Tjelohranitelj

1.

Nesretni i pomalo nestvarni događaji što ih je donijela ta prokleta zima bili su, s jedne strane izazovni, čarobni i slatki, s druge pak opasni, krajnje nesmiljeni pa čak i smrtonosni.1) Toliko je malo trebalo pa da budem ustrijeljen, raznijet dinamitom podmetnutim u prtljažnik, ili pretvoren u pepeo armbrustovim projektilom, ispaljenim s razdaljine od pedesetak metara. Nekoliko hladnih, pretežito snježnih mjeseci zebnje, ali i divnih mekih ženskih dodira. Jesam li na koncu dobro prošao, izvukao se, ili sam tek sad, preživjevši sve, postao običnim gubitnikom, loserom kako je to zvala škvadra s kojom sam prošao kroz rat. I to kroz pravi rat, kao vojnik, a ne kao neki cirkusant koji recitira na već napuštenoj bojišnici.

S čime bih mogao najjednostavnije usporediti te dvije stvari, odnosno ta dva osjećaja, tu slatku toplinu čula i taj bliski, patetični dodir smrti, s kojim sam drugovao u kratkoj pustolovini što se zbila nekoliko godina nakon što je rat posve okončan? Naravno, kao dečko koji je, više no u školi, odgojen u gradskim kinematografima, osobito onim rijetkima, koji su još uvijek vrtjeli staromodne crnobijele filmove, pada mi na pamet Bulevar sumraka, u kojem doduše nema rata, ali su blizina ženske puti i metka, što fijukne kroz noć i pogodi te negdje pod rebra, neprekidno prisutni. Od mračnog jutarnjeg početka, kad u pomalo zapuštenu bogatašku vilu pristižu automobili Odjela za ubojstva, zajedno s detektivima i novinarima, privučeni mirisom senzacionalne smrti, koju treba čim prije raspačati po cijeloj Kaliforniji, pa sve do kraja, na kojem ubijeni mladi scenarist pluta potrbuške u bazenu. Ironično, u bazenu, osposobljenom i otvorenom samo radi njega.

Prije no što se vratim u vlastitu prošlost, zavirit ću u kobnu zgodu koja se poigrala s mladim scenaristom. Naprosto, on je čovjek kojem stvari, ma kakve bile, ne polaze za rukom. Studio ga se gotovo odrekao, story department škartira njegove sve neuspješnije scriptove, a nasrtljiva grupa agenata progoni ga zbog neplaćenih rata za automobil, koji je prisiljen skrivati po najzabitijim mjestima. Igrom slučaja, u kojem glavnu ulogu igra pokop preminula majmuna (čimpanze, mislim), scenarist se nađe u vili stanovite Norme Desmond, nekoć neusporedive dive, koja je propala skupa s nijemim filmom. Nadajući se uzaludno i frenetično velikom comebacku, ostarjela glumica piše svoj scenarij, koji je, u trenu kad se ukrste njezin i scenaristov život, već dosegnuo razmjere osrednje biblioteke. Kao u gotovo svim Wilderovim filmovima, priča se razvija logično, munjevito, ponekad i s uračunatom katastrofom na kraju.

Između Norme i Joea Gillisa, spomenimo i scenaristovo ime, buknu strasti, ali posve različite. Njezina strast povratka na veliko platno, združena s arogantnom ljubavi spram mladog i zgodnog muškarca, i njegova spram okolnostima dobrostojeće egzistencije, u kojoj se, primjerice, odijela kupuju uz rečenicu: »Dajte mi po šest komada od svakog uzorka«. Gledatelju je ovakva situacija posve jasna i on ima punu svijest o tome da to neće dobro završiti! I konačno, kad se iluzije pokažu neuhvatljivima, kad Joe krene vraćati svojoj mentorici satove, zlatne tabakere, kapute od devine dlake i odijela od alpake, kao i ostale koještarije, spreman da napusti tu kuću, ona pođe za njim i ustrijeli ga s nekoliko hitaca u leđa. On pada u bazen i ostaje tamo plutati leđima okrenut prema površini, i u takozvanom offu počinje pripovijedati svoj epilog, prilično cinično i autoironično.

U zgodi koju pokušavam zabilježiti i sâm sam bio u blizini žene, doduše mlade i lijepe, usred okolnosti u kojima sam mogao dobiti i metak u leđa, nakon čega bih vam poput nesretnog Joea svoju priču morao izložiti iz onostranosti. Spram njegove, moja je sudbina ipak obilježena velikim, možda i nezasluženim privilegijem. Naime, nisam završio s metkom u leđima, ostavljen u bazenu, tako da vam pripovijedam kao živa osoba. Premda iskazi i živih i mrtvih mogu biti podjednako nepouzdani. Tko ne misli da je tako može pogledati Kurosawin Rašomon, pa će mu biti jasno kako laž može stići i s ovog, ali i s onoga svijeta.

Sasvim sam siguran kako će moje spominjanje dva velika filma, i to već na samom početku priče, izazvati u vas brojne primisli o pripovjedačevu habitusu, pa je više no red da se ovdje na neki način i legitimiram.

Rođen sam u šezdesetim godinama, a u kina sam krenuo s pet ili šest godina. U to su vrijeme kina još uvijek razmjerno dobro podnosila konkurenciju televizije i agresiju nove glazbe, koja je mlade odvlačila iz kinematografa u plesne sale. Te godine kad sam rođen Ford je snimio svoj posljednji film Sedam žena, Leone je napravio talijanski neovestern Dobar, ružan, zao, a pojavili su se i Rat je završen Alaina Resnaisa, Truffautov Fahrenheit 451, dok je Čeh Menzel dobio Oscara za Strogo kontrolirane vlakove. Vidjelo se da je film u to doba, dok su meni još gurali dudicu u usta, usvojio gotovo sve moderne tehnike i izričaje, ne samo razne tipove kolora i mnogih širokih formata, nego i brojne popularne žanrove kao što su vestern, krimić i znanstvena fantastika, ali i intelektualizirane elitističke forme za privilegirane.

Za mene su oduvijek govorili da sam namćor i svojeglavac, bijela vrana, ili crna ovca, ili udaren na svoju stranu. Prvo sam to čuo od oca Alojza i majke Mirne, pa od učitelja što su me pratili kroz školu, a potom je s vremenom ta slika postala stereotip s kojim je računala i moja okolina, čak i kad na to nije imala pravo. Dakle, mene nisu zanimali svi ti kinemaskopi, tehnikolori, intelektualizirane gnjavaže i trosatni spektakli s tisućama statista, nego neki mali, razmjerno stari i uglavnom crnobijeli filmovi, koji su se pretežito bavili osobnim zabludama, samoobmanama, krivo skrojenim ubojstvima, apsurdnim preokretima, u kojima ono što bi moglo biti dobro iznenada postane zlom i obrnuto. Osobito sam volio filmove u kojima bi neki tvrdi dečki, zavedeni fatalnim i prijetvornim curama, koje su tako vješto glumile čednost, znali pasti u zamku u kojoj više niti jedno rješenje nije funkcioniralo, čak ni kao provizorni spas od najveće nevolje. A znate koja je najveća nevolja? Ona koja je zadesila junaka Bulevara sumraka! Ne treba vam da budete veliki poznavatelj filma pa da shvatite kako sam blještavilu raznih Bondova i Supermena pretpostavio male, uglavnom crnobijele filmove kakve obično zovu film noir. Časna riječ, ne znam kad su ih gledatelji počeli doživljavati i prepoznavati pod tim nazivom, ali mislim da sam oduvijek imao nepogrešiv instinkt za njihovo prepoznavanje.

Kad je izbio ovaj nedavni rat imao sam dvadeset pet godina. Ako me pitate jesam li u njemu sudjelovao, naravno da jesam, premda nisam baš otprve shvatio o kakvom se ratu radi. Borimo li se to protiv komunjara i udbaša, ili protiv Srba, ili možda protiv Jugoslavije, odnosno protiv JNA, jesmo li, unatoč tomu što to vlast nije prihvaćala, zapravo u građanskom ratu? Jesu li nam pravi neprijatelji ti srbočetnici i tko su oni zapravo, ili nam je jedini dušmanin stanoviti Milošević, koji se bori za institucionalno prekrajanje zemlje? Ali, koji nam to kroj nudi? Časna riječ, ne foliram, uistinu nisam znao, ali sam ipak otišao u rat zbog veličanstvenosti i patetike tog trenutka. I to ubrzo nakon one smiješne predstave u Kranjčevićevoj ulici gdje su stvorene Zenge. Ali, da budem sasvim iskren, baš kad smo Mačak, Frula, Čombe, Kristijan i ja krenuli prijaviti dug domovini, veličanstvenost tog patetičnog trenutka bila je na osebujan način pojačana unosom poprilične količine alkohola u organizam. Kristijan je imao čak i kalašnjikov, kupljen od nekog domaćeg bradatog prekupca, koji je možda, ili vjerojatno, iste stvari prodavao i takozvanim srbočetnicima, dok je Mačak posjedovao ruksak pun bombi do kojih je došao na meni posve nepoznat način. Mjesec dana po ulasku u Zenge, od jedne od tih bombi, najvjerojatnije nepropisno rukujući, uspio je i stradati. Nije doduše poginuo, ali je ostao bez ruke i obje noge. Ne znam kako se to zvalo; budući da se radilo o tri ekstremiteta nije se moglo kazati ni da je paraplegičar, a ni kvadriplegičar.

Ali, ostavimo rat za kasnije, za ovu priču on je ipak od drugorazrednog značenja.

Ono prazno i besmisleno vrijeme poslije rata, što su ga mnogi iskoristili za posttraumatska orgijanja, ja sam provodio kao neprilagođeni zgubidan koji samo traži komadić užitka za sebe. Po čitave sam dane, dakako odnosilo se to i na mnoge noći, tumarao, ili landrao, kako bi govorila moja pokojna baka, po lokalima koji su radili gdjekad i do zore, tražeći kojekakve »zabavne sadržaje«, od površnih cura, koje nisu znale kazati ni »ne«, ni »možda«, nego samo »da«, preko kartanja za cigarete, pa poslije i za lovu, ponekad i sasvim veliku, onoliko veliku da je uglavnom nisam ni imao u džepu. Tek tu i tamo bih naletio na kakav posao, plaćen gdjekad slabo, gdjekad dobro, ovisno o tome kakav bi sudski pravorijek mogao biti izrečen za njegovo provođenje.

Ali, radio ili ne radio, opijao se ili apstinirao, tumarao naokolo ili ostajao kod kuće u postelji, svejednako sam bio na roditeljskoj grbači, što je predstavljalo užas veći od mnogih što sam ih iskusio u ratu. Moji starci se, bar koliko ja pamtim, nikada nisu voljeli; bar nisu pokazivali da im je to čuvstvo poznato. Obično se za takve ljude kaže da su kao pas i mačka, premda taj poučak za mog oca Alojza i majku Mirnu uistinu nije vrijedio. Jer pas ipak laje na mačku, a mačka ljutito mijauče na njega, dok su moji roditelji, kao u kakvoj samostanskoj duhovnoj vježbi neprekidno šutjeli poput gluhonijemih susjeda koji mrze jedan drugoga. Njihova bračna slika, što su je neko vrijeme na onaj staromodan način držali iznad bračnog kreveta, djelovala mi je gotovo nevjerojatno. Dvoje predivnih mladih ljudi, vitki muškarac plave kose i pametna čela, i tamnoputa žena visoko zadignute kose, duga vrata i naglašenih jagodica na licu. Mislim da je slika tamo ponad kreveta visjela nekoliko godina, sve dok nije posve nestala, najvjerojatnije kao posljedica uzajamnoga dogovora. Ne znam jesu li je uništili, ali mislim da je poslije više nisam nigdje vidio.

Ali, kako je nestala zajednička slika, tako su se i oni naprasno razdvojili, svatko si je odabrao svoju sobu, nakon čega jedva da su se i viđali. Kad bi se spomenuta slika na neki čudesan način vratila iz nepostojanja, shvatili biste svu njezinu neobičnost. Kako su prolazile godine otac se sve više debljao, izgubio gotovo svu kosu, osim par kovrčavih otočića iza svakog uha, lice su mu prošarale brojne, i to duboke bore te je djelovao kao čovjek koji je stalno bolestan, premda nikad niotkuda nije donio neki validni medicinski nalaz. Jednostavno, prestao je ići liječnicima, osudivši se tako na polagano nestajanje. Majka je pak ostala ljepoticom gotovo onakvom kakva je bila u trenu udaje. Neki manji znaci starenja možda bi se dali nazrijeti i u njezinu licu, ali bi ih i prosječni fotograf znao retuširati u nekoliko minuta.

Nisam posve siguran, ali mi se čini da je za očevo propadanje i majčinu nepomućenu ljepotu postojao i jedan ozbiljan razlog. Majka je imala dugogodišnjeg ljubavnika, dok je otac u sebi nosio samo jed i jad. I tomu je sasvim sigurno bilo tako, njezin ljubavnik i očevo razmjerno kasno saznanje o toj činjenici bili su pravi uzrok očevog naglog starenja i majčinog lakog pomlađivanja. Jednostavno rečeno, ona je zadovoljna svojom ljepotom i pouzdanim ljubavnikom uživala u životu, želeći da on čim duže potraje, pa ako je moguće čak i vječno, dok si je otac želio samo smrt, ali onu dramsku, patetičnu, katarzičnu, u kojoj će, prije no što zgasne, s gorčinom kazati majci na koje mu je sve načine upropastila život.

Da stvar bude neobičnija, mislim da je mamin ljubavnik bio dvanaest, ako ne i više godina mlađi od nje, što se u jednoj građanskoj vizuri činilo malo bolesnim i izglobljenim, dok bi se činjenica da otac ima dvanaestak godina mlađu ljubavnicu svakako doimala posve prirodnom i poželjnom te se držala nekom vrstom bračnog nestašluka. Ipak, tata nije imao ljubavnicu; njegovo postupno propadanje i brzo starenje nisu mu dopuštali tu vrst luksuza.

Ali mama i njezin ljubavnik, koga je moj otac, onako malo po srpski, zvao Mališa, djelovali su zapravo kao pravi par, kao vršnjaci koji se razlikuju tek u nekoliko majčinih bora, koje je ona znala vješto prikriti brojnim kozmetičkim pomagalima, dok bi otac, sa svojih sto dvadeset kila, blijedim, gotovo starački anemičnim licem i drhtavim nogama, što su klecale pod svim tim kilogramima, u društvu kakve mlađe ljubavnice djelovao kao karikaturalna ilustracija one poznate priče o čovjeku i zvijeri. Jednostavno, moj se otac polako pretvarao u golemi trošni trabakul koji će za koju godinu završiti na dnu mora.

Razuman bi čovjek pomislio kako su se mogli mirno rastati i otići svatko na svoju stranu, ali to ipak nisu učinili. Sasvim bi sumanuto bilo pomisliti kako su ostali zajedno zbog neke tajne, zapretane, potisnute ljubavi, koja im nije dopuštala da se maknu jedno od drugoga. Prije bi se reklo da su ostali pod istim krovom kako bi imali priliku uzajamno se mučiti. Ona ga je ponižavala seksualnom vezom s tim tamnokosim, pomalo bucmastim balavcem, koji je na istoj školi bio profesor likovnog odgoja, ali se više no plaćom uzdržavao prodajom rukotvornog nakita od jeftinih materijala, kakav obično nazivamo bižuterijom.

Moj je stari pak mislio, ili se bar nadao, da svojom bračnom čistoćom i odustajanjem od sličnih poroka, u tom području vrši silan pritisak na njezinu preljubničku savjest. Naravno, mislim da je živio u golemoj zabludi. Dok se ona sa svojim Mališom, ili bižuterom, odnosno kramarom, kako ga je moj otac Alojzije zvao, slobodoumno, pa i razuzdano zabavljala po svim dostupnim joj mjestima u gradu, ili za ljetne sezone ili blagdana i po bližim jadranskim hotelima. Kad bi se nakon kojeg od takvih izleta, kasno navečer, vraćala preplanula od sunca i razbarušene kose od vožnje na motoru, otac bi, prije no što bi se začulo paljenje svjetla na stubištu, znao kazati:

– Eto, vraća nam se Diotima.

Nakon toga bi otišao u svoju sobu i zaključao obje brave, što ih je postavio na sobnim vratima, kao da se boji da bi ga poznata kurtizana, navodno iz Platonove Gozbe, mogla potražiti i nekako mu nauditi.

Nakon što bi otac već nestao u svojim odajama, majka bi ušla, skinula svoju izletničku naprtnjaču, odbacila vjetrovku, pa bi me, pogledavši prema vratima njegove sobe, tiho upitala:

– Čini se da je gospodin De Sade već otišao u krpe?

Bilo je još mnogo drugih profinjenih uvreda i mučenja, što su ih iskušavali jedno na drugome, uvijek s puno bijesa i mržnje, ali redovito veoma tiho, bez buke i povišena glasa. Zapravo, kad bolje promislim, svi smo troje bili zarobljeni u kavezu koga obično nazivaju disfunkcionalnom obitelji, pa mi se gdjekad činilo da sam, stanujući tolike godine s njima, i sam na sebi vježbao neke turobne i bolne rituale mazohizma i drugih samomučiteljskih disciplina.

2.

Kad sam prije nekoliko godina zaslugom ratnog druga dobio posao u jednoj od novih zaštitarskih agencija, ostao sam živjeti u stanu sa starcima, premda su mi oni sami, tobože diskretno, nutkali garsonijeru u jednom od susjednih nebodera. Nisam pristao. Ne radi love koju bih morao plaćati za razmjerno neugledno boravište, nego iz nekog unutarnjeg poriva da i sam zađem u što tamnije predjele posttraumatskih stresova, koji su me načeli u ratu, u kojem sam s vremenom, za razliku od većine drugih, nalazio sve manje smisla.

Zaštitarska firma kojoj sam pristupio navodno je trebala imati sjajnu budućnost. Iz nekih meni nepoznatih, valjda državnih fondova, te s pomoću raznih donatora, koji su uglavnom krili vlastito ime, dobila je poprilična sredstva za zamjetan vozni park; oružje joj je donirao jedan od uglednih izvoznika sprava za ubijanje, dok joj je odore izradila nekoć veoma ugledna tekstilna tvornica, koja je potom odvedena pravo u bankrot, rasformirana, ne plativši pritom niti jednu plaću radnicama, koje su izbačene ravno na cestu. Još i danas se ponegdje u novinama može naići na njihov pravednički vapaj da im se plate njihove plaće, što im duguje novi vlasnik, inače već poduže vrijeme sasvim nedostupan organima gonjenja.

Od prvoga sam dana u zaštitarskoj firmi Mustela uspio pronaći nekoliko dobrih prijatelja, kojima su minuli rat i oružje, što su ga skrivali po vlastitim podrumima, zacijelo bili jedina kvalifikacija za zaštitarsku službu. Prvi je bio neki Hercegovac po imenu Ante Palac, inače bivši borac HVO-a, koji se neprekidno divio kako je nova tvrtka dobila fenomenalno ime Mustela, što je, kako sam poslije doznao, zapravo bio latinski naziv za lasicu. Palac je tvrdio kako je ta mala životinja najlukavije stvorenje pod kapom nebeskom, te kako ćemo zahvaljujući tome i mi sami, za mjesec ili dva, u toj već prilično razgranatoj djelatnosti postati najtraženijom firmom. Ili brandom, kako je govorio on, premda se meni činilo da naziv brand baš i ne odgovara za proizvode vezane uz životinjski svijet. Naime, nekoć davno imao sam priliku vidjeti dokumentarac u kojem je jedan takav lukavi brand na najkrvoločniji način usmrtio i zubima raskomadao nekog malog glodavca, hrčka koliko se sjećam. U nastupu te mustele kao da se čitao čisti animalni i bezrazložni sadizam te neka vrst uživanja u postupnom klanju žrtve. Ja sam stoga veoma brzo shvatio da je mustela najmanji grabežljivac, te da u firmi koja se diči grabežljivcima ni sam neću imati mira, niti se osjećati sigurnim.

Dobar sam bio i sa stanovitim Slavekom, Zagorcem po podrijetlu, koji je gotovo čitav rat proveo po poljskim kuhinjama raznih jedinica. Činilo mi se da su njegove zaštitarske sposobnosti bile kvalitetne tek kad se radi o zaštiti toplog vojničkog graha s buncekom, ili sarmica od kisela zelja sa sušenim rebrima. Ipak je uspio ući u zaštitarsku službu određenom vrstom protekcije, uz pomoć čovjeka koji je zatajio da je Slavek bio izbačen iz jedinice nakon što mu je, u trenu kad je obrađivao (bario, govorili smo tad) neku domicilnu curu, zagorjelo nešto više od sto pedeset svinjskih kotleta.

No najbliži sam bio sa stanovitim Feliksom, čovjekom koji je poslom u Musteli prehranjivao prekobrojnu familiju, ženu Jagicu s petero kćeri, od kojih je jedna bila Feliksova, a ostale od dva prijašnja Jagičina muža. Naime bliskost s Feliksom imao sam zahvaliti tomu što sam dobro poznavao njegova bratića Pikasa. Naravno, i Feliks i Pikaso bili su samo nadimci, i ja još uvijek nisam siguran da bih ovom tekstu niskog stupnja važnosti trebao provjeriti njihov pravi identitet. Feliksu su se rugali da je srećković samo zato što je na jednoj zafrkantskoj seoskoj tomboli dobio nekoliko milijuna njemačkih maraka, za koje se ispostavilo da potječu iz prastare Weimarske inflacije, te da nemaju čak ni najmanju numizmatičku, odnosno notafilijsku vrijednost. Ali Pikaso, on je bio nešto posve drugo i zaslužio je da mu poklonim bar po koji ulomak.

U onim ranim ratnim danima, kad su počeli neredi oko policijske postaje u Pakracu, pa kad smo se još kao Zenge suprotstavili Banjalučkom korpusu JNA, Pikaso i ja proveli smo nekoliko mjeseci u Malom lugu, selu gdje je nekoć živjela moja baka, koja je već s prvim sukobima srpskih i hrvatskih seljaka napustila dom i otišla u Daruvar da tamo umre u staračkom domu. Mislio sam da je mogla otići i u Zagreb kod sina, odnosno mojega oca, ali sam postupno shvatio kako je, izbjegavši blizinu dvije zavađene spodobe, ipak odabrala bolju sudbinu. Za njom je ostala skromna kuća, čiji je ključ skrivala pod kamenom vazom pokraj bunara. Na taj smo način Pikaso i ja uspjeli ući u kuću, dok je ostatak jedinice razmješten po drugim domovima opustjela sela.

Inače, kao što sam naznačio, selo je imalo pomiješano življe, otprilike Srba i Hrvata po polovicu, te još nešto manjinskih Slovaka, Čeha kao i dva ili tri furlanska Talijana. Najprije su Srbi žestokim udarom izbacili s tog prostora Hrvate, a potom smo mi otjerali Srbe, tako da u Malom lugu više nije bilo nikog, čak ni ona tri Talijana, dakle nikog osim dijela naše vojske. Sjećam se da smo u trenucima zatišja tumarali po djelomice asfaltiranom selu i zalazili u onih nekoliko dućana u kojima više nije bilo nikog tko bi te podvorio i naplatio. Kako su posljednji stanovnici bili pravoslavci, dućani su bili puni artikala iz srpskih fabrika. Uzimali smo s tezgi velika pakovanja Carneksovog mesnog doručka i goveđeg gulaša, nekakve sremske kobase, boce Rubinova vinjaka i Manastirske prepečenice, Takovo čokoladice, Smoki grickalice, nekakav žuti i zeleni rahatlokum, na čijoj je kartonskoj kutiji bila sva sila ćiriličnih slova, a kad bismo se svega toga naklopali, odlazili bismo u napušten bakin dom sa svežnjevima Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca, Borbinog Kekeca i Politikinog zabavnika. Tad bismo legli svaki na svoj krevet, onako ne skidajući ni odoru ni cipele, dodavali smo jedan drugome bocu vinjaka i uživali u srpskim stripovima.

Na kraju sela Pikaso je pronašao napuštenu trgovinu s bojama, koja nas nije nimalo zanimala, jer nismo imali namjeru osvježivati bakine zidove, ali je u jednoj od nusprostorija spazio dva sanduka raznobojnih sprejeva kakvima su se obično popravljala manja oštećenja automobilskoga laka. I tad ga je zgrabila ta čudna strast, uzeo je sprejeve, sve koliko ih je bilo, i krenuo ispisivati grafite po napuštenim kućama koje još nisu bile porušene. Kako je zatišje potrajalo prilično dugo, vjerojatno radi dogovora jednog od stotinjak prekida vatre, moj je prijatelj imao kad razmišljati što će napisati na kojoj od fasada. Sve je češće tvrdio kako se ovakvi apsurdni ratovi mogu dobiti i verbalno, odnosno plakatno, rafalima raznobojnih parola, kojima ćemo utjerati strah u kosti dušmanima. »Dušmane« je našao u jednom od izdanja iz Gornjeg Milanovca te me pitao što bi to trebalo značiti. Odgovorio sam mu kako je to nešto veće i omraženije od samog neprijatelja. Njemu se ta riječ toliko dopala da ju je ispisao na povećem broju seoskih kuća, od »dušmana bušmana«, preko »u dušmana puno mana« pa sve do karikature bradatog četnika pod tušem, ponad koje je napisao »tušman«. Na koncu, kad mu je posve nestalo inspiracije, jedan je zid seoskog vatrogasnog doma ukrasio parolom: »Dušmanine, jebo sliku svoju!«

Ali to slikarsko ili parolaško stremljenje nije bilo razlog njegovu nadimku. Tumarajući po napuštenom selu, u jednoj je kući pronašao ormar pun odjeće, i u ormaru majicu na čijoj je crnoj prednjici bila otisnuta bijela karta pikova asa. Majica je morala pripadati nekom debelom tipu, jer ju je Pikaso uspio navući na gornji dio svoje odore.

Tako je postao Pikaso!

Samo dragi Bog zna tko je bio pravi vlasnik Mustele. Prošle su godine, Mustele više nema, a ja ni dan danas ne znam tko ju je posjedovao.

Tip koji nam je bio na čelu i koga smo svi zvali »šefe«, premda to sasvim sigurno nije mogao bit naziv njegove funkcije, zvao se Marinko Otašević. Kako nam se svima činilo da je Otašević srpsko prezime, što u tim danima nije bilo nešto čime bi se čovjek podičio, on je redovito tvrdio da je po majci čisti Hrvat, te da mu se majka zove Marija Horvatinčić, a da je otac bio Otašević, pijandura i niškoristi, koga je mama otjerala u vražju mater, opalivši ga nogom u dupe.

Priča je djelovala kao običan fake, ali se Otašević trudio da na sav glas rastrubi svoje autentično i neporočno hrvatstvo, da iziđe s njim pred javnost, koja naprosto žudi za pravim izvornim Hrvatima. Koristio je pritom čak i medije koji su imali živaca intervjuirati budalu, što je Otašević i bio. Ponosio se i istinski uživao kad bismo ga mi iz firme, ali i gospoda iz središnjice, zvali Ustašević, pa je s nekima od nas znao čak i razgovarati kako bi poradi nacionalne čistoće bilo zgodno da tu varijantu i službeno učini svojim pravim prezimenom.

Ja sam rođen 1966. i o ustašama nisam znao gotovo ništa, osim da se ustaštvo i partizanstvo koriste kao rafalna vatra koju jedni sipaju po drugima i obrnuto. Tako mi baš i nije bilo jasno zašto je čitav niz novinara znao doći pred našu upravu i glasno komentirati to što grb na svim našim kolima počinje s gornjim bijelim poljem. Ali ako je taj Otašević ili Ustašević koristio to glupo polje kao neku vrst vlastite identifikacije s ustaštvom, to je sve bilo čisto sranje u usporedbi s onim što su pričali o njemu. Onako iza njegovih leđa. Navodno je bio pravi majstor za utaju poreza, zbog čega su ga pravi vlasnici Mustele voljeli i držali kao kap vode na dlanu. Znači kao nešto važno, nešto dragocjeno. Navodno je imao i svoje ljude koji su bili vješti u poslovima utjerivanja dugova, od kroničnih, ali i od akutnih neplatiša, a sasvim mi se vjerojatnom činila i tvrdnja da u gradskom centru ima nekoliko žrtava od kojih ubire reket. Reket je zapravo bio jedna od najisplativijih poslovnih investicija pod devizom »plati mi da te čuvam od sebe sama«!

Naša, odnosno Mustelina baza nalazila se sjeverno od Domobranske ulice u blizini Šestinskog dola. Pokraj baze, točnije uprave, bila je garaža s jednim dijelom naših vozila, dok je većina pokretnog dijela ili parka bila na drugome mjestu, na zapadnoj Kajzerici u blizini rijeke Save. Bili smo naime u potrazi za novim smještajem, gdje bismo objedinili administrativni i vozni dio, ali sam imao dojam da se ni vlasnici niti uprava ne bave time kao nečim presudnim za život i uspjeh naše »lasice«.

Što se tiče naše djelatnosti, obavljali smo razne poslove: prevozili smo novac u zaštićenim vozilima iz određenih banaka do njihovih ispostava, ili obrnuto, osiguravali smo važne urede i institucije, strana predstavništva, štitili određene osobe, domaće i strane, a bavili smo se i redarstvenim poslovima na raznim manifestacijama, od onih razmjerno malenih pa do onih velikih, da ne kažem gigantskih, kakve su u Hrvatskoj bile prava rijetkost. Tako smo bili unajmljeni radi osiguranja dijela hipodroma na koncertu Rolling Stonesa, kao i na sprečavanju prelaska jednog dijela Save, što su ga fanatični ljubitelji te grupe pokušavali preplivati, ili preploviti na takozvanim luftmadracima. Rad na tom koncertu 1998. bio je sasvim neugodan i ponižavajući posao za mene, koji sam bio veliki poklonik Sex Pistolsa, najslavnijeg punk banda koji se pojavio pod zvijezdama i nebesima, okrenuo tekuću glazbu naglavačke, i u pravoj punkerskoj eksploziji nestao s lica Zemlje. I sve to u jednoj jedinoj godini! A ti ostarjeli Stonesi bili su mi najobičniji muzički hohštapleraj, čista reklama za pohlepni kapitalizam, koji je na ovim prostorima uvećao količinu pauperizirane sirotinje bar za tri puta.

Baš u tu upravnu zgradu nedaleko od Domobranske ulice pozvao me šef Ustašević, pardon Otašević, najavivši mi kako za mene ima jedan kompliciran, ali uistinu izvrstan i izdašan posao.

– E moj Crni! – rekao mi je, pokazujući gdje da sjednem. – Ako ovu stvar zajebeš uistinu ti se crno piše.

Skinuo sam kapu, stavio je pod ruku i sjeo na stolac mirno šuteći. Šef ionako nije volio da drugi govore, nego da kimanjem glave potvrđuju ono što bi im on naredio.

– Znaš, to ti je stvar od prvorazrednog značenja – nastavi on, uživajući u važnosti i ozbiljnosti vlastita glasa. – Od prvorazrednog značaja i za mene, i za Mustelu, i za tebe, a i za našeg dragog i uglednog gospodina Vulasa. Ti valjda znaš tko je Vulas?

Premda se ime Rudija Vulasa neprekidno vrtjelo po raznim radijskim i televizijskim emisijama, kao i novinama, ja sam, glumeći blesana, odvratio:

– To je onaj nogometaš iz Belupa?

– Pičku materinu je nogometaš! – naljutio se on.

Naravno da sam znao tko je taj napuhani tip, ali sam ga prezirao podjednako kao i svu silu tih poduzetničkih odličnika, koji su redovito živjeli s raširenim nogama, jednom u središnjici stranke na vlasti, drugom u kriminalu.

– Valjda se sjećaš kad je naš Franjo govorio kako cijelo društveno vlasništvo treba privatizirati i onda ga ustupiti dvjema... stotin... kako da kažem... odrediti dvije stotine najvažnijih obitelji i njima dati da na taj način budu ekonomski potpornji Hrvatske. I u tome je, priznat ćeš i sam, bio žestoko u pravu. I nemoj ni pomisliti da se među te dvije stotine nije trebao naći i Rudolf Vulas. Odnosno njegova obitelj.

– I što bih ja sad trebao napraviti u pogledu Vulasa i tih dvije stotine obitelji?

– Nemoj me prekidat u pola rečenice! – podigne on glas, premda ga u nastalom časku šutnje uopće nisam prekidao. – Ovako stvari stoje! Familiji gospodina Vulasa, istoj toj koja se, da je bilo pravde i poštenja, trebala naći među one Tuđmanove dvije stotine, treba dobra, lukava, pametna, cjelodnevna i cjelonoćna zaštita, jer mu netko želi kindapirati kćer... kako se ono zvaše... kćer Izabelu...

Zamalo sam ga ispravio kako se djeca nikad ne kindapiraju, nego ih se zapravo kidnapira, ali sam ipak pametno odustao.

– Za tu stvar Rudiju Vulasu treba vrhunski bodi... bodi... gra... bodigard... – spetlja se on i oko te teške riječi iz istog miljea, pa ipak nastavi: – Treba mu zaštita, jer mu je neki gadovi žele oteti. A ti si naš najbolji... mislim zbilja jedan od najboljih...

Tu mi se učinilo da se radi o namještaljci ili podmetanju, jer uistinu, ruku na srce, nisam pripadao iskusnoj zaštitarskoj kremi. Bilo ih je bar desetak boljih i pouzdanijih od mene, pogotovo kad se radi o stvari za koju trebaju strpljenje, refleks, otvorene oči, savršena sviknutost na oružje i što ja znam što sve ne.

– A što bih trebao raditi? Voditi malu u vrtić ili kod tetke na proslavu rođendana?

– E moj Crni! – nasmije se on, onako pomalo podmuklo. – Trebao bi danonoćno paziti na nju, štititi je, čuvati u sigurnosti i sve što je s tim u vezi. Nigdje ne smiješ zajebati! A ako zajebeš, stari će ti Vulas prvi otrgnuti glavu, a ja ću biti drugi! Tek nakon toga ćemo pripustiti policiju.

Šutio sam, razmišljajući o tomu kako vizualizirati krvavu, zapravo nadrealnu situaciju u kojoj ti otkidaju glavu dvaput za redom. Pa tek onda zovu policiju.

– A kad već pričaš o tomu kako bi je vodio u vrtić, ili tetki na kolače, mogu ti kazati da se debelo varaš. Cura ima devetnaest godina, studira, a lijepa je kao... kao one glumice... kako se već ne zovu... da im mater... Nema toga tko je ne bi čuvao kao zjenicu vlastita oka...

Zamalo dodah »kao što je govorio naš drug Tito«, ali sam i tu asocijaciju preko volje prešutio. U razgovoru sa svim tim profesionalnim liscima možda nisam imao većih razgovornih vještina, ali sam umijeće šutnje razvio do samoga savršenstva.

– Javit ćeš se na ovu adresu – gurne mi on vizitku preko stola. – To ti je njegov osobni tajnik. Stanoviti doktor Lokar, koji je vrhunski pravnik koga gospodin Vulas zove consigliere.

– Zašto ga tako zove?

– A što da ti kažem – odmahne on rukom kao da je i njemu ta stvar glupa. – Zato što je lud za nekakvim američkim filmom koji se zove... ako nisam zaboravio... Kum... ili možda Stric...

– Valjda Kum – rekoh, razmišljajući postoji li uopće kakav film koji bi se zvao Stric. – U tom Kumu stvarno postoji tip koga svi zovu consigliere.

3.

Rudi Vulas bio je povratnik koji se 1991. ili 1992. vratio u zemlju iz Njemačke, zajedno s povorkama dotadašnjih disidenata i kojekakvih sasvim raznobojnih protivnika jugoslavenskog komunističkog poretka. Od ultra desničarskih, gotovo ustaških privrženika, pa preko preglasnih klerikalaca, bjegunaca pred služenjem vojnoga roka, istaknutih domoljubnih intelektualaca, koji su pisali u stranome tisku i sličnih. Ali ja o tome, bar kad sam ga trebao potražiti, jedva da sam nešto malo znao.

Njegova golema kućerina, zapravo vila, kako bi kazao Phil Marlowe iz mog omiljenog noir filma Murder My Sweet, nije bila bogznašto. Bila je manja od Buckinghamske palače i imala je manje prozora od Chryslerova nebodera. Ali, na Gornjem Prekrižju, uzvisini s koje je pucao prekrasan pogled na Zagreb, bilo je koliko voliš kuća koje ne bi izdržale usporedbu s veličajnošću i sjajem britanske kraljevske rezidencije, ali bi sigurno svojom dojmljivošću nadvisile gotovo sve što je izgrađeno južno od njih. Jer i ovdje je važio poučak o bogatom sjeveru i siromašnom jugu.

U malenoj kućici do samog ulaza, koji su činila klizna kovana vrata, ponad kojih su bila trenutno pogašena reflektorska svjetla, kao i sigurnosne kamere, sjedio je tip u čudnoj zelenoj odori kakvu dotad nisam imao prilike vidjeti. Činilo mi se da bi mogla pripadati službenoj odori Vulasovih lakaja, jer je kroz dvorište prošao još jedan sredovječni tip koji je bio u zelenom, a nije bio šumar. I premda sam se na ulazu Vulasova zdanja pojavio u odori i zaštitarskom vozilu, na čije se obje strane kočila stilizirana lasica, čuvar je hladno zatražio moje osobne i službene dokumente, kao i podatke o tome tko me i zašto šalje gospodinu Rudolfu Vulasu. Odvratio sam mu da sam stigao po preporuci gospodina Otaševića radi stanovitih tjelohraniteljskih zadataka.

Kao da je odmah sve shvatio, veselo je uzviknuo:

– Što ne kažete! Gazda nam je ovoga časa negdje u zrakoplovu, koji ga treba dovesti iz Stockholma, ali za sve što ste spomenuli kao djelatni razlog vašeg posla možete se obratiti gospodinu i doktoru Lokaru koji ga redovito zamjenjuje.

– A gdje bih mogao naći tog doktora koji bi znao sve o »djelatnim razlozima moga posla«? Naime, zgrada je toliko velika i razvedena da bi čovjek mogao u njoj zalutati poput Ivice i Marice...

– Kakvi sad Ivica i Marica? – zinuo je i pogledao me kroz debela stakla svojih naočala, pod kojima mi se učinilo da mu je jedno oko staklena ili keramička proteza.

Dobar dio tih novoizgrađenih zdanja na krajnjem sjevernom obodu grada bio je načičkan pravilnim i nepravilnim tornjićima, šarenim crijepom, balkončićima s raznolikim ogradama, prozorima rađenima, ne samo po mjeri nego i po raznim baroknim, gotičkim, romaničkim ili kakvim drugim uzorima. Bože dragi, dobar dio kvarta kao da je stigao iz slikovnice s bajkama, a on nije znao tko su to Ivica i Marica, ta uboga siročad što ih je zločesta maćeha prepustila dubokoj i tamnoj šumi.

Ubrzo je iz portirnice izronio i drugi čovjek u istovjetnoj odori, ali bez naočala i staklenog oka. Taj me brzim korakom poveo prema Lokarovoj kancelariji, koja se nalazila u prizemlju na samom početku hodnika, dakle preblizu da bih tražeći je mogao zalutati poput jadne stolarove dječice.

Doktor Lokar je bio nizak čovjek u odijelu od skupog materijala, ali sasvim staromodnog kroja. Kao da je stigao iz noir filmova s početka pedesetih godina. Bio je normalna stasa, ni previše mršav ni predebeo, možda malo pogrbljen i poveće glave, na čijem su licu palucala dva radoznala oka i povelike dlakave nozdrve, a ispod njih široke usnice zavrnute u kutovima, zbog čega se činilo da je neprekidno nasmiješen. Premda će vam možda zazvučati čudno, mene je odmah podsjetio na veliku zvijezdu gangsterskog noira, na Edwarda G. Robinsona, koji je jednom filmu utjelovio i ulogu slavnoga Alphonsa ili Al Caponea.

Ali, ostavimo se filmskih asocijacija, pogotovo ovih već pomalo demodiranih, kojima su skloni čudaci nalik meni. Navodno je doktora Lokara, pravnika po struci, Rudi Vulas pronašao i izabrao među samim odvjetničkim zvijezdama, koje su branile samo najotmjeniju, odnosno najbogatiju klijentelu, i za svoj trud ubirale više no sjajne naknade. Ali, kako se i pristoji, spomenuta je klijentela zauzvrat dobivala uslugu kakvu je samo mogla poželjeti. Premda u tome vjerojatno ima stanovite ironije i pretjerivanja, pričali su da Lokarovi silovatelji i pronevjeritelji odlaze kući s uvjetnim kaznama, dok oni koji su bili spremni platiti više uglavnom nestaju u zaboravu teško shvatljivih zastara i proceduralnih pogrešaka. Navodno je stanoviti čovjek koga je Rudi Vulas udario BMW-om na pješačkom prijelazu i slomio mu obje noge, na kraju procesa morao počinitelju platiti novu masku automobila i oba fara, kao i odštetu za pretrpljeni strah. A možda, ako se ne varam, i naknadu za poslovni gubitak koji je nastao zbog toga što Vulas nije stigao na važan dioničarski sastanak.

Ali, zaboravimo pričice koje zacijelo, poput svih bajki, boluju od određene hiperbolizacije, kakvu znaju proizvesti branjenici ovako moćnog odvjetničkog maga kakav je bio Vulasov consigliere. Ipak jedna je činjenica neupitna: u kratkoj povijesti samostalne Hrvatske, razni su skupi odvjetnici uspjeli toliko usavršiti svoj softver da su uspješno obranili toliku količinu bitangi i lopuža, koja teško da bi stala unutar zidina jednoga povećeg grada. Ali, što je tu je! Kako svatko ima pravo na tužbu i utjerivanje pravde, tako svatko ima pravo i na obranu. Jedini je problem u tome što se oba ta prava sudaraju u nekoj vrsti neravnopravne utakmice u kojoj gotovo redovito strada pravda.

– Evo, ovo vam je gospođica Izabel Vulas, kći mog uvaženog i pretpostavljenog – kazao je consigliere i rasprostro ispred mene niz od sedam kolor fotografija veoma mlade i lijepe žene.

– Izabel ili Izabela? – upitah ga kako bih nekako zatomio iznenađenje i divljenje što su ih izazvale slike raširene po stolu.

– Izabel – odvrati on. – Bez »a« na kraju. Zapravo, posve pravilno i dosljedno bilo bi pisati etimološki Isabelle, jer Francuzi to baš tako rade. Ali, ona je ipak Izabel, jer je tako htio njezin otac.

– Zašto onda uopće i spominjete Francuze i njihovu etimologiju?

– Zato što je gospodin Vulas – skine on naočale, pa ih počne brisati mekom krpicom iz etuija – još dok je živio u Műnchenu sasvim slučajno bio poveden na koncert velikog francuskog šansonijera Charlesa Aznavoura, gdje je čuo i njegovu pjesmu Isabelle, koja mu se odmah toliko dopala da je odlučio to ime dati vlastitoj kćeri, koja se tih dana baš rodila. Recite, to vam ime nešto znači?

– Mislite Izabel?

– Ma ne! – nasmije se Lokar. – Mislim na Aznavoura. Slušate li uopće tu vrst glazbe?

– Slušam samo Sex Pistolse – rekoh preko volje, zadubljen u fotose što ih je nanizao preda mnom. Lice koje sam gledao moralo je pripadati nekom tko je negdje tu na pragu punoljetnosti, osamnaest ili devetnaest godina. Nosila je ravnu, kratko podšišanu, gotovo dječačku frizuru kestenjaste kose, ukoliko su fotosi bili dobro razvijeni. Oči su joj djelovale nekako suzdržano, čak stidljivo, te se činilo kako ih svakog časa pokušava sakriti kapcima. Imala je pravilan nosić i punašna, pomalo prkosna usta na kojima zasigurno nije bilo ni trunke silikona. Ljubio sam se s tolikim curama, koje su si priuštile tu glupavu kiruršku transformaciju i znao sam, ne samo kako to izgleda, nego i kako završava – poput ispuhane i prepečene kobasice iz koje su iscurili svi važni sokovi.

Bila je prelijepa, uistinu prelijepa, i ja sam negdje u želucu osjetio srh slasti radi toga što ću biti taj koji će je danonoćno čuvati. U tom sam času bio sasvim blizu trideset i četvrte godine, dok je ona mogla imati devetnaest, ili možda čak i dvadeset, u slučaju neprecizne fotografske optike koja često puta ljudima promijeni dob. Dakle, razlika od petnaestak godina još uvijek nije predstavljala katastrofu, koja bi onemogućila svaku vezu među nama. Osobito stoga što ćemo u budućnosti morati biti neprekidno zajedno. Ali, ako ta dobna razlika nije prijetila našoj eventualnoj vezi, sve ostale jesu. Kad se uzme u obzir moje i njezino podrijetlo, naš imovinski status, a možda i obrazovne, kao i druge socijalne razlike, čovjeku bi bilo jasno da je ljepotica s ovih slika namijenjena odlikašima, a ne popravkašima poput mene, premda je, kako kaže junak slavnog noira Gilda, »bila u zraku koji udišem, u hrani koju jedem«.

– Morat ćete biti uz nju, ili u njezinoj neposrednoj blizini, dvadeset četiri sata dnevno, a pritom je, što baš i nije tako lako, nećete smjeti gnjaviti svojim priprostim pauperiziranim pričama, pa čak ni svojom prisutnošću. Što znači da ćete biti tu s njom, ali na neki način nevidljiv. O bilo kakvim intimizacijama, ljubavnim, a posebno seksualnim aluzijama da i ne govorim. Sve je to najstrože zabranjeno. U protivnom ćete istog časa biti udaljeni i adekvatno kažnjeni – govorio mi je consigliere kao da čita kakav tjelohraniteljski manual za rukovanje dobro štićenim djevojkama.

»Biti udaljen i adekvatno kažnjen«, pitao sam samoga sebe što bi to imalo značiti. Dodirnem li joj grudi, čak i nehotice, ili svučem gaćice, ili uradim nešto još drskije i radikalnije, hoće li me tkogod iz Vulasove svite ustrijeliti, zavezati u vreću otežanu kamenčinom i baciti u Savu kod Rakitja, ili u Jarunsko jezero, gdje bih bio lakše pronađen te bih mogao poslužiti kao ogledno sredstvo onima što će paziti na tu predivnu curu nakon mene.

Zatim mi je ipak kazao da je navršila devetnaest godina, da studira arheologiju, voli čitati, slušati glazbu, kako ima brojne prijatelje, a vjerojatno i dečka što njezin otac navodno ne zna. Učinilo mi se kako je samo nedostajalo da mi kaže kako ima supruga i tri ljubavnika, pa da sve moje nade sasiječe u korijenu, nakon čega bih prije poželio čuvati nečiju pudlicu ili dva hrčka.

Završivši s mojim obvezama, dao mi je formular u koji sam trebao upisati svu silu svojih podataka. I dok sam ispunjavao predosadnu listinu, koju je mogao sasvim lako zatražiti i od Mustele, počeo je prikupljati one rasprostrte fotografije i trpati ih u kovertu, koja ima zaštitne plastične balončiće, onu kakve se koriste pri slanju predmeta koje je lako oštetiti...

– Čekajte! Zar mi nećete dati koju od tih fotki? – rekoh, skrenuvši pogled sa započetog formulara. – Ako ću je već čuvati, dobro bi mi došla i koja fotka. Naprosto radi identiteta.

– Mladiću. Nemojte me nasmijavati! – iskesi se on kao da je očekivao ovakvo pitanje. – Niste detektiv i nećete tragati za njom da bi vam trebale fotografije. Veoma ćete je brzo vidjeti, kako se kaže, uživo, i upoznati je... Ali, pazite! Držite se na distanci. Jedan korak previše i mi ćemo već znati što i kako s vama!

Potom mi je, kako bi mi objasnio zbog čega se to Vulas boji za kćer, ispričao sve što se nedavno dogodilo Izabel. Po svemu što sam čuo i meni je postalo jasno, ili posve razvidno, kako obligatno kažu ovi novokomponirani, da je otmica te djevojke nešto što je sasvim realno očekivati. Ushit koji sam osjetio vidjevši njezine fotografije, sada su počele potiskivati brige o tome što ću sve biti prisiljen uraditi ne bih li spriječio njezinu otmicu. Ali, njezina mi je neusporediva ljepota davala snagu da sve to prihvatim, i ne misleći koliko će me platiti i što ću sve radi toga izgubiti.

Prije nekoliko dana, dok se u rano predvečerje vraćala s fakulteta, s predavanja iz Uvoda u prapovijesnu arheologiju, ušla je u maleni park s lijehama i pošljunčanim stazama. Park je, kao uvijek u to vrijeme bio gotovo prazan, vjerojatno stoga što su u to doba ljudi već stigli s posla, ali još nisu izišli van. Na većoj središnjoj stazi stajao je automobil, zeleni metalik Passat, očito nov, s kromiranim naplatcima i pravim lisičjim repom, amajlijom zavezanom na retrovizor na gornjem dijelu vjetrobrana. Za upravljačem je sjedio muškarac, najvjerojatnije pedesetih godina, koji je, onako pognut, oslonio glavu s razbarušenom riđom kosom o upravljač. Po svemu se činilo da mu je zlo. Kao kakva uvjerena samarićanka, koja brine za potrebite, Izabel je brzo prišla vozilu i pokušala otvoriti vozačeva vrata u čemu nije uspjela. No druga je, ona nasuprotna, uspjela povući i otvoriti, i imala je što vidjeti. Glave oslonjene o volan, vozač se zgrčio prema naprijed te se činilo da uopće nije pri svijesti. Komandna ploča i dijelovi poda bili su uprljani njegovom bljuvotinom koja je podsjećala na zgrudani voćni jogurt.

– Što vam je čovječe? – vrisnula je i ušla u vozilo ne bi li mu pomogla. Izvukla je iz džepa traper jakne vlažne maramice kako bi obrisala i rashladila mu čelo, ali onda se dogodilo nešto na što nije mogla računati. U času njezine nepribranosti i iznenađenja, vozač je pokazao kako mu zapravo nije ništa te je hitro okrenuo ključić i nagazio na gas. Passat kao da je poletio, suvozačka su se vrata uz tresak zatvorila, a Izabel je udarila leđima o naslon. Kako je park bio prazan, kola su velikom brzinom pojurila šljunčanom stazom, a djevojka je počela očajnički zapomagati, shvativši odmah kako je pala u klopku te da je neznanac hinio da mu je zlo, ne bi li je namamio u kola i oteo. Kako je nitko nije mogao čuti zavukla je ruku u torbicu, pokušavajući doći do toaletnoga spreja i sasuti ga nitkovu u oči, ali je odmah shvatila kako to nije najpametnije rješenje, budući da bi zaslijepljeni vozač mogao lako razbiti kola i unesrećiti ih oboje.

I tad se dogodilo nešto što je za uplašenu Izabel bio časak iznenadne sreće. Preletjevši preko bankine, što je dijelila park od velike avenije, automobil je poskočio tako snažno da mu je puknula prednja guma pa ga je vozač jedva uspio zaustaviti. Djevojka je iskoristila trenutak vozačeve zauzetosti vozilom, hitro je otvorila vrata, iskočila, potrčala prema šišanoj živici koja je pratila tramvajsku prugu i nestala s vidika čovjeku koji je morao izići da vidi što se dogodilo s prednjim kotačem.

Izabel je trčala nastojeći se čim prije izgubiti u uličicama s južne strane Studentskog centra, ponavljajući u sebi kao kakvu mantru broj automobila koji je uspjela zapamtiti. Tek kad se sva zadihana i znojna našla u gužvi studenata, koji su išli na večeru, ili ulazili u kino dvoranu, izvadila je iz torbice kemijsku olovku i zapisala broj.

Ako je to uistinu bio pokušaj otmice, zanimalo me tko bi mogao stajati iza toga. Kako je Zagreb potkraj devedesetih bio poprištem veoma raznolikih, pa čak i bizarnih kriminalnih pothvata, otmica djevojke, najvjerojatnije radi otkupnine, ili kakve druge iznude, doimala se očekivanim kriminalnim standardom.

– Kad nam je Izabel kazala registracijski broj, mi iz pravno-savjetničke službe gospodina Vulasa – raspričao se Lokar – obratili smo se policiji u čijoj se nadležnosti nalaze registarski brojevi automobila. Ja sam isprva pretpostavio kako je vozilo ukradeno, jer se kriminalne radnje u pravilu obavljaju ukradenim automobilima. Međutim, policija tijekom dana nije primila nikakvu dojavu koja bi se odnosila na otuđenje zelenog Passata. U svojim su registrima veoma brzo i lako pronašli traženo vozilo koje je bilo u vlasništvu picerije Zgubidan. Na tu je piceriju bilo ubilježeno nekoliko vlasnika s podjednakim udjelima. Uz ovlaštenje gospodina Vulasa, odmah sam prijavio pokušaj otmice djeteta.

– Djeteta!? – začudih se.

– Što!? Pa svi smo mi nečija djeca! – nasmije se on, siguran da je u pravu. – Dakle, prijavio sam taj pokušaj, premda sam znao da činjenicu što se dopadljiva djevojka našla u vozilu s nekim muškarcem, pa i sredovječnim, neće biti lako prikazati kao pokušaj otmice. Čak i ako je muškarac malo jače nagazio po gasu...

Consigliereove riječi učinile su mi se prilično uvjerljivima, premda mi se on u cijelosti nije sviđao. Mislio sam si, što on uopće zna o komadima koji zalaze u automobile muškaraca koji divljaju po papučici gasa.

– Policija je otišla u piceriju porazgovarati s jednim od vlasnika, koji je drsko kazao da ga ostave na miru te da se vozilo te večeri uopće nije micalo s mjesta gdje obično stoji. A stajalo je ispred picerije. Sve na Passatu činilo se u redu, čak ni posljedice onog preleta preko bankine nisu ostavile nikakva traga na vozilu. A zašto bi i ostavile? Imali su dovoljno vremena da gumu, koja je navodno puknula, srede kod kojeg od obližnjih vulkanizera.

– Znači da policija nije pronašla dovoljno razloga da u svemu vidi pokušaj otmice?

– Sasvim točno! Nije imala! – nastavi Lokar. – Ali mi jesmo. Veoma smo brzo shvatili da su stvari mnogo ozbiljnije no što policija uopće misli. Naime, otkrili smo da se jedan od dioničara, odnosno vlasnika popularne picerije upisao koristeći majčino prezime, što ga je navodno tek nedavno preuzeo. Lauš, pisalo mu je u vlasničkim dokumentima, a on je zapravo Premuž... a bar četiri Premuža su vlasnici određenih nekretnina u grupi Novi osvit...

– Kakav sad Novi osvit!? – zinuh, nemajući pojma zašto se taj tip upisao majčinim, a ne očevim prezimenom, što ga, navodno, nose brojni suvlasnici tog lokala.

– Nemojte biti toliko radoznali, mladiću! – odvrati mi Vulasov odvjetnik. – To i nije nešto što bi vas trebalo zanimati. Vi ste samo, da tako kažem, najobičniji bodyguard, ili tjelohranitelj, kome je povjereno da jedna lijepa i pametna cura ne nastrada.

I dalje mi nikako nije išlo u glavu kako su ti tipovi, mislim na Vulasa, Lokara, pa i Otaševića, odlučili baš meni povjeriti sigurnost prekrasne djevojke, čiju mi fotku stari pravnik nikako nije htio, ili možda nije ni smio dati.

– Ovdje vam je papir s uputama u kojem ćete naći sva pravila ponašanja u Vulasovu domu i djevojčinoj pratnji, kao i njezine navike, obaveze, vrste izlazaka i slično. Dobro to proučite i utuvite si u glavu: kamo god krene ona idete i vi, gdjekad javno, otvoreno, a gdjekad i posve diskretno, da ne kažem skriveno i tajno.

Ustao je, tutnuo mi papir u ruke i stavio mi dlan na rame. Ne znam da li kao znak podrške, simpatije ili naprosto nadmoći što ju je imao nad običnim Mustelinim šljakerom kakav je jedan tjelohranitelj. Njegov mi se dlan na ramenu u jednom času učinio teškim i sasvim neprijatnim. Ima jedno mjesto u mom omiljenom noiru Visoka Sierra, gdje nekakav antipatični crnokosi debeljko stavlja Bogieu na rame svoju tustu ručetinu. Bogie inače mrzi tipa, jer mu je ovaj preoteo curu, pa mu kaže, onim svojim reskim glasom, koji jedva da prate pokreti usana:

– Take a hand of me! I don’t like you!

Tom antipatičnom consigliereu nisam kazao ništa slično, ali sam se hitro okrenuo i pošao van, dok je njegova odvratna ručetina ostala u zraku.

____________________
1) Ulomak iz autorova romana u nastajanju Zbogom Izabel! (Op. ur.)