Luftanje senji ili film od zaustavljenih slika

Tomislav Ribić autor je šest zbirki pjesama (na standardu i kajkavskom idiomu), jedne zbirke pripovijedaka, urednik i organizator književne scene u Varaždinu, član DHK s nizom nagrada koje ovjerovljuju kvalitetu njegova rada. Njegova nova knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja zbirka je od osamdesetak pjesama na kajkavštini, jeziku koji u Ribićevoj realizaciji dosiže dostojanstvo modernoga diskursa izašavši iz dugo mu spočitavane poetičke konzervativnosti, sentimentalnosti i nekritične utopljenosti u tradiciju.

Pjesme su u osnovi slojevite, nelinearne narativne etide, u kojima se neki narativ iz prošlosti »puni« raznovrsnim post/modernističkim strategijama, proizvodeći simultane strukture. Uz specifičan urbani jezik, Ribićeva su posebnost intermedijalne referencije – uspostavljanje korelacija s filmom te posebice često i inspirativno s glazbom, tako da se pjesma često događa u interregnumu obiju disciplina, s naglaskom na važnosti ritma, točke u kojoj se bratime pjesma kao melodija i pjesma kao riječ. Relacija s glazbom ne događa se toliko na razini intermedijalnoj koliko intertekstualnoj: Ribić se referira na klasike svjetskog rocka i domaćih kultnih autora s glazbe ne scene (Jonie Mitchell, Elton John, David Bouvie, Jimmy Hendrix, Grace Slick, Sprengsteen... Indexi, Tomaž Pengov, Gabi, Arsen), ostvarujući svojevrsni hommage izrazito individualiziranim izričajima/stvaraocima prostora koji, premda pripadaju popularnoj (ali nikako populističkoj) kulturi, dosižu razinu nedvojbene umjetničke vrijednosti.

Uz takve ekskurse koji svjedoče opći generacijski interes, Ribić u svoj poetski diskurs uključuje neprikosnovena mjesta književnog kanona (Krleža, malo Matoša, Orwell, kafkijanski/egzistencijalistički užas...) te tako, u skladu sa svojim emotivnim i valorizacijskim sklopom, stvara intimni imaginativni prostor koji, bez obzira na prostornu/ vremensku/ predmetnu udaljenost sastavnih elemenata, može nazvati moj svijet. Ribić taj prostor brani i ne otvara se populističkim načinima, ali svom čitatelju pomaže da se snađe u svojevrsnoj »zatvorenosti« u individualnu intimu korisnim i dobrodošlim opaskama u vezi s apostrofiranim akterima referentnoga vremena.

Na motivskoj razini Ribić apostrofira životna iskustva iz ključnih razdoblja (osobito iz djetinjstva, te, po Vladanu Desnici, pregršti besmrtnosti), procese i momente odrastanja i otkrivanja sebe (iskustvo prvog pušenja u pjesmi Biciklisti, gledanje »zabranjenih« filmova, Sanremo, šoping u Trstu, osobe bitne za odrastanje – baka, prijatelji, doživljaji prve ljubavi/erotizacija) te mitska mjesta za profiliranje generacija (western: Winetou kao opće mjesto generacija sredine 20. st., uz već spomenuti rock, traperice), kao i opće znakove svakodnevice toga vremena (praksa čuvanja nevažnih stvari: stare škatule za cipele skrivleju črno bele fotografije/ i mrvice keksof na flajšmašinu). Autor sam kaže da je riječ o stvarnosnim (osobe – teta Ljuba, huda Vanda, Lola, prijatelji Edi, Čepek, Perek, Tonči, Slon...) i nestvarnosnim nadrealističkim pjesmama. Njegov je subjekt biće konkretnog okružja koje se hrani onim što vrijeme nudi (praktična svakodnevica upotpunjena »dodacima« iz vanjskoga svijeta – glazba, književnost, film) transformirajući ponude u individualiziranu verziju postojanja te tako uspijeva živjeti u zadanom kontekstu, nadograđujući ga i sanjajući na svoj način.

Osjećaj da se život događa drugdje i drugima, ali i neprevladiva čežnja za nečim zvjezdanim, posebnim, nesvakidašnjim, rezultira »prošivanjem« zbilje fikcionalnim tvorbama, naseljavanjem djetinjstva življenog na rubu maloga grada/svijeta (susjedstvo koje poznajemo i koje nas poznaje) kultnim osobama vremena, koje su, međutim, samo dekor. Realni se život događa u svijetu u kojem se sanja drugi život: osobne su priče tek protkane pozlatom velikoga svijeta. Takav jedan svijet re/konstruira se proustovski u slojevitosti, kako ga vidi ja koje je iskoračilo iz zatvorenosti i svjesno je koliko »veliki« svijet i nije tuđ nego naš/moj, ne doduše življen nego čeznut ali, i kao takav, konstitutivan za to kakvi smo i što smo.

Jedna od poetičkih osebujnosti tematiziranoga izdanja dugi su i opisni naslovi pojedinačnih pjesama, kao i cjelovite knjige. Pripovjedna označenost pjesme »pretočila se« i u naslovljavanje razvijajući naslove u format rečenice, odnosno – gotovo institucionalizirano matoševsko sažimanje do ekscesa produžava se narativnim proširenjima (npr. Višnje z rakije /avanture Tomice kak Old Shatterhanda i Edija kak Winetoua). Naslovna sintagma zbirke (antitetična slika zmržnjeni jogenj i njena protežitost – dve rali u značenju mnogo, beskonačno) proizašla je iz pjesme Leonarda Cohena aktualizirane u knjizi (Dežđeni človek), koja govori o slici zaustavljenoj u vremenu (čovjek i njegova ruka), koja – takva, zaustavljena, ne podliježe zakonima vremena, tj. prolaznosti, pa traje u drugim, »ne-njenim« trenucima. Neko novo vrijeme pokrene zaustavljen (zmržnjen) trenutak i oslobodi emociju zarobljenu u njemu (jogenj) svjedočeći snagu tih slika s kojima nismo znali što i koje čekaju da saznamo/odlučimo što s njima.

Svakako je skrenuti pozornost čitatelja na zanimljivu konstrukciju Ribićeve slike i njenu motiviranost estetikom psihodelije, odnosno nadrealizma. Naime, asocijativnim pasažima govornoga ritma povezuje se mnoštvo raznorodnih kulturoloških sekvenci (faktični podatak, pejzaž, kulturološke asocijacije), tako da i stvarnosna i nestvarnosna pjesma u retorti prelamanja/prespajanja motiva dobiva dimenziju osobne i osebujne vizije. U pjesmi Psihodelični đuboks revisited »deskribirana« su generativna načela postupka: mozek mi dela kak nekši psihodelični đuboks/ pred jutra sakaj zvleče z možđanov/ se nekak random/ niš po redu). Taj random, sakaj, niš po redu strategija je hvatanja detalja koji simultano lebde kao okrhci u nekom individualnom autorskom obzoru unutar kojeg se re/semantiziraju, odnosno – konstruiraju u modusu koji odgovara poetici psihodelije/nadrealizma.

Ribićeva pjesma govori strukturom, ne tek semantikom, tj. »iskorištava« kompletan potencijal riječi, mogućnosti »tijela« riječi i njihova ustroja, onako kako je svojstveno poeziji ako je/kad je definiramo kao umjetnost riječi. Rekreiranje dogođenog, a neproživljenog prošlog, luftanje senji, pretvaranje zamrznutog u kontinuitet, slike u film, psihološki je neophodno da bismo se izmirili sa sobom. Ribiću se taj susret s minulim vremenom dogodilo u punoj životnoj zrelosti, na njegovu radost – u lijepom imaginativnom iskrenju koje nije spržilo nego oslobodilo život.

U tom smislu knjigu Dve rali zmeržnjenoga jognja Tomislava Ribića držim vrijednim doprinosom suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji, osobito u okviru kajkavskoga izričaja, do kojeg je autoru, očigledno, izuzetno stalo.