Anatomija zla, uz pohvalu ljepote života

Roman Željka Funde Lepoglava1) zaslužuje posebnu pozornost. Za to postoje barem dva razloga. Jedan od njih je što nas suočava sa činjenicama o ustaškom ratnom logoru u Lepoglavi i to koristeći se svjedočanstvima sudionika i promatrača s kojima je autor kao rođeni Lepoglavčanin bio u doticaju. Drugi je razlog što to nije samo ratni roman. To je i filozofski roman. U njemu povijesna zbilja služi kao odskočna daska za promišljanje dubokih filozofskih problema: o dobru i zlu, o ljepoti i ružnoći, o istini, o ljudskom životu i njegovom smislu, pa i o Bogu. Fundin roman je također filozofska refleksija o samom umjetničkom činu, o svrsi umjetnosti, o njenoj moći i nemoći da pokaže istinu, razotkrije zlo, da osmisli život. Da bi mogao sve to biti on nije samo fakcija već je i autorova fikcija, ne samo ona uobičajena koja se očituje u slobodi kreiranja likova i događaja, već i nadrealistička.

Tako se u romanu Lepoglava uz povijesne likove pojavljuju i likovi iz književnih djela. Mjesto radnje također pogoduje mogućnosti ukazivanja na metafizičko u povijesnoj zbilji: ustaški logor u sklopu nekadašnjeg Pavlinskog samostana značajnog za hrvatsku kulturnu povijest, zločini ustaša nad zatvorenicima neposredno pored barokne crkve Uznesenja blažene Djevice Marije koju krase Rangerove freske i prekrasni oltari. Dodajmo još k tome fenomen lepoglavske čipke i gospođice Danice Brössler koja ju je svojim doprinosom proslavila na svjetskim izložbama. Jedno pored drugoga, sve to u istom prostoru, jedno nasuprot drugom – sukob, dobra i zla, ljepote i ružnoće, života i smrti.

U romanu je uočljiva naglašena analogija između književnog i likovnog stvaralaštva. Jedna se umjetnička djelatnost reflektira u drugoj da bi se što vjernije pokazalo što se to događa u njihovim pokušajima pokazivanja istine, suprotstavljanja zlu njegovim razotkrivanjem te da bi se odgovorilo na pitanje kako i koliko umjetnost doprinosi osmišljavanju života. Spomenutu analogiju omogućuje uloga slikara amatera Lepoglavčanina Gabrijela Horvata. On slika ono što autor kao književnik pokušava izreći pa i ne začuđuje što je u izgradnju tog lika Funda uložio, i to s uspjehom, velike napore. S istom svrhom Funda se prihvaća još složenijeg posla. U svojoj fikciji on u jednom presudnom trenutku u Lepoglavu dovodi najvećeg hrvatskog slikara. Tu titulu autor daje Krležinom liku iz Gospode Glembajevih Leonu Glembayu. To nije slučajno jer Krleža je za Fundu kao književnik najveći slikar hrvatske stvarnosti.2)

Ta refleksija književnog i slikarskog obogaćuje se uvođenjem u odnos čipkarske umjetnosti. Za razliku od književnog, ona je unaprijed zadana. Tu postoji unaprijed određen uzorak koji treba moći slijediti i do kraja dovesti. U književnom djelu nema takvog uzorka što autoru daje velike ovlasti, ali i veliku odgovornost u kreiranju karaktera, njihovih međusobnih odnosa i cjelovitosti zbilje koju čine.3) U sličnom je položaju likovni umjetnik posebno ako stvara istinski umjetničko djelo a ne sliku koja samo poslušno podržava ono što prikazuje. Zato Gabrijel Horvat slikajući portrete žrtava terora u logoru slika vrbe. Time pokazuje kako je zahtjevno raditi na takvim portretima i da je bolje prijeći u simbolizam nego učiniti nešto umjetnički promašeno. Zato on nije pravi slikar već je vrboslikar. Funda također postavlja razliku između portreta koji se radi na živom predlošku i portreta koji se radi na dokumentu, primjerice, na fotografiji. Zločincima su sve te distinkcije nedohvatljive i nebitne. Izreka ‘biti lijep ko slika’, koja se u romanu navodi kao velika glupost, njima izriče najviši ideal. A svi oni žele biti naslikani i to tako da budu lijepi i privlačni, da budu važni i uvažavani.

U Fundinu romanu značajnu ulogu ima i glazba. Autor je zaista dobro iskoristio činjenicu da u Lepoglavi živi glazbena obitelj Zuber. Iz njihovog doma čuje se koncertiranje Beethovena, Mozarta, pjevanje poznate arije iz Nabucca. Ona možda nervira nedovoljno obrazovane žitelje Lepoglave, ali dopire do duša zatvorenih logoraša. Ta se glazba suprotstavlja primitivnim ustaškim gangama, njihovim perfidnim tekstovima koji se od početka do kraja romana, zahvaljujući upornosti nepresušno izlijevaju.4) A glazba, posebno Vivaldijeva, ima značajno mjesto u životu župnika Ferde Krčmara. Ipak, ne možemo reći da je muzika u romanu tako postavljena da ulazi u odnos spram književnog, kao što u taj odnos ulazi slikarstvo i čipkarstvo. Ona nije do te mjere razrađena, ali može se govoriti i o muzici samog romana. Njegov ustroj, primijenjeni umjetnički postupci mogu se usporediti s klasičnim muzičkim djelom.

Paralelne radnje jedna se u drugoj oslikavaju da bi uspostavile odnos s glavnom radnjom, dovele do njenog što potpunijeg i jačeg izraza te do razrješenja filozofskih pitanja koja ona u sebi nosi. Može se govoriti i o polifonijskoj strukturi romana. Nakon opisa nekog događanja slijedi solilokvij nekog od protagonista, a ti protagonisti govore o sebi više no što to može autor u svom opisu. I još nešto: ti protagonisti u svojim solilokvijima govore o drugim protagonistima, gledajući ih iz svog ugla i stavljajući u otvoreno pitanje što smo od autora i likova o njima saznali.

Roman Lepoglava je anatomija zla. Zajedno s autorom kao vrsnim kirurgom okupljeni smo oko činjenice zla, gnjusnih prizora zločina grupe ustaša koju predvode upravitelj logora Ljubo Miloš i Maks Luburić.5) Suočavamo se s njihovim nastranim duševnim ustrojem, zapljusnuti smo smradom njihova sirovog i vulgarnog izražavanja. Mnogi studenti medicine zbog satova anatomije odustaju od studija, a tako će vjerojatno i poneki čitatelj odustati od čitanja Lepoglave. Njima treba reći da jednu od okosnica fabule romana čine četiri ljubavne priče. Jedna od njih djelomično pripada anatomiji zla, požude i putenosti,6) no ostale tri daju tome snažan kontrapunkt.

Prva je ona gospođice Brössler. To je priča o neostvarenoj ljubavi prema glazbeniku i upravitelju munjare u Lepoglavi, Marijanu Zuberu, o njenim pokušajima da se ostvari u nekoj drugoj vezi. Za nju je život više od umjetnosti te ima potrebu da u tom carstvu zla učini nešto više, i pod cijenu da se žrtvuje. U jednoj šetnji u društvu svoje majke odlučuje napustiti sigurnost logora i odlazi u šumu gdje se susreće s ranjenim partizanom. Počinje ljubavna priča sa zapletom u kojem se ugrožava njezin život. U taj će zaplet biti uvučena sudbina mnogih ljudi, a kroz tkanja tih različitih sudbina Brösslerica će se osloboditi lepoglavske radionice smrti. No, premda uzvišene duše i karaktera s velikim talentom i uspjehom u pozivu umjetnice, neostvarenog života završava u muzeju, što možemo shvatiti ne samo doslovno već i u prenesenom smislu.

Ljubavna priča gospođice Brössler oslikava se u jednoj sasvim drugačijoj. To je priča o ljubavi ustaškog natporučnika Janka Kirina i logorašice Rade Budisavljević.7) Ta je ljubav obostrana i sretna, ispunjena u tjelesnom i duhovnom, premda je njeno trajanje ograničeno. A to ograničenje, što je posebno značajno, nije određeno situacijom u logoru. Tu je učinjeno sve što je potrebno da bi se ta ljubav mogla nastaviti i izvan logora. Ograničenje su partizani u šumi koji će Kirina ubiti kao psa na prvom iskoraku u takozvanu slobodu.

Treća ljubavna priča hoće oponašati ovu prethodnu i tako pokazuje ne samo istinu o njoj već i istinu o sebi. Upravitelj logora, Ljubo Miloš, zadivljen onim što se događa između Kirina i Rade pokušava ostvariti isto. Oslobađa jednu logorašicu i odvodi je k sebi pokušavajući učiniti sve kako bi zadobio njezinu ljubav. Logorašica je zbunjena jer ne može razriješiti ono što je nerazrješivo. A to nerazrješivo je stanje u Miloševoj duši i njegovi postupci prema ostalim zatočenicima s jedne strane i njegovi plemeniti postupci prema njoj s druge strane. I sam Miloš će se na kraju morati suočiti s nemogućnošću takvog usklađivanja. Tu dolazi do izražaja jedna od temeljnih autorovih polaznih stavova, preuzetih iz Shakespeareovog Macbetha: Zlo je zlo, a dobro je dobro. Ne može zlo biti dobro, a dobro zlo.

Miloševo konačno suočavanje s nerazrješivošću stanja u kojem se nalazi autor je majstorski izgradio. Povezao ga je s još jednim muško-ženskim odnosom. Riječ je o odnosu župnika Krčmara i njegove sestre Jele. Jela je izmišljeni lik, a predstavlja zapravo župnikovu dušu, njegovu savjest, njegovo drugo, ono bolje ja. Ona se brine o njemu, velika mu je podrška kako u domaćinstvu tako i u pastoralnom radu. U kršćanskom duhu čini ono što se on ne usuđuje. Tako i ne znajući surađuje sa zatvorenicima u pokušaju njihova oslobađanja te završava u Jasenovcu. Gubitak sestre iz temelja mijenja župnikov odnos prema ustašama i Ljubi Milošu,8) a kulminira u sceni pri kraju romana kad ga odbija ispovijediti jer jasno vidi da mu ne može ni u kom slučaju dati odrješenje. Zlo je zlo, ono nikako ne može biti dobro.

Rekli smo da su u logoru ostvareni svi uvjeti da bi ljubav Kirina i Rade Budisavljević imala i svoju budućnost. Ljubo Miloš pristaje da će podržati njihovu vezu, ali pod uvjetom da u Lepoglavu dođe najveći hrvatski slikar Leon Glembay i napravi njegov portret. U tome posreduje Leonov sin Eugen, također jedan od ustaških časnika. Piše svome ocu da hitno dođe jer se radi o pitanju života i smrti. Razlozi dolaska na prvi pogled izgledaju banalni, no njihova se kvalifikacija pokazuje opravdanom. Zaista je to pitanje života i smrti i ima svoj smisao na barem dvije razine. Prva: došavši u Lepoglavu da bi portretirao upravitelja logora, Ljubu Miloša, Leone Glembay spašava jednu ljubavnu vezu koja je izraz osmišljenog i ispunjenog života. Druga: najveći hrvatski slikar dolazi da u svom umjetničkom činu dohvati zlo u njegovoj esenciji, da ga stavi ispred sebe i tako ovlada njime. Može li biti nečeg sudbonosnijeg? Što se tiče prve razine zadatak više nije težak jer je gotovo već riješen, ali kako ostvariti zadatak na ovoj drugoj razini? Ljubo Miloš je, uostalom kao i zlo, bezizražajna, bezlična, beskarakterna osoba. On bi volio slikati nešto sasvim drugo, prije svega gospođicu Brössler. Pa čak i sada kada više nije ovdje, kad ima na raspolaganju samo njene fotografije, kad mu je uskraćeno ono bitno za autentično likovno ostvarenje, njena živa prisutnost i komunikacija s njome.

Pitanje može li se na temelju fotografije i tome slične dokumentacije nešto autentično likovno ostvariti, treba proširiti i na izvanumjetnička područja, na područje života u svim njegovim oblicima. Ovdje se zapravo pitamo o istini i o uvjetima koji su potrebni da bi se ona dosegnula i živjela. Funda problematiku istine otvara svega nekoliko puta i to na kratko, gotovo u bljesku. Tek je zadnje njeno spominjanje jedna erupcija, kratka ali ekspresivna. Funda je, kao poznati haiku pjesnik, najjači u izrazu bitnog kad o bitnom puno ne govori. Govor o istini možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Na jednom mjestu gospođa plemenita Oršić u maniri svoje dekadentnosti kaže otrcanu frazu da ona svojim postupcima skromno pomaže da istina pobijedi. Nadalje istinu spominje Leon Glembay kad se približava logoru i sluša krikove, psovku i đavolski smijeh pa se pita: Zar je zaista istina ono što sam čuo o Lepoglavi? Nakon toga istina se spominje u govoru Ljube Miloša na obilježavanju 10. travnja, dana NDH, dana kada se nakon tisuću godina obistinio san svakog Hrvata, dana kada je gospodin Kvaternik proglasio njegovo obistinjene. Istinu spominje i jedna židovska zatvorenica nakon scene u kojoj je ustaša Jere sebi oduzeo život: »Kad bi se pravda obistinila, kaže ona, kad bi i drugim ustašama proradila savjest svi bi se poubijali«.

Kratka ali ekspresivna erupcija govora o istini događa se i kad Rada Budisavljević želi iznenaditi Kirina i obilježiti s njim dan njihova prvog susreta. Konotacija je to s obilježavanjem obistinjenja tisućugodišnjeg hrvatskog sna. Rada je uredila stan i pripremila gozbu, a Kirin ne može odgonetnuti što to oni proslavljaju. Raduju se i zbijaju šale. Kirin to radi na račun hrvatske povijesti i uloge Lepoglave u njoj. Pita da li možda obilježavaju dan kada je Hitler posjetio Lepoglavu da bi kupio čipku od gospođice Brössler; ili dan kada je Kolumbo rijekom Bednjom doplovio iz Crnog mora do Lepoglave tražeći Ameriku; ili dan kada je Napoleon u Lepoglavi pobijedio Turke; ili dan kada su se Zrinski i Frankopan u Lepoglavi predali carskim vlastima nakon neuspjeha svoje urote; ili dan kada je prilikom osvajanja pavlinskog samostana sultan Sulejman Veličanstveni ugledao jednu lijepu žensku glavu i naredio da se mjesto od tada zove Lepoglava; ili dan kada se Tito potajno sastajao sa Staljinom kod Fiedlerice; ili dan kako je Potjeh iz priče Ivane Brlić-Mažuranić došao u Lepoglavu tražiti istinu pa se jako razočarao.

Ovim osvrtom na radost zaljubljenih i na zbijanje njihovih šala dosegnuli smo Fundinu omiljenu problematiku. Smijeh je, kako Funda kaže u svojoj poeziji, brat istine. Smijeh je za njega iskonski i bitni oblik života na koji je čovjek pozvan. Začeci tog filozofiranja pojavili su se u njegovoj zbirci Mocartenje (1997.). Ono je dalje sazrijevalo kroz zbirke Alelujni smeh (2006.), Soneti Bogu 2007 te u Sonetima o smijehu. U romanu Lepoglava ta je filozofija došla do svog snažnog izraza. Humor je prisutan na mnoge načine a jedan od njih je u književnosti s ovakvom tematikom zaista originalan. U samu radnju romana ukomponirani su vicevi, a dva protagonista su vrsni vic-maheri. Krčmarica Findler organizira natjecanja u stvaranju viceva na kojoj sudjeluju ustaše i građani Lepoglave. Ti se vicevi komentiraju i nanovo prepričavaju. Fundina je filozofija da se čovjek humorom može suprotstaviti zlu te je presudno moći gledati na svijet iz jednog pomaknutog ugla.9)

Uloga smijeha u suprotstavljaju zlu usporediva je s ulogom koju u tome ima umjetnost i filozofska refleksija. Na kraju treba reći ono bitno u svezi toga. To Funda nije rekao izričito ali je u njegovom romanu prisutno. Iskonski smijeh, onaj alelujni koji pobjeđuje i samo zlo, te tome srodnu umjetničku kreaciju i filozofsku refleksiju možemo u sebi osloboditi samo ako zauzmemo pravu perspektivu. A ta je: zbog učinjenog zla nikog ne napadati, nikog ne optuživati, nikoga ne pozivati na odgovornost, nikom ne dijeliti lekcije već se usredotočiti na zlo samo, raskrinkati ga i pokazati ga u svoj njegovoj banalnosti, bezličnosti, beznačajnosti. To je i razlog zbog kojeg se najveći hrvatski slikar uputio u Lepoglavu. A pitanje je to života i smrti.

______________________
1) Roman je objavljen u zagrebačkoj izdavačkoj kući Disput 2021. godine

2) Jedna od literarno najuspjelijih scena u romanu je Glembayevo putovanje vlakom iz Zagreba u Lepoglavu. Tu se Glembay upoznaje s Martinom Regačem. Ne treba nam puno da u tom Martinu prepoznamo Valenta Žganca iz lamentacija na kraju Krležinog romana Na rubu pameti. Njihov nas razgovor mora oduševiti. Na početku Glembayeva nezainteresiranost, a kad Martin spomene Krležino ime počinje se razvijati prepoznatljiva konverzacija u duhu Krležine, ali i Fundine, kajkavske proze. Dodajmo još da se uz Glembaya u Lepoglavi pojavljuje i domobran Jambrek iz Krležinih ratnih novela. Po svemu tome i po mnogo čemu drugom Fundin roman je hommage ovom velikanu hrvatske, među ostalim i ratne književnosti.

3) Upadljiva je paralela sa slobodom koja je dana ratnim zločincima da odlučuju o životu i smrti zatočenih logoraša.

4) Navedimo samo jedan primjer: E, što li sam dobre volje, što se meni danas kolje!

5) Maks Luburić, organizator sustava logora u NDH poznat po svojoj okrutnosti, bio je 1944. zbog nekih svojih postupaka poslan u kućni pritvor u Lepoglavu.

6) Riječ je o vezi između Maksa Luburića i mještanke Ivanke Brlek.

7) Ovi likovi su izmišljeni.

8) Župnikovo dotadašnje postupanje našlo je svoj odjek u vicu koji se u romanu u različitim varijantama tri puta pojavljuje: Što je vrag naučio od ustaša? Da se može ići na misu, ispovjediti se i pričestiti, a ostati vrag.

9) Vicmaher Ferek, zaposlenik u logoru i partizanski doušnik ne odustaje od humora i na kraju života kad ga ustaše ubijaju. Zadnja mu je dosjetka tumačenje naziva NDH: Nikad Dosta Humora. Slično tome u Alelujnom smehu Funda čita natpis INRI na Isusovom križu: I Naj ta Radost Istinuje, Istinuje...