Magija afirmativnoga kazališta za sretno odrastanje

U knjizi Druga zvijezda zdesna okupljeno je sedam igrokaza za dječju publiku i dječje izvođače koje je Nino Škrabe adaptirao prema poznatim romanima i pričama.1) Ta rečenica ima nekoliko važnih podataka. Prvo, radi se o radu Nina Škrabea (kazališnog pisca, redatelja, voditelja kazališta iz Jaske); drugo, radi se o dramskim tekstovima za djecu koju mogu izvoditi djeca, a treće, radi se o adaptacijama poznatih priča. I ne znam odakle da krenem jer su te tri stvari jako važne a u zajedničkoj kombinaciji nešto su doista jedinstveno!

Nino Škrabe je poznat po tome da radi u Jaski kazalište s djecom i za djecu. To baš i nije neki popularan posao u kazališnom svijetu. Hajde, predstave za djecu još nekako, ali s djecom glumcima – e, to rade samo posvećenici. A Nino Škrabe je jedan od tih. Poznat je po tome da skuplja djecu za predstave po neuobičajenim mjestima – vadi iz grmlja one koji markiraju, prekida tučnjave, presreće na ulici one koji besposleno hodaju – i sve ih šalje na kazališne probe. Pa onda učenici markiranti dolaze ne samo u kazalište na probe nego i na nastavu da im slučajno zbog izostanaka ne bi zabranili probe, oni koji se tuku pomire i postanu prijatelji, a oni koji su bili besposleni popravljaju ocjene da im zbog njih ne bi zabranili probe jer su sad jako zaposleni: traženjem rekvizita za iduću predstavu ili učenjem uloge. Naravno, jer ih sve kazalište osvoji.

Nino Škrabe je poznat po tome da može napraviti predstave sa više od stotinu djece na sceni! Stotinu!!! Kad vidim u profesionalnom kazalištu dva glumca na sceni i svi mi govore o tome kako nema novaca – znam da im se zapravo ne da gnjaviti s puno ljudi na sceni jer to nije lako. I ne prima se svak toga. Nino Škrabe se itekako prima.

Istina, za Čarobnjaka iz Oza 1998. imao je logičan izgovor – bio je štrajk školâ, on je podigao veliki šator za probe, a djeca su dolazila gledati probe jer su bila besposlena. Onda ih je on uzimao u predstavu. Uz tu je predstavu vezana i moja najdraža kazališna priča: u jednom trenutku je bila takva strašna buka, gužva, muvanje ljudi na probi da je scenograf (i kostimograf) Mirko Škrabe Čic (koji je uz to ispraznio sve ormare u bližoj rodbini i upravo krenuo na ormare dalje rodbine) sav iznerviran stao na stolicu i povikao: »E sad je dosta! Prestanite hodati i svi sjednite! Oni koji nisu u predstavi, neka odmah izađu van!« Svi se ušutjeli, posjedali i popunili sve stolice u dvorani koja prima više od 200 gledatelja! Samo je jedan mali lagano krenuo prema izlazu. Pita ga scenograf: »A kamo ćeš ti, mali?« A mali će: »Pa ja nemam ulogu«. Za njim poleti redatelj, Nino Škrabe, koji uvijek, baš uvijek, zna imena i nadimke za sve Jaskance: »Ama, čekaj, Zec, baš mi treba još jedan Žvakač!« I priključi ga stanovnicima Žvakograda. Dakle, Oz je imao dvije stotine (slovima: dvije stotine) sudionika na sceni, toliko da na kraju nisu mogli za naklon stati na pozornicu nego su popunili sve prolaze između gledatelja u dvorani i pjevali da se orilo...

Kako rekoh, štrajk škola zvuči kao logičan izgovor za puno djece na sceni, ali Nino Škrabe uvijek ima barem stotinu djece na sceni! I kad je normalno stanje u školama i svi idu svakodnevno na nastavu. Jer on voli okupljati djecu u projektima. Voli ih okupljati u kazalištu i oko kazališta. Za Petra Pana je prekrcao splav jer je na nju nagurao tri razreda talentirane djece. Bila je to predstava sa 110 sudionika i 30 suradnika! Škrabe jednostavno voli djecu koja rastu oko njega uvući u magiju kazališta jer smatra da je to važno za malene i one malo veće. Za njihovo zdravo i veselo odrastanje. Kakvo bi trebalo biti.

Gledajući te brojke sudionika u predstavama čovjek pomisli da je cijela Jaska na sceni i da nema nikog u gledalištu. Ali ne, svaka njihova predstava izvede se najmanje desetak puta, a gledatelji se broje u tisućama: Čarobnjaka iz Oza je vidjelo više od 2.000 ljudi (a škole su štrajkale!), predstavu Doktor Dolittle vidjelo je više od 5.000 gledatelja! Petra Pana je 2006. godine u sedam mjeseci igranja vidjelo više od 7.000 djece. Predstava je trajala više od 3 sata, a djeca od 1. do 4. razreda koja su ispunila dvoranu na prvoj izvedbi odgledali su sve i na kraju skandirali: »Hoćemo još!« Pa ne čudi da ona pozitivna magija kazališta zahvaća ne samo sudionike nego i publiku.

Upravo zato ih Nino Škrabe ne uvodi u bilo kakvo kazalište. Bira maštovite priče, bajke, poučne priče, dobre priče. Nino Škrabe stvara ono što se zove afirmativno kazalište. To je kazalište koje afirmira, dakle potvrđuje osnovne ljudske vrijednosti: ljubav prema bližnjima, roditeljima, prijateljima, ljubav prema domu, ljubav prema znanju. Ljubav prema onome u nama, iznad nas ali i oko nas. Dakle i ljubav prema životinjama i okolini! Jer u kazalištu Nine Škrabea poruka je da smo odgovorni prema sebi, drugima ali i okolini i da ćemo biti to sretniji što više dajemo i više volimo. Zato je odabrao upravo ove tekstove za postavljanje u svom kazalištu: Doktor Dolittle (adaptacija više romana Hugha Loftinga), Petar Pan (adaptacija drame i romana Jamesa Matthewa Barrieja), Robin Hood (adaptacija više priča i legendi o slavnom engleskom junaku), Knjiga o džungli (adaptacija romana i priča Rudyarda Kiplinga), Kako je Tvrtko otkrio Božić (adaptacija kratkog romana A Christmas Carol Charlesa Dickensa), Pustolovine Huckleberryja Finna (adaptacija romana Marka Twaina) i Mary Poppins (adaptacija više knjiga Pamele L. Travers).

Sve su to poznati romani i priče za djecu, ali da bi bili bliski publici i izvođačima, Nino Škrabe ih je adaptirao za kazalište. Ponajprije dramatizirao, dakle prenio u dramsku formu, a zatim ih je prilagodio na razne načine. Poigrao se engleskim jezikom (pa jedan lik ima prevoditelja!), nazvao neke likove našim imenima (Tvrtko!), dopustio nekim likovima da govore kajkavski ili jaskanski, stavio neke lokalne događaje u priču (problemi s jaskanskom šumom u Robinu Hoodu), itd.

Zato nas ne čudi da je sve to skupa rezultiralo jednim izvankazališnim fenomenom. Kako je na promociji knjige o jaskanskom kazalištu rekla Sonja Zubović (i sama pjesnikinja i sama Jaskanka): »Jaska je mjesto koje nikad nije u crnoj kronici!« Jastrebarsko je mjesto gdje djeca bez obzira na političko ili bilo koje drugo opredjeljenje roditelja mogu zajedno igrati se i veseliti. Zato jer ih okuplja jedna velika i široka duša koja je zaključila da je od svakog Broadwaya ili Hollywooda važnija Jaska, njezino kazalište i sva ona djeca koja su prošla kroza njega. U pravu je.

I neka ova knjiga pomogne i drugima koji tako misle, ali se ne usude tako raditi. Neka im pomogne da se usude raditi predstave za djecu sa stotinu dječjih sudionika, da krenu adaptirati priče za svoj kraj i da krenu afirmirati ono pozitivno u ljudima! Jer se samo tako isplati živjeti u kazalištu. Sve drugo je puko odrađivanje nekog čudnog posla.

Fenomen Gradskog kazališta Jastrebarsko

Nino Škrabe i jaskanski kazališni amateri su pravi fenomen, neka oaza dobrote i ljepote i radosti na rubu velikog grada, ali u srcu Jaske.2) A takva im je i monografija koja govori o njihovom kazalištu objavljena povodom 42 godine postojanja kazališta u Jaski (od 1968. do 2010.). Neobična i netipična, ova divot monografija u dvije knjige je izuzetno inventivno i duhovito autorsko/urednički i dizajnerski napravljena (autorica Klementina Škrabe, dizajn studio Franetić). Od finog papira koji svakoj slici a i slovima daje neku posebnu patinu ili naslovnice gdje su izrezani likovi glumaca s duhovitim replikama iznad glave kao u stripu ili igri crno-bijelih stranica do brojnih fotografija »nalijepljenih« komadićem ljepljive trake knjige ili portreta jaskanskih kazalištaraca.

Dvije knjige: spomenar i vremeplov

Tanja knjiga je Kazališni spomenar, ona je osobna, a sastoji se od duhovitih i toplih tekstova sudionika predstava koji govore o tome da je kazalište za njih bilo prostor međuzemlja i my precious (Danijela Bobinski); ili o neopisivoj sreći valjanja po daskama (Dejan Skok); o dečecu kaj ni znal čitat, sramil se svojeg lika v ogledalu, a na audiciju za dramsku je otišao samo zato jer se reklo da neće onda morati na nastavu kad su probe (Velimir Kokot); ili o profesionalnom šoferu (Igor Vlaisavljević, nećak pjesnika Vlade) koji je dobio u Donjoj Kupčini brojne ponude za kolinja jer je u predstavi Vatru gasi, brata spasi odlično igrao mesara, komandira DVD-a...

Deblja knjiga se zove Kazališni vremeplov i kronološki prikazuje službenu povijest jaskanskoga kazališta. Predstavljene su razne organizacijske faze kazališnog fenomena u Jaski, od vatrogasne družine i DVD-a, preko Akademskog kluba i KUD-a sve do Gradskog kazališta Jastrebarsko kako se zove od 1994. To se kazalište danas sastoji od dvije dramske družine: »Tomaš Mikloušić« (Jaskanac, prosvjetitelj i dramatičar iz 18. stoljeća) u kojoj su »veliki« glumci i »Ivana Brlić Mažuranić« (i ona je neko vrijeme živjela u Jaski) u kojoj su »mali« glumci. Knjiga predstavlja i svaku od 40 odigranih predstava (od prve Šenoine Ljubice iz 1968.) s podacima i brojnim fotografijama, čak i za stare predstave, što samo dokazuje koliko su im te predstave značile kad su tako dugo čuvali njihove fotografije. Po/opisane su i izvankazališne aktivnosti kazališta (od fašnika preko bala do noći kazališta ili nakladničke djelatnosti), a tu su i portreti pojedinih sudionika kazališta (od glumaca to tehničara i inspicijenta).

Iako je trebala biti ozbiljnija i ova je knjiga duhovita i topla. Svaka se predstava oživljava nekom anegdotom, crticom ili pričom. Iako je to knjiga s puno slika a relativno malo teksta – uspjeli su barem spomenuti doista sve koji su radili, makar s jednom ili dvije lijepe rečenice. Istaknuto je upravo ono najbolje što su dali kazalištu, a često je to baš ono najbolje što čovjek ima. Pa tako u toj »ozbiljnoj« knjizi možete pročitati kako su Mladena Budinšćaka Frankenštajna htjeli isključiti iz vatrogasaca jer je tako uvjerljivo odigrao lašca (a nama med vatrogascima lažitorbe ne trebaju), a kad je na premijeri Arsena i starih čipki glumac (Josip Vinšćak Pako) izašao na scenu i rekao: Nisam popio u životu čašicu alkohola, njegov vinski pajdaš Pajo iz publike je povikao: Laže, ljudi, sad je sa mnom bil na šanku!

Od bebe do dedeka

Kazališno djelovanje u Jaski je fenomen ne samo zato što traje 45 godina nego i zato što je zato vrijeme kroz kazalište prošlo više od 2000 (dvije tisuće!) ljudi u raznim funkcijama i svi su popisani na kraju knjige. Nema jaskanske obitelji koja nije sudjelovala u radu kazališta, a neke su postale i klanovi. Doajen Dean Skok glumio je, i dalje glumi, u brojnim predstavama, a sad i njegov sin Florijan i njegova kćer Gita glume, nećakinja Marta pleše, glumi i svira, a sestra Sandra je kostimografkinja. Najviše članova bilo je s prezimenom Severinac, čak 16, ali najaktivniji klan je bio Vinščak: trojica braće, tri sestre, dvije supruge i dvoje djece te šogor, zet i nećakinja! Bela raca, dramski komediografski prvijenac Jaskanke Maje Miovec iz 2008. godine okupio je čak 12 obitelji na sceni, a kad su u ljeto 2011. postavili O’kaj, mjuzikl trojca Senker-Škrabe-Mujičić, okupila se ekipa od preko stotinjak sudionika. Bile su tri generacije na daskama: djedovi koji su igrali u prvoj postavi 1993. uz unuke koji prvi puta staju na scenu!

Tko god uđe u jaskansko kazalište iz bilo kojeg razloga (recimo kao kartodrapac) u njemu i ostane (npr. Želimir Hrković koji je kasnije bio jedan od glavnih glumaca, a danas je voditelj tehnike kazališta Trešnja), kazalištu se bilo vjerno (Borka Lučić je odigrala 15 uloga u 8 predstava), s kazalištem se živjelo (obitelj Škrabe koja je zbog kazališnih svađa prekidala obiteljske ručkove), u kazalištu se ženilo (čak 15 brakova), u kazalištu su glumile i bebe (u Doktoru Doolittleu je Leona Jerčinović, najmlađa glumica kazališta, s 11 mjeseci u naručju mame krave odigrala telčeka), a iz kazališta se moglo otići samo na neku »višu« funkciju, recimo u svećenike (Ivan Bingula). Zbog kazališta su se osnivali bendovi (jer neće se valjda puštati glazba iz zvučnika!); zbog kazališta se tjednima hodalo okolo crna lica jer je scenograf namazao glumce koji su glumili crnce u Tomu Sawyeru kolomazom; zbog kazališta i Šegrta Hlapića su se rezale četiri metara visoke tuje u vlastitom dvorištu (Davorin Kopić, glumac i tehničar, koji je kasnije napravio svemirski brod za Eko, Eko koji je oduševljavao dječju publiku efektima).

U jaskanskom kazalištu ne žive dugo samo glumci nego i predstave – jer traju (Za kunu nade iz 1988. se mijenjalo s političkim promjenama jer je počelo za dinar nade ostalo kao najdugotrajnija predstava u kojoj je ulogu Čuče igralo čak šest glumica), ili se uspješni naslovi obnavljaju (O’kaj, Ljubica). U kazalište su bili privučeni ne samo ljudi nego i životinje: igralo je i 16 životinja, uglavnom psi ali i kornjače, i dvije kokoši koje nakon uloga u predstavi Idu svati mlade ni (...) više nikad nisu snijele jaje jer mi je udarila slava u glavu!

Tako je i ova knjiga vremeplova – spomenar, ne samo zbog dizajna nego i zbog osjećaja svakog tko je ikad igrao u tom kazalištu da je ulaskom u njega postao dio Obitelji. Obitelji koju vodi Nino Škrabe. Naime, jaskanski kazališni fenomen živi ponajprije zahvaljujući Nini koji se nakon završenog fakulteta vratio u Jasku kao učitelj. Unatoč svim uspjesima na profesionalnoj kazališnoj sceni (bio je dio kultnog trojca Škrabe/Mujičić/Senker a kasnije i sam uspješan pisac) nikada nije napustio svoju Jasku i amatersku kazališnu scenu. Kad smo već kod obitelji, pomagali su mu i otac Ivica, osnivač jaskanskog Gradskog muzeja i brat Mirko, kustos istog muzeja, scenografi i kostimografi, obojica nažalost pokojni, a sada kći Klementina, koja je redateljica i voditeljica dječjeg Dramskog studija, u Jaski popularne »Male škole glume«. Službeno, Nino (kojeg zovu profi, šerif, učitelj, čarobnjak, zavisno od toga koju predstavu rade) ujedno je redatelj i neka vrst kućnog dramaturga i tekstopisca, ali zapravo je Nino centripetalna sila i dobri duh koji okuplja ekipu i drži sve na okupu.

Kako regrutirati 200 djece za predstavu

Tražeći 1979. godine glumce za predstavu Junaci Pavlove ulice otišao je Nino Škrabe u osnovnu školu. Ravnateljica mu je predstavila najbolje učenike, a on je tražio da mu pokaže najveće buntovnike i probleme. Njih nije bilo na nastavi, naravno, nego u okolnom grmlju pa ih je Nino uzeo u dramsku grupu, a oni su pristali jer im je to izgledalo kao dobar način izbjegavanja nastave. Međutim, napravili su odličnu predstavu i mnogi ostali zauvijek vezani uz kazalište. Mladena Pavlića Tajsona regrutirao je kad ga je uhvatio kako se tuče iza škole. Mali plavokosi dječak mlatio je daleko većeg i starijeg klipana uz odobravanje gomile »Tajson, Tajson«. Nino ih je prekinuo i rekao: Sad ili idete ravnateljici ili se rukujete i sutra dođete na dramsku... Tajson je još i danas u njoj.

Kad su u Jastrebarskom 1998. radili kazališnu predstavu Čarobnjak iz Oza osnovne škole su štrajkale. Osim djece koja su izabrana na audiciji, na probe su dolazila i druga djeca, jer su školska vrata bila zatvorena i bilo im je dosadno glavinjati okolo. Nino Škrabe ih je postepeno sve uključivao u predstavu (na radost kostimografa koji je ispraznio sve ormare u vlastitoj i bratovoj kući). Na kraju je ansambl narastao na gotovo dvije stotine djece. Buka, gužva, muvanje ljudi, na probama po dvorani onemogućavalo je scenografu (i kostimografu) Mirku Škrabeu Čicu da išta radi pa je sav iznerviran stao na stolicu i povikao: E sad je dosta! Prestanite hodati i svi sjednite! Oni koji nisu u predstavi, neka odmah izađu van! Svi su ušutjeli, posjedali (popunili sve stolice u dvorani koja prima više od 200 gledalaca). Samo je jedan mali lagano krenuo prema izlazu. Pita ga scenograf: A kamo ćeš ti, mali? A mali će: Pa ja nemam ulogu. Za njim poleti redatelj, Nino Škrabe, koji uvijek, baš uvijek, zna imena i nadimke svih Jaskanaca: Ama, čekaj, Zec, baš mi treba još jedan Žvakač! I priključi ga stanovnicima Žvakograda...

I to je najbolja slika kako Nino brine o svakom djetetu, o svakom čovjeku, vjerujući da apsolutno za svakog ima mjesta u kazališnoj Obitelji. Zato ne čudi da u njegovim predstavama nastupa i po stotinu sudionika (spomenuti O’kaj), a najveći fenomen njihova kazališta su velike dječje predstave, spektakli sa više od stotinu sudionika. Čarobnjak iz Oza ih je, kako sam rekla, imao 200 i to nije tiskarska pogreška! Toliko ih je bilo da za poklon nisu stali na pozornicu nego su popunili sve prolaze između gledatelja u dvorani i pjevali da se orilo. Gledajući te brojke sudionika u predstavama čovjek pomisli da je cijela Jaska na sceni i da nema nikog u gledalištu! Ali ne, svaka njihova predstava izvede se najmanje desetak puta, a gledatelji se broje u tisućama: Čarobnjaka iz Oza je vidjelo više od 2.000 ljudi (a škole su štrajkale!), predstavu Doktor Doolitle vidjelo je više od 5.000 gledatelja! Petar Pan je imao 110 izvođača i 30-ak suradnika, probalo se od ožujka do premijere u prosincu 2006., a u sedam mjeseci igranja vidjelo ga je više od 7.000 djece. Predstava je trajala preko 3 sata a djeca od 1. do 4. razreda koja su ispunila dvoranu na prvoj izvedbi odgledali su sve i na kraju skandirali Hoćemo još! Zato je Sonja Zubović, i sama Jaskanka, bila u pravu kad je na promociji knjige rekla da je Jaska grad koji nikada nije u crnoj kronici i da je to zasluga kazališta i Nineka koji svu djecu i mlade okuplja oko sebe.

Ali jaskansko kazalište nije samo socijalni fenomen okupljanja ljudi (na sceni i u gledalištu). Oni su uspijevali raditi odlične predstave, koje su dobivale nagrade na državnim i županijskim smotrama amatera (Dolittle, Ljubica, Kidaj od svoje žene...) i putovale po svijetu (od Švicarske do Crne Gore), a imali su i jednu profesionalnu predstavu i turneju po SAD-u, Kanadi i Australiji (Plavi Božić Nina Škrabea koji su igrali Boris Pavlenić i Boris Miholjević odigran je više od 200 puta). Repertoar je raznolik, od dječjih klasičnih naslova i prigodnih božićnih igrokaza preko političke satire (Dobri vojak Švejk), do hrvatskih komedija (Ljubica, Gospodsko dete, Jalnuševčani) i krimića (Mišolovka). Igrali su puno spomenuti trojac Škrabe/Mujčić/Senker (Vatru gasi brata skvasi, Domagojada, Bajka o kneževiću Sveboru, O’kaj...), a ponajviše samog Ninu (Za kunu nade, Plavi Božić, Sveta obitelj u razbojničkoj špilji, Isus u snack baru, Pomoćnica Marija, Svoj na svom, Idu svati mlade ni...). Osim što je kućni pisac on sve strane pisce, a naročito komedije (Goldoni, Cooney) uvijek adaptira na jaskanski. Možda je upravo u toj lokalnosti koja ima i sve odlike globalnosti tajna njihova kazališnog uspjeha.

Knjiga za vraćanje radosti

Imala sam u rukama stotine monografija posvećenih glumcima i kazalištima, ali rijetko sam imala ovakvu knjigu. Ovo nije klasična monografija za stajanje na polici (i provjeravanje podataka kad pišeš neki ozbiljan tekst) nego knjiga za listanje i uživanje. Naročito u neka kišna popodneva, kad vas uhvati sjeta i tuga i kad vam se čini da život nema velikog smisla – prolistajte je i vidite što je to kazališni zanos i ljubav koja ne prestaje četrdeset i pet godina u ovim vremenima kada nas uvjeravaju da čiste, pozitivne, dobre emocije ne mogu opstati u ovome svijetu više od dvadeset sekundi. Jaskanski kazalištarci i Nino Škrabe dokazuju da to nije istina. I ne žalite truda da odete do Jaske na neku njihovu predstavu; najgore što vam se može dogoditi je da postanete dio Obitelji. Kao što vidite iz ovog mog teksta – ta radost i zanos su zarazni! Srećom!

____________________
1) Tekst je izvorno objavljen kao Sanja Nikčević »Magija afirmativnog kazališta«, a bio je pogovor knjizi Nino Škrabe: Druga zvijezda zdesna, Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom, 2013., str. 374–376. (Op. ur.)

2) Daljnji tekst Sanje Nikčević je izvorno objavljen s naslovom »Četrdeset pet godina kazališne radosti«, u Hrvatskom slovu, 24. svibnja 2013. Bio je to prikaz knjige Klementine Škrabe: Kazališni spomenar, izd. Gradsko kazalište Jastrebarsko, 2011. U međuvremenu je Nino Škrabe otišao iz Gradskoga kazališta i osnovao 2013. Dramski studio Jaska, a od 2015. godine Kazalište Škrabe. I dalje u Jastrebarskom. (Op. ur.)