Tematsko i stilsko bogatstvo pjesama Tuge Tarle

Tuga Tarle rođena je 1947. u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu te Diplomatsku akademiju pri MVEP-u. Diplomatkinja i promotorica hrvatske kulture, društveno angažirana publicistkinja i književnica. Inicirala je i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata DORA (1991.–1996.), bila je pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže (1993.–1996.), povjerenica SDLSN-a pri MVEP-u (2008.–2012.). Osnovala je Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu (2001.), Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi (2011.) te Udrugu OS (20l3.) u Zagrebu, društvo za promidžbu hrvatskoga kulturnog identiteta.

Autorica je više stotina članaka, kritika i eseja u novinama i časopisima (»Most«, »Republika«, »Marulić«, »Matica«, »Sušačka revija«, »Meandar«, »Hrvatski iseljenički zbornik«, zbornici IMIN-a i Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i dr.). Surađivala je u emisijama na HRT-u te na I. i III. programu Hrvatskog radija, višegodišnja je urednica i voditeljica radio emisije »Živa veza« na Hrvatskom katoličkom radiju. Uredila je i vodila nebrojene kulturne i političke tribine.

Objavila je sljedeće knjige: Hrvatska – Australija i Novi Zeland: povijesni i kulturni odnosi / Croatia – Australia & New Zealand: historical and cultural relations (DHK, Zagreb 2000.); Plesne kritike (Hrvatski centar ITI, Zagreb 2009.); Ariadnina nit (DHK, Ogranak u Rijeci: Venerus, Rijeka 2011.); Hrvatski iseljenički duhopis: ogledi, kritike, pisma i prijedlozi: 1990–2013. (Zagreb 20l3.); Moja australska priča: o jednoj iseljeničkoj avanturi; s izvornim zapisima dijelova pisama i dnevničkih bilježaka kćeri Maše Tarle (Udruga OS, Zagreb 2016.). Prevela je sa španjolskog i priredila knjigu Isacia Pereza Fernandeza Ime, život i avanture »anonimnog osvajača« Vinka Paletina iz Korčule, autora Izvješća O Novoj Španjolskoj (Matica hrvatska, Zagreb 2018.).

Doktorandica je na Sveučilištu u Zadru te kao vanjska suradnica predaje na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga diplomatskog kluba.

Najnovija knjiga Anatomija Tuge ujedno je prva knjiga njene poezije. Sama ju je ilustrirala. To su uglavnom kostimirani likovi (zapravo poprsja) koji nose maske ili krabulje. Nazvala ih je Šapat, Vodencvijet, Kolombina, Čovjek od mjedi, Krabulja, Kugonoša, Pierolino, tužni klaun, Lice nevjerice, Zatočenica, Učitelj povijesti. U svome Pogovoru Ivan Rogić Nehajev, kojega je naslovio »Akrobat na žici noći: jedno čitanje pjesama Tuga Tarle« razlikuje tri osnovna tvorbena postupka: ponavljanje tradicije, dokumentarnost i anarhoidnost. Uz tradiciju nerijetko je veže vezani stih, formatizirane strofe, sonetna rješenja... Tuga Tarle je znala što radi jer je studirala i komparativnu književnost. Nehajev to dovodi u vezu s postmodernom. Nije ništa loše dio pjesama pisati na način Tina Ujevića i Vesne Parun. Pogotovo ako je kvalitetno napisano.

Dokumentarnost je najzornije vidljiva u dokumentarnom oblikovanju jezika, kao bizaran hibrid araboengleskog i hrvatskog, kao govor hrvatskih emigranata u Australiji u pjesmama punih tragične ironije, luzera nostalgičnih za domovinom koji više ne pripadaju ni ovamo ni onamo. I na kraju anarhoidnost, uz misao da su žene izvorno anarhoidne, upućene na rađanje i supstancijalno primarnije od društva uređenog zakonima. Osim toga Tuga je nerijetko buntovnik i polemičar: »na pas mater govori o političarima, glupostima, zločinima, jadu i bijedi...«.

Nakon toga Nehajev piše o »oscilogramu« lirskog ja. Po njemu je Tuga baštinica, emigrantski odvjetnik, puntarica i kroničar ljubavi. (Njene ljubavne pjesme Nehajev spominje tek na kraju, premda su one najdragocjenije i najljepše.) Tuga je baštinica drevne kulture, vjere, domovine itd. Kao emigrantski odvjetnik treba uzeti u obzir da je i sama bila emigrant u Australiji, pa sve piše iz prve ruke.

Kao puntarica suprotstavlja se nasilju i njegovoj nepravednosti. Traži oslonac u nebeskoj, svetoj pravednosti. (Nehajev kao da preskače da je i pjesnikinja vjerske i duhovne poezije.) I na kraju, ali nipošto na posljednjem mjestu, tu je njezina ljubavna poezija. Ljubav je nadvremenska i zagonetna, događa se u pustoši svijeta. I tu, kao u duhovnim pjesmama, Tuga otvara prostor transcendentnosti. Uskrslost je prirodno stanje.

Nadovezujem se na Nehajeva. U svoju knjigu Anatomija Tuge autorica je podijelila u tematski, a ponekad i stilski, u deset različitih ciklusa.

Prvi ciklus I nisam ista koja sam bila započinje ekstatičnom pjesmom Ples. Ushićena »u transu svetom« pjesma je puna duhovnog užitka. Već na početku zbirke nagovješćuje ulogu transcendencije u svojoj poeziji, premda će u njoj biti i podosta mraka i patnje. Već u drugoj pjesmi Dvije duše spušta se na zemlju.

Dvije duše imam od pamtivijeka.
Jedna je tužna, druga se smije.

Završava sa:

I jedna i druga tek jednu tvore
U alkemiji stvaranja.

Kao što je Heidegger primijetio pjesme pronalaze bitak u krajoliku. Tako pjesma Večer pjesnički bogato opisuje otok i more. Za kršćane je bitak ljubav, pa ova pjesma završava ljudskim ljubavnicima, ali koji bi isto tako mogli biti čovjek i Bog. Neke su pjesme pune strasti. U pjesmi Samrtni ples čak je i umiranje strasno. No duša joj je ponekad, rijetko, u crnoj noći. Ponekad opjevava vječnost.

Drugi ciklus Tri puta tango i drugo često je posvećen ljubavi. U pjesmi Tango amargo strast plesa vodi u smrt. Smrt slatko cjeliva. Pjeva o ljubavi muškarca i žene, ali i o Božjoj ljubavi. Više puta je krajolik obala mora. Više puta su to ljubavne pjesme pune zanosa. Zagrljaj raste iz korijena svijeta. Ljubav je opojno piće koje čini da cvjetovi niču u pustinji. Njezina ruža je sionska, posvećena glazbi u svetom hramu. Razgoni tugu ljepotom i mirisom. Život kratko traje, ali sadrži ljubav kao munju božanskoga glasa.

U trećem ciklusu U onoj sobi, u onom vremenu pjesme su uglavnom posvećene roditeljima, rođacima, prijateljima, znancima i drugim pjesnicima. Ponekad se dotiče neugode starenja i prolaznosti života. Samo poneke od tih pjesama su pune gorke čežnje za umrlima. I tu, kao i u drugim ciklusima, nalazimo na bogatstvo različitih osjećaja i doživljaja. Ima i tuge, ali malo. Konkretnost i složenost pjeva postiže i spajanjem suprotnosti. Neke od pjesama nastale su davno, a neke nedavno. Rijetke su pjesme koje nemaju rime.

U četvrtom ciklusu Obrazine apokalipse Tuga je često buntovnik i kritičar, počevši od oholih i bahatih političara, zatim ulizica, svetih krava i lažnih bogova. Ispovijeda životne teškoće i svoje siromaštvo u Australiji. Opjeva bijedu siromašnih, pijance i narkomane, kao i gubitak, prazninu, gorčinu i samoću. Sudbina Aboridžina podsjeća je na sudbinu Hrvata. U jednom slučaju je sam pjevač mučitelj i ubojica.

U petom ciklusu Brazde vremena ponekad pjeva o Domovinskom ratu. Pjeva i općenito o razaranju i ubijanju, ali i o uskrsnuću. Pjesma Bezimenoj žrtvi nema samo neobično snažnu rimu, već i upečatljiv ritam. I u ovom ciklusu nailazimo na kritiku svjetskih moćnika. U jednoj pjesmi poziva na molitvu. Kao i Franjo Asiški smrt naziva sestrom.

U šestom ciklusu Australije Australije uglavnom pušta da pjevaju hrvatski iseljenici u Australiji svoju nostalgiju za domovinom i to na iskrivljenom englesko-hrvatskom jeziku. Taj jezik dokumentira u njegovoj iskrivljenosti, tako da je nostalgija tragično-ironična i prepuna opipljivo mučne ljudske sudbine. Na kraju svake kitice pjesme My Dream piše isti sasvim kratak stih s dvostrukom rimom. Dojam je silno jak. I u narednoj pjesmi nakon svake kitice ponavlja stih.

U sedmom ciklusu Misterij vrta pjeva o vrtu svoje duše i vlastitoj sudbini. Tu je pohodi Bog, a ona mu se obraća upravnim govorom, što je već samim tim molitva. Piše i o razarateljima svoje duše i patnji. Ali također slavi blagoslovljene trenutke svog života pjesmama radosti i vedrine. Tu se nalazi i pjesma Angelus na Marjanu koju je napisala u svojoj ranoj mladosti, 1964. godine. Puna je djetinjeg ganuća i bogata ugođajima, što svjedoči da je pjesme počela pisati vrlo rano. No, većinu pjesama napisala je relativno nedavno. Neke su pjesme bogate proturječnim osjećajima.

Osmi ciklus Molitve sadrži pjesme u kojima se uglavnom obraća Bogu. Izvan tog ciklusa nabrojio sam dvanaest duhovnih pjesama u kojima spominje vječnost ili Boga. U ovom ciklusu pjesama samo jedna to ne čini, ostalih deset su eksplicite nadahnute vjerom. Bog je Svirač i Tvorac. Smisao patnje i smrti je Uskrsnuće. Obraća se Raspetom, Stvoritelju, Bogu, a jednom i Bogorodici. Božićnu Čestitku pjeva Samotnicima.

Deveti ciklus resi neobičan i nerazumljiv naslov Akroiris. Riječ akrostih znači da su početna slova stihova u pjesmi čitana odozgo na dolje tako da čine riječ. Arco iris na španjolskom znači duga. U ovom ciklusu dominiraju izrazito avangardne i eksperimentalne pjesme. U simetričnim pjesmama umnaža pojedina slova, što je nalik na destrukciju pjesme.

I konačno posljednji, deseti i sasvim kratki ciklus Možda sam sadrži samo dvije pjesme. A posljednji stih zadnje glasi: »Možda sam tuga, a možda i nisam Tuga«. Tuga Tarle je zaista akrobat svjetla i užitka na žici noći zla i patnje, kako je sama napisala. Obje su suprotnosti prisutne i obogaćuju njenu zbirku.