Iskrivljeno sjećanje

Smatra se da čovjek koji nešto čeka ne može raditi ništa drugo nego maštati i zamišljati stvari dok vrijeme protječe. A čini se da ipak nije tako. Jer, može zamišljati ono što očekuje, zamišljati da ne čeka ništa, da se već jako dugo nije dogodilo ono što je očekivao. Može zamišljati da više nema potrebe da se išta zamišlja i u mraku, među sjenama, gledati neke pokrete.

– Stigla si? – pita gospodin Teodoro Apaza sjenu koja se pomiče na krovu. U njenoj se pozadini nalazi tijelo koje je pravi obasjano mjesečinom. Čini se da je ono izazvalo buku nalik onoj koju izaziva otopljeni cink kad ga se gazi potplatom cipele. – To si ti? Stigla si?

Bio je to mačak. Ili mačak i mačka. A mačke ne govore. One se pare i vrište poput gladnih i neispavanih, napuštenih beba.

I, premda gospodin Teodoro zna da su mački ili mačak i mačka pravili sjenu i izazivali buku, izlazi iz kreveta. Želi biti siguran. Hladnoća ispod plahta je gotovo ista kao ona vani. Osjeća neodređenu bol u abdomenu i zamata vrat šalom. Prelazi velikom prostorijom koja je sve u jednoj – spavaonica, kuhinja, blagovaonica, dnevna soba – i otvara vrata koja ujedno predstavljaju sva vrata. Pušta da ga snažan vjetar udari u lice. Osjeća nagon da ponovno izađe van i krene do električnoga stupa koji rasipa slabu svjetlost po loše asfaltiranoj cesti. Ipak, radije ostaje unutra, miran. Čini se kao da je on produženje vrata. Čeka. Posljednji put kad je otišao do stupa, vidio je kako se udaljava neka ophodnja. Prokleti policijski sat. Već četiri noći nije mogao dobro spavati. Morao je samoga sebe prisiljavati da ne ode na praznu ulicu i potraži ono što neće doći. Za starca poput njega, zatvor je beznačajna kazna zbog nepoštivanja policijskog sata. Puno je gore čamiti u zatvoru bez nade u izlazak slijedećega dana u svitanje. Zatvor je beskonačna noć.

Čuo je puno šuškanja o tome kako stoje stvari u zatvorima i kakvi su uvjeti u njima. No, to su samo glasine jer na radiju i dalje neprestano puštaju narodnu glazbu. Teška su vremena tako da sve može biti točno, ali i netočno. No, on, gospodin Teodoro, to zna ili barem misli da zna. Ima predosjećaj koji se pojavio u stanju bdijenja što je želio objasniti kao noćnu moru, a ne kao fatamorganu nastalu zbog nesanice: čuje jauke nekoga muškarca, riječi koje ništa ne znače; vidi jednu ruku, pet raširenih i napetih prstiju, vidi kako nekoga šamaraju; gotovo da može osjetiti bol koja se uvlači u njegove vlastite kosti. Njuši miris vlažnoga dreka koji se sigurno nalazi na nekome tepihu; osjeća alkalni miris sumpora što se javlja u njegovoj vlastitoj slini; usprkos činjenici da se provlači kroz sve stvari i čak kroz jecanje drugih žena, on jasno čuje jecaj svoje kćeri, tako nalik onome koji je pratio njezin plač kad je bila djevojčica. To mu govore bdijenje, vrtoglavice, vrućice. Istovremeno puno toga i ništa. U tome bi trenutku radije imao muško dijete koje bi – misli – bolje moglo izdržati bol, umor, šamaranje, struju i polijevanje hladnom vodom. Sina koji bi bio u stanju pobjeći. Žena, pomislio je, ima vaginu i to joj je na mjestu poput ovoga koje vidi dok bdije, velik nedostatak.

Bdijenje za njega nije dobro, jer to znači da u bilo kojem trenu može proći kroz jedna vrata koja predstavljaju sva vrata. Zamišlja vojnike kako jezicima prolaze po njenim usnama. I gospodin Teodoro u tišini plače poput kišne godine. Ne može ništa više učiniti. Premda su mu mnogi rekli da će se njegova kći prije ili poslije pojaviti. Mlada je, rekli su, možda je trudna pa je pobjegla sa svojim dečkom; vratit će se. Ali, gospodin Teodoro zna da ona ne bi učinila nešto takvoga, nju zanimaju druge stvari: fakultet i nešto što ni on ne može dobro razumjeti.

Opet mačke. Ustaje iz kreveta, ponovno prolazi sobom, ponovno otvara vrata, opet promatra, ponovno odstupa i opet liježe. Bdijenje je jedino izvjesno područje.

– Sutra ću otrovati te vragove – kaže gotovo nesvjesno, ne obraćajući pozornost ni na što. Činilo se da mora sakriti svoje riječi od nekoga tko ga motri.

U trenutku u kojemu je cigla u djeliće rasprsnula staklo jedinoga prozora, gospodin Teodoro ne razmišlja o događajima u rajskome vrtu. Kako bi čovjek mogao misliti o pričama iz Geneze kad već nekoliko dana njegova kći ne dolazi kući, a netko je nepoznat, možda neki vojnik, bacio ciglu na prozor njegove kuće i razbio staklo? To ne čini stoga jer mu to uopće nije važno; štoviše, već nekoliko godina nije kročio u crkvu niti u išta što joj je nalik; već nekoliko godina nije osjetio potrebu da se upita da li tamo gore ili tamo dolje postoji neki Bog koji znade za njegove korake i zanima se za njih. Ne razumije riječ »Bog« i nema namjeru rješavati tu zagonetku. Kad se prekriži kao što ga je majka naučila, čini to zato što je ona tako radila. Dok to čini, ne razmišlja ni o čemu ili misli o sreći ili o šapi nekog nevidljivog kunića.

Da je počeo razmišljati o priči o raju koju svi tako dobro znamo, možda se ne bi približio cigli, možda je ne bi podigao s tla, možda ne otkrio papirić koji se nalazio u šupljini na njenoj sredini, a još manje pročitao poruku koja je bila u njoj. Vjerojatno bi se udaljio od cigle ili bi se ograničio na to da je podigne s tla kako bi je bacio u smeće i sada bi nastavio čekati da mu dođe kćer. Ali ne, uvijek je potrebno otkriti odgovor. Adam i Eva bili su osuđeni da pojedu plod sa stabla spoznaje. Sada je taj plod ova cigla u rukama gospodina Teodora. Dok čita poruku, počinje ga jesti. Spoznaja znači kraj prvobitnoga čekanja. Nema više raja, toga mjesta gdje se ništa nije događalo: škrabotine mu potvrđuju da je njegova kći uhićena u nekoj raciji. I također, otkriva jedno mjesto: Achocalla. To je sve. Sada počinje druga vrst čekanja, pojavio se novi raj.

Podnevno sunce. Ispod njega, mora se približiti noći. Zatvor je noć a Achocalla mjesto gdje se počela događati noć. Bilo je lako doći do tamo. Nekoliko sati u minibusu. Bilo je teško tijekom tih par sati podnositi maštu i izdržati vlastiti pogled na sve, gledati krajolik i ceste između planina, eukaliptuse koje njiše vjetar, prašinu a, zapravo, ne vidjeti ništa od onoga što su oči primjećivale. Bilo je teško shvatiti kako pokretanje stvari oko čovjeka može postati statično i vidjeti mrtvaca u živome čovjeku.

Gospodin Teodoro silazi iz minibusa i pita gdje je slavni zatvor i tko upravlja njime: prvo ženu koja prodaje kukuruz, grašak i bob, a zatim tiho, gotovo šapćući, nekoga mladića koji ostaje sjediti na kamenu i promatrati jezero. Zatvor se nalazi tamo, u blizini, kad se zađe za ugao. Nasuprot trgu je; na njegovim vratima ima puno policajaca, čovjek se ne može izgubiti. A tko njime upravlja? Ne, ne znam tko.

Hoda. Sunce škodi njegovome pogledu; previše je žuto, divlje, snažno prodire u uspomenu na nesanicu. Ima osjećaj da je neće pronaći. Nogom udara kamenje na koje nailazi i zna da mu nitko neće kazati ono što želi saznati. Ali, mora pokušati; prekasno je da posustane i ne pročita poruku u cigli. Kad je stigao do vrata, upitao je prvoga stražara kojega je vidio koga može pitati za jednu osobu koja je nestala prije nekoliko dana i za koju sumnja da bi mogla biti ovdje. Dakako, nikome neće ništa reći o cigli. Čini se da ga stražar ne čuje. Izgleda strogo. Možda su mu i ranije dolazili s takvom vrstom zamolbi i učinio je isto što i sada čini: skamenio se; pretvorio se u kip prerušen u vojnika.

– Mladiću – obraća mu se gospodin Teodoro, ja sam veteran rata s Paragvajem. Tražim svoju kćer.

– Prođite – kaže kip i starac posluša.

U tome predvorju mraka, kroz pukotine se provlači svjetlost. Ulazi u prostoriju gdje se čuje dosadan zvuk pisaćega stroja. I ponovno isto. Tražim svoju kćer. Ime? María Apaza Tarquino. Odakle je? Iz La Paza. Još neki podatak? Studentica je. Tipke koje na sekundu prestaju odjekivati. Čovjek ustaje sa svoga mjesta i traži nešto među fasciklima. Čita dok mu se kravata pomiče kao klatno nijemoga zvona. Pročišćava grlo. Glas mu je promukao.

– Apaza Tarquino, María. Da, to mora biti ona. Umrla je prirodnom smrću.

– Ne mladiću, ne. Ona je mlada, djevojčica je; mlada je. Ona je djevojčica.

– Događa se. Zbog čega ne odete u Ministarstvo?

Starac šuti. Zvuk pisaćega stroja odjekuje sa zidova. Čovjek se sagiba i nastavlja svoj posao.

– Ja sam veteran.

– Trebali ste imati još jednu kćer i bolje je odgojiti, gospodine.

Želi toga čovjeka zgrabiti za vrat, udarati ga tako dugo dok mu krv ne počne liptati iz očiju i baciti taj prokleti pisaći stroj, ali samo kaže:

– Ja sam veteran domovinskoga rata.

Zvuk pisaćega stroja još jednom prestaje. Čovjek podiže pogled i smiješi se.

– Možda se radi o nesporazumu, zabuni. Zbog čega se ne vratite ovamo sutra poslijepodne?

Gospodin Teodoro ga želi udariti, ali nešto u njemu želi plakati. Okreće leđa pisaćemu stroju koji ponovo izaziva buku i izlazi iz te prostorije. Vratit će se sutra poslijepodne; hoće. Bolje je šutjeti. Možda lažu, a ako čovjek ustrajava, od laži naprave istinu i ubiju uživo, ne samo na papiru. Tako se može dogoditi i u ovoj situaciji. A otac zna da mu je kćer i dalje živa; može je čak i čuti. Ne zna što točno čuje, ali ona je tamo. Čuje njeno disanje, njezin glas, lagane otkucaje srca. I, također je točno da su se bolje ophodili prema njemu nego što su, kako je čuo, činili s drugima koji su došli tražiti svoje nestale. Nitko nije vikao na njega; on je veteran, zaslužuje poštovanje. Išao je u Chaco kako bi se borio za Boliviju.

Kad je izišao na ulicu, sunčeva ga je svjetlost udarila usred lica i zaslijepila ga. Traži hlad, a kad ga pronađe, nailazi na mnoštvo žena koje sjede na trgu, ispod drveća. Mnoge su od njih odjevene u crno i plaču, razgovaraju, čekaju. Čuo je za njih, ali ih vidi po prvi put. Kako to da prije ulaska u zatvor nije zamijetio to mnoštvo lica tako sličnih njegovome?

A čekanje je sve mučnije. Prizori su sada još krvaviji; radi se o istoj smrti koja se neprestano ponavlja. Zvukovi djeluju još snažnije, koraci su još udaljeniji, ali buka koju izazivaju bliže je. Umorni san potiče ga na spavanje na najneočekivanijim mjestima; primjerice, na trgu. I uvijek prestaje u Teodorovoj sobi. Koliko li je dana uzastopce išao do Achocalle i tražio svoju kćer? Koliko li je puta ponavljao isti obred a da mu na kraju ne bi ništa kazali? Zaboravio je koliko puta.

Već jako dugo dani, raspored sati i njihovo trajanje nisu isti kao ranije. Došao je do točke kad je bilo gotovo nemoguće odvojiti svjetlost od tame jer je bilo složeno razlikovati noćnu hladnoću od dnevne vrućine; osim toga, kiša na kraju uvijek izokrene stvari jer kad padne, tekućina se sudara sa svime i razvodnjava vrijeme. I, također, prestao je gledati kalendar koji mu je visio na zidu: pokušao je pročitati i dešifrirati ta slova, ali nije ih uspio vidjeti. Bila su nalik kukcima koji su se micali. Sada ih se počeo toliko bojati da je ponekad noću, očekujući povratak kćeri, zaboravio pripaziti da mu se ne približe.

Možda su zbunjenost i vrtoglavica utjecali na to da se jednoga dana kad se počelo daniti a on se prestao brinuti o prisutnosti kukaca i prisjetio se da se mora pripremiti za povratak u Achocallu, odluči na novi pokušaj. Otvorio je škrinju koju nikada nije i u kojoj je čuvao odjeću svoje pokojne žene. Nekoliko je trenutaka promatrao ono što se u njoj nalazilo. Prisjetio se da se gotovo nikada nije sjetio majke svoje jedine kćeri. Više nije bio u stanju prisjetiti se njezina lica bez pomoći fotografije. Polagano je vadio odjeću koju je nekada oblačilo i skidalo tijelo koje je sada hodalo samo područjem njegovoga slaboga sjećanja: par suknji, nekoliko podsuknji, vunene pulovere, bluze, jaknu, čarape, cipele. Pomirisao je svaki od tih komada i sjetio se raznih prizora; primjerice, onoga kad je njegova žena, uvijek bez lica, zakopala ljamin fetus – ili je to bio kunić čija su crijeva izašla? – na jedno mjesto u kući kako bi djevojčica ozdravila od neke bolesti. Na sekundu je pomislio da bi i on morao nešto slično napraviti, ali kasnije je odbacio tu zamisao. Imao je bolju. Ili je tako mislio.

Poželio je biti druga osoba kako bi prestao biti ono što je bio. Jer, mislio je, ako barem na kratko vrijeme prestaneš biti ono što jesi, možeš dobiti natrag ono što je oduzeto nekome koga više nema.

Zbunjenost, vrtoglavica, vrućica.

– Da si ovdje, što bi učinila? – upitao je gospodin Teodoro cipele svoje supruge. Na kraju su ga šutnja cipela i odgovor koji nije primio potaknuli na odluku.

Možda im je u Achocalli već bilo dojadilo da ga stalno primaju i zato mu nisu davali nikakav odgovor. Dosadio im je. Gospodin Teodoro je tada odjenuo odjeću svoje pokojne žene. Dok se oblačio, do njega je dopirao tihi šapat. Nije odgovarao za svoje radnje; nesanica je bila kriva za sve. Odjeća mu je savršeno pristajala, ali cipele nisu. To mu nije bilo važno. Ugurao je u njih gornji dio stopala, a ostatak je pritisnuo petom. Tako odjeven, izašao je na ulicu. Susjedi su se, dakako, grohotom smijali. Ali, gospodin Teodoro nije slušao smijeh. Jedino što je uspio čuti bio je čudan i nejasan zvuk koji mu je govorio da mu je kćer živa i da ga čeka.

Kad su ga ugledali stražari, i oni su se grohotom smijali, ali jedini smijeh koji je gospodin Teodoro konačno uspio čuti bio je onaj činovnika koji je nekoliko puta ustajao, kretao do police i vadio neki fascikl te glumio da čita. On bi mu ponekad rekao da mu je kćer mrtva, a nekad da ponovno dođe sutra, da će možda biti nekih novih vijesti ili da, ako to želi, ode do Ministarstva i razgovara s ministrom. Sada, danas, nije mu ništa rekao; samo se smijao. Taj je smijeh bio odgovor za taj dan. Gospodin Teodoro nije ništa pitao. Izašao je iz ureda ne razmišljajući o bilo čemu.

Trećega dana svoga posjeta zatvoru u ženskoj odjeći, nakon tihoga razgovora sa službenikom, zaustavio ga je jedan stražar i rekao mu:

– Gospođo, pukovnik želi razgovarati s vama.

– Mislim da nisam dobro shvatio – kazao je pukovnik. Vi ste muškarac, hoću reći, muškarčina kao i ja. Vi ste išli u rat protiv Paragvaja. Vaša je kćer u našem zatvoru. I ne razumijem zbog čega ste se odlučili ovako odjenuti.

Gospodin Teodoro ne odgovora. Ne zna što bi rekao. Ne zna kako bi to objasnio. Ni on sam nema jasan odgovor.

– Moj je otac bio u Chacu – rekao je pukovnik. Vremena su se promijenila. A Vama je pala napamet sjajna zamisao da se odjenete kao žena. Zašto? Želim to znati. Objasnite mi.

Gospodin Teodoro se želio prisjetiti je li već ranije vidio to lice koje ga je sada promatralo. Jedva da se sjetio zvuka detonacije i pucnjave koja je uslijedila poslije nje. Pomislio je da nikada nije vidio niti jednoga Paragvajca; čak niti zarobljenika. Ne odgovara; zatvara oči. Usporava disanje. Kratko se prisjeća jedne vojnikinje. Ne sjeća joj se imena. Prisjeća se da joj je nadimak bio Warmi i da ju je jednom iznenadio s nekolicinom vojnika u isušenoj rijeci, iza grmlja. Sjeća se kako je trčala u dugoj suknji i zvuka pucnja, pada njenoga tijela i kratkoga uzdizanja prašine nakon toga. Možda je, zapravo, željela taj pucanj, možda je htjela da je metak rani i da se podigne prašina kad konačno padne.

– Pokažite mi, molim Vas, Vašu osobnu iskaznicu i iskaznicu veterana.

Gospodin Teodoro traži mali zavežljaj skriven u grudnjaku, vadi ga, izdvaja nekoliko novčanica sa strane i predaje ono što ga traže.

Pukovnik čita.

– Učinit ću ono što vi želite – kaže – premda je zabranjeno i premda mi niste objasnili zbog čega ste odjeveni u žensku odjeću. Napravit ću to zbog Vas jer ste junak kao i moj otac. Ali, čuvajte tajnu i molim Vas, obećajte mi da ćete skinuti tu odjeću. Ništa nije važnije od dostojanstva.

Gospodin Teodoro kima glavom i šapuće:

– Hvala.

Nakon što je uzeo ključeve koje je čuvao u ladici svoga stola, pukovnik ustaje sa stolca i kaže:

– Pođite sa mnom.

Mjesto gdje prestaje čekanje, noć je unutar noći. Nema druge mogućnosti. Čini se da je nema.

Pukovnik napreduje brzim korakom, jednom zauvijek hoće s ovim završiti. Ne želi da ga netko od podređenih vidi u blizini toga starca odjevenoga u žensku odjeću koji ga slijedi posrćući jer se još uvijek nije naviknuo na ženske cipele. Prolaze pored ureda nekoga činovnika koji ustaje sa stolca. Prestaje buka koju pravi pisaći stroj. Približava se vratima kako bi nešto čuo. Kad ugledaju pukovnika, vojnici se zaustavljaju. On im bezvoljno uzvraća pozdrav. Sva se vrata pred njim otvaraju. Prolaze dvorištem gdje skupina od nekoliko mladića drži ruke na leđima i promatra sunce. Gospodin Teodoro je zamišljao da je unutrašnjost zatvora puno mračnija od ovoga što sada vidi. Pokušava razabrati lica onih koji gledaju sunce, ali to je jako teško. Čini se da su svi isti. Jedino po čemu se razlikuju su njihova tijela i boja blatnjave odjeće.

Dolaze u ured gdje se također čuje zvuk tipki jednoga pisaćega stroja, samo sporiji.

– Pričekajte – kaže pukovnik. Gospodin Teodoro je poslušao.

Kad pukovnik ulazi u prostoriju, odjednom nastaje tišina. Nakon par minuta, izlazi i ne pogledavši gospodina Teodora, odlazi otkuda je i došao.

– Uđite – kaže neki glas iznutra. Gospodin Teodoro ulazi i nakon što ga je jednu dugu minutu pogledom ispitivao, vlasnik glasa, neki kapetan, pita ga: Kako si rekao da se zove tvoja kćer?

Gospodin Teodoro odgovara. Kapetan se diže sa stolca i otvara ormar s fasciklima, izvlači jedan i čita. Zatim se približava pisaćem stroju, otvara ladicu, nešto po njoj traži i vadi zarđao ključ.

– Idemo – kaže.

Ulaze u prostoriju koja vodi u neku drugu. U mjeri u kojoj napreduju, odvratni se smrad pojačava. Kapetan poziva nekoga vojnika. Sada se trojica njih približavaju izvoru toga smrada. Kapetan vadi maramicu i pokriva nos. Nakon toga uzima zarđali ključ i otključava lokot kako bi maknuo lance postavljene oko rešetki jedne ćelije.

– Otpratit ćeš ovu gospođu – kaže vojniku. – Ona će ti reći ime a ti ćeš joj pokazati tijelo. Kad ode, dobro zatvori vrata lancima i lokotom. Jesi li me razumio?

– Da, moj kapetane! – viče vojnik. Kapetan šutke odlazi.

Gospodin Teodoro još jednom kaže ime svoje kćeri i osjeća da više ne može zadržati suze.

Vojnik traži ime u bilježnici s crvenim točkama. Treba mu prilično vremena. Ulaže znatan napor u raspoznavanje slova, u njihovo dešifriranje i izgovaranje. Odjednom kaže:

– Ovdje je. Idemo.

Prolaze pored leševa koji su, čini se, suprotno od onoga što je zamišljao, poslagani prema abecednome redu. Još ih uvijek nema tako puno da bi bilo potrebno staviti ih jedne na druge. Miris je nepodnošljiv.

– Moraju ih odnijeti – kaže vojnik koji si niti u jednome trenutku nije začepio nos – u zajedničku grobnicu.

Dolaze do leša s nabreklim trbuhom. Radi se o ženi.

– Samo pogledajte – kaže vojnik.

Gospodin Teodoro se saginje i promatra. Jesi li to ti? – pita pogledom leš koji ima otvorena usta i pritvorene oči, kao da još uvijek može nešto vidjeti. Ista crna kosa. Isti zubi. Isti ožiljak na desnoj ruci. Madež na bradi. To je ona. Ali, nije ona: na vratu joj je krvavi trak, na licu masnice, porezotina na ruci. Ona je.

Gospodin Teodoro ne može više izdržati. Uzvikuje nešto nerazumljivo, možda neku nepostojeću riječ. Plače. Trčeći izlazi odande. Izule su mu se obje ženine cipele, a suknja mu se miče kao da pleše. Bose mu se noge natapaju krvlju. Zamalo se okliznuo, ali trči. Trči.

Vojnik zatvara vrata. Stavlja lokot na rešetke. Zaključava ga. Promatra kako nestaje čudna žena muškoga lica.

Usprkos nesreći, bilo je trenutaka u kojima se gospodin Teodoro osjećao sretnim jer je on, za razliku od drugih ljudi koji su čekali, dobio odgovor. Nije to htio, ali na kraju ga je ipak dobio. U početku je osjećao veliki bijes i poželio pronaći ubojicu kako bi ga ubio. Nakon toga, činilo se da je zaboravio na to.

Kad više nije bilo bijesa koji ga je umarao, vratila se nesanica. Vratile su se i mačke koje su hodale po krovu od rastopljenoga cinka. Ponovno je počeo promatrati ciglu kojom je jednom razbijen njegov prozor, sada pokriven plastikom zelene boje pričvršćenom čavlima. Ponovo je svake noći čitao poruku. A slova su bila poput kukaca koji su izlazili s papira i željeli ga progutati čim bi zatvorio oči i poželio zaspati. Jeo je samo ono što su mu donosili susjedi. Nakon svega, bio je veteran i zaslužio je posebna priznanja.

Treći je tjedan još jednom poželio biti netko drugi. Ponovno se odjenuo u žensku odjeću. Prema uputi iz poruke koju je više puta pročitao ali ju još uvijek nije znao napamet, opet je otišao do Achocalle i upitao gdje se nalazi zatvor i tko njime upravlja.

Sada su mu se smijali neki drugi stražari. Odveli ga do ureda gdje je neki novi službenik tipkao na pisaćemu stroju. I on se smijao.

– Ovdje ne prodajemo šminku, gospođo – rekao mu je kad ga je ugledao. – Niti želimo kupiti luk.

Gospodin Teodoro nije ništa od toga slušao. Upitao je za svoju kćer.

– Želim znati je li ona dobro – objasnio je. – Hoću znati da li joj nešto nedostaje i mogu li je izvući odavde. Ona je još djevojčica.

Službenik je ustao sa stolca, promrmljao ime njegove kćeri i tražio nešto među fasciklima. – Mislim da su je premjestili u drugi zatvor – rekao je. – Zbog čega ne provjerite u Ministarstvu?

Gospodin Teodoro koji je hodao bos, okrenuo mu je leđa i sporo hodajući izašao odatle. Bol u stopalima bivala je sve jača.

Ipak, idućega se dana vratio odjeven u žensku odjeću i ponovno bos. Opet je kazao ime svoje kćeri i pitao je li tamo.

ISKRIVLJENO SJEĆANJE. Sjećanje kukca samoubojice koji, ako ga ne zgnječe, sam sebe zgnječi. Treba započeti novi dan kao da prethodni, nevidljivo jučer, uopće nije postojao. Za jednu jedinu osobu koja je u stanju promatrati ga, vrijeme više ne postoji. Ali, ipak, ravnodušno i nepokolebljivo, ono napreduje među stvarima i sve nastanjuje prašinom, paučinom, mravima i muhama koje prave kvadrate u zraku. Gospodin Teodoro se opet odijeva u odjeću svoje žene. Možda stoga što to i ne želi učiniti, nije u stanju prisjetiti se jednostavnoga razgovora koji je jučer, u nekome nevidljivome jučer, vodio s jednom od gospođa što prodaju voće u Achocalli.

– Ovdje više nema zatvora, gospodine. Jučer i prekjučer sam ti isto to rekla.

– Ima. U njemu je moja kćer. Ona je još djevojčica.

– Mislim da se šališ. Nekada je postojao.

Premda se ne sjeća dobro je li bilo tako, gospodin Teodoro je prodavačici okrenuo leđa i približio se trgu kako bi tražio mjesto kojega više nije bilo. Sjeo je u hlad ispod drveća i promatrao obzorje. Nakon par sati, vratio se kući.

Iskrivljeno sjećanje.

Gospodin Teodoro koji se, sada već bez boli u stopalima, naviknuo hodati bos, otvara vrata i izlazi na ulicu. Ne zatvara ih. Susjedi su se navikli na njega i više ga ne ismijavaju. Djeca ne žele da ih vidi i skrivaju se pred njim.

Vjetar se igra suknjama koje je odjenuo muškarac.1)

Sa španjolskog prevela:
Željka Lovrenčić

____________________
1) Rodrigo Urquiola Flores rođen je 1. studenoga 1986. u La Pazu. Objavio je knjigu priča Eva y los espejos (Eva i zrcala, 2008.) i kazališno djelo El bloqueo (Blokada, 2011.) koje je 2010. osvojilo nagradu za dramu Adolfo Costa du Rels. Priče su mu uključene u razne antologije u Boliviji i u inozemstvu. Za svoj prvi roman Lluvia de piedra (Kamena kiša, 2010.) dobio je priznanje na dodjeli XII. Nacionalne nagrade nakladničke kuće Alfaguara za roman. Slijedi ga roman El sonido de la muralla (Zvuk zida, 2016.). Dobitnik je Interameričke nagrade za književnost Carlos Montemayor 2016. i nagrade Franz Tamayo 2017. godine. (Ž.L.)