Deseti dan Apokalipse

I ZEMLJA IMA ŽELUDAC

Kronologijom gluposti
nijemo vučem pohaban pogled
niz prorijeđene drvorede prijateljstva
Posjekli su najljepše jablanove
zarazili javore a sada kliješte breze

Zrak je neupitno loš
sparina vrelina žega osama stega
Metar do dna deset metara do površine

Pukotina raste svakim buđenjem
Buđenja su košmarna

Zubi su nebitni jer i bezubi ujedaju pogledom

Kronologija gluposti zapisana u segmentima ludila
sprječava ono malo ljudskosti zavrnuti slavinu
Referendumom potpisani
potpisujemo redoslijed
u nizu unaprijed insceniranih igrokaza

Zrak je neupitno loš
ulice su ispresijecane zabranama
tramvaji voze tišine bezriječje strah

Tijelo oznojeno drhti poput žednog psa na uzici
Ispod čekića istine krije se zloduh

Zemlja se nadima povraća joj se od vlastite učtivosti

POGLED IZGUBIO ŽERAVICU

Sputana nevidljivom omčom
gutam otuđene misli
Riječi se poput poderanih plahti
vijore na vjetrometini
Granice su nevidljive prostim okom
možeš ih dotaknuti
ako slobodno zakoračiš u nepoznato
Iza tišine je nova tišina
dublja i ljepljivija
Guši krikove
Ruke nestaju u ljepljivoj masi
Kretanje je otežano
Pogled izgubio žeravicu
u tamnom ugljenu
i bijelom papiru
Ispisujem tvoje ime
vlažnim usnama izgovaram molitvu
Život je besmisao ako u njemu nema mjesta
za iznenađenja
Ljulja se kolijevka
u zatvorenoj ćeliji
U kutu sobe rasklimana stolica
od siline ljuljanja popustila godinama
Vlasnik je odavna napustio prostor
samo nakrivljena slika na zidu
podsjeća na silhuetu
U vrućici su iskrivljene slike
Pauci i dalje vise naglavačke
Čini mi se predugo
I zidovi su poprimili sivu boju
Udaljenost od mog oka i raskrečenog pauka
je zanemariva u vremenu čekanja
Pobijediti zlu kob i biti heroina ulice
Obući se nekonvencionalno i
raširiti ruke na pozdrav
bez predrasuda

VREĆICA, RIBA I SUTRA

Izvukoše iz kontejnera kosti ribe
bijele igličaste
iz glave gledaju mrtve oči
more je zaspalo u njima
Na kontejneru visi vrećica
iz vrećice viri kruh
i konzerva
Na konzervi rok trajanja
Ne traje više vrijeme mira
ni vrijeme konzerve
U konzervi se goje crvi
Crvi su i u kontejneru
Mir je umro s mrtvom ribom
i morem u njenim očima

Nebom lete nevidljive riječi
sudaraju se i sakate
riječi gube smisao u dijalogu
Monolog je zauzeo pozornicu
Trule daske škripe od težine
izgovorenih laži
Obmana je fokus trajanja
Trajemo poput riba
Ogoljeli šiljati

Izvukoše iz grobova majke
Kloniraju njihovu djecu
Djeca imaju oči ribe
Mrtve u trenutku rođenja

Riječi gube smisao
smisao je biti prvi u rano jutro
Uzeti vrećicu s kontejnera
sjesti na klupu u parku
Promatrajući mačku kako glođe
bijele igličaste kosti ribe
pojesti ostavljen kruh i
konzervu upitnog roka trajanja

DESETI DAN APOKALIPSE

Izvukoše iz mrtvog jezera
neke čudne ptice
Ribe su odavna napustile mrijestilišta
Žabe obojile tijela nekom čudnom bojom
oku neprihvatljivo
Samo sjajni kukci s debelim oklopom traže mrtve ličinke
Ljudi su poput aveti
U očima neko ludilo
izbrijane glave i tetovirane misli
Ne govore ne dodiruju se
šutke izvlače ptice
čudne ptice
iz mrtvog jezera
Nebo je užareno
Zemlja miriše na zgarište
Jezero je crno
Drveće je uspravno podiglo rašlje
prkoseći smrti
Izvukoše neke čudne ptice iz mrtvog jezera
U očima im plavo nebo i zelene šume
na krilima im kapi ljetnih pljuskova
Ljudi su poput aveti
U mrežama skrivaju kosti
U dupljama strava
Koliko ih je
Koliko mrtvih ptica
Koliko kosti
Kornjaši traže mrtve ličinke
na osušenim truplima
ispod rašlja drveća
ispod očaja

MOJ GRAD PLAČE

Moj grad
zavijen je u crno
Moj grad plače
Život je tek u kapima sreće
Osmjesi su zabravljeni
Zaboravljena ljuljačka
u vrtu zjapi
Čeka drhtave ruke starice
i smijeh djeteta
Moj grad diše otežan
bremenitim vremenom
Pune se bolnice
Zvona ispraćaja
Nevjerica
Nespokoj
Moj grad plače
svaki dan iznova

PORUKA PRIJATELJU

Ne, neću ti ubrati cvijet,
posadit ću ti drvo
pravo veliko drvo.
Njegova krošnja bit će dom
za ptice.
U rašljama grana gnijezdit će se golubovi,
a na vrhove slijetati sjenice i kraljići.
Ne, neću ti pokloniti cvijet,
poklonit ću ti tisuću cvjetova
kad u rana proljeća tvoje drvo
zamiriše.