinosi, ali ništa što je s dobrom namjerom učinjeno ne treba odbacivati, iako sve, dakako, nema istu važnost. To se možda čini banalnim, ali postupci mnogih nas svakodnevno uvjeravaju da je jedno nešto znati, a drugo o svemu relevantnom voditi računa.

Na tragu te istine je i rasprava »Telegramov« glavosječa ili prepoznavatelj pjesničkih vrjednota koja govori o Šoljanovoj rubrici u »Telegramu« u kojoj je od 1960. do 1962. objavio oko 200 kritika hrvatske i srpske pjesničke produkcije (ti su se tekstovi kasnije našli u knjizi koju je objavio »Naprijed« a nosila je naslov Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960 – 1962, a pojavila se 1965.). O tim se Šoljanovim kritikama različito sudilo, i sam Šoljan im je iznio stanovite zamjerke, a Petrač pokazuje kako nikakve velike štete nije bilo od nedostatka pokoje od njih, a korist je bila velika jer je afirmirala poeziju kao čin i jer je dolazila iz glave talentirane i obaviještene.

Naslov Dobar boj je bio već po svom ishodištu obećava tekst u kojem će se s poštovanjem govoriti o nekoj osobi. To je in memoriam Anti Stamaću, pisan s dubokim poštovanjem za sve ono što je Stamać ostvario kao pjesnik, znanstvenik, kritičar, prevoditelj, urednik, antologičar. Svakoj od tih odrednica Petrač je posvetio malu pregršt finih rečenica ispunjenih poznavanjem Stamaćeva opusa i poštovanjem za njegovu posve iznimnu darovitost kojom je kroz dugo vremena zasipao našu kulturnu scenu.

Najopsežniji tekst u ovom odjeljku i jedan od najopsežnijih u knjizi posvećen je Dubravku Horvatiću. Kao i onaj koji je posvećen Ivanu Mažuraniću i ovaj je pisan kao predgovor za izbor iz Horvatićeva opusa u Matičinoj ediciji »Stoljeća hrvatske književnosti«, a oba svojim opsegom dvostruko pa i više premašuju zadane edicijske okvire. Petrač u zaključku piše: »Književni opus Dubravka Horvatića jedan je od najplodnijih opusa u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. Stoljeća, u rasponu od neponovljive poezije i od intrigantne proze, od sjajnih putopisa do omladinskih romana, od književnih, likovnih povijesnih, političkih i kulturoloških eseja do kulturoloških monografija, od polemičkih tekstova do slikovnica, od antologija do uredničkih poslova, od autobiografskih zapisa do feljtona, od dramskih tekstova do scenarija za crtane i dokumentarne filmove, od dnevnika do književnih i likovnih kritika« (357). Tako opsežan i slojevit opus nije lako prikazati ni tumačiti pa u takvim posebnim prilikama Petrač naravno poziva upomoć i druge znalce. U ovoj prilici ulogu Šimuna Cirenca dobio je Ante Stamać, pa odmah poslije netom navedenoga citata slijede Stamaćeve rečenice. Pogledajmo kakve: »Velik vještak stiha i priče, majstor jezične višeslojnosti, koliko u semantičkom toliko i samom sustavnom smislu, jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, moderan i tradicionalan, razdrt i stamen, rasipatelj baštine i njezin plemeniti čuvar, Dubravko Horvatić ponavlja sudbinu hrvatskog pjesnika od davnina: u početku opojen raspusnim životom (pa i tamnim, pa i mračnim), potom još jasnijim uvidom, na kraju sabranim i mirnim predanjem utočištu povijesne i ljudske nade« (357).

Nema sumnje, Petrač je našao pravoga pomagača i svjedoka, da dodatno što protumači, da posvjedoči kako je opravdano Petračevo poštovanje Horvatićeva djela, djela koje po svojim idejama, po svome razumijevanju kulturnoga i književnoga čina očito korespondira s Petračevim temeljnim gledištima. »Njegov interes i borba za istinu nacionalne povijesti ne leži u želji da se ta istina izmijeni kakvom drugom istinom, nego da se mračne rupe nacionalne povijesti osvijetle pravom zrakom istine i da ona oslobođena lažnih mitova, najzad postane čvrstim uporištem i temeljem za solidnu budućnost kako na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini« (338). Rečenice su to koje se bez velike natege mogu odnositi i na samog Božidara Petrača.

4.

Petrač je s nekim od osoba o kojima piše ne samo surađivao nego i prijateljevao. Jedna od takvih je Stjepan Čuić. Njegova djela Staljinova slika i druge priče (1971.), Tridesetogodišnje priče (1979.), Dnevnik po novome kalendaru (1980.), a posebno roman Orden (1981.) – sva su odreda bila zazorna komunističkim dušobrižnicima jer je Čuić na različite načine dovodio u pitanje onu ljestvicu vrijednosti koju su oni propagirali i pokazivao nakaradnost odnosa koje su gradili u društvu. Zbog romana Orden desetljeće je bio na crnoj listi i nije mogao javno djelovati. Taj je roman dobio posebno mjesto u tzv. Bijeloj knjizi, partijskom šuvarovskom dokumentu, u kojem su napadnuta mnoga književna djela, ne samo hrvatska, čak češće srpska i neka druga. Dok Petrač opisuje događaje vezane uz Čuićev roman i druga njegova djela osjeća se da književnom povjesničaru pomaže suborac koji se u istim vremenima zauzima za iste vrijednosti. No prilika je da se razjasne stvari pa Petrač objašnjava termin disident, odnosno pokazuje semantičke promjene koje su se s tim terminom dogodile (naziv je priloga Kako je Bijela knjiga Stjepana Čuića pretvorila u disidenta).

Posljednji prilog u Petračevoj knjizi pod naslovom Biblijski predložak u romanima Mire Gavrana pokazuje kako se Gavran služi biblijskim tekstom. Petrač uočava da Gavran ne mijenja biblijski predložak, da mu ne oponira, nego ga zanima ono prije i ono poslije u dušama i životima likova ili ono istodobno s biblijskim sadržajem što usložnjava problematiku i omogućava da se o problemima progovori iz nama suvremene vizure, a to podrazumijeva zapravo našu inačicu problema koji se pojavljuju u svako doba. Petrač sve to pokazuje na romanima Judita, Krstitelj, Poncije Pilat. Gavranov način i njegovi postupci više su nego dobro prihvaćeni (što pokazuje i domaća recepcija i prijevodi) unatoč tomu što se on nije uhvatio u kolo onih koji oponiraju Bibliji.

* * *

U ovom prikazu najnovije Petračeve knjige relativno je puno navoda jer je autor htio »Petračem samim« pokazati barem neke od brojnih i velikih vrijednosti koje nam nude Petračevi tekstovi: ovi iz najnovije knjige slika su i onih prijašnjih. Gotovo su svi nastali kao Petračev prilog značajnim edicijama ili proslavama važnih obljetnica, ali su svi daleko od prigodničarskih slavljeničkih tonova i površnih brzinskih ocjena. Svaki kulturni događaj u kojem sudjeluje Petrač već desetljećima shvaća kao priliku za ozbiljne pomake, za popunu naših znanja o vlastitoj kulturi i produbljivanje tih znanja. Koristi će imati i specijalisti od onih autorovih zapažanja koja su novina u našim proučavanjima, ali još više oni koje sam nazvao obrazovanim laicima jer će mnogo toga što su trebali saznati a nisu sada naći u tekstovima Božidara Petrača.

Uz ovaj skromni prikaz Petračeve knjige spomenimo i njegov prijevod Danteove Božanstvene komedije koji se rađa u krilu Matice hrvatske i njegova djelotvorna nastojanja da pokaže kako se kao narod možemo podičiti recepcijom jednoga od najvažnijih djela ukupne svjetske književnosti, ali i Danteova opusa u cjelini. Doista, Petračev dan kao da ima više od 24 sata, te njegov požrtvovni rad koji traje već tako dugo s neprekinutim rastom u kvaliteti zaslužuje priznanje svakoga poštovatelja hrvatske kulture.