Krležolomci na New Age pogon

Troautorska zbirka Trofelno skupzvučje (i s proznim tekstovima Emilije Kovač) (većinom) stihova već samim naslovom »nagovara« čitatelja pročitati »trofelno« kao »trofejno«, što se dobro uklapa u niz sugestivnosti i značenjskih isprepletenosti, ali i sasvim kratko (a za početak i sasvim bezazleno) priopćava duh knjige: kajkavsko a posteriori multirazinsko suzvučje koncepcijâ. No, vratimo se na trenutak naoko blasfemičnoj naslovnoj imenici »krležolomci«.

Iako je poput nacionalnog sporta postalo rušiti sve što pripada tradiciji i tradicijskim kanonima u ime nečeg novog, naprednijeg(?), suvremenijeg, itd., ne radi se o rušenju nego, eto, krčenju puta kao u ledenom polju. Probije se put, a led iza brazde opet se spoji, ne propada i ne poništava se, ne dokida. Autori preuzimaju Krležinu namjeru korištenja i prikazivanja kajkavskog izričaja kao izričaja jednake vrijednosti, upotrebljivosti i elastičnosti u poredbi sa standardnim jezikom.

Njihov put kroz led donosi osuvremenjivanje i jezika i okoliša, smještanje kajkavskog dijalekta u New Age okoliš uz značajan zaokret od čiste krležijanske, programatske a priori kajkavštine prema kajkavštini per se, vezanoj uz proces stvaranja do te mjere da kajkavština vibrira, od elementa začudnosti do normalnosti, samo po sebi razumljivog elementa koji nakon određenog vremena čitanja blijedi u pozadinu i u prvi plan dolazi sadržaj. Naravno, poneka lingvistička huncutarija, igra riječi i rječotvorje vratit će nakratko čitatelju svijest o mediju, kajkavštini, a onda ju opet usmjeriti na sadržaj i tako dalje u ciklusima, prilično dijalektička pojava protiv koje niti Fric osobno ne bi imao ništa.

Tako bi se ukratko mogao opisati stanoviti zajednički nazivnik odnosno jedan od zajedničkih nazivnika kajkavštine i njezinih učinaka i upotrebe u djelima troje autora. Oni su s druge strane znatno i vidno različiti, a opet na istom (pra)starom putu dočaravanja i spoznaje tajni uma i ljudske svijesti, izricanja neizrecivoga.

Bilo bi idealno kad bismo mogli krovnu sintagmu krležolomstva jednostavno razbiti na tri dijela od kojih bi svaki posvetili jednome od autora iz trojca i pobliže ga definirali. No, udružili su se tako lukavo da od neke opće definicije jednoga ne može biti isključeno preostalo dvoje ili dvojica autora. Hajdemo još malo o samoj tiskovini.

Začudnjački turbo-strukturalizam

Od svih književnoteorijskih okvira raščlambe, strukturalizam je ono čime Trofelno skupzvučje zapravo zrači. U uobičajenim slučajevima tu su dijelovi i cjelina koji se međusobno određuju unutar cjeline kao nadstrukture. Ovdje međutim imamo i treći statički element, kajkavsko narječje, a i četvrti, imaginaran ali dovoljno zamjetljiv tj. već spomenuti fenomen potiskivanja kajkavskog »u pozadinu« i izvlačenja »sadržaja« u prvi plan, doživljavanje priopćenoga u apsolutnoj vrijednosti (matematički rečeno), neovisnoj o jeziku i dijalektu.

Emilija Kovač univerzalna je majstorica znanstvene i književne riječi, bilo na standardu ili na kajkavštini, ozbiljna a razigrana i dosjetljiva, vrlo često sklona svoju ikonografiju posložiti iz bezdanskih srebrnohlapljivih bazena tradicije, prafolklora i običaja i isto će tako vrlo često suvremeno i svakodnevno kvalitetno umočiti u ta i takva naoko bezvremenska prispodobljavanja začinjena popraf vještičjim, coperničkim bajanjem i maestralnošću uz sugestivno ozračje pretkršćanskih svetišta; takva arhitektura uvijek je označava kao sveznajuću pripovjedačicu. Odluči li se igrati, igrat će se:

Mali intertekstualni copernikanski potpourri
kmicek na poceku kmiči, kmičica pod njim
čuči. Tu ini dini šibovala grehovala
ini dini bogovala bratovala:
gdje god ti kmiček, dragomu rekla,
ja bum tu kmičica,
kak god ti kač, ja s tobom kačica.
srečna, leščeča i pisana.
Ini dini bahorila, čudovala, klekovala:
bum.

(Temeljem latinske poslovice: Ubi tu Gaius, ego Gaia. Ili možda: Ubi tu Ljudevit Gaius, ego Gaia?)

Kako je rečeno, Emilija Kovač će se na kajkavštini dotaknuti i sasvim suvremenih tema, kao u pjesmi Europa, suverenistički z domovine, gdje će između ostaloga i istinitog i satiričnog reći:

...Tebi pak moj dragec, mon fils i amice, – zbori
Krasna Dama – ovak znati dam:
kak ftice su pravice, slepa lepa priča i
drobni caprice...
Al dosti za denes, vre se spušča noč,
kak tenja se vleče, kak črna flaka, tat.
Konsenzualno, si vu jeden glas,
bumo si gucnuli za dobre senje,
bumo se kucnuli
pak pemo lepo spat.

N.B., svo europsko otezanje i birokracija majstorski su adresirani srednjovjekovnim manirizmom vre se spušča noč«, a u bumo se kucnuli pak pemo lepo spat čuje se pjesnički bard Nikola Pavić.

Ne odustajući ipak od vrijedne prošlosti općenito, dakle, Emilija Kovač koristi kajkavski ne samo u pjesništvu, kuje nove riječi, ubacuje suvremene izraze, domaće i tuđice kao obilježje ne samo stila nego i vremena i to su elementi spomenutog c(k)opernicanskog obrata u odnosu kako na Krležu tako i na još važeće kanone kajkavskog izražavanja. S druge strane, postoji i (već davnašnji) odmak od izravno nostalgične uloge kajkavštine koja ima i imala jest dobrih dosega ali uz limitirani rječnik i tematiku.

Znanstvenici i pjesnici

Američka pjesnikinja May Swenson (1913.-1989.) držala je da su znanstvenici i pjesnici u neku ruku udruženi, ruku pod ruku a svaki na svoje načine, tragaju za istim, a to su spoznaje skrivene iza naoko bešćutnih oblika unutar stvarnosti koja nas okružuje. Jedni koriste složene formule, drugi metafore, simbole i sveukupnost jezičnih alata... u konačnici, žele opisati ono što se vidi i/ili osjeća, a neizrecivo je jednom formulom ili jednom rečenicom.

U takav kontekst savršeno se uklapa Goran Gatalica, koji je znanstvenik prirodnoga smjera (fizika, kemija) i koji je u svega nekoliko godina postao poeta laureatus uz brojne domaće i svjetske nagrade (pogotovo za haiku poeziju). Zanimljivost je da izvorno nije kajkavac i u svijet kajkavštine ulazi nakon spoznaje o njezinoj melodioznosti, elastičnosti i funkcionalnosti. Gradi posebnu poetiku gdje u neku ruku spaja znanje fizike i potragu za »karikom spoznaje koja nedostaje« u vrletima i labirintima riječi i zvijezda, poezijom traži interpolaciju za ne dovoljno preciznu matematičku potragu za logosom bivanja; s druge je strane zadivljen planetima i zvijezdama kao umjetničkim djelima koje doživljava i takvima kakve jesu, neovisno o brojčanim i jezičnim istraživanjima.

Ukratko, širokopotezno bismo bili dosta blizu impulsima njegovoga stvaralaštva ako se oslonimo (samo oslonimo) na prastaro Natura est Deus in rebus, s tim da Deusa ipak doživljava i kroz aspekte vlastitog oblika vjere i vjerovanja koji su nerazdjeljivi i od znanosti i od punog ostvarenja sebe i kao fizičkog i kao misaonog bića. Mimetičko oblikovanje svog creda na kajkavskom daje ovako:

Kamene ternje
Prepuščam se
Tenehnim glasima ufanja.
Kamene ternje na altaru
Čkomi v kervavem znutrenju.
Vuzvišene psalme spasenja
Otpuščam čez požirak.
Z lica se spušča kmica.
Nema tajni
zmed mene i Stvoritela.
Kaplu z neba najmileše vure
posvečene usred merkline.
Dogoreva duševna nasladnost
i kruni falačec zahodnosti.
Lepota vučene misli
popeva mi uz serce.

Pomalo naturalistička teza plus sidrišna antiteza Nema tajni (nije slučajno i fizička os simetrije u grafici stihova) i prijelaz u sintezu, spoj pročišćenja i osjećaja ispunjenosti i božjom i znanstvenom vučenom misli i prethodnim procesom izricanja psalama. Stihovi su kratki, zgusnuti, derivirani (matematičkim jezikom), što prirodom i može podsjećati na haiku koji zahtijeva prilično visoku razinu ekonomičnosti uz snažne odnose među riječima.

Gataličin doprinos jedinstvu u različitosti Trofelnog skupzvučja ponajviše je (osim majstorstva zajedničkog svim autorima) majstorstvo snalaženja u dijalektu kojeg je svladao tek kao odrastao čovjek.

Elastična akademizacija kajkavštine

Za razliku od Krleže koji upotrebu kajkavštine zatvara u svoj oblak nastao u sad već poodavnim ali i prilično mračnim i neizvjesnim vremenima i još k tome širenje rječnika i mogućnosti kajkavštine veže uz još mračnije i još neizvjesnije doba Seljačke bune, naši autori u svoj oblak aploudaju i sasvim suvremene riječi i izraze uz raznoliku tematiku. Je li Krleža iz nekih političkih razloga svoju tezu o sposobnosti kajkavštine za zamijeniti štokavski standard kamuflirao u davna vremena ili je jednostavno htio postići još nešto, do sada neotkriveno od kritike, namjerno koristeći učenu razinu kajkavštine?

Ostavit ćemo stručnjacima za Krležu odgovor na prethodno pitanje. Razvidno je da je Krležin model bio akademska kajkavština, kajkavština pjesmarica i spisa iz 16. stoljeća. Uz dužno poštovanje, takav je kanon ipak trebalo i osvježiti i elastificirati, učiniti promjenjivim, nadopunjivim, dostupnim i za aploud i za daunloud ili po naški, gormetanje i doljmetanje. Na tom su tragu i zadatku naši autori.

Pjesnik Nenad Piskač je iskusan stari majstor u više područja i izrijekom sklon egzistencijalizmu i modernizmu općenito pa i on ima dodatne kutove pogleda na jezik(e) i potrebe kad je kajkavizacija u pitanju. No, ne mora na razini jezika uvijek sve biti akademski složeno. Kajkavski odgovor na Šimićev modernistički upit glede točke sastajanja različitih smislova njega i golo se plavećeg brijega Piskač će egzistencijalistički uobličiti ovako u zeleni brijeg:

Zeleni moj breg
na svetek skupa Boga molimo
zjutre se staneme
hvečer legneme

kak peseka me gladi
on odnavek zeleni
ja se bol sedi

nigda mi ga dost
ima sega ne zna za post
na bregeku tem nišče ni gost

lepi moj breg s čerlenom hižom
leti i zimi sencom pod strehom
pajdašem za stolom

kam god prejdem vleče me nazaj
znam ni treba dvaput reči
nemrem mu pobeči

tašnega brega nigde ni
ja v njemu i on celi
v meni spi

pod rubačom ga nesem
škerlakom pokrivam
sozom hmivam

Gdje je točka spajanja? U samome čovjeku, kako sam osjeti i odluči. Umjesto završne riječi, završni upit.

Jeste li razmišljali o kajkavštini dok ste čitali pjesmu? Prva dva-tri retka, je li tako? A onda je naglo došao sadržaj, ideja. Kako rekoh.