Autor prave hrvatske satire

Za one koji vole proigravanja i pravu hrvatsku satiru

Između dva svjetska rata zagrebački slikari i kipari okupljali su se u »Meduliću«, pisci i glumci u Kazališnoj kavani, bankari i mešetari u »Korzu« (svinjarija je da i dalje stoji prazan i devastiran), a nogometaši u »Plavom podrumu«.1) Predstava je u stvari posvećena legendarnom Ici Hitrecu s kojim nisam u bližem rodu pa ga mogu hvaliti i slaviti premda ga nisam vidio kako igra... Nije to samo komad o Ici nego je Nino Škrabe napravio kronološki presjek razdoblja od nekoliko desetljeća i neumitno povezao nogomet i politiku od vremena atentata na Stjepana Radića, Stojadinovićevih divljanja, Mačekove Banovine Hrvatske, preko Nezavisne države Hrvatske do upada komunista...

Rečenica koju sam zapamtio: »Dinamo je konspirativno ime za Građanski«... Na hintergrundu se istodobno prikazuju dokumentarni kadrovi s nogometnih terena između ratova, ali i razaranja koja su Zagrebu priuštili »saveznici« – kadrove bombardirane škole u Križanićevoj vidio sam prvi put. Kratko razdoblje NDH prikazano je povijesnim podatkom da su Ico Hitrec i Žarko Dolinar spasili masu Židova i Srba, Ico ih je mnogokad vozio na svojem motociklu do Delnica, a poslije je na istom motociklu stradao i više nije mogao igrati (prvi put je nadrljao u Švicarskoj gdje je prije rata igrao kao prvi hrvatski pečalbar, uz Acu Živkovića). Za one koji vole nogomet i kazalište, za one koji vole proigravanja i pravu hrvatsku satiru... ova je histrionska predstava dušu dala...

Marin Držić iz Jaske

Jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom U Plavom podrumu.2) Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva »Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren« i »Snivaj« (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak, Vasary i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još i Muke po Iveku, Malo morgen, Francekova teta i Koltovi generala Pattona.

Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima: »Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima«. Zapisano je i ovo: »Škrabe je suvremeni Marin Držić.«

Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: »Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu«. Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju...

Na kraju je govorio Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan, a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali... Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela, pomirbene.

Urnebesna komedija

Histrioni su na vrlo dobar način otvorili svoje zagrebačko ljeto, urnebesnom komedijom koju je Nino Škrabe naslonio na konstrukt Charlijeve tetke Brandona Thomasa, a radnju premjestio u dane maksimirske utakmice Dinama i Crvene zvezde.3) Defiliraju udbaši i kosovci, sitna i krupna klatež pokušava se prilagoditi novom vremenu hrvatske države na pomolu, još rade za dva gospodara i podosta su zbunjeni, pa i u jezičnom smislu... Pun pogodak na Opatovini ispunjenoj do posljednjega mjesta, sjajna zabava u režiji Georgija Para.

Nino Škrabe – veliki čovjek iz male Jaske

Za sve što je radio i uradio Nino Škrabe, poglavito u kazalištu i filmu, trebalo bi samo u nabrajanju naslova ispuniti nekoliko kartica teksta, a bit će toga još, jer je Nino živ i zdrav, korona je zaobišla vinorodni jaskanski kraj.4) Opus nije završen, i ne zna se kad će. Za autore poput njega obično se kaže da su renesansne osobe, što je pomalo otrcano i ponešto netočno, jer u renesansi nije bilo filma, recimo. No po svemu drugom, po svestranosti i sveprisutnosti u hrvatskom umjetničkom životu, po plodovima koje ostavlja u kulturnom polju, Škrabe je usporediv sa starim majstorima, komediograf prije svega i iznad svega.

Upoznali smo se u davna vremena kada je bio trećenavođeni član proslavljenoga trija Senker-Mujičić-Škrabe koji je u olovnim vremenima donio svježinu, dosjetljivu razbarušenost i smijeh toliko potreban u vremenima hrvatske šutnje. Senker naoko ozbiljan, pomalo zabrinut, Mujičić sklon kalamburima, Škrabe zatajan i ironičan. Uvijek sam se pitao – tko u stvari piše, jer mi je kolektivizam kao individualcu bio zagonetan još od vremena Iljfa i Petrova. Čak sam u šali govorio da Senker i Mujičić ne puštaju Škrabea preko mitnice u Zagreb dok ne dovrši tekst. Trijumvirat je usprkos mojim podlostima potrajao mnogo dulje nego oni u rimsko doba, postao kazališnim fenomenom i privlačio publiku travestijama u kojima se provlačila hrvatska povijest.

U vrijeme prvih naznaka da se Hrvatska i doista, premda stidljivo, vraća u povijest, to jest sredinom osamdesetih, nesmotrenošću tadanjih komunističkih vlasti postao sam ravnateljem Kazališta Trešnja, tada bez velikih ideja o repertoaru, ali s namjerom da angažiram hrvatske autore i redatelje. Tko mi je prvi pao napamet? Pa naravno, moj dobri poznanik i kolega, prijatelj, mogu reći, s iskustvom autora za dječju i odraslu publiku. Bila je to predstava, rađena po prozi Vladimira Nazora Dedek Kajbumščak, ujedno i velika prekretnica u teatarskom životu jaskanskog, zagrebačkog i svehrvatskoga dramskog pisca jer se prvi put takoreći osamostalio i od tada do danas živi kao sam svoj majstor na mnogim hrvatskim daskama, i ne samo hrvatskim, a kao filmski scenarist vinuo se do zavidnih visina. Uz to, nikada se nije odvojio od kazališta u Jastrebarskom koje je balansiralo na rubu amaterizma, ali mu je Nino udarao pečat profesionalnosti, kao neosporni lider i dobri duh kulture u »provinciji« nadomak Zagrebu.

Uvijek sam se protivio svrstavanju Nina Škrabea u pretinac pučkoga teatra, usporedbama s Kalmanom Mesarićem i Genom Senečićem kojima svaka čast, ali je Škrabe u zadnjim desetljećima dobrano prešao sklisku granicu koja pučko humoristično dijeli od satiričnog, ponekad i, na svoj način, aretinovski žestok u razotkrivanju laži i mana suvremenoga hrvatskog života. Ne kao lijeva klatež koja to čini iz drugih razloga, nego kao razočarani domoljub. Komparatist, poznavatelj svjetske književnosti, počesto se naslanja na klasike, uzimajući ipak samo temeljnu intrigu i kostur koji zatim puni mesom punokrvnih hrvatskih ljudi svakovrsnih karaktera s laganom prevagom beskarakternih i komikom u rasponu od dobroćudnosti do sarkazma. Svjestan snage jezika, narječjima i govorima bogatoga hrvatskog, likovima pušta da se kreću u prostoru prirodnog idioma, što komedijama daje posebnu draž i bez tog »alata« možda bi slabije funkcionirale. Naravno da se u svom rodnom kajkavskom najbolje snalazi, u kajkavskoj frazi i baštini koja se usprkos nametnutom standardu provlači i nadalje literarnim djelima.

Eto, toliko u ovoj prilici, sažeto, o velikom čovjeku iz male Jaske. S privatne strane najveće zasluge ima u udomljavanju mojega mačka koji je u Zagrebu skakao s trećega kata, a kada je treći put skočio našao sam suicidalnom divljem stvorenju smještaj u nešto nižoj, gostoljubivoj kući jaskanskoga majstora, ljubitelja Divljeg zapada i nogometa. I uopće, uzajamno smo se udomljavali, Nino je osim mačka udomio mojega »Eka Eka«, a ja podosta ljudi iz Jaske, tehničke profesije. S Ninom je povezan i inženjer Miljenko Cvitanović koji je zajedno sa mnom i arhitektom Andrijom Mutnjakovićem vodio deset godina dugu gradnju nove zgrade Kazališta Trešnja. Ti naši odnosi bili su ponekad i lukrativni, Škrabe se našao u žiriju nagrade »Marin Držić«. Dodijelio mi je nagradu, doduše treću, znači jedino preko veze sam ju i mogao dobiti. Prije i poslije su me ignorirali. I to je materijal za komediju.

____________________
1) Ovaj tekst o kazališnoj predstavi Nina Škrabea U plavom podrumu Hrvoje Hitrec prvotno je objavio 2015. godine na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. (Op. ur.)

2) Tekst komedije U plavom podrumu Škrabe je objavio i u svojoj istoimenoj knjizi, na koju se također osvrće Hrvoje Hitrec, 2018. godine, na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

3) Ovo je zaključni fragment iz Hitrecova osvrta na Škrabeovu predstavu Francekova teta, objavljen na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća 2016. godine. (Op. ur.)

4) Za Škrabeovu knjigu Zemlja čudesa Hrvoje Hitrec napisao je Predgovor, koji ovdje prenosimo u cijelosti. (Usp. Nino Škrabe, Zemlja čudesa, Zbirka dramskih tekstova, izd. Kreativni studio Zvrk u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Jastrebarskom, urednica Klementina Škrabe, Jastrebarsko, 2020., str. 9–10.)