Drugi život

Imam sto i deset godina, bliži mi se kraj, cure i posljednja zrnca u mom pješčanom satu. Znam da mi je preostalo vrlo malo vremena, sve sam slabiji i umorniji, više i ne izlazim. Njegovateljica me posjećuje dvaput u danu, i to je to. Nemam joj snage reći ni dobar dan, ni hvala; glas ne izlazi iz mene. Vrijeme provodim u krevetu spojen na aparate, hvatajući posljednje misli, uglavnom o tome tko sam, gdje sam i koliko mi je još vremena preostalo. Ne zamaram se razmišljanjima o smislu svog života, o tome jesam li ispunio svoju životnu misiju. To sam pretresao prije puno godina. Tad sam bio zadovoljan, pa nema razloga da i sad ne budem. S godinama, kriteriji slabe.

Njegovateljica ulazi u sobu. Umjesto vitaminske juhe, kojom me pokušava nahraniti svaki dan, i umjesto uvježbanih kretnji dok mi mijenja pelene, danas me samo gleda. Promatra me svojim dugim, plavim pogledom, a onda mi upućuje pitanje: »Želite li da odemo u komoru?« U znak odgovora, polagano trepnem i ona poziva pomagače koji me voze u komoru za hvatanje svijesti. »Sve će biti u redu, nemojte se bojati«, ponavlja ona rečenicu koju je dosad izgovorila nebrojeno puta. Iako joj lice pokazuje suosjećanje, teško mi se oteti dojmu da zapravo ne osjeća ništa.

Ne bojim se smrti nego neizvjesnosti koja dolazi poslije. Još uvijek nemam puno povjerenje u ovu tehnologiju, koja omogućuje život poslije života, ali ne dopuštam da mi sumnja potkopa snove o besmrtnosti. Ležim nepomično dok mi stavljaju elektrode na ćelavu glavu. Polako ulazim u komoru u obliku cijevi. »Je li vam udobno?«, pita me čovjek u bijelom koji stoji kraj mene, ali ja ga ne vidim jer sve blješti od bjeline. Bijela i sterilna smrt. Nisam mogao bolje odabrati. Volim čistoću i red.

Bio sam vojnik u Wafen-SS jedinici, oružanom zaštitnom odredu. U logoru, gdje sam proveo sve svoje ratne godine, temeljito sam se bavio čišćenjem ljudi. Ja sam bio taj koji je odlučivao tko ostaje, a tko odlazi. Bolesni, starci i djeca do 14 godina idu u komoru jer ne mogu raditi. Zabavljao sam se gledajući ih kako se koprcaju, nadaju i gube razum od straha. Premještao sam ih s jedne hrpe na drugu. Mislili su da će bolje proći ako se pokažu nemoćnima i nisu znali da im je to ulaznica za smrt. Kad su shvatili, bilo je kasno. A da su znali što je čekalo preživjele, još bi mi zahvaljivali. I tako je bilo sa svakom novom pošiljkom. Jednako bezumlje.

U znak potvrde na postavljeno pitanje, posljednjim snagama očnih mišića usmjerim jabučice prema čovjeku u bijelom i nakratko zatvorim oči.

Hvatač svijesti, bezizražajnog lica, prati na ekranu moju moždanu aktivnost. Elektrode prenose svaki, i najmanji, elektronski zapis u mom mozgu, u svim njegovim slojevima i talozima, nastalima u svim životnim razdobljima, svaki dan, svaku minutu i svaki trenutak. Treba sve to prekopati i prerovati, a onda i prenijeti u računalo. Moja svijest, cjelovita i potpuna, bit će pohranjena na disku i moći će se printati u novog ja. Još prije pet godina, kad su se tek počeli koristiti 3D bio-pisači, donio sam odluku o tome kakav želim biti u svom drugom životu. Dugo sam razmišljao o tome trebam li započeti novo življenje u ranim, formativnim ili u zrelim godinama. Mogao bih biti žena, ako poželim. Ali ne želim. Mogao bih odabrati lik nekog poznatog glumca iz vremena kad sam išao u kino, tamo negdje prije devedeset godina. Ništa od toga. Odlučio sam se za samog sebe u najboljim godinama, samo s malo više kose nego sam imao u ono vrijeme. Ime sam ostavio isto, samo mu je, prema pravilima repliciranja, dodan redni broj dva. Potpuno sam bio spreman za svoj drugi život i veselio mu se kao dijete novoj igrački.

Pozvao sam programera koji je sve moje želje unio u računalo spojeno s 3D bio- pisačem. Kad se moja svijest odvoji od tijela i pronađe novi dom u spremniku s mojim imenom, zahvaljujući programiranom postupku, uređaj najnovije generacije u mom stanu će se uključiti i ja ću se pojaviti u svom novom starom obliku, u svom dnevnom boravku, gdje sam još za prvog života instalirao uređaj iz kojeg ću ponovno izaći mlad. Nisam želio da me printaju u nekoj od ovlaštenih ustanova, već sam poželio opet postati ja u udobnosti svog doma.

Pripreme su bile temeljite. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Pronašao sam najboljeg i najskupljeg programera, po preporuci. Gnjavio me stotinama pitanja, do najsitnijeg detalja, satima, dugo i ubitačno. Skupio sam sve strpljenje koje sam vježbao cijelog života i smireno odgovarao na svaki njegov upit. Onda sam kupio najnoviji i najkvalitetniji model 3D bio-pisača. Nisam žalio novca. Uložio sam velik dio svoje životne ušteđevine jer ja zaslužujem samo najbolje.

Dok ležim u cijevi, svijest mi se sužava, svijet postaje manji, a svjetlost na dnu crnila jača i jasnija. Krećem prema njoj. Radost i posljedični osmijeh su mi na licu. S osmijehom idem u smrt, koju sam sâm odabrao. Nestajem. Čujem iz daljine hvatača svijesti koji kaže: »Gotovo je. Svi podaci su učitani«. Tu se gubi i posljednja mrvica mog jastva.

* * *

Slušam i iščekujem. Već bi bilo vrijeme da se replikator pokrene. Evo ga. Čujem kako se uključio. Trebat će mu dvanaest sati da završi ispis. Siguran sam da će to biti najduljih dvanaest sati u mom životu. Zapravo, u moja dva života... Ali, naučio sam biti strpljiv.

Prvo izlaze nožni prsti, stopala, gležnjevi, potkoljenice, a onda i ostali dijelovi tijela, zajedno s kosturom, mišićima, unutarnjim organima, zubima, noktima i kosom. Nakon nekog vremena budi mi se osjetilo mirisa. Osjećam poznati miris lavande i znam: na pravom sam mjestu.

Duboko dišem. Oko mene potpuna tišina. I potpuni mrak. Stojim mirno i osluškujem svoje disanje. I srce čujem kako pumpa život u stanice. U neprozirnoj tami, pridržavam se za namještaj i krećem polako prema prekidaču za svjetlo na susjednom zidu. Bljesak žarulje me zasljepljuje, pa tako obnevidio teturam do predsoblja, gdje sam, upravo za ovaj trenutak, postavio veliko ogledalo, u kojem sam se mogao vidjeti od glave do pete. I dok se crnilo pred očima razilazi, moje uzbuđenje raste. Prvi put u životu, zapravo u svoja dva života, osjećam veliko nestrpljenje, koje mi tjera krv po olucima žila. Širim oči i gledam se izbliza. Ne vjerujem svojim očima. Definitivno nešto nije u redu s mojim vidom. A onda, užasnut, shvatim da sam doista takav kakvim se vidim.

Oči su moje, i kosa je moja, i zubi, i nos, ramena i ruke... Samo koža nije moja. Ova je crna. To sigurno nije slučajna pogreška. Vrhunski programer morao je dobro znati što radi i zašto. Ne znam što učiniti s ovim crncem svijetlih očiju koji me izbezumljeno gleda. U bijesu dohvatim stolac, zamahnem iz sve snage i razbijem ogledalo.

Najlakše bi bilo počiniti samoubojstvo, ali važeći Zakon o repliciranju ne dopušta samoubojicama novi život. A ja želim živjeti; smrt sam namijenio programeru. Siguran sam, ubit ću ga već danas.