S njom sam na sigurnom...

U tuđoj zemlji, na dijelu groblja zvanom vojničko, nikla je pregršt identičnih križeva. Pod njima leže bezimeni ostatci vojnika poginulih u jednom besmislenom ratu. Jedan od njih je moj ujak Gusta. U civilnome životu bio je brijač, a u uniformi ga je, kažu, upucao njegov razbješnjeli časnik. Dogodilo se to u osvit rata, što znači da Gustila rata nije ni vidio pa je besmislenost njegove pogibije još veća.

U mojoj obitelji se često govorilo kako bi trebalo otići u tu zemlju, na to groblje i pred te križeve. Bilo je mnogo kojekakvih – trebalo bi, vjerojatno više nego spomenutih križeva. Nisam otišla. Samo kad slušam ili čitam da je netko posjetio neko vojničko groblje, pristanem uz govornika. Tako sam prionula i čitajući Karpatske listiće autorice Biserke Goleš Glasnović (izd. Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb, 2020.).  

Biserka je putovala Ukrajinom, meni do tada nepoznatom zemljom – sve što sam znala bili su enciklopedijski podatci koje sam zaboravila, vijesti koje nisam pamtila i filmovi koje sam odbijala gledati. Hodam i vozim se s njom – kad: evo nas na vojničkome groblju! »Nekada je ovdje bilo mnoštvo drvenih križeva koji su istrunuli i sahranili se zajedno s imenima poginulih.«

Na tome mjestu počinjem besramno cmizdriti. Kad bih ja u nekome filmu vidjela otužnu, postariju ženu koja tako jeca i šmrca, prekinula bih s gledanjem ili bih joj se zlobno nasmijala u ekran. Biserka vidi da plačem, no ne čini ništa od toga nego nastavlja s pričom. I ona ima nekog tko je nastradao kao vojnik. Marko, ujak njezine bake, otišao je u Veliki rat i iz njega se nije vratio. Sada bih se mogla utopiti u vlastitim suzama, ali nisam sama, ne želim tek tako okrenuti leđa svojoj krasnoj pripovjedačici. Razgovaramo.

Ona kaže da se Begovićev Marko Barić vratio, ali drugačiji.

– Sirota Giga – kažem ja i definitivno brišem nos.

Gotovo je s jadikovanjem. Još malo o Gigi, pa idemo dalje: mali žuti autobus, armenska crkva, Soročinski sajam. Uživam u Biserkinim književnim referencama. Nadam se da će spomenuti i mog omiljenog pjesnika Adama Zagajewskog, jer se rodio u Lavovu.

– Uvijek sa mnom putuju i moji literarni suputnici – priznat će ona kasnije.

Opuštam se, bezbrižna sam čak i kad se spominje neka recentna pogibija u krimskom ratu.

No to je bilo pri prvom čitanju, prije dvije godine. Danas zapinjem na ovome mjestu, ponovno čitajući sve od početka, ponukana svakodnevnim vijestima koje više ne mogu ne čuti: raketa pogodila stambenu zgradu, tisuće izbjeglica, dostava oružja, teritorijalna obrana...

Biserka o svemu piše na svoj ozbiljan, suzdržan način, ne izlaže na pladnju vlastite osjećaje, niti vlastito mišljenje nameće nad svima. Različitim konfesijama, tadašnjoj ukrajinsko-ruskoj konfliktnosti ili različitim socijalnim statusima, primjerice, pristupa jednakomjerno, a ta jednakomjernost nije ni usiljena ni bešćutna. Ne, ona uvijek stoji na stajalištu humanista, kulturnjaka i optimističnog realista. Zato pogibiju koja me se kosnula (a odnosi se na ljeto godine 2017.), spominje ovako:

»Do Opere, u maskirnim uniformama, s položenim vojnim dalekozorom na asfaltnom podiju, bend skuplja novac za poginule u ratu. Danas je poginuo jedan ukrajinski vojnik na krimskom ratištu, kaže nam Edward.«

Više puta čitam te rečenice, razmišljam o njima, tražim informacije na internetu, uspoređujem i nagađam. Zaključujem da bih, ako Biserku upitam je li znala onda što će biti sada, dobila neodređen, možda i zagonetan odgovor. Radije prianjam uz knjigu. Sve što mi autorica pokazuje ovoga trena se čini značajnijim i dubljim: djevojčica s krizantemama, crna kuća, prolaznost, protiv prolaznosti, muzej suvremene ukrajinske fotografije. Zagajewski je također pronašao svoju nišu pa će Goleš Glasnović, između ostaloga zapisati:

»I slušam pripovijest, ne pjesničkog ja, već bolnog dvadesetog stoljeća. Oživljava rujan 39. i fijuci bombi, Jezuitski vrt u Lavovu gdje svjetlucaju zeleni klenovi i jasenovi i putovanje teretnim vagonom na zapad.«

I sada, kada je 20. stoljeće također prošlo, kada je i ovo stoljeće također bolno, u ciklusu Karpatski listići, u istoimenoj knjizi, osobito su mi privlačne ukrajinske riječi i usporedbe ukrajinskoga s hrvatskim. Biserkino oduševljenje je očito, ljubav je nedvojbena, ali opet bez nadmenosti i samopravednosti. Ona kaže da je Ukrajina »zemlja u kojoj ikavica pjeva o davnoj zajedničkoj domovini« pa joj i hrvatska ikavica zvuči tako neodoljivo te ponekad posegne za njom, radosno kao što bi dijete za slatkišem.

Sklapam knjigu i razmišljam o Ukrajini. Nazivi gostionica koje autorica nabraja: Kod narančastog mačka, Kod kupice, Pri toploj peći, sada su i za mene »neki sjetno radosni san«. Ne znam juri li onamo jahač s naslovnice, ili stiže odande, nosi važne vijesti ili bježi od pogibelji. Neki odu pa ne znamo gdje su, ponekad i mi odemo i izgubimo se, ali meni se to uz Biserku Goleš Glasnović ne može dogoditi jer sam s njom, ma kamo putovala, uvijek na sigurnom. A posebice poslije objave njenih Karpatskih listića.