Zoran Kravar ili kad je svijet bio mlad

Organizatori simpozija odvezli su nas autobusom daleko izvan grada, u idilični krajolik prepun čempresa, bora, planike i smrče. Ondje se nalazio lokal u kojem se dobro jelo, a osobita atrakcija bila je u tome što je tik do zgrade tekla rječica, koja je vrtjela mlinsko kolo, a usput i ražanj. Dok su sudionici pili aperitiv i razgovarali na terasi, Zoran mi je predložio da se malo prošećemo. Uputio se duž one rječice, kao da točno znade kamo ide, a kad sam ga upitao kamo me to vodi, on je uzvratio da tu negdje mora biti izvor. Pitao sam ga kako to zna, jer po svemu se činilo da se ondje nalazi prvi put kao i ja. A i što mu je toliko važan taj izvor? Mene je više zaokupljala sličnost pejzaža što nas je okruživao s onim što se govori u njegovoj knjizi Barokni opis, i o tome sam bio pripravan razgovarati. Ali, nismo prešli ni dvjesta metara, a ukazao se izvor: voda je ondje kuljala iz stijene šireći oko sebe hlad i sitno raspršene kapljice, i to je bilo doista impresivno. Zoran je, dakle, bio u pravu.

No, kako mu je to uspjelo? Zar je ipak otprije znao to mjesto? Ili je iz knjiga poznavao topografiju toga kraja? Ili se radilo o intuiciji? Znao sam da ne vrijedi pitati, jer on bi, kao i prvi put, samo slegao ramenima. Tako mi je ostalo samo da mozgam kako se to događa da on uvijek bude u pravu, i da navodi sve oko sebe da se iščuđavaju odakle mu to znanje dolazi.

Jer, to s tom rječicom bila je, dakako, sitnica, ali sitnica koja se sama od sebe pretvorila u metaforu. Tako je to i inače bilo s tim čovjekom, i tako je bilo s njegovim znanjima iz astronomije, povijesti, geografije, muzikologije, sporta, politike i likovnih umjetnosti, i svi su se uvijek pitali kad mu je uspjelo da to znanje skupi i kako mu je pošlo za rukom da ga sačuva i učini svagda dostupnim. Da ne bih govorio uprazno, skočit ću malo naprijed u vremenu, pa ću navesti samo dva primjera, od mnogih koji mi se i danas vraćaju u pamćenje.

Primjer prvi: Kad je Zoranov nećak bio u dobi u kojoj se današnja djeca zanimaju za dinosaure, zainteresirao se i ujak za tu problematiku, te je o njoj ubrzo znao toliko da je mogao održati jednosemestralni kolegij, i još bi mu ostalo materijala. A ipak, niste imali dojam da je on to znanje nabubao, da ga je s trudom skupljao, niti da je ono tek površno: najbliže je istini da je Zoran sve to o dinosaurima pročitao onako kako mi drugi, obični ljudi, čitamo napet roman, pa iz njega štošta i zapamtimo.

Primjer drugi: Jednom se u Splitu dogodilo da smo nas dvojica ostali sami na nekoj terasi na Pjaci, jer je naše društvo bilo nekamo odlutalo. Tako smo onda nekako upali u razgovor o kozmogoniji i o raznim teorijama o postanku svemira. I, Zoran mi je te teorije tada izložio, klasificirao ih i sažeo, ističući njihove dobre i loše strane, navodeći imena i naslove, a ja sam ostao otvorenih usta. Sve što do danas znam o kozmogoniji (a mnogo sam toga zaboravio), naučio sam tada od njega. Bilo mi je još i razumljivo da on može podrobno, sustavno i duboko govoriti o pitanjima iz struke, kao što mi je jednom, u vlaku od Rijeke do Zagreba, izložio svu problematiku Nazorove versifikacije; ali da toliko znade o postanku svemira – da to znade kao da mu se radi ne samo o užoj struci, nego i o vlastitom životnom pitanju – to mi nikako nije išlo u glavu.

Eto, sve sam to – da sam imao pameti – mogao vidjeti i prepoznati u onoj potrazi za izvorom rječice u onom divnom krajoliku. Dapače, mogao sam izvući i općenitiji zaključak, koji bi otprilike glasio da onaj tko traži na pravi način – ili iz pravih razloga – uvijek i nađe ono što traži.

Ali, ako takve pouke nisam izvukao, onda to nije bilo samo zbog moje površne naravi, nego i zato što sam se do toga trenutka već bio naviknuo da sa Zoranom čovjek često doživljava takve stvari i da se s tim mora pomiriti, jer to je obilježje njegove osobe. Ljudi su ga obično opisivali kao genijalca; ne, dakle, kao genija, jer što je točno genij, to možda i ne znamo; ali genijalac je netko tko ima mnoge osobine genija – pa možda i sve – i ta je kvalifikacija Zoranu sasvim dobro pristajala. O tome nije bilo nikakve sumnje još od onoga prvog dana kad se pojavio na Odsjeku za komparativnu književnost kao mladi asistent.

Tom njegovu dolasku prethodilo je ono što nam je o Kravaru rekao profesor Milivoj Solar. A rekao je kako među našim studentima ima jedan dečko koji mu je donio diplomsku radnju od oko pedeset stranica, a da ta diplomska radnja zapravo i nije nikakav studentski tekst, nego je to pravi pravcati znanstveni rad (i doista, poslije je ta studija ušla u Zoranovu prvu knjigu, a govorila je o Ignjatu Đurđeviću). I poneki drugi nastavnik tada je već znao ponešto o Zoranu, ali ja ga se nisam sjećao, jer smo se nekako mimoišli.

Ne znam je li već tada tkogod rekao da je Zoran sin profesora Miroslava Kravara, klasičnog filologa, koji je napisao neke važne radove iz metrike, a osim toga je – što mnogi ne znaju – ušao i u hrvatsku književnost i kao lik. Jer, u svojoj trilogiji Vječno žalosni smijeh – sjajnoj memoarskoj romanesknoj sagi – Ivan Raos spominje i opisuje profesora Kravara. Portretira ga kao visoko moralnog nastavnika splitske klasične gimnazije, koji je čak i u najcrnjim fašističkim vremenima uspijevao naći načina da ne pozdravi romanamente, nego da kaže jednostavno dobar dan, čime se mnogima zamjerio. U svakom slučaju, znajući sve to, čovjeku bi palo na pamet da Zoran ima pred nama ostalima barem tu prednost što je odrastao uz bogatu kućnu biblioteku. A tek smo poslije shvatili da to nipošto nije glavna njegova prednost, i da njegove prednosti ne proizlaze iz okolnosti u kojima je živio, nego izravno iz njegove osobe.

A ta je osoba, barem za mene, bila znatno iznenađenje kad sam Zorana prvi put ugledao kao člana našega Odsjeka. Bio je prilično visok, malo pogurena držanja, plavih očiju i plave kose. E, ta je kosa pri prvom susretu najviše privlačila pažnju: bila je malo duža i ošišana na osobit način, tako da je činila frizuru koja je bila negdje između princa Valianta i Beatlesa: pokrivala je, dakle, čelo i uši, ali na zatiljku i vratu nije bila previše duga. Ta se frizura, ukratko, mogla tumačiti i kao standardna, i kao donekle avangardna. Zoran joj je, uostalom, ostao vjeran sve do kraja, premda u nešto modificiranom obliku, možda i zato što je – kao i mi ostali – u zrelosti gubio kosu.

Odijevao se on također u neku kombinaciju formalnoga i sportskoga: često je nosio sakoe, ali ispod njih obično nije bilo kravate, nego majica dolčevita, dok su mu hlače bile traperice, ili neka iz njih izvedena forma. Kad se sve to uzme u obzir, i kad se tome pridruži i njegov hod i brzi pokreti, djelovao je vrlo mladenački, svakako znatno ispod svoje realne dobi. Odmah ću reći: to mu je ostalo sve do kraja, pa kad je imao oko šezdeset, ako biste ga ugledali sa stanovite udaljenosti, pitali biste se koji vam to mladac dolazi u susret.

Nije nikakvo čudo što su idućih nekoliko godina manje-više sve studentice komparativne književnosti bile zaljubljene u Zorana. Dakako, da se studentice zaljubljuju u svoje profesore, normalna je i očekivana stvar; ali kad se radilo o Zoranu, to je imalo izrazitije i slikovitije oblike, tako da su ga neke cure čak i progonile. Uostalom, čini se da ni sav mlađi ženski nastavnički kadar nije ostao pošteđen od te opsesije.

Ali, netko je rekao da se muškarci zaljubljuju gledajući, a žene slušajući. Tako onda ni kod Zorana nije bio ključan njegov izgled, nego njegove riječi, način na koji je predavao i način na koji je razgovarao. Kad bi govorio, njegove riječi nisu bile toliko okrenute slušatelju, koliko – ako to nije pretjerano reći – vječnosti: imali ste dojam da se on tu pred vama bavi nekakvom materijom, da tu materiju nastoji savladati, i da to čini u ime istine i radi radosti spoznaje, a vi ste ga mogli samo slijediti, uviđajući pri tome kako u svemu ima pravo. Pa tko da onda zamjeri onim studenticama?

Sad mi, kad sam spomenuo vječnost, pada na pamet jedna njegova tvrdnja; prije nego što je navedem, reći ću da Zoran nije često govorio u aforizmima, ali mu se ipak događalo da poneki uobliči. A ovaj je uobličio dok smo raspravljali o ne znam više kojem našem javnom radniku koji je činio ružne stvari, pa smo se pitali čini li ih iz gluposti ili iz pokvarenosti. Tada je Zoran zamišljeno rekao: Pokvarenost je grijeh pred poviješću, a glupost je grijeh pred vječnošću. Tko se malo zamisli nad tom tvrdnjom, vidjet će da je duboka, i bit će oprezniji u svojim moralnim sudovima.

Ali, ta je tvrdnja iz kasnijeg vremena i ja sam donekle istrčao pred rudo; na ovom stupnju svojega izlaganja moram još izvijestiti kako je to bilo kad je Zoran tek došao na Odsjek. Da nas je sve impresionirao (premda se oko toga nije nimalo trudio), mislim da ne moram ni naglašavati; njegov govor jasno je potvrđivao da je upravo on autor onoga rada po kojemu ga je Solar zapazio, i da se u njemu kriju još neslućeni potencijali. Kako smo, dakle, mi vidjeli njega, jasno je i iz ovoga što sam do sada kazao. Ali, isto je tako važno i kako je on tada vidio nas.

A vidio nas je, moram reći, usprkos svojoj pameti i intuiciji, donekle krivo. U čemu se pogreška sastojala, možda je najbolje da kažem na primjeru. On se nama, recimo, u početku obraćao s gospodo, a mi smo se jedva suzdržavali da ne prasnemo u smijeh, jer sebe nismo smatrali nikakvom gospodom, ni po društvenom statusu, a ni po intelektualnom profilu. Dapače, reći ću još izravnije, mi smo, kad u blizini nije bilo žena, vodili prave muške razgovore (o nogometu i o politici) i pri tome obilato psovali. Na naše psovke Zoran je crvenio, i vjerujem da ga je prilično razočarala slika o nama koju je tada dobio, a možda je posumnjao i u vlastitu predodžbu o sveučilišnim nastavnicima. Moram još reći da se s vremenom navikao na naš stil, uvidjevši valjda da on nije prepreka nekim ozbiljnijim dosezima. Ali, taj stil nikada sâm nije prihvatio, nego je uvijek govorio decentno i pristojno, pa ste njegove riječi mogli uzeti kao uzor onoga što bismo svi mi možda trebali biti, kad bismo za to imali potrebne kvalifikacije.

Navikao se na nas toliko da je počeo s nama ići i na utakmice, tamo, sedamdesetih godina, dok ga je nogomet još zanimao i dok nije od njega sasvim digao ruke. Uzgred da spomenem – baš povodom nogometa – i jednu opću karakteristiku njegova intelekta: on bi se za neko područje zainteresirao, pa bi se neko vrijeme njime bavio, a kad bi ga iscrpio – kad bi ga iscrpio za sebe, kao svoj interes – napustio bi ga i više mu se nije vraćao. Tako je valjda bilo i s tim nogometom: dok mu se činilo da ta igra – i njezin status – može poslužiti kao instrument za neke općenitije spoznaje o društvu i politici, dotle ga je i pratio, a poslije se toga okanio. Ali, što vrijedi za nogomet, vrijedi i za drugo, na što ću poslije još doći.

Sad ću još reći da smo se i mi s vremenom na njega navikli, a navikli smo i da u svojim razgovorima štedimo njegove suptilne uši i istančani ukus. A ipak, nismo ga štedjeli u svemu, pa ću kao primjer navesti jednu psinu koju smo mu priredili, a smislio ju je – tko bi drugi – Ante Peterlić. Kad smo jednom ostali u sobi sami, nas trojica ili četvorica, Ante je rekao Zoranu otprilike ovako: »Sad si ovdje već dovoljno dugo, pa ti je zato vrijeme da se opredijeliš koju ćeš od struja na Odsjeku podržati i njoj se pridružiti«. A Zoran se zabezeknuo, jer nikakve struje nije do tada bio zapazio, a nije ih ni mogao zapaziti, jednostavno zato što ih i nije bilo. Lako je zamisliti da je počeo sumnjati u sebe i u svoj dar zapažanja, a da se donekle i zabrinuo. Ostavili smo ga da se krčka do idućega sastanka, a onda smo mu rekli da je sve bilo samo šala. A on je to prihvatio, jer i sam je prošao dalmatinsku školu okrutne zajebancije, budući da je dobar dio života proveo u Zadru, gdje mu je otac predavao na Filozofskom fakultetu.

Pa kad već spominjem njegovu prošlost, reći ću da smo i mi bili u prilici da se iznenadimo kad smo čuli poneki podatak o njoj. Pokazalo se tako da je Zoran kao srednjoškolac bio roker. Ili – blaže rečeno – izvođač zabavne glazbe: svirao je gitaru po terasama prateći neke pjevače koji su poslije postali općenito poznati, i navodno je tada nosio i vrlo dugu kosu, baš kao što je i u svijetu bio kod glazbenika običaj. A kad smo ga o tome upitali, priznao nam je – pomalo se snebivajući – da je sve bilo baš onako kako se priča.

Ali, da ne bi ispalo kako ovdje samo nižem štiklece o jednom zanimljivom čovjeku, naglasit ću kako nam je svima Zoran i u stručnom smislu mnogo značio, a osobito je mnogo značio meni, jer od njega sam štošta naučio, a oduševljavale su me i njegove ideje. Ja sam, naime, imao sreću da se bavim istim područjem kao i on, a to područje bio je književni barok. Ali, nas smo dvojica na to područje pristigli različitim stazama, pa smo se po njemu i kretali na različite načine.

Kod mene je presudila školska logika i utjecaj mojih mentora. Jer, kad sam došao za asistenta, profesor Svetozar Petrović predložio mi je odmah temu doktorata i savjetovao da smjesta počnem na njemu raditi. Sugerirao mi je da pratim povijesnu sudbinu one strofe od šest stihova kojom su napisane Gundulićeve Suze sina razmetnoga (ababcc), a poslije je istrajala u hrvatskoj književnosti sve do XX. stoljeća, vezujući se za određene žanrove i sadržaje. A budući da se ta strofa – sesta rima – najprije pojavila u XVII. stoljeću – dakle u baroku – morao sam i ja dobro iščitati tekstove toga razdoblja, da bih uopće mogao išta započeti. A dok sam čitao, postupno sam se sve više zagrijavao za taj stil i za to shvaćanje književnosti, pa sam počeo o baroku pisati i sa stanovišta različitog od metričkoga.

Kod Zorana je bilo posve obratno. On je do baroka došao po logici vlastitoga interesa, ili, ako se hoće, autohtonim razvojem. Sam je, naime – još kao student – zapazio važne osobine našega baroka, a zapazio je i to – poznajući već tada dobro literaturu – da o njemu jedva da je išta napisano. A pogotovo je zapazio da se oznaka baroknosti tradicionalno uzima kao nedostatak nekoga teksta, umjesto da bude opis njegove stilske pripadnosti. Sam se on, dakle, probio i kroz stručnu literaturu – koju su meni drugi sugerirali – a sam je izabrao i kojim će piscima i tekstovima posvetiti svoju pažnju. On je već vrlo rano bio kadar pisati o Kavanjinu, do kojega sam ja stigao tek desetljećima poslije. A iz toga slijedi da je on na tome terenu stajao čvršće i suverenije nego ja.

I, to je odmah bilo jasno, ne samo meni, nego i drugima. Našlo se, naime, baš u to vrijeme – u prvoj polovici sedamdesetih godina – još mlađih znanstvenika koji su se zainteresirali za barok, ili su mu čak posvetili svoje magisterije i doktorate. Spomenut ću samo Dunju Fališevac i Slobodana P. Novaka kao kroatiste, te Živu Benčić Primc kao rusisticu i Janju Ciglar-Žanić kao anglisticu. Ne treba posebno ni govoriti da su među nama kolale knjige i informacije, a to je stvorilo vrlo povoljnu atmosferu i rezultiralo nekolicinom radova i knjiga nakon kojih je – može se reći bez lažne skromnosti – status hrvatskoga književnog baroka postao drugačiji nego što je prije bio.

Ali, svi ti ljudi znali su dobro tko je među nama glavni, premda taj glavni nikad nije težio da to bude, i premda nije bilo nikakvih hijerarhija. Bilo je jasno da bi bez Zorana – bez njegovih metodoloških upozorenja i teorijske podloge – naš rad mnogo manje vrijedio, a štošta od onoga što smo napisali možda ne bi nikada ni nastalo. Osobito to mogu reći za sebe: ja sam pravodobno shvatio da se sa Zoranom ne mogu natjecati, jer je on od mene bolji, ali da mogu od njega štošta naučiti. I, mogu odlučno reći da većina onoga što sam napisao o baroku – a i o drugim temama – ne bi nikada bilo napisano da nije bilo Zoranovih tekstova i da nije bilo razgovora s njim. A što se tiče njegova statusa u struci, vodeće mjesto kao da se samo po sebi podrazumijevalo: prva Zoranova knjiga – Studije o hrvatskom književnom baroku – izašla je u ranu jesen 1975., i ubrzo je postala mala senzacija, pa se i šira javnost zainteresirala za znanstvenika kojemu je u tom času istom 28 godina, a piše tako zrelo i tako mudro kako je Zoran pisao.

A on je upravo te jeseni otišao u vojsku, i mogu reći da smo svi mi na Odsjeku – koji smo u međuvremenu Zorana zavoljeli – bili ozbiljno zabrinuti. Jer, pitali smo se kako će se čovjek koji je – kao samac – silno odan svojim navikama, koji voli higijenu i red, snaći u kasarni, gdje su uvjeti surovi i gdje neizbježno mora biti svakakvih grmalja i grubijana koji bi ga lako mogli uzeti na zub. I, tu smo se ljuto prevarili, i to na svoje golemo zadovoljstvo. Jer, pokazalo se da su ljudi s kojima je Zoran služio – a koji su bili slabe naobrazbe i nikakvih manira – instinktivno osjetili njegovu plemenitost, pa su se klanjali njegovu znanju i sa strahopoštovanjem slušali što im on ima reći, zacijelo i zato što je on našao načina da im to na pravi način kaže. Ukratko, nosili su ga na rukama, to se može bez pretjerivanja reći.

Evo primjera: Zoran je u to vrijeme – neposredno prije odlaska u vojsku – stao pisati silno zanimljive pjesme u heksametrima, pa se pokazalo da je i u tom pogledu pun neočekivanih potencijala. I, nešto od tih pjesama dao je i Trećem programu Radio Zagreba, za emisiju »Poezija naglas«. A oni njegovi pajdaši u kasarni nekako su doznali za to, pa su u pravom trenutku našli na skali radio-aparata taj blaženi Treći program, i onda su sve to priključili na razglas, te je cijela kasarna slušala Zoranove pjesme. A poslije su ga zbog njih još dugo tapšali po ramenima, premda su malo što razumjeli: bili su sigurni da je dobro, čim dolazi od njega. Premda su ga se ponekad i bojali: jednom nam je pripovijedao kako je u kasarni, za vrijeme oluje, primijenio onaj trik kad se broje sekunde između bljeska munje i zvuka grmljavine, te se, na temelju razlike u brzini zvuka i brzini svjetla, znade koliko je otprilike nevrijeme daleko: tada su ga, rekao je, gledali kao neku vrstu vješca.

A je li to doista bitno drugačije od načina na koji smo ga gledali mi, njegovi kolege? I nas je neprestano iznenađivao, i nas se povremeno doimao kao vještac, koliko god da smo bili navikli da od njega uvijek dolazi ponešto novo. Eto, recimo, maloprije sam spomenuo njegove pjesme: poslije je pisao i druge stvari osim heksametara, objavio je čak i jednu zbirku (zove se Vinogradar), a ja o tim pjesmama mogu reći samo ovo: vrlo su guste, zbijene i duboke, nesumnjivo filozofične na lirski način, a kad bih nekome morao dati najbližu referencu, spomenuo bih Rilkea, kojega je Zoran i prevodio.

Ne znam koliko je poezija utjecala na njegovo zbližavanje s Ivanom Slamnigom. Da je Zoran volio Slamnigovu liriku, to znam pouzdano, a postoje o tome i neki pisani tragovi, jer on je vrlo kompetentno interpretirao Slamnigove tekstove; što je Slamnig mislio o Zoranovoj poeziji, ne znam. Znam samo da su njih dvojica s vremenom postali nerazdvojni, pa su često kružili po Trešnjevki – i po tamošnjim krčmama – vodeći beskrajne razgovore o svemu i svačemu. Nešto je na sve to utjecala i činjenica da su stanovali u blizini, ali ipak čovjeka ugodno iznenadi kad vidi da se dva tako različita čovjeka – koje dijeli i prilična razlika u godinama – tako dobro razumiju i tako pozitivno djeluju jedan na drugoga.

A kad kažem da djeluju, onda ne mislim doslovno: riječ je o djelovanju koje je složeno, posredno, okolišno, ali ipak postoji. Spominjem to zato što je teško ustanoviti što je zapravo presudno utjecalo na zaokrete u Zoranovu stručnom interesu, i je li na to i Slamnig djelovao. Jer, Kravar je svoje bavljenje barokom okrunio knjigom Das Barock in der kroatischen Literatur, koja je izašla 1991. u uglednoj njemačkoj stručnoj biblioteci, a onda je prešao na drugo. Dvije ću njegove teme sad spomenuti.

Jedno je bila glazba. Ona je Zorana pratila sve vrijeme, ali manje kao stručni interes, a više kao nešto čemu se posvećivao u slobodno vrijeme. Ali, onda se i to promijenilo: počeo se zanimati za libretistiku, pa za spoj teksta i glazbe, pa je – po svome običaju – doznao o tome sve što se može znati, i napisao o toj temi nekoliko vrlo važnih tekstova. Libretistika ga je – nagađam, jer pouzdano ne znam – dovela do Wagnera, koji je bio i ostao njegov najdraži skladatelj, ili, da se kaže, autor. A Wagner ga je opet doveo do teme antimodernizma, kojemu je potkraj života posvetio nekoliko knjiga, upoznavši našu sredinu s tom problematikom i otkrivši njezine poveznice s filozofijom i književnošću, te prateći tragove antimodernizma u našim stranama (npr. u Nazora).

U netom spominjanim knjigama – a jedna od njih zove se Kad je svijet bio mlad – on je razvio i način pisanja kakav do tada u nas nije bio viđen: našao je načina da o temi govori u prvom licu, a ipak objektivno. To u prvi mah zvuči paradoksalno, ali nije: našao bi on neku epizodu iz vlastitoga života (koja se obično ticala iskustava s umjetničkim djelima), a onda bi na temelju te epizode ušao u temu i stao je osvjetljavati s različitih strana. A to je čitatelju davalo dojam da jedan misaoni proces – koji obećava znatne rezultate – teče pred njegovim očima, te da je za jednoga čovjeka – Zorana Kravara – intelektualna pustolovina ujedno i prava, životna pustolovina. Kao što je doista i bila.

I uopće, ne znam kako da dovoljno naglasim koliko su njegovi tekstovi bili inovativni, a da se pri tome nije imao dojam da autor tome teži; prije se činilo da je ta inovativnost proizašla iz teme o kojoj se govori i iz načina na koji joj se pristupa. Spomenut ću samo još jednu skupinu njegovih tekstova, a onaj čitatelj koji je te tekstove čitao, lako će shvatiti o čemu govorim i dati mi za pravo. Govorim o ciklusu što ga je Kravar objavljivao u časopisu »Republika«, a nosio je naslov Nekoliko rečenica Miroslava Krleže.

Nastali su ti tekstovi u doba kad je Kravar, zajedno s drugima, radio na Krležinoj enciklopediji (kao što će poslije raditi na književnoj), pa je pomno iščitavao Krležine tekstove. Uzeo bi, dakle, iz kojega od tih tekstova rečenicu koja bi mu se učinila znakovita, a onda bi je podvrgnuo analizi: stilskoj, sadržajnoj, sintaktičkoj i misaonoj. Otkrivao bi što se sve u takvoj rečenici krije, povezivao bi to s kontekstom i Krležinim opusom kao cjelinom, zadržao bi se na misaonim konstantama u njemu, dolazio bi do sasvim neočekivanih zaključaka. A pri tome je njegovo izlaganje teklo lako kao u feljtonu, slojevito kao u eseju, zabavno kao u dobroj prozi. Ma, to je i bila dobra proza, ništa drugo! Krunoslav Pranjić je, oduševljen tim tekstovima, rekao: To je totalni nogomet!

I, tako je to išlo dalje i razvijalo se, a ja sve više uviđam koliko je uzaludan moj pokušaj da koliko-toliko cjelovito prikažem pojavu toga iznimnog čovjeka. Zato ću, prije nego što završim, reći još samo nešto, što mi se čini izrazito važnim. Stvar se može svesti na jednostavnu rečenicu: Za vrijeme rata, Zoran Kravar ostao je ovdje s nama. A imao je bezbroj mogućnosti da se nekamo skloni, jer zvali su ga sa svih strana i nudili mu mjesto profesora, pogotovo zato što je u osamdesetima održao niz predavanja u Njemačkoj, a ta su njima tamo ostala u lijepoj uspomeni. Ali, nije nikamo otišao, koliko god da je prema politici uvijek bio suzdržan i koliko god da je bio daleko od toga da bi se slagao sa svim onim što se u ovoj državi tada radilo. Nikada nije govorio o razlozima zbog kojih je ostao, možda i zato što je taj ostanak smatrao za svoju dužnost. Nikada nije za to očekivao priznanje, ali onaj tko poznaje naše prilike – a pogotovo onaj tko je poznavao njega – jasno će razabrati kako je to golema zasluga.

Umro je u lipnju 2013., napunivši 65 godina. Uvijek se čini da je čovjek umro prerano, ali kad se radi o Zoranu, taj je osjećaj bio još i bolniji, jer on je bio i ostao mlad, i svakako je mogao još mnogo toga stvoriti. Njegov je omiljeni kompozitor bio Wagner, ali on je sam najviše nalikovao na Mozarta: sve što je stvorio, stvorio je lako, u igri, ne tražeći od svoga posla ništa više od spoznaje. A nju mu je njegov posao i dao, dok ju je Zoran dao nama. Ona će nas obogatiti – kao što je i njega obogatila – ako je budemo znali cijeniti.