Uloga Kola u profiliranju hrvatskoga književnog jezika

U 19. stoljeću godišnjaci više nisu mogli zadovoljiti potrebu prenošenja brzorastućega broja vijesti i drugih pisanih sadržaja, kao ni odgovoriti na sve raširenije čitateljske zahtjeve za zabavnim i poučnim štivom. Zato se pojavljuju novine i časopisi različitih profila i namjene, od službenih glasila do informativnih listova, često podržavanih od određene političke stranke. Već polovicom 19. stoljeća počinju se tiskati i stručna glasila, a novine i časopisi sve se više tržišno orijentiraju objavljivanjem oglasa.1)

Važno i prijelomno razdoblje u 19. stoljeću obilježeno je nacionalnim, kulturnim i političkim pokretom poznatim kao hrvatski narodni preporod (1835.–1848.). Približno u vrijeme njegova vrhunca i u kronološkoj sredini, 1842. godine, pokrenut je u Zagrebu časopis Kolo, podnaslovljen Članci za literaturu, umjetnost i narodni život. U podnaslovu je snalažljivo i praktično izbjegnut termin časopis (kalk od njem. Zeitschrift, pohrvatio Bogoslav Šulek), kako bi se pri ishođenju licence za objavljivanje periodičnih publikacija zaobišla nadležna procedura te moguća cenzura stroge i spram ilirskoga pokreta sumnjičave mađarske vlasti.2)

Posrijedi je najstariji hrvatski časopis, koji s nekim prekidima u svojoj 180-godišnjoj povijesti izlazi do danas. Kolo su pokrenuli, nakon razlaza s Gajevim časopisom Danica (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka), marni ilirski muževi Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović, ujedno prvi izdavači i urednici Kola. Početkom 1842. proglašen je program »literarnoga čeda krštenog imenom Kolo«, koje je imalo biti »svegrani« časopis »po licu i srcu«. Razliku između književnoga lista i časopisa uznositim riječima objašnjava Vraz u svojem umnogome programatskom proglasu:

»Literarni listi književni su glasonoše, bili oni tjednici ili dnevnici, a časopisi gospodari su knjiženstva, bili oni časopisi u obće kao np.: enciklopedički, ili časopisi pojedinih granah znanja kao što su np.: časopisi za pravoznanstvo, časopisi za lječiteljstvo, za mudroznanje ili bogoslovje, za dogodovštinu ili jezikoslovje itd. Svrha književnih listah jest donositi glasova i vijestih o književnih stvarih, a svrha časopisah jest zabavljati se sa stvarimi i trijeznim sudom vrhu ovih stvarih. Svrha književnih listovah jest otvarati i priuredjivati hambare, a svrha časopisah jest donosit u te hambare žita hljeba. Ili da još drugim riječim kažemo: Svrha književnih listovah jest buditi i rasprostranjivati koj duh, a svrha časopisah jest udomavljati i obnarodjivati taj duh, vezat krotkim i silnim izobraženja vezilom nauke, umjetnosti k ognjištem naših kućah, k pragom naših svetinjah.«3)

Vrazovo odjeljivanje politike od kulture

O Vrazovu viđenju mjesta i uloge Kola na hrvatskoj književnoj i općekulturnoj sceni, napisao je Jakša Ravlić, književni povjesničar i predsjednik Matice hrvatske od 1954. do 1968. godine, ove rečenice:

»Poznato je da je Stanko Vraz među hrvatskim književnicima najodgovornije shvaćao književni posao, dok je mnogim drugim članovima ilirskog preporoda književnost bila propaganda ilirskih ideja, pa su u Gajevoj Danici iznosili svoje misli iz kulture i politike u lošim stihovima ili u prozi. Dok su se oni, ma kako umjetnički beskorisno, politički i s općeg kulturnog stanovišta iživljavali, pa im moramo priznati neke zasluge, Stanko Vraz se s takvim radom nije slagao. On je htio odijeliti politiku od kulture, a posebno od književnosti, pa se moramo upitati da li se to može, ako se želi prikazivati život i odnose ljudi. Stanko Vraz je htio uputiti svoje suvremenike u Hrvatskoj u to što je književnost a što književnik, zapravo što je književna umjetnost.«4)

Nakon što smo se podsjetili kako je nastao časopis Kolo, bit će uputno podastrijeti nastanak same riječi, etimologiju, koja je, kako napisa Ciceron, ònō pri čemu se »dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena«. Riječ kolo vuče podrijetlo iz praslavenskoga jezika, *kòlo, u značenju ‘kotač’, a dolijeće iz istog indoeuropskoga tvorbenoga gnijezda kao i grčka riječ kíklos (κύκλος): ‘krug, kolut, kotač’.5) Tu su i druga značenja, izvedena i prenesena. U etnologiji se riječ kolo odnosi na ples uz pratnju pjesme i/ili glazbe (gdjekad i bez takve pratnje) u kojemu se plesači drže za ruke oblikujući otvoren ili zatvoren krug. Uz brojna druga značenja valja spomenuti makar još jedno: u književnome izdavaštvu riječ kolo znači skup književnih izdanja određenoga nakladnika koja se tiskaju i objelodanjuju u pravilnim vremenskim razmacima. Spomenuta značenja izvrsno sumira Jakša Ravlić:

»Kolo Stanka Vraza pojavilo se poslije početka hrvatskog preporoda, zvana ilirskim, a nešto prije zabrane ilirskog imena. Nepolitičar Stanko Vraz nazvao ga je tako kako bi kao književnik mimoišao politiku koja se plela oko ilirskog imena i da bi Kolo značilo ono što i u narodu, kad se neko homogeno društvo sastane da se uz neki ritam proveseli. Kolo je značilo, dakle, okupljanje na nekom poslu, ovdje na književnome.«6)

Kolo se pojavilo u određenome povijesnom trenutku, a to u isti mah znači, uz ostalo, i književnopovijesnom i jezičnopovijesnom. Onodobna jezična strujanja i previranja, sukobi i dogovori, odrazili su se i na jezik kojim je tiskan ovaj časopis u početnim godinama izlaženja.

Višestoljetno svehrvatsko približavanje štokavštini

U širim slojevima puka hrvatskoga uvelike se uvriježilo mišljenje da je proces standardizacije hrvatskoga jezika počeo u 19. stoljeću te je tada izabrana novoštokavska jezična osnovica, i to ponajvećma zato da se Hrvati jezično ujedine s drugim južnoslavenskim narodima, najprije sa Srbima. Takva su razumijevanja povijesti hrvatskoga jezika redukcionistička, simplicistička i najvećim se dijelom otklanjaju od jezičnopovijesnih činjenica.

Tisućgodišnji razvoj hrvatskoga književnog jezika već je od 17. stoljeća, najvećma zahvaljujući Ocu hrvatskoga jezikoslovlja Bartolu Kašiću, bio izričito usmjeren prema standardizaciji kojoj je u osnovici novoštokavski idiom. Štokavski jezični elementi, kako ònī koji dospješe iz arhaične štokavštine tako i novoštokavski, dadu se među hrvatskim čakavskim i kajkavskim piscima razabrati i prije 17. stoljeća. Jer štokavština se zbog migracija, ali i svoje difuznosti i prijemčivosti, stoljećima širila i prihvaćala u dotad neštokavskim hrvatskim krajevima.

Tako štokavskih elemenata ima u 16. stoljeću kod čakavaca Marka Marulića, Hanibala Lucića i drugih. U Marulovoj Juditi nahodimo među inim i ništo: »Ne bud sumnjen ništo«. Primjer difuznoga širenja novoštokavskih elemenata je i perfekt glagola biti s dočetkom -o, bio, namjesto čakavskoga i kajkavskoga bil; tako Marulić uz uobičajeno bil rabi i bio, primjerice u jednoj objasnidbenoj bilješci na rubnici ili margini: »Saki jest bio niki narod u Persiju«. Za potpuno prihvaćanje štokavštine, bilo ijekavske bilo ikavske, zauzimali su se, među ostalima, i Zadranin Šime Budinić, Splićanin Aleksandar Komulović, Šibenčanin Ivan Tomko Mrnavić, sva trojica čakavci. I katolički svećenici. Nije ih moguće sve spomenuti, a nabrajanje vodi u stupicu.

Štokavskih jezičnih sastavnica bilo je, također u 16. stoljeću, i među kajkavskim piscima, ponajprije u Antuna Vramca i Ivana Pergošića. Prva sačuvana knjiga otisnuta na kajkavskome idiomu hrvatskoga jezika jest Decretum (Nedelišće, 1574.), prijevod pravnih propisa iz latinskoga izvornika, autora Istvána Verböczyja, a djelo je preveo i za tisak priredio Međimurac Ivan (Ivanuš) Pergošić, koji u Decretumu primjerice piše: »Zašto djekle ili kčeri niemaju diela [...]«. Vidimo da su i kajkavci stoljećima prije iliraca i hrvatskoga narodnog preporoda počeli prihvaćati (i)jekavsku štokavštinu (zašto, djekle, niemaju i drugo).

Hrvatski jezik u prvoj polovici 19. stoljeća

Potrebno je istaknuti da hrvatski narodni preporod nije u prvome redu književnojezični, a to većma i nije primarno jezični pokret. Iskrsnuo je iz gospodarskog i političkog, društvenog i općekulturnog razvoja Hrvatske, u povezanosti s raširenim procesom jačanja identitetske narodne samosvijesti i oblikovanja europskih nacija u 19. stoljeću. Pripremnu fazu narodnoga preporoda moguće je razaznati od 1790. godine, a sâm pokret počeo je nakon četiri desetljeća. O tome važnom razdoblju u povijesti hrvatskoga jezika i općenitoj povijesti hrvatskoga naroda piše jezikoslovka Anđela Frančić:

»U hrvatskoj su se kulturi u to vrijeme zbili važni događaji: 1832. hrvatski jezik prodire u visoko školstvo (Matija Smodek počinje predavati ‘materinski’, tj. hrvatski na ondašnjoj Akademiji); grof Janko Drašković na novoštokavštini objavljuje svoju Disertaciju (Karlovac, 1832.), prvi politički program pisan hrvatskim jezikom; 1835. počinju izlaziti Novine horvatske s književnim prilogom Danica Horvatska, slavonska i dalmatinska; 1838. osnivaju se ilirske čitaonice u Varaždinu, Karlovcu, Križevcima i Zagrebu; 1842. osnovana je Matica ilirska; Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. u Saboru drži prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku; Vjekoslav Babukić imenovan je 1846. prvim profesorom hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Akademiji; 1848. hrvatski je proglašen ‘diplomatičkim’ (tj. službenim, uredovnim) jezikom u Hrvatskoj...«7)

Kao što je već rečeno, narodnim preporodom ne počinje hrvatska jezična standardizacija, nego ovo razdoblje u striktno jezičnome smislu znači samo dvoje: širenje na kajkavsko područje otprije postojećega pisanog jezika na novoštokavskoj osnovici i reformu grafije. Kajkavski književni jezik prestao je biti temeljni jezik pismenosti sjeverozapadne Hrvatske. Ilirci su uspjeli ujediniti sve hrvatske krajeve i idiome u jednome standardnom jeziku i jedinstvenoj latiničnoj grafiji.8)

Gajevo uređenje hrvatske grafije

Prisutna od samih početaka hrvatske pisane riječi latinicom, problematika grafije nije prikladno i zadovoljavajuće riješena sve do hrvatskoga narodnog preporoda, kada je tomu zahtjevu zdušno prionuo Ljudevit Gaj. On je pri uređenju grafije imao na umu Pavla Rittera Vitezovića kao svojega preteču u tim nastojanjima, što izrijekom kaže u članku Pravopisz objavljenom u Danici 1835. godine:

»Med starinskimi pismi... nahadjaju se med ostalemi takova, koja nam obilno dokazuju, da su vre zmed naših predjev nekoji, najmre pako glasoviti i najvučeneši domaći pisec baron Pavel Vitezović, podžupan i kraljevski tolnačnik, jako dober i prikladen pravopis imali, kojega vendar občinskim učiniti ondašnje temne okolnosti nisu dopustjale. Nama anda nikaj drugo nije treba, nego da taj starinski pravopis pretresemo, odobrimo i ponovimo.«9)

Prvi prijedlog reforme latinične grafije nahodi se u Gajevoj knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña (Budim, 1830.). Imajući pred očima Vitezovićeve grafeme, Gaj isprva uvodi tildu (῀) kao nadslovni dijakritički znak u određenim grafemima, čime je stvoren jedinstveni (monografemski) grafijski sustav u kojemu se svaki glas (fonem) bilježi jednim slovnim znakom (grafemom), no takva rješenja ne bijahu široko prihvaćena pa Gaj u već spomenutom članku Pravopisz (1835.) napušta to načelo i uvodi nova grafijska rješenja: č, š, ž piše s kvačicom, a odbacuje jednoslove te predlaže dvoslove, najprije s kosom crticom (՛) namjesto današnje točke iznad slova j u dvoslovima lj, nj, dj, gj. Iz poljske grafije preuzima ć, što je u dotičnome hrvatskom slučaju značilo pomak od kajkavske prema štokavskoj fonologiji, a starohrvatski fonem jat bilježi grafemom ě. Ta rješenja uvodi Gaj godine 1836. u svoje Novine i Danicu, ali će nakon nekoliko godina kosu crticu u dvoslovima zamijeniti točkom: lj, nj... Svime spomenutim izgradio je Gaj stabilan grafijski sustav koji, uz male promjene, rabimo i danas.

Otpori ilirskoj koncepciji jezika i grafije

Zbog potpune istine nikako ne bi smjelo biti prešućeno da ilirsku jezičnu i grafijsku koncepciju u hrvatskim krajevima nisu svi prihvatili. Protivnici su bili razmjerno malobrojni, ali ustrajni. Tako svećenik i pisac Ignac Kristijanović (kojemu je preporoditelj Toma Mikloušić, također svećenik, bio ujak) ne želi napustiti kajkavsku tradiciju te izdaje kalendar Danica zagrebečka (1834. – 1850.) i piše kajkavsku gramatiku (Grammatik der kroatischen Mundart, Zagreb, 1837.). Na hrvatskome jugu, u Zadru, novinari okupljeni oko časopisa Zora dalmatinska nisu se htjeli odreći ikavice ni tradicionalnih dalmatinsko-slavonskih grafijskih rješenja. Urednika Zore dalmatinske Antu Kuzmanića, po stuci liječnika, i njegova suradnika Šimu Starčevića, svećenika, jezikoslovca i pravopisca (strica Ante Starčevića), oštrim je riječima u Kolu godine 1847. prekorio urednik Stanko Vraz optuživši ih za »raskolničtvo«. Uz ostalo je napisao:

»Nu da vidiš sad gospodina Kuzmanića! Nije još prošlo ni měsec danah, a eto ti već u Zori (broj 44, 1846. g.) poslanica jedna po starom pravopisu, u kojoj pod izlikom čestitanja g. Šime Starčević nàsarnu na pravopis naš, a to s tolikom žestinom, da se ni nerazboritu děčarcu pristala ne bi, a kamo li dospěle pameti starcu. [...] A u zalud nam onda, kad se opet opametimo, svako nastojanje za slogom i bratskom ljubavlju, već ako nam se Bog nesmiluje i prěko naše valjanosti, jer što jedna luda glava pokvari [smjera na Kuzmanića – nap. M.M.L.], stotina mudrih popravit nemogu.«10)

Značaj jezikoslovca Vjekoslava Babukića

Treba se posebnom pomnjom osvrnuti na Vjekoslava Babukića, učenoga jezikoslovca, jednoga od malobrojnih štokavaca među ilircima, koji gotovo svi bijahu kajkavci. Priklonio se kontinuitetu standardne novoštokavštine, za što su se gorljivo zauzimali i Janko Drašković i Ljudevit Gaj i drugi ilirci jer njihova orijentacija bijaše programatski dubrovačka. Nerijetko Dubrovnik spominjahu kao »Parnas ilirski« i »staru ilirsku Atenu«. Babukićeva Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, prva je hrvatska gramatika, koja je 1836. izlazila u nastavcima unutar Danice ilirske, a te je godine objelodanjena u Zagrebu i kao zasebna knjižica. Sve do pojavljivanja Slovnice Hèrvatske (Zagreb, 1859.) autora Antuna Mažuranića bila je Babukićeva gramatika temeljni priručnik za učenje hrvatskoga jezika. Mnogo je pridonijela širenju Gajevih grafijskih rješenja, učvršćivanju novoštokavštine i, s obzirom na refleks jata, usmjeravanju jezičnih strujanja prema jekavštini.

S obzirom na morfologiju iliti oblikoslovlje predlaže Babukić starije nastavke u množinskim padežima (npr. G jelenah, jelenov, D jelenom, L jelenih, I jeleni). Namjena Babukićeve slovnice bijaše, recimo to tako, svehrvatska, integrativna u objema protegama, dijakronijskoj i sinkronijskoj: nastojala je povezati onodobne jezične smjernice sa starijim razdobljima u povijesti hrvatskoga jezika i pripadne mu književnosti te povezati čakavce, kajkavce i štokavce u zajednički jezik sazdan na novoštokavskoj osnovici. Babukićeva gramatika napisana je morfonološkim (»korijenskim«, pogrešno nazivanim i »etimološkim«) pravopisom, te je poznata njegova krilatica »Piši za oko, a govori za uho«, koju je suprotstavljao navodno Karadžićevoj »Piši kao što govoriš«.

Piši kao što govoriš nije izvorno Vukovo, nego Bračuljevićevo

Slijedi ekskurs koji je toliko važan da mu nije prikladno mjesto u podnožnoj napomeni (fusnoti). Reći da je načelo »Piši kao što govoriš« zapravo »po Vuku« znači odobriti i priznati Vukovo mnogo puta i na brojne načine poduzeto falsificiranje istine i prisvajanje tuđega. To nije dovoljno samo naznačiti, nego iziskuje podrobnu obrazložbu. Fonološki pravopis (po starijoj terminologiji »fonetski«) ima svojstva da se isti glas bilježi uvijek istim znakom (slovom) i da takvo pisanje odražava promjene u izgovoru. U predgovoru Ritualu rimskom, koji je datiran 1636., a objelodanjen 1640., Bartol Kašić piše: »Namislih bo, da će biti lasno pročtiti ona pisma, u kojih bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen’je, a ne sad jedno, sad li drugo«.

Tako govoraše isusovac Bartol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja te začetnik jezičnoga ujednačavanja i normiranja. Zauzimao se da svakom fonemu odgovara jedan grafem, po mogućnosti jednoslov, a prema tiskarskim potrebama dvoslov ili troslov. Valja svrnuti pozornost na jezičnopovijesnu činjenicu da Kašić spominje glasen’je prema kojemu se ravna pisanje, a glas na grčkome je foné (φωνή), što nas dovodi do etimologije pridjevâ fonetski odnosno fonološki. Tako u Ritualu rimskom nahodimo fonološke zapise poput istomačiti (istomacciti) i općio (opcchio), a ne morfonološke iztomačiti i obćio.

Tisućljećima staro i svijetom rašireno fonološko načelo po svoj je prilici prvi izričito i jasno formulirao franjevac Lovro Bračuljević, rođen u Budimu oko 1685. godine. Preporučio je: »Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više, nije faljeno već kuđeno«.11) Bračuljević je u tom pogledu prethodio i njemačkomu filologu i gramatičaru Johannu Christophu Adelungu, kojemu se uvriježeno pripisuje naputak »Piši kao što govoriš« iliti izvorno »Schreib wie du sprichst«.12) Imajmo na umu da je Bračuljević rođen oko 1685. godine, a umro 1737., Adelung je rođen 1732., a Karadžić tek 1787., više od stoljeća nakon Bračuljevića. Za učenoga franjevca Bračuljevića među širim slojevima puka hrvatskoga jedva da je itko čuo, dok gotovo svi znaju za samoukoga Vuka Stefanovića Karadžića i skloni su spominjati tobože njegov naputak »Piši kao što govoriš«.13)

Razlike i razilaženja između iliraca i Vuka

Nakon prethodnoga ekskursa vratimo se osobitostima hrvatskoga jezika u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i razlikovnim osobitostima takvoga jezika u odnosu prema srpskomu i »prisajedinjujućim« težnjama Vuka Karadžića. Unatoč zajedničkim elementima i dodirnim točkama između dvaju jezika ili, kako su hrvatski preporoditelji najvećma smatrali, dvaju tipova »ilirskoga« jezika – pogledi iliraca na određene jezične probleme ipak su se u velikoj mjeri razlikovali od rješenja koja je nudio Vuk Karadžić. Prvo, različita su im bila polazišta: dok su ilirci nastojali oko kontinuiteta hoteći nastaviti tamo dokle se u razvoju hrvatskoga jezika dospjelo, pozivajući se ustrajno na bogatu književnojezičnu tradiciju, povrh svega dubrovačku, ali i korčulansku, hvarsku, splitsku, zadarsku, ozaljsku, zatim i druge, pri čemu je zamišljeno da u književnome jeziku uz novoštokavsku osnovicu bude mjesta i za čakavske i kajkavske jezične sastojnice – Karadžić se dotle nije pozivao na tradiciju, a nije ni mogao, jer je u nastojanju da afirmira govoreni »prostonarodni« jezik kao književni, upravo prekidao s dugom srpskom tradicijom uporabe ruskoslavenskoga i slavenosrpskoga jezika, koja je bila prihvaćena uglavnom među školovanijim stanovništvom.

Karadžić je taj prekid provodio, više ili manje svjesno, u korist austrijskih interesa. Pri tome mu je u jeziku bilo zazorno sve kajkavsko i čakavsko te se upinjao među Srbima ostvariti novoštokavsku ekskluzivnost i proširiti ju na druge južnoslavenske narode, koje je također smatrao Srbima neovisno o njihovu samoodređenju i vjerskoj im pripadnosti. Jer Vuk je svoj etnički i lingvistički pansrbizam izražavao dvjema borbenim parolama: »Srbi svi i svuda« te s njome povezanom »Svi štokavci su Srbi«. Dopuštao je samo ijekavski refleks jata te je bio, zajedno s istomišljenikom i suradnikom Đurom Daničićem, sklon hiperijekaviziranju gdje god je to bilo moguće – ilirci su, s obzirom na to da je ikavski i ekavski govor raširen među najvećim dijelom čakavaca i kajkavaca (uz rijetke iznimke kajkavske ikavice i jekavice te čakavske jekavice), prihvatili bilježenje glasa jat kao ě, uz preporuku da se taj grafem »u školah čita kao je«, a drugdje ga mogu »svaki na svoj način izgovarati«.14)

Kolo: Babukićevo pismo Karadžiću

U vezi s rečenim vrijedno je spominjanja dopisivanje između Vjekoslava Babukića i Vuka Karadžića. Objavljeno je u Kolu 1847. godine. Raspravljali su o pravopisu, nekim množinskim nastavcima u kosim padežima, zapisivanju i izgovaranju glasa jat, o transkribiranju latiničnih slova u ćirilična i obrnuto te o drugim temama. Babukić piše da je od Gaja doznao kako Karadžić namjerava skovati nova slova (za tiskarski stroj) i nastavlja:

»Meni je sàm Gaj pripovědao o tome prie několiko danah, nego što ću Vašu meni dragu knjigu dobiti. I eto tu se osvědočim, da je tako, kako mi Gaj kaza.

Město većega odgovora šaljem Vam evo ‘Několiko rěčih o pravopisu’, što je štampano u našem novome kolendaru za god. 1846. Prilažem Vam i isti kolendar za znak visokoga štovanja i maloga uzdarja za Vaše meni već više putah učinjene darove. Iz onih několiko rěčih vidět ćete, kako ja i ostali ovdešnji pismenici mislimo o pravopisu našem. Nama je više stalo za istinu nego li za čiju slavu. Amicus Plato, amicus Socrates; sed magis amica veritas! – I budući da ste na poslědnjoj strani Vaše knjige rekli: ‘Ja se na spisatelje naše, koji u ovome djelu misle drugačije od mene, ne srdim’ – uzdam se, da se nećete ni na mene sàrditi.

Milo mi je bilo čitati na str. 20. Vaše knjige, gdě velite o slovu à: ‘kad bi se koje od ova dva (à i è) slova izgovaralo, to bi u našem južnome narěčju jamačno bilo a*)’.

Što se pismenah novih tiče, koje naměravate kovati, ja mislim, da bi to suvišno i nespretno bilo; jer bi se time obličje latinskih, ili bolje rekuč zapadno-europejskih pismenah poremetilo i nagàrdilo. Neka ostane kod nas Rimokatolikah kako što jest sada. Znamenovanje pismenah c, s, z, kada prelaze u širje glasove: č, ž i ć odobrili su i najslavniji jezikoslovci: Rask, Bopp, Keppen i Šafarík. Ja dakle neznam, kako bi se to moglo bolje ustrojiti i udesiti? Izvan da pismenolěvci izmisle, kako bi se ona znamenovanja bolje učvàrstila. Da se u štampi netàrgaju; a to bi onda trěbovalo i sa pismenom i i j učiniti; jer se bogme i piknje tàrgaju.«15)

Kolo: Karadžićev odgovor Babukiću

Vuk Karadžić uzvraća iz Beča u prosincu 1846. godine, datirajući pismo prema oba kalen dara, gregorijanskome i julijanskome, učtivo se Babukiću ispričavajući što tek tada odgovara na njegovo pismo »od mjeseca Januarija«. Izražava veliku zahvalnost na darovanome kalendaru i tiskanome svojem pismu o pravopisu. »Moje i Vaše su se misli o tome mimoišle«, odmah napominje Karadžić i ustrajava na prijašnjim stajalištima: »Ja i danas, pročitavši i Vaš članak i pismo i čuvši, da i drugi gdjekoji misle drukčije od mene, u ovoj stvari ostajem sa svijem na onome, što sam onda kazao u knjižici onoj.« Uvjeren u razložnost i opravdanost svojih grafijskih rješenja, priopćava da je »nova slova za latinsku bukvicu«, kojima će biti preslovljavane riječi srpskoga jezika, »već pripravio, samo da se izrežu i saliju«. Karadžić nadalje kaže: »Najznatniji ljudi Vaši, s kojima sam se razgovarao o ovome poslu, pristaju na moje misli; [...]«, ne spomenuvši njihova imena. Na to mu Babukić upućuje u bilješci primjedbu, posežući – kao da razabire Vukovu lukavost i himbu te naslućuje kratkoću i strminu puta od prijateljstva do sukoba – za riječima iz vojne terminologije: »Bilo bi od velike važnosti, da saznademo poimence te najznatnie ljude naše; jer ako oni kao najznatniji i vodje u narodu kapituliraju t. j. privole; onda je poběda Vaša!« Vuk Karadžić ipak zauzdava samouvjerenost veleći: »... ali pored svega toga Bog jedan zna kako će se one [Karadžićeve misli o pravopisu i slovopisu – nap. M.M.L.] u općeno primiti i kakav će plod donijeti.«16)

Prisvajačke sklonosti prema dubrovačkome književnojezičnom naslijeđu, u čemu srpski jezikoslovci i književni povjesničari ne posustaju do danas, dadu se bistro razaznati u ovim Karadžićevim rečenicama iz istoga pisma:

»... ja opet mislim i kažem, ‘da su knjige Dubrovačkijeh pjesnika za jezik sviju nas skrovište (t. j. blago), koje se ne može procijeniti’.

Štono naši vele: ‘kad se lijen nakani, sav svijet popali’: tako sam se i ja nakanjivao, da Vam pišem gotovo godinu dana, a sad, nakanivši se jedan put, ne mogu da prestanem. Da bi nam jezik u knjigama bio tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima, a od Slavenskijeh Latinskima, moramo se dogovoriti, šta ćemo činiti mi sa x, a vi sa h u rod. množt. Kod imena sušt. (samost. substant.) n. p. slobodnijeh junakah, našijeh ženah, dobrijeh ljudih itd. Kao što sam napomenuo u predgovoru k poslovicama (na strani XXII ¹³) pravi Crnogorci i njima susjedni Primorci tako govore, a po drugiem mjestima od ljudi zakona našega to nijesam čuo, a i u narodu zakona Rimskoga, osim crnogorskijeh susjeda po Boci, slabo se to gdje može čuti, već ako od onijeh, koji su čitajući privikli tome. Ovo je sa nekoliko riječi kazano kako se u narodu govori, a spisatelji zakona Rimskoga pišu gotovo svi h, osim Dubrovčana (koji su najbliže Bokeljima i Crnogorcima!). Ja upravo neznam, kako je ovo ušlo u običaj, da se govori i piše, kad ni u jednome od oklonijeh Slavenskijeh narječja toga nema.«17)

Ti podulji citati – preneseni vjerno, bez ikakvih prilagodbi – ne samo da nam pružaju uvid u onodobne prijepore između Hrvatâ i Srbâ glede jezika, ponajprije pravopisa i slovopisa, nego iz odnjegovanoga i skladnoga Babukićeva načina pisanja upoznajemo vlastitosti jezika kakav bijaše uobičajen u časopisu Kolo prvih nekoliko godina njegova izlaženja.

Nakon Bečkoga književnog dogovora iz 1850.

Razlike između Vjekoslava Babukića i Vuka Karadžića, odnosno hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i književnika glede osobitosti naivno pretpostavljenoga i nejedinstveno zahtijevanoga »zajedničkog jezika« bile su znatne i mnogostruko izražene da ih najvećim dijelom nisu mogli otkloniti neobvezujući zaključci usvojeni na tzv. Bečkome književnom dogovoru u ožujku 1850., nekovrsnome »konzultantskom« sastanku kojega je važnost i smjerokaznost od onda do danas umnogome precjenjivana.

Neke su odluke ipak zaživjele. Ne bi smjele ostati nespomenutima promjene što su utjecale na jezik kojim se pisalo u časopisu Kolo. Jezik, odnosno pravopis i slovopis ovoga časopisa slijedio je do 1850. zagrebačku normu koja je bila izgrađena na jezičnoj i političkoj koncepciji iliraca te se zauzimala za hrvatsko jezično jedinstvo uz nasljedovanje hrvatske pravopisne tradicije, ali nakon Bečkoga dogovora urednik Stanko Vraz dijelom prilagođuje jezik i slovopis. Slogotvorni r bilježi jednim slovom (npr. srce umjesto sàrce ili sèrce) te u množinu uvodi najvećim dijelom novoštokavske nastavke (uglavnom ih rabimo i danas). Od zaključaka Bečkoga dogovora otklanja se Kolo zadržavanjem morfonološkoga pravopisa, dočetnim h u genitivu množine te bilježenjem odraza glasa jat.18)

Na hrvatske preporoditelje i hrvatsko-srpski književnojezični Bečki dogovor aludira Ivan Slamnig u završnim stihovima pjesme Hrvatski pjesnici, koju je u zbirci Limb objavio 1968. godine. Prikladno ih je navesti: »... ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga / da je ovaj jezik koji žvačem / dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u / sočivici / pružen od vas, and I have taken it.«

U izričaju »dijeleći ga sa Srbima« valja razabrati dvoznačnost glagola dijeliti – može značiti i zajedničkost i posebnost. U prvome slučaju znači ‘zajedno sudjelovati u čemu’, a u potonjem ‘uzimati svatko svoje’. Upravo je takav slučaj s Hrvatima i Srbima i njihovim jezicima. Za Vuka Karadžića, koji je iznio parolu »Srbi svi i svuda«, ne bijaše prihvatljivo ni jedno od spomenutih značenja glagola dijeliti jer su mu se u njegovu svesrpstvu činili prihvatljivim jedino glagoli prisvajati, uzimati, otimati i njima sličnoznačni. Nakon brojnih dobrohotnih naivnosti, opasnih zabluda i pogibeljnih nevolja danas je i službeno – jer je ovjerovljeno u međunarodnim mjerodavnim tijelima – riječ o dvama jezicima. U Beču, prijestolnici ondašnje europske sile, nisu se jezici spojili i ujednačili, te su se gotovo 160 godina nakon toga, u Washingtonu, glavnome gradu ovodobne svjetske velesile, službeno razdvojili i razišli.19)

Zaključna riječ: jezik Kola, identitet i tradicija

U povodu 180. obljetnice Kola čini se potrebnim jasno istaknuti da ovaj časopis i danas izlazi na istome jeziku kao i u početcima, kada su ga pokrenuli Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović. Naime, pogrešno je poistovjećivati pridjeve isti i jednak jer nije riječ o pravim sinonimima (striktno uzevši, takvih i nema), nego tek o sličnoznačnicama odnosno bliskoznačnicama. Valja se prisjetiti da pridjev isti znači ‘koji nije drugi, upravo taj, istovjetan sa samim sobom’, a značenje pridjeva jednak je ‘koji se ne razlikuje od sebe ili drugoga’. Nadalje, pridjev isti nalazi se u korijenu imenice istina te u tome pogledu može značiti ‘istinit, pravi’. Hrvatski jezik (kao i svaki drugi jezik) mijenjao se tijekom brojnih stoljeća po dijakronijskoj putanji, doživljavao mijene u elastičnoj stabilnosti. Mijenja se stalno, iz godine u godinu, i nije jednak onomu kakav je bio. Ali je vazda posrijedi isti jezik. Jer da Judita nije napisana na hrvatskome jeziku – a riječ je o jeziku kojim i danas govorimo i pišemo – bi li u tome slučaju bilo opravdano i smisleno Marka Marulića nazivati Ocem hrvatske književnosti? Da hrvatski jezik nije isti kao minulih stoljeća, bi li Bartol Kašić mogao biti Otac hrvatskoga jezikoslovlja? U tim smo primjerima atributom ili, bolje rečeno, apozicijom otac antropomorfizirali hrvatsku književnost i hrvatski jezik. Stoga možemo postaviti ovu analogiju: kao što se čovjek tijekom života mijenja, i nije jednak onomu kakav je bio, ali biva isti onaj koji je bio (zadržava osobne podatke odnosno identitet), tako i jezik prolazeći kroz promjene i dalje biva istim jezikom.

Dolazimo do pojma identitet, kojemu je u korijenu latinski idem u značenju ‘isti’. U vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, prije 180 godina, jezikom je hrvatskim u Kolu prenošena identitetska samosvijest naroda hrvatskoga; u preporodno doba rodio se časopis Kolo, koji se (uz neka prolazna razdoblja mirovanja) i dalje okreće, zajedno sa sunčevim krugom, danima, mjesecima, godinama, već gotovo dva stoljeća. Najstariji hrvatski časopis postade živi dio hrvatske kulturne tradicije.

Tradiciju se nerijetko poistovjećuje s prošlošću – a takvo je shvaćanje iz mnogih razloga neodgovarajuće i uvelike pogrešno. Jer premda tradicija dospijeva iz prošlosti te raste i razlistava se crpeći hranjive sokove iz korijenâ koji sežu duboko u negdanja vremena, ona živi u sadašnjosti, čineći kulturni identitet trajno i svevremeno suvremenim – pri čemu se dominantnom (mjerodavnom i usmjeriteljskom) dimenzijom žive i životodajne tradicije, iskazuje budućnost. U suprotnom bi tradicija posustala, zamrla, izgubila identitet u vremenu i nestala.

Ovdje je potrebno svrnuti pozornost na još jedno razlikovanje. Pojmovi tradicija i tradicionalizam imaju uvelike udaljena i različita, pače i suprotstavljena značenja. Kao život i smrt. Bivajući retrogradnim svjetonazorom i opasnom ideologijom, tradicionalizam se iskazuje radikalno suprotstavljenim rastu i razvoju, mijenama, hodu u budućnost. Tradicija je svojevrsni život – tradicionalizam umiranje i smrt. U tome je smislu Jaroslav Pelikan, povjesničar kršćanstva sa Sveučilišta Yale, godine 1989. izrekao aforizam osobite izražajnosti: »Tradicija je živuća vjera mrtvih – tradicionalizam je mrtva vjera živih«.

Možemo u tome pogledu ustvrditi da jezik Kola iz njegovih najstarijih izdanja – biva živim spomenom na preporoditelje Vraza, Rakovca i Vukotinovića te njihove suradnike i nasljedovatelje, harne i časne hrvatske muževe utkane u gotovo dvostoljetnu povijest Kola i Matice hrvatske. Tradicija koju su započeli slika je njihove i nakon smrti živuće vjere protegnute onkraj nedoglednih perspektiva budućnosti...

__________________

1) Usp. Vlasta Rišner, »Jezik hrvatskih novina i časopisa u 19. stoljeću«, u: Ante Bičanić (uredio), Povijest hrvatskoga jezika (4. knjiga: 19. stoljeće), Croatica, Zagreb, 2015., str. 245.

2) U vrijeme najave Kola izdavanje periodičnih publikacija, među koje pridolaze časopisi već po svojemu nazivu, moralo je biti odobreno carskom povlasticom. Prema dostupnim podatcima, izdavači Kola takvu povlasticu nisu ni tražili, i to iz mnogih razloga, a ponajprije zbog dugotrajne administrativno-pravne i policijske procedure, koja je nerijetko trajala dvije i više godina, pri čemu nije bilo nikakvoga jamstva da će povlastica naposljetku biti ishođena. Usp. KOLO. ČLANCI ZA LITERATURU, UMĚTNOST I NARODNI ŽIVOT. Knjiga o Kolu 1842. – 1853. (pretisak; priloge odabrao i tekstove napisao Ivan Martinčić), Erasmus naklada, Zagreb, 1993., str. 29–30.

3) Citirano prema: KOLO. Knjiga o Kolu, str. 31.

4) Jakša Ravlić, »‘Kolo’ u prošlosti«, u: Kolo, br. 1, 1963., str. 3.

5) Usp. Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić i Dunja Brozović Rončević, Etimološki rječnik hrvatskoga jezika (1. svezak, A – NJ), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016., str. 463.

6) J. Ravlić, Nav. dj., str. 3.

7) Anđela Frančić, »I. Pregled povijesti hrvatskoga jezika«, u: Ante Bičanić, Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević, Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013., str. 70.

8) Usp. Isto, str. 72–73.

9) Citirano prema: Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993., str. 143.

10) Stanko Vraz, »Naš pravopis i Zora dalmatinska«. (Nepotpisan Vrazov polemički članak upućen uredniku i pokretaču zadarske Zore dalmatinske Anti Kuzmaniću i suradniku lista Šimi Starčeviću), u: Kolo, knj. IV/1847., str. 89, 91.

11) Citirano prema: Ante Sekulić, Jezikoslovne rasprave, Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« Subotica / Matica hrvatska Subotica, Subotica, 2015., str. 22.

12) Usp. Vladimir Horvat, Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, Hrvatski studiji, Zagreb, 1999., str. 287.

13) Kada je riječ o fonološkome i morfonološkome pravopisu valja se prisjetiti i hrvatskoga leksikografa, književnika i izumitelja Fausta Vrančića, rođena u Šibeniku 1551. godine. Za Vrančićeva pravopisna rješenja jezikoslovac prof. dr. Josip Lisac u članku Hrvatski jezik i Faust Vrančić, s osobitim obzirom na ‘Život nikoliko izabranih divic’ [djevicâ – nap. M.M.L.] primjećuje da su »dosta tipična u hrvatskoj dopreporodnoj književnosti« (vidi pogovor u knjizi: Faust Vrančić, Život nikoliko izabranih divic, Gradska knjižnica Juraj Šišgorić, Šibenik, 1995.). To znači da u našeg autora postoji kolebanje između morfonološkoga i fonološkoga ortografskog principa te da on u konkretnim primjerima piše kao većina naših starih pisaca.« Vrančić piše fonološki primjerice općeno ili svadbu, ali i morfonološki zibke ili sitbe (sjetve). U Fausta bi takvih dvojnosti bilo moguće navesti velik broj: ljudske i ljucku; rassvanu i razsvanu i druge. Nakon preporoda Ljudevit Gaj i drugi ilirci pišu morfonološki. Tim su slijedom djela Augusta Šenoe i ostalih onodobnih književnika napisana morfonološki, a kasnije su nasilno prilagođavana fonološkomu pravopisu. Na razmeđi 19. i 20. stoljeća objavili su hrvatski vukovci tri temeljna jezična priručnika: Hrvatski pravopis (1892.) donekle umjerenoga Ivana Broza, zatim Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1899.) zaluđenoga vukovca Tome Maretića te Rječnik hrvatskoga jezika (1901.) Franje Ivekovića i Ivana Broza. Vukovci su izvojevali pobjedu te je fonološki pravopis nametnut zakonom. Ali ako su nam vukovci podvalili u ime Vukovo nešto što je Kašićevo i Bračuljevićevo – ne znači da je to postalo srpsko. I dalje je ponajprije hrvatsko.

14) Usp. M. Moguš, Nav. dj., str. 152.

15) Vjekoslav Babukić, »Prijateljski dopisi o pravopisu ćirilskim i latinskimi pismeni medju Vukom Stefanov. Karadžićem i Věkoslavom Babukićem« (Članak sadrži autorovu prepisku s Karadžićem popraćenu Babukićevim komentarima i bilješkama te Vrazovim Dodatkom uredništva), u: Kolo, knj. 4/1847, str. 70–71.

16) Usp. Isto, str. 72.

17) Isto, str. 78.

18) Usp. V. Rišner, Nav. dj., str. 255.

19) Službenim je dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo prihvaćanje zajedničkog zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme, pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekli sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe; i to ne samo u bibliotekarstvu, gdje su dobili nove oznake hrv i srp, nego općenito u izdavaštvu i višefunkcionalnoj javnoj komunikaciji koja među inim obuhvaća književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku.