Tri puta

Zoe, što znači život

– Zamisli, u Carigradu! – smijala se Zoe.

A zašto bih se iznenadio? U životu sam uvijek imao ili nevjerojatnu sreću, ili nevjerojatan peh. Susresti nekad dragu osobu nakon što deset godina nisam znao je li živa ili mrtva, na način da slučajno, u posljednji čas, odem u kino i nađem se u istom redu s njom – ili izvući sedamdeset peto, najteže pitanje na ispitu – bile su za mene sasvim normalne stvari. Zato se i nisam začudio kada sam u Kapali-čaršiji ugledao poznato lice. A sada smo sjedili u jednoj čajani, leđima okrenuti carskoj palači Topkapi, i promatrali Galatu i Bospor koji se gubio u daljini. Zoe je voljela taj stari naziv Carigrad, i ne bi rekla »Istanbul« ni slučajno.

Pokušavao sam se prisjetiti. Zoe je imala plavu kosu koju je uvijek vezala nekakvom vrpcom ili trakom ispod koje je virio plavi čuperak. I sada je to tako bilo.

– Nije sijeda – kao da čita moje misli reče Zoe sa smiješkom.

Kolike su godine prošle! Bože, je li moguće da smo toliko stari! A sjećao sam se kao da je bilo jučer: nas dvoje u prastaroj krntiji od automobila u najmračnijoj ulici u gradu (svojedobno sam bio jako ponosan da znam u kojim ulicama u gradu je takav totalni mrak da si mogao biti u autu neprimijećen – nije ih bilo puno, ali je to trebalo znati) – to su bili dani!

Zoe je bila puna energije koja je uvijek bila krivo usmjerena. Jednom davno u Kopenhagenu našla se u nekom parku punom mladih ljudi koji su stajali, pušili i nekako čudno gledali preda se. I njoj su ponudili cigaretu, nakon koje joj je sve – trava, drveće, oblaci – djelovalo divno plastično, kao da možeš zagristi u njih. Koja su to bila vremena, u kojima je čak i marihuana bila teška egzotika!

Obožavala je kazalište i neprestano me vukla po nekim predstavama, što je meni kao filmofilu bilo neobično. Stalno smo nekamo jurili: jednom smo čak i prenoćili u autu, kojem su se sjedišta, na sreću, dala spustiti do kraja. S njom nije bilo lako živjeti jer je neprestano padala iz euforije u depresiju i obratno: kada je na jednoj mojoj bezveznoj kaseti snimljenoj s radija pronašla »Me and Bobby McGee« Janis Joplin, gotovo se rasplakala od sreće. (A ja tada nisam ni znao tko to pjeva. Snimao sam s radija ono što mi se svidjelo i bio silno iznenađen kad bi neki poznavatelj među tim mojim kupusom pronašao neke vrhunske stvari.) A kad smo izlazili iz kina nakon filma »Konje ubijaju, zar ne?«, plakala je pola sata.

Nakon što smo se razišli, nisam više mnogo čuo o njoj. Pričali su mi da se udala za nekog konceptualnog umjetnika, rodila dvoje djece i ubrzo se rastala. Konceptualni umjetnik bio je – čini se – priličan tudum, ali ni sa Zoe nije bilo jednostavno. Govorili su da je znala biti pijana kao zemlja i bacati stvari po kući; kasnije se o njoj malo toga čulo. Djeca su sada, naravno, odrasli ljudi; netko mi je spomenuo da su u inozemstvu. Sada je nisam htio ispitivati o tome.

Zagledao sam se u brodiće uz galatski most. Sve je davalo dojam živosti. Nešto prije, probijao sam se prenapučenim istanbulskim ulicama, među ljudima od kojih ti svatko nudi barem nešto na prodaju. Zašto Orhan Pamuk povezuje Istanbul s tugom?

Razmišljao sam. Silne su godine prošle. Izgledam li ja drugima onako kao prije? Je li negdje ostala iskra starih vremena?

A Zoe – koja je možda u tom času isto mislila – primakne glavu i šapne mi na uho tako tiho, da to nisu mogli čuti ni Turci koji su sjedili tik do nas:

– Uvijek si se divio mojim bradavicama. Znaš, još su uvijek iste onakve...

Pogledah je: – Lako ti je to govoriti kad si zakopčana do grla. – I prije nego će se naljutiti, dodah: – Znam. Ti si posljednja žena na svijetu koja bi se pravila važna.

Doista, Zoe je uvijek bila preskromna što se tiče vlastitog izgleda, i nije mogla pravo vjerovati da bi se nekom mogla svidjeti. A ovo s bradavicama, to sam joj ja napunio glavu. I kako se samo sada toga sjetila!

– A zašto smo mi zapravo prekinuli? – upita Zoe.

– To je preteško pitanje. Još malo pa se ne ćemo ni sjećati da se to dogodilo – rekoh s uvjerenjem.

– Baš si nepopravljiv pesimist! No, sada se ne bih udala ni za koga, čak ni za tebe – reče sa smiješkom.

– Dakle, prijatelji – nasmijah se i ja. – »A mi, care, vazda prijatelji i u svakoj tuzi plačidruzi«.

– Znala sam da ćeš izvući neki nemoguć citat – zaključi Zoe. – A sada popijmo brzo čaj, jer se moram požuriti na hafif.

– Na što? – nije mi bilo jasno. »Hafif« je riječ koja u Bosni nešto znači, ali se nisam mogao sjetiti što.

– Na hafif, laku gradsku željeznicu do zračne luke – objasni Zoe. –Moram uhvatiti zrakoplov za Milano. A u zračnoj luci temeljito te pregledavaju da nisi terorist.

– Zar i tebe? – nasmiješih se. – Onda, sretan put. Vidjet ćemo se?

– Prepustimo to sreći – ili sudbini, kako Turci kažu. Ako Alah bude htio...

Još dugo su mi u ušima odzvanjali njeni brzi koraci po istanbulskoj kaldrmi. Sunce je bivalo sve niže. Da odem do Plave džamije? Moram samo paziti da mi putem netko ne uvali neki sag. Uskoro ću i ja napustiti Istanbul, taj bujni život koji se prelijeva iz ulice u ulicu, iz četvrti u četvrt. Zoe, što znači život...

Irena, što znači mir

– Sve se mijenja – reče Irena – i mijenja se na gore. Nekad nisi trebao platiti ulaz na lisabonsku tvrđavu, a danas su se i Portugalci dosjetili.

Stajali smo na najvišoj točki tvrđave i promatrali grad pod sobom; Bairro Alto na desnoj strani, katedralu na lijevoj, a ravno ispred vidio se veći dio Praca do Comercio s konjaničkim kipom onoga kralja kojem nikako nisam mogao zapamtiti ime. Iza toga – samo beskrajni ocean. Na visini na kojoj smo bili, u zraku se osjećao velik mir. Irena, što znači mir – pomislih.

Prisjećao sam se tih davnih dana s Irenom. Svojedobno, Irena je izašla iz mog života potpuno i neopozivo, dugi niz godina nisam ništa ni čuo o njoj. Sada sam je sreo na najnevjerojatnijem mjestu, usred Lisabona, u jednoj maloj ulici svoj raskopanoj od izgradnje nove linije podzemne željeznice, nedaleko od muzeja Gulbenkian – i predložio sam joj odlazak na tvrđavu, na čijem se metafizičkom vrhu (bio sam uvjeren) mogu smiriti i najžešće strasti. (Turista je, istina, bilo malo previše, ali i to je cijena napretka.)

Ne sjećam se više kako sam se upoznao s Irenom. Ali znam da me impresionirala njena inteligencija, oštro opažanje bez ikakva uljepšavanja stvari, njena pomalo bezobzirna iskrenost. Kakve god bile žene s kojima sam bio – hvalio sam se u mislima – nijedna nije bila glupa; glupost me toliko iritirala da i ne znam što bih započeo s jednom takvom osobom.

Irena nije bila ljepotica – smeđokosa, srednje visine, ne posebno dobro građena, s tikom da popravlja kosu koju zapravo i nije trebalo popravljati. Imala je loš ten i kao svaka prava žena neizmjerno patila zbog toga. Ni seks s njom nije bio stvar za pamćenje – teško se opuštala – ali je zato njen poljubac bio nešto što nikad ni prije ni poslije nisam doživio. Taj osjećaj njenih usana na mojima – kao da se dematerijalizirala, kao da je cijelu sebe prenijela u svoje usne i dala partneru. Nakon toga, dugo bih se osjećao kao da me zapljusnuo val iz neke neviđene daljine.

U materijalnim stvarima poštena do gluposti, nije bila lak sugovornik. Jednom sam je odveo na Fellinijev »Grad žena«, pa je bila bijesna da mora gledati takvo smeće (tako je rekla). Podnosila je jedino Antonionija, s njegovim čistim linijama i beskrajno efektnim filmskim završecima, ali je njena prava ljubav bila glazba; dakako, stalno me vodila na koncerte. (Uvijek sam smatrao da je glazba plemenita stvar, iako nikad nisam mogao dokučiti ono vrhunsko uživanje u njoj kakvo sam osjetio kod Irene i kod nekih mojih prijatelja.)

Moja veza s Irenom počela je pucati prije nego što je počela, da bi se na kraju pretvorila u niz svađa. Te su bile legendarne. – Među svim svojim lošim svojstvima – odsjekla mi je jednom – imao si i jedno dobro: ako je netko bio zaista opak i zao, ti si ga odmah prepoznao. A inače nisi znao prepoznati ni ljubav ni simpatiju. – A ja sam joj odbrusio: – Žene mogu oprostiti podlost, ali nespretnost nikada! (Kasnije mi je bilo žao. U slučaju Irene, to je bila nepravedna optužba, ali zaista sam bio ljut.)

Napokon smo prekinuli – na veliko veselje mojih prijatelja, koji su smatrali da je Irena problematična osoba koja mi nikako ne pristaje. Nakon toga nisam je vidio godinama; samo sam čuo da ima kćer koja je još od puberteta bila u stalnom sukobu s majkom, i napokon otišla živjeti svoj život. Sada u Lisabonu, dobro sam se čuvao da joj ne postavim pitanje o obitelji. Znao sam da nema svrhe počinjati razgovor s Irenom o stvarima o kojima ona nije željela razgovarati. Zato sam pustio da ona vodi razgovor.

– Zašto smo došli ovamo? – reče Irena. – Odavde se vidi samo tužni ocean! (Pomislio sam, pomalo zlobno, da je i Irena možda ocean koji je tužan sam nad sobom).

– Tuga je ugrađena u portugalski duh – nastojao sam se opravdati. – Fado ne bi postojao bez tuge.

Irena je šutjela i gledala u smjeru trga Restauradores. Šutjeti s njom nije mi bilo nemilo: i nekad je tako bilo. Ali tko zna o čemu sada razmišlja?

– Znaš – reče – ti si jedini koji se nisi pravio da si ono što nisi.

– Za ovo si zaslužila poljubac – rekoh, na što se Irena malo trznula.

– Zaboravi – odvrati mi. – No, kad se vratim, možda odemo zajedno na koji koncert. Po tvom izboru?

Iznenadio sam se. – S najvećim zadovoljstvom – rekoh – ali neka izbor bude tvoj. Bilo bi vrijeme da uronim u dubine glazbe, oko čega se bezuspješno trudim već godinama – nastavih pomalo ironično.

Irena me sažaljivo gledala. – No, a sada moram ići – reče. – Imam sastanak u muzeju Gulbenkian. I nemoj me slijediti: s lisabonske tvrđave može se sići na više raznih načina.

– Ne pada mi ni nakraj pameti – odvratih. – Imam sastanak s duhom kralja Manuela ovdje u visinama, i ne smijem to propustiti...

Razmišljao sam gledajući Irenu kako brzo silazi nizbrdo. U jednom trenutku je stala, napola se okrenula, kao da mi je još nešto htjela reći, a zatim nastavila silazak. Koje su to nevidljive sile što čine da neku osobu sretnemo baš na nekom – možda simboličnom – mjestu?

Sofija, što znači mudrost

– Počela sam se bojati smrti – reče Sofija.

Smrt je bila posljednja stvar koje bi se čovjek sjetio u ovom ambijentu, pomislih. Večer je padala na Rim, a mi smo sjedeći na Pinciu promatrali poznatu panoramu vječnoga grada. Nebo je već poprimilo nježnoružičastu boju, a tamni obrisi pinija ocrtavali su se na horizontu. Tamo negdje dolje bio je Španjolski trg, koji mora da je još uvijek bio pun svjetla i živosti.

– Nikad se nisam bojala smrti – zbunjeno je nastavljala. – Dok sam tu, nema smrti, a kad je smrt tu, nema mene – prastari filozofski aksiom. Ali u zadnje vrijeme osjećam upravo strah.

– Što ti nitko ne može zamjeriti – rekoh. Znao sam dakako da je Sofija prošla tešku operaciju zloćudnog tumora, da je primila prvu rundu kemoterapije, a sada, igrom slučaja, između dvije njene kemoterapije, sjedimo u Rimu, na Pinciu, ispijajući kapučino iz raskošnih šalica, i promatramo pejzaž kakav se može naći samo još na najboljim Poussinovim platnima.

– Nikad me ništa nije boljelo – reče Sofija – ali taj osjećaj nemoći, osjećaj da se urušavaš iznutra, da si sam pred vratima koja se zatvaraju...

Prisjećao sam se naše veze. Kako je to davno bilo! Sitna, skromna, beskrajno zaljubljena u slikarstvo (upravo me ona zagrijala za francuske majstore koji su djelovali u Rimu), pomalo pasivna – što me izluđivalo – neprestano sam imao dojam da sam previše vjetropirast za nju – nas dvoje u nekoj galeriji, gdje je ona izigravala strogu učiteljicu – gdje su te godine! Nismo zapravo ni prekinuli, prije bi se moglo reći da smo se odsklizali jedno od drugog. Godine su prolazile, Sofija je imala nekoliko čvrstih veza, ali se nikad nije udala – napokon nisam više ni čuo bilo što o njoj, dok nisam gotovo stao na nju među turistima na Piazza Navona.

Imala je prekrasnu gustu crnu kosu koju je uvijek šišala sasvim na kratko. Čak i sada, nakon kemoterapije, kosa se nije dala. A sada je Sofija sjedila do mene u lijepoj crvenoj haljini, koja kao da je prkosila svemu što joj se događalo zadnjih mjeseci.

Gledajući Pincio, razmišljao sam o Poussinu. Ima jedna njegova slika – »Et in Arcadia ego« – koja prikazuje pogreb nekog mitskog junaka u prekrasnom pejzažu idilične Arkadije. I u idili smrt vlada svime... Godinama nisam vidio Sofiju – zašto mi je onda vijest o njenoj smrtonosnoj bolesti izazvala gotovo fizičku bol?

– Život se sastoji od slika – razmišljala je Sofija, kao da je znala što mi prolazi kroz glavu. – Slika proljetne kiše koju promatraš stojeći ispod debele krošnje stabla, slika užurbanog kolodvora kada svi naglo izlaze iz vlaka, noć na brežuljku iznad grada kada se čudiš koliko svjetala ima ispod tebe... Napokon ti ostaju samo te slike, to je jedino što imaš, sva takozvana stvarnost postaje sve nestvarnijom...

Nisam se sasvim slagao, ali sam se pokušao nadovezati: – Trenutak koji ne proživiš – njega kao da nije ni bilo. Većina trenutaka jesu takvi – odlaze u nepovrat. Samo ono što ti se zabije u dušu – znam da je to glup izraz, ali ne mogu smisliti bolji – samo na tomu možeš graditi.

– A što ti to sve koristi kad se nađeš pred zidom?

– Ne odustaj – rekoh. – Moderna medicina čini čuda. A kad se vratimo doma, moramo se vidjeti.

– I proći ćeš mi rukom kroz kosu?

Kao da me zapuhnuo vihor! Nekad davno, nije mi bilo većeg užitka nego staviti Sofiji ruku na zatiljak i polako joj proći kroz kosu prema tjemenu. I sada se Sofija toga sjetila nakon svih tih beskrajnih godina! Stoga nije čudno da sam zastao i da mi je trebao koji tren prije nego što sam mogao nešto reći: – I proći ću ti rukom kroz kosu, koja će biti takva kakva je uvijek bila – odgovorih malo previše optimistično.

Sofija se sasvim blago nasmiješi. – Moram ići – reče.

Oprostili smo se, i Sofija se uputila u smjeru Španjolskog trga. Njena crvena haljina prekrasno se uklapala u zagasitozeleni pejzaž Pincia. Mrak je sve više padao na rimske brežuljke, i doskora će noć. Ubrzo se vidjela samo crvena krpica na mrkoj podlozi drveća koje je sve više hvatalo tamu; pa mala crvena točkica u (činilo mi se) nekoj nestvarnoj daljini. Napokon se nije vidjelo više ništa.