Držić naše suvremenosti

Da je Nino Škrabe već desetljećima jedan od vodećih hrvatskih dramatičara i komediografa, nije nikakva tajna. Nazivali su ga i suvremenim Držićem, a u svakom je slučaju jedan od najizvođenijih naših autora drama sa opusom od čak šezdesetak tekstova.

U svijet kazališta ‘upao’ je zajedno sa Borisom Senkerom i Tahirom Mujičićem, sada već davne 1972. godine, dakle prije točno pola stoljeća, kada je u Malom kazalištu Trešnjevka (današnjem Kazalištu Trešnja) praizvedena Bajka o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici. Predstavu je potpisala Studentska scena Malik Tintilinić, a ovaj se autorski dramski trojac kasnije proslavio brojnim hvaljenim i rado gledanim tekstovima kao što su to Komedijin mjuzikl O’Kaj (za koji glazbu potpisuje Stipica Kalogjera), ali i Domagojada, Vitezovi otrulog stola, Tri pušketira, Glumijada, Hist/o/e/rijada, Kavana Torso... Ukupno petnaestak itekako zapaženih i nagrađivanih dramskih djela ovoga plodnoga i prodornog trojca koja su izvođena i u Zagrebu i izvan njega.

A kada se trio sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća odlučio za samostalne dramske i profesionalne karijere, Škrabe je nastavio pisati za kazalište, a najčešće je i najredovitije surađivao sa Histrionima Zlatka Viteza, ako, naravno, izuzmemo njegovo gotovo pa matično kazalište u Jastrebarskom.

Tako je Nino Škrabe za Vitezove neumorne Histrione prilagođavao, prerađivao ili nadopisivao tuđe dramske tekstove poput Šenoine Ljubice, Francekove tete (nastale po motivima Charlijeve tete engleskog dramatičara Brandona Thomasa), Muke po Iveku (prerada komedije Raya Cooneya Kidaj od svoje žene) ili komedije Fine strine s Opatovine (inspirirane crnom komedijom Arsen i stare čipke američkog dramatičara Josepha Kesserlinga... A pisao je Škrabe, naravno, i vlastite tekstove, poput komedija Idu svati, mlade ni i Stoke sitnog zuba ili pak nogometnoga kabarea U plavom podrumu. Tu je riječ o impresivnom broju od domalo dvadesetak Škrabeovih histrionskih premijera, što je svakako brojka za respekt i što ovog jaskanskog dramatičara uvrštava u red najizvođenijih i najomiljenijih histrionskim autora, ali i autora koji je iznimno zaslužan za histrionsku dramsku pučku poetiku koja je doista nezamisliva bez kajkavskog jezika i kajkavske atmosfere.

Za adaptaciju Šenoine Ljubice Nino Škrabe je dobio pohvale i od cijenjene kazališne kritičarke Marije Grgičević koja je u kritici za dvotjednik Vijenac Matice hrvatske ocijenila da je histrionska verzija jedinog Šenoinog izvornog kazališnog teksta podjednako Šenoina, koliko i Škrabevoa i Parova (Georgij Paro je režirao ovu predstavu, a bio je i jedan od redatelja koji je vrlo često režirao Škrabeove tekstove u peščeničkom KNAPP-u). »S pozornice Ljubica djeluje kao potpuno novi dramski tekst, u kojemu je od Šenoe ostao samo solidan kostur«, piše iskusna Marija Grgičević, napisavši da je Škrabe motive Šenoine komedije smjestio u prijelomnu 1941. godinu, te ih iskazao zagrebačkim žargonom toga doba i obogatio odnosima među građanima iz različitih slojeva.

No, najplodnije doba Škrabeove suradnje sa Histrionima i njihovim Ljetom u Zagrebu koje se odvija uz obnovljenu Prišlinovu kulu na Opatovini, započinje 2011. godine, kada je veliki Georgij Paro režirao Škrabeovu pučku komediju Idu svati, mlade ni. Uloga Franka Buča Galovića pripala je Ljubomiru Kerekešu koji je baš na Opatovini proslavio trideset godina umjetničkog rada (iako je tada bio član dramskog ansambla zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta). Riječ je o tipičnoj Škrabeovoj kajkavskoj komediji kerempuhovskog tipa koja ne docira, nego secira, poigravajući se i mentalitetskim predrasudama, ali i političkom prilično bespoštednom satirom.

A onda je 2015. godine Škrabe imao čak dvije histrionske premijere. Prvo nogometni kabare U plavom podrumu, a onda i Marijana kabare koji je na noćnoj sceni Histrionskog ljeta maestralno izvodila glumica zvonkoga glasa Marija Borić uz Zvonka Presečkog.

U plavom podrumu je predstava praizvedena u Histrionskom domu, preuređenom bivšem kinu Apolo. S tom su predstavom, koju je obilježila diskretna režija Želimira Mesarića, otvoreni Gumbekovi dani, festival specijaliziran za kabaretske kazališne forme koji podsjeća na nenadmašnoga melankoličnoga komičara Mladena Crnobrnju Gumbeka. Predstavom U plavom podrumu su Histrioni, ali i Nino Škrabe, odali dužnu počast velikoj hrvatskoj nogometnoj zvijezdi Ici Hitrecu, zvanome još i Ruksak. Ali i ne samo njemu, nego i cijeloj darovitoj generaciji hrvatskih nogometaša koja je iz Karađorđevićeve Jugoslavije uletjela u klopku Pavelićeve Hrvatske, da bi na kraju bila nasilno pacificirana uz partizanske koračnice, kako je to formulirano u programskoj knjižici predstave.

Nino Škrabe je radnju ovog komada smjestio u bar podsjetivši tako na još jednog nepokornog velikana Zagreba, Jozu Jakopića, koji je bio nogomenti menadžer i prvi izbornik hrvatske reprezentacije, ali i vlasnik bara Manduševac iz Gundulićeve 45. U ulozi vlasnika Plavog podruma Franje Haraminčića Frante, nogometnog zanesenjaka i velikog emotivca kajkavske provenijencije nastupao je Zlatko Vitez, diskretni dirigent gotovo svih scenskih događaja u predstavi. Uspješno mu je parirala glumica i sve bolja pjevačica Marija Borić čiji songovi kao da traju prekratko i kao da ih je premalo.

U predstavi je zabljesnuo i Pero Juričić kao žandar, ustaša i udbaš, uvijek spreman odazvati se na zov aktualnog gospodara koji je u jednom trenutku na sceni odao počast Fabijanu Šovagoviću i njegovoj antologijskoj sceni iz televizijske serije Kuda idu divlje svinje. Najavljujući ovu predstavu, Vitez je izjavio da je posvećena ‘najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu’, te da njome Škrabe interpretira nogometnu i inu povijest Zagreba, Hrvatske, Europe i svijeta i to od 1930. pa do 1946. godine, baveći se tako i pobjedom reprezentacije Zagreba nad reprezentacijom Madrida, neodlaskom hrvatskih nogometaša na Svjetsko prvenstvo u Urugvaj (zbog ubojstva Stjepana Radića u Beogradu), pa i boljševičkim zatiranjem tradicije najznačajnijih zagrebačkih nogometnih klubova te osnivanjem Dinama.

Vitez je tom prilikom rekao da je kao ljubitelj nogometa često slušao o velikim Hitrecovim igrama i golovima, ističući da je Ico i lijepo pjevao, te svirao gitaru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je zajedno sa braćom Dolinar pomagao u spašavanju Židova, Srba i Roma, a nakon završetka rata je spasio mnogo hrvatskih vojnika, jer su, veli Vitez, njegov osmijeh i ime otvarali sva vrata i rušili zidove ideologija. »Godinama sam se dogovarao sa Ninom Škrabeom da o Iceku, kako su Hitreca od milja zvali navijači, napiše kazališni komad«. I Škrabe ga je, kao veliki poznavatelj nogometa, ali i bivši sportski novinar i kroničar, i napisao, a onda i ukoričio.

Od 2016. godine histrionska je Opatovina imala novi hit: komediju Francekova teta iskusnog dramatičara sa zagrebačkim štihom Nina Škrabea, koju je veliki hrvatski redatelj Georgij Paro režirao kao slojevitu političku farsu, razigravši odličan glumački ansambl... Ovdje je Škrabe iskoristio kalup Čarlijeve tetke, komedije Brandona Tomasa, ubacivši u njega prepoznatljive likove iz Zagreba koji u proljeće 1990. godine još uvijek, doduše oprezno, slave pobjedu Franje Tuđmana; oni očekuju utakmicu Dinamo – Crvena zvezda, na tada još nedevastiranom maksimirskom stadionu i osluškuju nagovještaje rata, za kojeg nitko nije mogao biti siguran da će biti tako dug i surov... S puno lucidnih štikleca Škrabe je izgradio ovu svoju komedijašku građevinu. I Histrioni su iznjedrili pitku, ali nikako ne i plitku predstavu, koja vrlo snažno ubada u najaktualnije kosovsko-udbaške teme hrvatske političke suvremenosti, ali s otmjene distance, što je zasluga prekaljenih lisaca hrvatskih pozornica, Georgija Para i Nine Škrabea...

Iste subotnje večeri kada je publika u pulskoj Areni gledala premijeru Vrdoljakova filma o generalu Gotovini, na prohladnoj zagrebačkoj Opatovini premijerno je izvedena predstava Fine strine s Opatovine, u kojoj jedan važan lik umišlja da je proslavljeni general Ante Gotovina te kopa pobjednički tunel prema Kninu. Riječ je o praizvedbi crne komedije ili komičnoga krimića koji je histronizirao i kajkavizirao najizvođeniji histrionski pisac Nino Škrabe, a režirao najčešći histrionski redatelj Zoran Mužić... I Škrabe i Mužić imaju dosad čak šesnaest histrionskih utakmica u iskusnim nogama i umjetnici su koji su potpuno ovladali specifičnim pučkim kazališnim izričajem, u kojem je u prvom planu snažna farsičnost, kritičnost prema aktualnom trenutku i nepoštovanje bilo kakvih tabua i svetinja.

Nino Škrabe za ovu je priliku obradio i doradio poznati dramski predložak Josepha Kesserlinga Arsen i stare čipke, koji je sredinom prošlog stoljeća osvojio Broadway, ali i ljubitelje filma zahvaljujući ekranizaciji koju je potpisao Frank Capra. Nakon kazališnog i filmskog uspjeha, predložak u kojem se mladi pisac susreće s naoko pitomim tetama koje iz milosrđa ubijaju usamljene ljude – nekoliko je puta igran i u Hrvatskoj, ali u svom izvorniku.

No, Škrabe je otišao korak dalje od samog Kesserlinga uvukavši u radnju osobe koje su mentalitetski vezane za sadašnji hrvatski postratni trenutak, u kojem se bivši vojni liječnici pretvaraju u mafijaške estetske kirurge, a psihički bolesnici umišljaju da su proslavljeni heroji Domovinskog rata pa su stalno u ratnim akcijama, uznemiravajući mirno zagrebačko susjedstvo. Tu je i poduzetni svećenik koji je strogo kažnjen od otuđene crkvene hijerarhije, jer je u jednom tornju zagrebačke katedrale poželio otvoriti restoran, baš kao i kazališni kritičar koji je ne samo potkupljiv nego i osvetoljubiv. Svaka sličnost sa stvarnim likovima iz života vjerojatno nije slučajna...

A 2021. godine Histrioni su na ljetnu pozornicu postavili Škrabeov političko-satirički komad, Stoku sitnog zuba. Nino Škrabe je i u toj komediji ostao vjeran svojim dramaturškim postulatima, napisavši pitku i više nego aktualnu političku satiru u kojoj se suvereno poigravao hrvatskim mentalitetom (ili točnije rečeno: mentalitetima) i dijalektima, ali i svim onim stranputicama hrvatskog jalovog, pa i impotentnog višestranačkog sustava koje i običnim, u pravilu strpljivim Hrvatima sve više idu na živce. Zahvaljujući atraktivnom dramskom predlošku, više nego iskusni histrionski redatelj Zoran Mužić s rijetko ujednačenom ekipom glumaca uspio je ‘naštimati’ zabavnu predstavu koja je nasmijala publiku, ali je i natjerala na razmišljanje.

Sa Škrabeovom Stokom sitnog zuba Histrioni su se ponovo vrlo izravno poigrali ubojitom političkom satirom ne štedeći doslovno nikoga. Ni branitelje s plinskim bocama, ni čudnovate europske birokrate koji vole ptice i hrvatska vina, ni ideološke upitne i proizvoljne podjele na desne i lijeve, ni politički upakiranu nimfomaniju, kao ni latentni mačistički sukob aktualnog šefa države i predsjednika vlade.

U središtu je ove novije Škrabeove komedije i malo mjesto Horvatovec koje je naslonjeno na Zagreb, a može se pohvaliti velikom političkom koalicijom između desničara i gradonačelnika Martina Kukučke, u izvedbi doista vehementnog Damira Lončara i njegova zamjenika Kuzme Lokice kojeg suvremeno glumi sada već amblematski histrionski komičar Davor Svedružić. U koalicijsko korupcijsko klupko uplele su se, i to do guše, i njihove družice, Domagojka Kukučka koju glumi decentna Sanja Marin, ali i Anđelina Lokica u euforičnoj interpretaciji Vande Winter. I Stoga sitnog zuba išla je na ruku glumcima koji su se mogli poigravati Škrabeovim živopisnim karakterima, ukradenim od hrvatskog svakodnevlja, ali i obogaćenim komediografskom sigurnom rukom plodnog dramskog majstora čija je inspiracija neiscrpna. Ali i obavezujuća.