Najizvođeniji autor zagrebačkih Histriona

Taksijem od Trnja do Trešnjevke1)

Nino Škrabe je najizvođeniji autor Glumačke družine Histrion, kojoj su i njegovi tekstovi značajno pomogli u stvaranju samosvojne varijante pučkog kazališta... Ovaj put, nadahnut uspješnicom Run for Your Wife (1983.) engleskog komediografa Raya Cooneya, Škrabe je napisao iznimno zabavan komad na granici komedije zabluda i burleske o zagrebačkom taksistu Ivanu Kovaču koji je istodobno u braku s dvije potpuno različite žene koje ne znaju jedna za drugu i s kojima živi u dva različita stana...

Redatelj Želimir Mesarić je poticanjem glumaca da iz svojih osobnosti izvuku originalne crte inače tipskih komičnih karaktera i održavanjem ritma koji neprestance potpuno veže pozornost razgaljene publike ostvario reprezentativnu histrionsku predstavu koja će zasigurno dugo nastaviti vrhunski zabavljati ljubitelje smijeha na kazališnim daskama.

Smijeh i nogomet2)

Radnja najnovijeg komada – nogometnoga kabarea U Plavom podrumu plodnoga i uspješnoga Nina Škrabea, jednog od najčešće izvođenih autora u Glumačkoj družini Histrion i dobitnika nagrade prošlogodišnjih Gumbekovih dana za izniman doprinos oživljavanju kabarea, odvija se od 1930. do 1946. u lokalu koji funkcionalnim scenografskim rješenjem Miljenka Sekulića elementima namještaja vizualno evocira lokale tog vremena... Iznad zidova lokala, točnije njegova središnjega kabaretskog elementa s nevelikim tamnocrvenim zastorom, postavljen je ekran koji služi za podsjećanje na najbitnije događaje tridesetih i prve polovine četrdesetih godina 20. stoljeća povremenim projiciranjem dokumentarnih snimaka od bitnih društvenih i ratnih događaja do najvažnijih nogometnih utakmica...

Nogomet i jest u središtu Škrabeova komada od 1930. kada Hrvati odbijaju poći s reperezentacijom na prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju, protestirajući zbog ubojstva Stjepana Radića i preseljenja sjedišta nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, pa preko značajnih uspjeha zagrebačkog nogometa sve do razdoblja NDH i poslijeratnog preimenovanja Građanskog u Dinamo i odvođenja najboljih hrvatskih igrača u beogradski Partizan. U središtu pozornosti je najbolji zagrebački nogometaš tog vremena Ico Hitrec (1911.-1946.) za kojeg su mnogi skloni tvrditi da je i najbolji hrvatski nogometaš svih vremena...

No, iako se većina sukoba, komičnih situacija, ushita i razočaranja vrte oko velikog Iceka, on se na sceni ne pojavljuje. Već i to ukazuje da Škrabe, ma koliko volio nogomet (kao i umjetnički ravnatelj Histriona Zlatko Vitez) nije spojio nekad iznimno popularnu rubnu kazališnu vrstu s globalno najobljubljenijim sportom samo zbog privlačenja široke publike. Plavi podrum funkcionira kao mikrosvijet koji se vrti oko nogometa, ali vještina pisca, redatelja Želimira Mesarića i posebice glumačkog ansambla vrlo uvjerljivo pokazuju kako taj odnos spram nogometa odražava ne samo odnos protagonista prema široj društvenoj okolini nego postupno u pozadini brojnih duhovitih i vrlo zabavnih scena gradi značenjski slojevitu sliku našeg društva u prijelomnim vremenima...

Zato je ova vrlo uspjela predstava koja se oslanja na tradiciju kabarea, ali u nju unosi i neke drugačije, suvremene elemente s punim pravom otvorila festival posvećen ovom virtuozu kabaretskog stila, festival koji je usprkos sveopćoj krizi ove godine okupio rekordno velik broj predstava od kojih su mnoge iznimno visoke vrijednosti.

Urnebesno zabavno3)

Najizvođeniji pisac Histriona Nino Škrabe (u početku u suradnji s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom, a potom samostalno) u mnogome je zaslužan i za oblikovanje specifičnog oblika pučkog teatra kojeg je ta glumačka družina afirmirala tijekom više od četrdeset godina kontinuiranog djelovanja. Ovog puta Škrabe se koristio osnovnim zapletom iznimno popularne komedije engleskog glumca i dramatičara Brandona Thomasa (1848.-1914.) Charleyeva teta (Charley’s Aunt) koja je nakon iznimnog uspjeha praizvedbe 1892. izvođena na mnogim pozornicama diljem svijeta (pa i u nas) nerijetko rušeći rekorde gledanosti, a doživjela je i nekoliko desetaka ekranizacija.

Škrabe je radnju locirao u Zagreb 1990. na dan nogometnog derbija Dinama i Crvene zvezde, na kojem nije bilo nogometa nego žestokog sukoba Bad Blue Boysa s navijačima Zvezde kojima je pomagala milicija, što je navijestilo krvavi raspad Jugoslavije... Škrabe virtuozno koristi elemente komedije zabluda Charleyeve tete za stvaranje iznimno duhovite slike našeg mentaliteta i situacija koje iz njega proizlaze, a redatelj Georgij Paro koristi taj efektan predložak za stvaranje urnebesno zabavne predstave koja većini glumaca omogućuje stvaranje vrhunskih kreacija. Ostvario je iznimno zabavnu i vrijednu predstavu pučkog teatra.

Naličje čvrstih stavova4)

Nino Škrabe jedan je od naših najproduktivnijih suvremenih komediografa (kao koautor s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom od 1972. do 1986., a zatim jednako uspješno i samostalno). Kada se početkom ovog desetljeća činilo da bi njegov značaj mogao prvenstveno predstavljati nezaobilaznu vrijednost nedavne prošlosti našeg kazališta, Škrabe se pojavio s nekoliko komada koji ulaze u vrh njegova opusa, a posebice se to odnosi na četiri teksta koji su u posljednjih godinu i pol dana rezultirali vrlo vrijednim predstavama. Počelo je u ožujku prošle godine s predstavom U Plavom podrumu u izvedbi Glumačke družine Histrion i režiji Želimira Mesarića, a nastavilo se s tri scenske uspješnice kojih je izrazito pozitivnom prijemu nedvojbeno je pomogla suradnja s velikim redateljem Georgijem Parom – najprije u komediji Malo morgen u KNAP-u, pa Francekovoj teti na 31. Zagrebačkom histrionskom ljetu i sada ponovo u KNAP-u (Koltovi generala Pattona).

Možda će se na prvi pogled nekome učiniti čudnom te veze i očito veliko međusobno razumijevanje i uvažavanje pisca koji se iznimno vješto u svojim komedijama oslanjao na dobro poznavanje tradicije tog žanra i redatelja veterana koji je iznimno mjesto u povijesti našeg teatra stekao ponajviše eksperimentima i traženjima novih putova redateljskog izraza, pa će se naći i mišljenja da se Paro na to odlučio zato što ga drugi teatri (nezasluženo) rijetko zovu. Međutim treba se sjetiti da je Paro u naponu snage paralelno s izrazito modernističkim predstavama uživao i u realizaciji komedija Fadila Hadžića. U njima je pokazivao kako se samozatajno – stavljajući u prvi plan maksimalnu dotjeranost glumačke interpretacije duhovitog teksta u neobičnim i zato smiješnim situacijama – mogu ostvariti zabavne predstave visoke vrijednosti koje kroz humor sagledavaju suvremeno društvo na nov i svjež način, implicitno ukazujući i na njegove slabosti. Iako se takav postupak čini jednostavnim – da bi on postigao željene rezultate treba i tekst zadirati ispod naizgled općepoznatih situacija pomaknutih u grotesku ili komiku, a režija precizno dozirati ritam i izvlačiti ono najbolje od glumaca...

Škrabe nerijetko fabulu strukturira prema nekom postojećem literarnom predlošku koji mu pomaže u dramaturškom povezivanju i scenskom osmišljavanju prepoznatljivo naših suvremenih situacija, pa se tako u Malo morgen oslonio na neke elemente Gogoljevih Kartaša, a u Francekovoj teti koristio se osnovnim zapletom iznimno popularne komedije Charleyjeva teta (Charley’s Aunt) engleskog glumca i dramatičara Brandona Thomasa. U Koltovima generala Pattona kao poticaj autoru su poslužili pištolji iz naslova usmjerivši organizaciju fabule tog satiričkog omnibusa od četiri priče referiranjem na Čehovljevu misao da puška koja se vidi u prvoj sceni kasnije mora opaliti, a ta je ideja još češće naglašavana u filmu, području kojim se Škrabe također s uspjehom bavio, objavivši čitav niz zanimljivih tekstova, a i knjigu Western-filmovi, ljudi, legende (1979.). Američki general Patton doista je posjedovao koltove, ali priča o tome kako su stigli u Hrvatsku na zanimljiv način pokazuje kako Škrabe nadograđuje svoje polazište (u ovom slučaju čak i s onim što se s navedenim oružjem zbivalo do njegova dolaska u Hrvatsku)...

S mnogo humora, a povremeno i groteske i farse Škrabe pokazuje kako iza čvrsto proklamiranih stavova koji su nam državu podijelili na dva gotovo podjednako velika nepomirljiva tabora postoje ljudi koji se iza tih ideoloških maski skrivaju, ali zapravo i nisu toliko međusobno različiti kako se deklariraju... Taj prijelaz između ideologije i ljudskosti, privida i zbilje Škrabe duhovito oblikuje u niz komičnih prizora obogaćenih i nijansiranim prikazom odmaka između prikazivača i prikazivanog što povremeno potencira izravno obraćanje glumaca publici, povremeno i s otvorenim traženjem pljeska...

Georgij Paro je ponekim detaljem koji je vizualno podupro Škrabeovu verbalnu komiku pokazao inventivnost u posebnim redateljskim rješenjima, ali se najprije i to s maksimalnim uspjehom koncentrirao na usklađivanje interpretacija efikasno upućujući glumce da komičarskim ekshibicijama otkrivaju značenja i iza površinske zabavnosti Škrabeova teksta... Uspješno prožimanje tih elemenata omogućilo je Georgiju Paru da prema duhovitom tekstu Nina Škrabea s Koltovima generala Pattona ostvari još jednu iznimno uspjelu predstavu u KNAP-u. Ova se predstava ne iscrpljuje isključivo u iznimnoj zabavnosti nego u podtekstu daje zanimljivu i kritičku sliku društva koje se deklarativno bori za zajedništvo, ali samo ako svi pristanu na trenutačno vladajuće stavove, što rezultira dosad najnepomirljivijom podjelom.

Svatkovićevi blistavi trenuci5)

Nakon Malo morgen i Koltova generala Pattona, velikani hrvatskoga glumišta – komediograf Nino Škrabe, redatelj Georgij Paro i glumac Mladen Vasary treću su godinu zaredom u predblagdansko vrijeme publici Kazališta na Peščenici poklonili vrhunsku scensku zabavu – Dobrog čovjeka Bažuleka. I ovdje se Škrabe, što je kod njega čest slučaj, oslanja na značajan komad svjetskog teatarskog nasljeđa, pa se u najavi predstave spominje da je njen protagonist Svatković, hrvatska verzija Jedermanna...

Škrabe se inspirirao tek nekim elementima Weissovog Mockinpotta – ponajviše fabule, da bi stvorio vlastitu originalnu komediju (s jasnim satiričkim bodljama) o dobrom čovjeku Bažuleku iliti Svatkoviću, običnom suvremenom Hrvatu koji nastoji što bolje i poštenije raditi svoj posao klobučara, obrtnika koji stvara šešire i ina pokrivala za glavu. U svemu se nastoji držati zakona, ne pokušava prevariti pri plaćanju poreza, ne petlja se u politiku, ali ipak stradava –gubi posao, jer mu je šef jedan od naših današnjih biznismena kojemu su važnije mućke od proizvoda; odriče ga se i dobra kolegica kojoj je pomagao i zbog napredovanja se potpuno predaje tom šefu; žena i njegov najbolji prijatelj, s kojim ona ima izvanbračnu aferu, izbacuju ga iz njegovog stana jer im bez plaće više nije potreban. Njegove žalbe ne mogu proći kroz podmitljivu administraciju, vlast ga ne želi niti saslušati, a ni Bog koji se pojavljuje na ekranu iznad zastora koji zatvaraju dno pozornice u funkcionalnoj scenografiji Aljoše Para ne brine ni o njegovoj sudbini niti o pravednosti.

A da od tog Boga i njegovih ovdašnjih službenika običan Hrvat ne može mnogo očekivati, daje naslutiti i sam početak predstave u kojem životnu tragikomediju dobrog čovjeka Bažuleka najavljuju (a povremeno i usmjeravaju) dva anđela umotana u zastave – jedan EU-a, a drugi SAD-a. Osim što takva odjeća pokazuje kako se kostimi Morane Petrović duhovitim rješenjima uklapaju u opći ton izvedbe, to je i komediografski pokazatelj situacije u kojoj se danas nalazimo i na koji način ovisimo o velikim ljudima koji upravljaju našim sudbinama, glumeći da o nečem stvarno odlučuju, a nastojeći tek spretno iskoristiti priliku koja im se pružila.

No, dok je Peter Weiss svog protagonista i njegove probleme iskoristio za oštru kritiku postojećeg represivnog društvenog sustava, Nino Škrabe je duhovitim stihovima prvenstveno gradio komediju koja humorom razgolićuje više naš mentalitet nego društveni sustav koji se baš zahvaljujući krađi i korupciji koji iz tog mentaliteta proizlaze nekako ne uspijeva do kraja formirati. A u takvom se sustavu običan Svatković može održati jedino otklonom od nakaradnih normi i pronalaženjem vlastitog puta do intimne slobode.

Georgij Paro je taj autentično hrvatski komediografski tekst iznimno inventivno, ali i u svakom detalju vrlo precizno redateljski oblikovao kao originalan spoj pučke zabavne groteske i vrhunske komedije. Iznimno visoke domete Dobrog čovjeka Bažuleka majstorski je upotpunio Mladen Vasary, tumačeći protagonista koji u srazu s grotesknim deformacijama sredine i ljudi koji ga okružuju izvanredne komične efekte postiže neprimjerenom ozbiljnošću koja proizlazi iz impresivnog spoja poštenja, dobrote i naivnosti.

Vrhunska zagrebačka komedija6)

Kao što je već višekratno isticano, Nino Škrabe, jedan od najuspješnijih suvremenih hrvatskih komediografa, od samih je početaka surađivao s Glumačkom družinom Histrion, najprije zajedno s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom, a potom i sam, postavši tako najizvođenijim autorom Histriona. Ta je suradnja donosila plodonosne međusobne utjecaje, kako u stvaranju tipično histrionske komedije, tako i u formiranju posebnog Škrabeovog komediografskog pisma. U tom pismu važno mjesto zauzimaju komadi inspirirani poznatim stranim tekstovima koji dobrim dijelom slijede fabulu izvornika, ali su virtuozno prebačeni u našu sredinu, uvjerljivo oblikujući neke naše društvene odnose s licima koja su tipično naša i po mentalitetu i načinu razmišljanja, a i odnosu prema svijetu koji ih okružuje.

Jedan od najuspjelijih takvih njegovih tekstova nedvojbeno su i Fine strine s Opatovine, inspirirane vrhunskom crnom komedijom iz 1941., jedinim komadom kojim je Joseph Kesselring zaslužio mjesto u povijesti kazališta... Preuzevši glavne elemente fabule, Nino Škrabe je pokazao da takva priča koja više ne djeluje kao izazov može jednako snažno privlačiti i današnju publiku. Zato je bilo neophodno veliko umijeće u prenošenju te osnovne dramaturške strukture u suvremeni Zagreb i stvaranje likova koji mogu biti zanimljive i uvjerljive (pa makar i groteskne) osobe s ovih prostora, a istodobno precizno i efektno funkcionirati u zapletima koji su i prvoj Kesselringovoj publici djelovali krajnje neobično. Koristeći se izvanrednim poznavanjem našeg mentaliteta, a i virtuoznom uporabom jezika i njegovih često i dijalektalnih nijansi, Škrabe je velikim komediografskim darom stvorio i autentičnost atmosfere i njenu pomaknutost prema farsi, uz precizno dozirane satirične ubode. To je pružilo i glumcima priliku da ostvare atraktivne interpretacije te da pod vodstvom Zorana Mužića, redatelja koji je više od bilo koga drugoga režirao u Glumačkoj družini Histrion, ostvare vrhunsku, tipično zagrebačku komediju...

Vrijedan Škrabeov suradnički doprinos pomogao je redatelju Zoranu Mužiću u stvaranju hit-predstave u kojoj je ne samo omogućio glumcima stvaranje iznimnih komičnih uloga nego je precizno uskladio i izbalansirao različite interpretacije, vodeći predstavu u brzom ritmu uz efektno poentiranje najkomičnijih prizora. Time su Škrabeove Fine strine s Opatovine u njegovoj režiji rezultirale iznimno zabavnom predstavom, atraktivno u prostor crne komedije pomaknute slike Zagreba, u kojem sukobi između starosjedilaca i dojdeka ostaju u drugom planu, a unatoč svim naporima i razotkrivanju zločina ništa se ne mijenja, jer privid uljuđenosti prikriva sve deformacije. Taj dojam nadilazi okvire zabave (čak i one vrhunske) i može pored salvi smijeha ipak izazvati i stanovitu nelagodu sličnošću s mnogim situacijama iz stvarnog života.

____________________
1) Istaknuti hrvatski filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec pratio je izvedbe Škrabeovih predstava od 2013. do 2019. godine. Ovdje donosimo fragmente njegova prvoga kritičkog osvrta na Škrabeovu predstavu Muke po Iveku iz 2013. godine, objavljen na portalu Kazalište.hr. (Op. ur.)

2) Izvorni osvrt na Škrabeovu histrionsku predstavu U Plavom podrumu, objavljen na portalu Kazalište.hr (2015.).

3) Usp. osvrt na Škrabeovu histrionsku predstavu Francekova teta (2016., Kazalište.hr).

4) Usp. osvrt na Škrabeovu predstavu Koltovi generala Pattona (2017., Kazalište.hr).

5) Vidi osvrt na Škrabeovu komediju Dobri čovjek Bažulek (2018., Kazalište.hr).

6) Vidi osvrt na Škrabeovu histrionsku predstavu Fine strine s Opatovine (2019., Kazalište.hr).