Centriranje u općem

Erika Nađ je akademska slikarica koja radi kao muzejska savjetnica i voditeljica likovnih zbirki Muzeja Međimurja u Čakovcu. Svoj tihi, samozatajni i teško vidljiv rad na radnome mjestu, to (kao što sama kaže u jednoj od pjesama) premetanje zrnja bez kraja i konca, nadogradila je govorenjem u prvom licu: ne nužno o sebi, ali i o sebi, uglavnom – o sasvim osobnom iskustvu.

Zapisi Erike Nađ o postojanju, ljudima i aktualnim tijekovima, u formatu zbirke pjesama pod nazivom Pjesme opće prakse objavljene u Biblioteci Insula nakladnika Grada Čakovca 2021. godine, zapažanja su dobro obrazovane intelektualke vrlo širokih interesa, neopterećene recepcijom i kritičkom prosudbom. Ova poezija govorena iz »opće prakse« (cjelovitog životnog iskustva) i iz »općeg jezika«; nije poezija slika, začudnosti, kompozicijskih efekata nego poezija logične misli, ishoda koji nisu dosjetka nego logični proizvod tijeka rečenice/misli. Autoričini jezik i sintaksa jednostavni su, bez nastojanja da impresioniraju dosjetljivošću, inovacijom, originalnom metaforom, individualnom osebujnom idiomatičnošću. Izraz je značenjski denotativan, eksplikativan ili često sa središnjom zadaćom da organizira/prenese narativano tkivo cjeline (Starica, Nikad nisam dodirnuo ženu, Ako poželiš biti kraljica), čemu, na razini forme, odgovara autoričino dosljedno opredjeljenje za slobodni stih.

Činjenica da se radi o slikarici, otvara svojevrsna očekivanja i u tematici i u izrazu, no Erika se zaista opredijelila za poziciju općeg (koliko god taj pojam uzimamo uvjetno, odnosno neodredivo). Namjera joj je posredovati svoje iskustvo i stav bez očuđavanja koja zahtijevaju dodatan angažman recipijenta u semantizaciji teksta. Svojim je pozivom organizatorice izložbi usmjerena na uvažavane publike te je komunikativna i u govorenju o sebi.

Motrimo li pjesme na motivskoj razini, očigledno ih je moguće ciklizirati te komponirati na različite načine, pa tim slijedom i prenijeti ciljane poruke. No, autorica se opredijelila za svojevrsno linearno nizanje u (motivski motreno) cik-cak slijedu: izmjenjuju se kratka razmatranja o životu, osobne impresije bazirane na pejzažu, promišljanje smisla postojanja osobnog i općeg... Dopušta tekstovima da supostoje kao svakodnevno događanje – jedni pored drugih, jedni prije/poslije drugih, kako se već stjecajem okolnosti dogode.

Kad je riječ o takvoj kompoziciji, može se reći da se radi o metonimiji životnih procesa motrenih ne iz nekih zadanih središta, nego u protočnosti, nošenih »rijekom života« (aktualizirajmo konvencionalnu, ali prikladnu metaforu). Ipak, vrlo znakovitim na kompozicijskoj razini čini se završavanje pjesmom Nedorečeno, u čemu čitamo autoričin osjećaj da nije ostavila svoju najdublju ekspresiju, odnosno osjećaj da je život još uvijek jači od trenutačnih mogućnosti njezina urječenja. Držim da je to otvaranje mjesta za nastavak...

Budući da je autorici osobito stalo do komunikacije, jasne i neopterećene, posebno se važnim nameće motivski sloj njena interesa. To su uglavnom momenti svakodnevnog življenja (Primopredaja, Beskrajan dan), odnosno preispitivanje smisla mukotrpnosti repetitivnih radnji od kojih se sastoji trajanje, a kojima se, u masi ponavljanja, iz same prakse življenja, ne vidi svrha (prepuštam drugima/ da zrnje/ bez kraja i konca/ premeću/ i uzalud melju/ melju...). Zamjetnu pozornost pridaje promišljanju etapa ljudskog trajanja u vremenu pa zapisi dobivaju karakter socijalno-refleksivnog razmatranja. U tom motivskom kompleksu izdvajamo Kuću zalazećeg sunca, Trenutak smrti, Kismet, Staricu, pjesme koje držim posebno dojmljivim zbog topline pristupa te već spominjane jednostavnosti izraza, što ih čini bliskim, prijemčivim, intimnim.

Osnova njenih pjesama, o kojoj god temi da se radi, jest promišljačka – težnja iskonskoj istini (Neimenovana), otkrivanju biti života (Maratonci, Mislim uteći ću), a što se maksimalno zgusnulo u pjesmi Što sam: to je uzorno pročišćen zapis izrazito ekonomična jezika, koji držim najosobnijim »otiskom kažiprsta duše«. Već je rečeno da autorica ne sužava ni strukom ni posebnim interesima poziciju govorenja, no spomenuti je pjesmu kojom je ipak odala počast svom zvanju: pjesma Majstor Bosch inspirirana je triptihom Vrt zemaljske naslade nizozemskog renesansnog slikara Hieronimusa Boscha, no više motivski nego bilo kojim drugim dijelom strukture.

Na tragu naglašenije likovnosti spomenuti je autoričine pejzažne minijature, komorne, s natruhom egzistencijalnosti i promišljanja biti (Maleni plam, Maćuhice, Plavetna kiša), koje su iskaz nepatvorenog osobnog iskustva. U njima je osjećaj za boju, nijansu i izrazitiji vizualni ustroj teksta došao do izražaja, što je ostvarenje očekivanja dijela čitateljstva koji znaju Eriku kao slikaricu. Kao kontrapunkt suptilnoj ugođajnoj pejzažnosti te težnji bitnom, univerzalnom i izvanvremenskom, suprotstavlja se ironično govorenje o aktualnim pomodnim i površnim fascinacijama masa, odnosno tematiziranje aktualnosti otuđenog, dekomponiranog svijeta i njegovih estetskih i etičkih deformacija (Ljepota silikona, Živo im se fućka, Srećozofija, Pitajte). Prikladno temi, tu jezik postaje oporiji, frazičniji, okrutno banalan, izrazito kolokvijalan.

Čini mi se važnim spomenuti kako se svi zapisi odlikuju skladnim ritmom, uglavnom proizvedenim autoričinom sposobnošću gradnje skladne rečenice i dobro strukturiranih sastavnih sintagmi u kojima nema izraza/ritmičkih jedinica koje bi remetile skladni tijek misli. Ponekad je ipak posegnula za snažnim poetskim sredstvima ritmičke organizacije, kao što su npr. ponavljanja (Odlazak, Laurina pjesma, Igrokaz). Njen jezik nije »poetičan«: to je jezik obrazovane osobe koju zanimaju mnoga životna područja i sasvim je dobro upućena u njih (Nismo sami, U početku bijaše riječ). Stoga, zbog raznovrsnosti interesa, ponovimo, ovaj »opći jezik« profilira uvođenjem leksičkog sloja karakterističnog za temu. Tako je, npr., uočljiva relativno česta uporaba termina (tamna tvar, mikrobi, gljivice, veliki prasak, ljudski DNK, genetska baza podataka), koji se, zahvaljujući autoričinom (već spomenutom) dobrom osjećaju za skladni izričaj (i na razini sintakse, i na razini fonijske strukture) ne doimaju kao strano tijelo u strukturi pjesme.

Pjesmama opće prakse dobili smo viđenje i razmatranje aktualnih pitanja svijeta iz pozicije kultivirane, ali nepretenciozne osobe, u kojima će se prepoznati čitatelji koji također tako – bez posebnih pretenzija i fikcije da smo stvoreni za veliko i izuzetno – živimo običan, često mukotrpan i na momente lijep život u kojem se uvijek i o svemu pitamo, tragamo, jer to je sa čovjekom tako.