Konkretno bogatstvo života

Lajčo Perušić je suvremeni hrvatski književnik podrijetlom bunjevački Hrvat. Rođen je u Subotici 1945. godine. Živi u Zagrebu. Školovao se u Subotici i Zagrebu. Piše pjesme i pripovijetke. Do sada su mu tiskane tri knjige pjesama. Uvršten je u antologiju Mladi hrvatski pjesnici ’72: zbornik (Stjepan Laljak), Narodno sveučilište, 1972., Zaprešić.

Godine 1994. Perušić objavljuje samostalnu zbirku pjesama Brazde na licu, a 2011. godine zbirku pjesama Iza lica, te 2020. zbirku pjesama Vrijeme vrlina. Uvršten je potom u Zbornik prinosa za povijest književnosti u Hrvata Književnost Podunavskih Hrvata XX. stoljeća 1996. g. (dr. Ante Sekulić). Sudjeluje u književnom časopisu Klasje naših ravni, u Hrvatskoj riječi, Hrvatskome slovu, Obzoru Večernjeg lista, Vijencu MH, Zovu Srijema, kao i u antologijama: antologiji suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini Odsjaj ljubavi, antologiji Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča, u antologiji poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik, prireditelja Riste Vasilevskog i brojnim časopisima za kulturu.

Godine 2014. objavio je vrlo uspješnu kulturnu povijest obiteljske loze Perušić: Tragovima predaka, a godine 2017. zbirku kratkih priča Vrijeme u pokretu. Suosnivač je Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu 1990. godine i Udruge za potporu bačkim Hrvatima 2002. godine u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika.

U pogovoru knjizi Vrijeme vrlina pod naslovom »Baština i budućnost« Đuro Vidmarović se osobito osvrće na težak položaj Hrvata u Vojvodini, odnosno državi Srbiji. Izloženi su raznim oblicima diskriminacije, asimilacije i osiromašivanju. U podugačkom pogovoru piše o Hrvatima Šokcima i Hrvatima Bunjevcima. U tom pogledu to je vrlo informativan prilog.

Vidmarović prema sadržaju objavljenih pjesama zbirku Vrijeme vrlina dijeli u tri tematske cjeline: prva bi obuhvaćala vezanost u zavičaj i sudbinu naroda, druga bi obuhvaćala kršćansko nadahnuće, a treća refleksivne i emocionalne elemente. Perušićeva vezanost uz bunjevačku tradiciju osjeća se ne samo u sadržaju, već u poetskome ritmu i pjesničkim slikama. Vidmarović također smatra da bi se ova zbirka mogla uvrstiti i u hrvatsku poeziju kršćanskoga nadahnuća: »Sve su te pjesme prožete dubokim intimiziranom vjerom u Svevišnjega«.

Perušićeva najnovija zbirka pjesama Vrijeme vrlina podijeljena je u četiri ciklusa. Prvi ciklus »Među klasovima rođen« opjeva nostalgiju za zavičajem i djetinjstvom. Drugi »U plamenu vrlina« uglavnom je ljubavna poezija prema ženi, ili metafori vrline. U trećem ciklusu »Vrijeme sjete« okreće se eshatologiji, nebu i Bogu, a četvrti ciklus »Nada mnom Tvoja sjena bdi« duhovna je poezija nadahnuta Kristom i Novim zavjetom.

Što se tiče prvog ciklusa Među klasovima rođen već je Heidegger primijetio da nam prirodni krajolik daruje doživljaj bitka postojanja. Za Perušića on je ujedno radosno sjećanje na djetinjstvo u Vojvodini, ali ujedno i sjetno, a ponekad i bolno. Iznenađuje nas bogatstvo doživljaja, često složenih i konkretnih, koji donose radost i bol. Prvi dio zbirke uglavnom su sjećanja na djetinjstvo u Vojvodini. Opjeva svoj zavičaj, rijeke Bune voden-bûk »mirisav na dah rađanja, na mir, san ili smaknuće moje«, osluškuje tišinu ravnice »da čistim izmaglice nametnutih dvojbi i da se tako odužim istini života«. (Da je Bunjevac i Hrvat.)

Nostalgično je autorovo sjećanje na djetinjstvo koje u njemu budi radost. Sve je puno prirode, žita, maglica, suncokreta, drvoreda, žubora potoka, zujanja pčela, cvijeća, boja, ljubavnog zova ptica, mnogih mirisa i smijeha. Nazire molitvu stasitih jablanova i sebe među njima sretnog kao nekoć o blagdanu žetve. Sustavno poistovjećuje more i ocean sa širokim poljem zlatnih klasova čiju glazbu tuđe uho ne čuje i koju sluša u duši samotan. On sebe osjeća kao panonskog mornara.

Piše: »Gledam boje izmiješane u drhtavici omare na kraju nedogleda makove crvenilom oprane, sijače sa zavežljajem o ramenu košulju znojnu kako se pod pazuhom cijedi, a iz usta zakletva u pjesmu prerušena grgori«. Spaja kontraste ugodnog i neugodnog: »Žednilo Suncem izazvano, đerma sred žege nebu vapi dlanovi žuljevima izorani, lica borama okićena crnicom zemljom ti ljudi na raspeće osuđeni sudbinom na nju njeg’ probodeni«.

Sjećanje na bogatstvo doživljaja punih životne radosti i velike muke. Punim simbolike. Upadaju u oči originalni pridjevi, sasvim novi i svježi: »Nepokoren žetelac šutljiv ostaje u svom krhkom vrtu na stazi od stakla s kriškom pustinje u duši«. Dok je u sadržaju nerijetko nostalgičan za tradicionalnim životom, u metaforici je nov i izvoran. Istovremeno tradicionalan i izrazito moderan.

Kao Bunjevac koji čuva svoje hrvatstvo Perušić piše: »Rađam se da podičim očevu vitu bunjevačku brazdu svom korijenu da budem metak a usudu meta u sjemenu da sačuvam hrvatsku klicu za klijanje ljubavi«. Ili: »Gornjak vjetar od sjevera diže nagnute jablane u jarbole ih pretvara nasred mora Panonskog«. Ili: »Ljudi su nekad živjeli život i smrt u dvored zbijeni. Od vijeka, koliko je njima znano, često su bili rastrgani između dana i noći, između nade i besmisla, između reda života i reda smrti«.

Ponekad pjesnik spaja nespojive suprotnosti: »Silazim s umornog asfalta obuzet ugodnim nespokojem.« Katkada pridaje antropomorfnost životinjama i drugim bićima. Opaža nesretnu sudbinu kukca kojega vrapci proždiru. Iz daljine čuje titraj violine. Sjeća se povremenih posjeta zavičaju koji ga podsjećaju na djetinjstvo. Njegove su slike pune ljepote i dobrote, ali i muke i smrti. Stvaraju izrazito konkretan doživljaj zbilje, kakva zaista jest.

Tematski je Perušićeva poezija vrlo raznolika. U prvom ciklusu to su Panonski mornar, Ravnica i ja, Trava moje ulice, Stara kruška, Puteljak, Nesretna sudbine, Ogrtač, Kruh svagdašnji, Srušeni salaš itd. Svi ti detalji krajolika razotkrivaju ljepotu i patnju života, oslikani originalno i neponovljivo. Premda je nasljednik dugotrajne narodne tradicije i mnogih sjećanja na djetinjstvo.

U drugom ciklusu »U plamenu vrlina« nailazimo na ljubavnu poeziju. Opjeva odnos prema ženi. A možda ta žena simbolizira vrlinu? Treći ciklus »Vrijeme sjete« okreće se eshatonu, dalekom Nebu i Bogu. Uzdiže se prema zvijezdama i njihov dažd mu lije utjehu. »Cjelovom svojim objedinjujem Zemlju s Nebom.« »Utječem u Beskraj Njegova Lica.« Pjesnik jezikom ispravlja krivine svijeta. Ponekad se obraća se Bogu, što je molitva u širokom smislu te riječi: »Sudi me po riječi, sudi me po htijenju, budi oštar, tako je moralo biti.« Vrijeme je sudac koji sve bilježi.

Evo dvije pjesme kao primjer:

Duša na zalasku

Duša na zalasku mirnoćom pritajeno treperi
gnijezdi se kao hûk uvelog lišća
kroz tanke stijenke sjećanja širi jeku tišine

Dobrota u nebu osmišljena razlijeva mi se tijelom
prije nego zatvorim oči za san za dugi san

Duša pritajeno zalazi iza brežuljaka mojih djela
suncu predaje svoj mir za jedan novi svijet

Ne očajavam
Iza brežuljaka mojih djela Vječnost se otvara


Ako bude vremena

Ako bude vremena rasporedit ću ga
za poslije čak i ako ga više ne bude

U vremenu kad ga više ne bude
pitat ću se s kime ću prijateljevati
čije tragove slijediti s kime sreću dijeliti

Što ako vremena više ne bude?

Dok čitamo Perušićeve pjesme upada nam u oči podosta novokovanica, kao što su: žednilo, naslonak, cvilik, klizom, ozlaćeni, zadihaj, sladost, mojina, ljepotne, snovište, osluh, dolaf. Riječ dolaf spada u rječnik bunjevačkih Hrvata, pa je bunjevački idiom za ormar s ladicama.

Posljednji ciklus ove zbirke nazvan »Nada mnom Tvoja sjena bdi« izrazito je duhovna poezija. U njoj ima puno aluzija na Novi zavjet. U pjesmi »Nad vodama« već hoda po vodi jezera Genezaretskoga, duša mu se napunja, a tijelo mu prožima mir. Ali ima i paklenih iskustava: »Kad sva obličja krivica svojih nad glavom ugledah, kad mi užareni jezici osudom prijećahu, u ognjeni kovitlac me pretvoriše.«

U pjesmi »Malo roditeljsko raspelo« vidimo da mu je raspelo roditeljsko, da mu vjera potječe iz obiteljske tradicije. Pjeva o Kristovim mukama i čavlima koji su proboli njegove dlanove, da bi po Njegovoj Žrtvi nastao novi Zakon. U pjesmi »Kad sva obličja krivica svojih« pjeva:

Kajanjem mojim milost se Njegova razgoriti može
kao ono u Betsaidi kad slijepcu luč u oku užeže
Kajanjem mojim usne se moje ovlažiti mogu
obamrli jezik oživjeti
Za hvalu milosrđu Njegovu vrlina mi zaposjedne dušu
zjene se napuniše Nebom
Dolazi li vrijeme spasa?!

Ponekad je nostalgičan:

Sveti Juraj samotnik

Između brežuljaka toranj
okićen prpošnim letom golubova
razglasan cvrkutom lastavica ptica
Sveti Juraj u njem’ borac pobjednik Zmaja
Utihlo zvono, svjetionik opustio
daljinama utihu razlijeva
zahrđala brava škripi, teško stenje
slušam tišinu kako odjekuje daljinom
Sjedim na travi niz obronak ispod zvonika
čupkam travu, očima prebirem okolinu
šumarke voćnjake seoska imanja
vinograde počešljane u razdjeljke
Ali, svirke pjesme dječjeg vriska
glasa ljudi davno ovdje čuti nije
Između mene i zvonika magla se širi
Sveti Juraj borac samotni zatočnik posta

Ciklus završava pjesmom:

Mučenici Srebrenici

Kad ljudska mudrost u paklu svoj oltar nađe
svjetlost smrtnu presudu dobije, dane bez sunca

Kad pucnji crvenu žalost po živima siju
po klancima krv se prolijeva
tisuće duša još vrelih od života
rijekom kroz dah čempresa prema nebu teku

U Srebrenici Mučenici ruka Zloga
Mudrost ljudsku na smrt je zatrla

Tako Lajčo Perušić povezuje rajska i paklena iskustva, spasonosne i smrtonosne događaje, ljepotu i ružnoću života. Uvijek konkretan, uvijek spaja suprotnosti.