Tko Molly kaže da pjeva i što bi trebala pjevati?

Tko Molly kaže da pjeva i što bi trebala pjevati? Tko je Molly i čuje li taj glas kao poziv, potporu? Ili je riječ o dogovoru koji se u knjizi pjesama istoga naslova može, ili mora, dogoditi, ponoviti? Kakvo je i koje područje njezina pjevanja: hoće li pjevati za sebe, za druge, sama ili zajedno s onima koji su oko nje, koji je okružuju? Imamo li još pitanja? Je li to muški glas, glas prijateljice, ozbiljan, naredbodavan ili zahvalan? Glas koji podrazumijeva, glas koji se podrazumijeva? Koji i kakav glas: boja, visina, raspon, raster, dopuštena i preporučena udaljenosti!

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Šuma. Jesi li bila u toj šumi, Molly? Jesmo li je već čitali i bilu blizu riječi šuma, koja se napiše i bude to, bude šuma. Šuma Anke Žagar, na primjer. Uvodnom pjesmom idemo dalje, dalje prema početku ili prema mogućem kraju: kad bih ponovno rodila sebe, kaže pjesnikinja. Rodila: koga ili što? Što to znači ponovno roditi sebe i biti drugi, drugo, izvan vlastita određenja, kategorije, roda? Kondicionalno kad bih, a već postajem žena. Suprotnost – suprotstavljenost: metamorfoze, preobrazbe, preobražaji: bila bih prostor za ritualno i obnovljivo, čulno i pogansko, dopušteno i nekontrolirano. Zabranjeno koje se ne može zaustaviti, spriječiti: posuđivanje onoga što šuma može imati i što je djeljivo s tijelom. Erotično i erotsko, oslobođeno i slobodno: nemoguće. Šuma koja je ženskog roda, ova šuma, postaje ili jest: šuma muško. Šuma muško nije muška šuma, to je jasno ili ipak nije: razuzdano i divlje, jer pjeva sebe kao mogućnost onoga što bi mogla biti i što pjesma jest:

»Kad bi ponovno rodila sebe / bila bih šuma / hrast, bukva i jablani / visoki jablani / djevojke bi pjevale, / momci urezivali inicijale / lovci se naslanjali / u meni bi ljudi ladali / pekli meso« (Šuma).

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Hrana i odabir: moji i ono što ih čini mojima. »Ne jedem ništa što ima oči« – kaže glas iz pjesme, po čemu je to odustajanje i razlika. Razlika ne od drugih: drugi su vidljivi i uvijek na drugoj strani. Netko izvan nje govori u njezino ime, započinje napjev u kojem ona uzima glavnu riječ i govori, ona kaže: »a ja kažem«. Jako »ja«. Sigurno, snažno i pouzdano! Tako i pjeva, govori i piše. Što? »Ne jedem ništa što ima oči« – bizarno i stvarno. Nabrajanje da bi se završilo i imenovalo. Da bi se doznalo i razotkrilo: uloge i mjesta, određeno i neodređeno: žena i riba. Žena-riba / riba-žena! Onaj koji sanja razlikuje, ona koja pjeva dobiva ime po drugoj. Molly, pjevačica muškarčeva najdražeg benda! Knjiga je posveta zanatu, pjevačkom životu, koji se odvija na putu, u snu... »Kraljevske ribe nemaju glasnice«, politički kraj pjesme, što je ključ završnog stiha: trosložno, troglasno, višeglasno i s daleko više prešućenih, neizgovorenih značenja: »ljube / kuhaju / i šute«. One ljube, kuhaju i šute! Kome i do kada?

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Pisano i opisano jednostavno, s pouzdanim imenima, »iznad Brđanije na autoputu za Zagreb«, ali ne prometuje se između dva ili više mjesta i ne šuti: govori se o samoći, o nemogućoj ljubavi, o odlasku, o odsutnosti. Ako ribe šute, što rade ptice, što radi kos: pleši pleši crni kos. Jesmo li tog kosa već čuli i čitali, na slovenskom, na primjer. Parafraza, ponovljeno i posuđeno, ritmično i ukošeno, pogled iskosa. Podrazumijeva da smo unutra, zavičajno i prostorno, izmješteno i dogotovljeno, točno toliko koliko se ne može izgovoriti, opjevati. Onda preostaje jednostavno: pleši pleši crni kos.

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Socijalno je kritično i nepotpuno, bavi se društvom, što je za poeziju, nerijetko, opasno jer joj oduzima njezino jedinstveno i neponovljivo područje borbe. Jezik je stvarno ne-mjesto poezije, koja se potvrđuje u neznatnom i nezasitnom: strah, nasilje, prešućivanje: »ne lupati / ne vikati / ne pjevati / ne skakati«. Može li jedno bez drugog? Može li sve biti skupa, na okupu? Dionice i skale. Nikako pristati. Nikako se složiti. Ne – ne pjevati. Pjevati, dakle. Pjevati svakako. Ima tu ushita, radosti i divljenja, otvorenosti, kao da prepisuje Ritu Felski, što je samo naknadna interpretativna intervencija. Ovdje se misli da se piše iz srca, ženskog, možda? Kao da takva razlika postoji: jedno i drugo pismo: muško i žensko. Teško.

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Opasno i prazno. Ravno, ravnica. Upisivanje grafema, znakova: vjetar / divljač / odsijecanje / kerovi / repovi. Lokalno i opće, na rubu, periferija, granica. Pusta sela, pustoš, rad, žene i zabrane. Poruke: nećeš ti. Kaže on u njezino ime, on kaže što njegova žene neće, što on misli da ona neće i da ne smije. Za njezino dobro, naravno. Ravno. Pusto. Pustoš. Što ako to prevedeš: Slavonija, Baranja i koliko je toga još izvan šuma, izvan riječi, izvan. Narativno je i pričljivo, kao da je preuzeto iz dokumentarnoga crno-bijelog filma s puno šumova. Traže se drugi prostori: Novi svijet, Europa, arktičke tundre, nepregledne ravnice žita, »zavijaju vukovi«... Ljubav, priroda i samoća njezine su opsesivne teme i motivi, što se dovodi u sklad koji je iluzija, san i nemoguće. Nagovor na pjevanje uključuje sve oko sebe, ali kako očuvati vlastiti glas u zajedničkom. Pjesnikinja radi na zaposjedanju opustošenih i napuštenih prostora, onih koji žive i umiru u svom postvremenu: postindustrijskom. Što poezija može, što jezik može kad se izgovara i pjeva ono što je pjevano, što je čitano, što je slušano. Što?

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.

Kako čitati poeziju i u kojem raspoloženju, što nam tekst poručuje i što mi u njega upisujemo: strast, žudnju, želju... Posao pjevanja i putopisanja: kako mi vidimo sebe, kako se osjećamo kao čitatelji, spram teksta, u odnosu na ono što nam govori i na što nas upućuje. Govor o odlučnosti i tjelesnosti, otkrivanju i uspoređivanju, ali tako da mi sudjelujemo i provjeravamo kako i koliko možemo biti dio pjeva. Koliko možemo u čitanju biti otvoreni i izražavati vlastito divljenje? Sada već govorimo i mislimo o sretnoj i manje sretnoj razlici između onoga što je unutra i što je vani, vidljivo i nevidljivo, prozno i prazno, puno i pjevno. Lijepo je i nije tako daleko: »osjete ga svi/ kao orgazam neba/ u zjenicama mjere/ broje dobe u bedrima/ paze da zaraza ne obuzme/ sve slušače: granica mora postojati«. Granica i dobe, mjera i obuzimanje: postoji za sve, ali kako do nje doći, kako se zaustaviti.

Pjevaj, Molly. Pjevaj, Molly.