Pogled u svijet nepovlaštenih

Društveno-politička povijest u svojoj je osnovi zapravo povijest privilegiranih. Kao njezini se akteri, naime, uglavnom izdvajaju pojedinci koji su – zahvaljujući porijeklu i/ili pripadnosti povlaštenoj klasi – »vedrili i oblačili« društvenom stvarnošću u određenome povijesnom trenutku. Lik i djelo tih pripadnika tzv. elite iz redova visoke aristokracije, plemstva, svećenstva itd., u čijim je rukama bila koncentrirana politička, ekonomska, intelektualna i svaka druga moć, dugo su u očima povjesničara kotirali kao jedine spomena vrijedne činjenice, iz vizure kojih su se sagledavale i opće društvene okolnosti u danome vremenskom razdoblju. Iako sintetički historijski pregledi proizišli iz takva pristupa ostavljaju dojam zaokruženosti i navode nas na pomisao kako smo o prošlosti neke zajednice ili čovječanstva općenito »saznali sve«, ne treba zaboraviti da povijest kao takvu nipošto ne čine isključivo privilegirani pojedinci koji su na određene »prijelomne« datume poduzimali akcije kojima su presudno usmjeravali kasniji tijek povijesnih događaja, nego i »mali« ljudi iz nižih, nepovlaštenih društvenih slojeva, čiji je svakodnevni život na posredan ili neposredan način neraskidivo (bio) povezan s onim pripadnika elite.

Polazeći od ove predugo zanemarivane činjenice i prepoznavši u njoj neizmjeran znanstvenoistraživački potencijal, nemali se broj povjesničara u zadnjih nekoliko desetljeća upustio u proučavanje života upravo onih socijalnih skupina čiji pripadnici nisu bili »u prvome planu«, čijim žilama nije kolala »plava krv« i koji su desetljećima i stoljećima sustavno bili marginalizirani i obespravljivani, no tragovi čijeg su postojanja ipak ostali zabilježeni u dijelu sačuvanih povijesnih izvora. Tim i takvim suvremenim istraživačkim nastojanjima svojom se nedavno objavljenom historijskom monografijom pod naslovom Kućna služinčad u Zagrebu 1880.–1914. pridružila i naša povjesničarka te viša arhivistica iz Državnog arhiva u Zagrebu, dr. sc. Katarina Horvat.

Proizišla iz njezine istoimene doktorske disertacije, koju je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu uspješno obranila 2018. godine, ova knjiga prva je ukoričena znanstvena studija Katarine Horvat, no ne i prvi njezin objavljeni znanstveni tekst ni tiskano izdanje iza kojega stoji. Naprotiv, osim nizom stručnih članaka uvrštenih u razne znanstvene časopise i zbornike s domaćih i stranih skupova, autorica se može pohvaliti i nekolicinom priručnika objelodanjenih u nakladi Državnog arhiva u Zagrebu, koje je – priredivši ih u suradnji s kolegicama i kolegama arhivistima – zamislila kao svojevrsne tematske vodiče kroz odabrano arhivsko gradivo pohranjeno u toj ustanovi. Uz ove vrijedne preglede gradiva koje sadrži podatke o, primjerice, povijesti obitelji Jelačić ili razvoju zdravstva na našim prostorima, iz kontinuirane – pa i vidno pasionirane – autoričine profesionalne zaokupljenosti arhivskim izvorima proisteklo je i više desetaka internih obavijesnih pomagala ili tzv. inventara za niz fondova i zbirki iz fundusa Arhiva, a njezin kratki osvrt na povijest zagrebačkoga naselja Kustošija u prvoj polovini 20. stoljeća, glavninom zasnovan na podacima crpljenima iz sačuvane dokumentacije Upravne općine Kustošija, još 2011. objavila je udruga Društvo Kustošijanaca. Ne odstupajući od te višestruko iskušane »strategije« oslanjanja na relevantne arhivske izvore – ali i ne samo na njih – Katarina Horvat u svojoj se studiji uhvatila u koštac s daleko izazovnijom temom, iznjedrivši prvi cjelovit povijesni uvid u život jedne nepovlaštene društvene skupine, dosad gotovo u potpunosti izuzete iz historijskih promišljanja domaće prošlosti.

Ističući ih kao riznicu dragocjenih podataka o kućnoj služinčadi, o raznovrsnim će povijesnim izvorima autorica progovoriti već u uvodnom dijelu knjige, u kojemu podastire i sažeti pregled dosadašnjih razmatranja ove problematike u stranoj i domaćoj historiografiji te se osvrće na društveno-političke i gospodarske promjene koje su se u gradu Zagrebu zbile između 1880. i početka Prvoga svjetskog rata. Riječ je, objašnjava Horvat, o razdoblju u kojemu Zagreb doživljava snažan ekonomski i društveni zamah, koji se očitovao ponajprije u ubrzanom razvoju industrije, intenzivnom širenju i uređivanju grada, ali i u osnivanju mnogih novih kulturnih i znanstvenih institucija. Vrijeme je to, između ostalog, u kojemu je ni manje ni više nego četvrtina zagrebačkih kućanstava zapošljavala makar jednu sluškinju ili (u rjeđim slučajevima) slugu, a u kategoriju kućne posluge potpadalo je čak 9 posto tadašnjega gradskog stanovništva. Usprkos činjenici da je egzistirala kao posebna grupa zaposlenoga stanovništva, različita od ostaloga tadašnjeg radništva, služinčad je predstavljala vrlo slabo zaštićen društveni sloj, čiji status i prava ni do 1914. neće biti u potpunosti riješeni.

Za razliku od inozemnih povjesničara, koje je još od 70-ih godina prošloga stoljeća sve intenzivnije počelo zaokupljati pitanje položaja radnika u kućanstvima, u našoj historiografiji podrobnije istraživanje kućne posluge dosad još nije provedeno, već se o služinčadi kao elementu socijalne strukture stanovništva Zagreba pisalo tek uzgredno, i to uglavnom u sklopu općih pregleda društvene povijesti i povijesti stanovništva. Da se, međutim, radi o silno interesantnoj temi, o kojoj se definitivno »ima što reći«, uvjerit će nas upravo mnoštvo povijesnih izvora koji se odnose na ovu društvenu skupinu, a među kojima se – ističe Horvat – našlo ne samo raznoliko arhivsko gradivo (mahom dokumentacija iz fondova Gradskoga poglavarstva Zagreba, odnosno njegovih pojedinih odsjeka – obrtnog, gospodarskog, zdravstvenog itd.), nego i tiskani statistički pregledi (popisi stanovništva), pravni propisi, bonton za sluge, razne periodičke publikacije (listovi i časopisi), školski udžbenici za predmet Kućanstvo, pa čak i memoarski zapisi te fikcionalna književna djela u kojima se dočarava nimalo lagodna svakodnevica kućne posluge. Raštrkanost podataka duž ove izrazito široke palete izvora iziskivala je temeljito i predano istraživanje ne bi li se u konačnici taj mozaik činjenica s(p)retno posložio u cjelovitu sliku egzistencije i društvenog statusa onodobne služinčadi, u čemu je autorica – kao što ćemo vidjeti – itekako uspjela.

U svakom od jedanaest sljedećih poglavlja Katarina se Horvat tako odlučila usredotočiti na razmatranje određenog aspekta života kućne služinčadi u Zagrebu u navedenom vremenskom razdoblju, rekonstruirajući pritom i specifične društveno-povijesne okolnosti uslijed kojih je ta socijalna skupina postojala. Samomu povijesnom kontekstu u cijelosti će biti posvećena prva dva dijela knjige, u kojima autorica najprije daje uvid u opću situaciju posljednjih desetljeća 19. stoljeća, kada se diljem Europe događa niz gospodarskih i društvenih promjena potaknutih procesima industrijalizacije, modernizacije, urbanizacije te migracije stanovništva, koji su se uvelike odrazili i na našem prostoru. Kao i u drugim europskim sredinama, u kojima je u dobrostojećim kućanstvima tada bila raširena praksa zapošljavanja (pretežno ženske) služinčadi većinom seoskoga porijekla, služenje je kao način zarađivanja za život bilo prisutno i u onodobnoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, no u osjetno manjem postotku, s obzirom na to da je – kao glavninom ruralna zemlja s većinskim agrarnim stanovništvom – imala ona i daleko manji broj kućanstava u kojima je ta i takva (potencijalna) posluga mogla biti angažirana. Iznimku je u tom pogledu predstavljao grad Zagreb, kao najveća i najrazvijenija hrvatsko-slavonska urbana sredina, u kojemu je udio služinčadi u ukupnom broju stanovnika bio zamjetno viši u usporedbi s ostalim dijelovima zemlje te gotovo ekvivalentan postotku kućne posluge među gradskim stanovništvom drugih europskih metropola.

Da je služinčad u drugoj polovini 19. stoljeća (i) u nas bila percipirana kao specifična socijalna skupina potvrđuju, između ostalog, i tadanji posebni pravni propisi koji su regulirali (neka) njezina prava i dužnosti, a kojima će se Horvat podrobnije pozabaviti u idućem dijelu knjige. Ti su tzv. služinski redovi u razdoblju od sredine 19. st. do Drugoga svjetskog rata propisivali primjereno ponašanje kućne posluge tijekom službe i u privatnom životu, uređivali odnose između službodavaca i slugu te gospodarima – dakle, plemićima i imućnijim građanima – nalagali njihovu strogu kontrolu. Iscrpno razmotrivši taj zakonski okvir njezina postojanja, u idućim dvama poglavljima autorica se fokusira na pitanja kategorizacije i strukture kućne posluge, koju su činile uglavnom mlađe ženske osobe seljačkoga podrijetla. Samo manji broj njih bio je pritom rodom iz Zagreba i okolice, dočim su ostale djevojke dolazile kako iz drugih dijelova Hrvatske, tako i iz raznih zemalja u sastavu tadašnje Habsburške Monarhije, ponajviše iz susjedne Slovenije.

Dapače, inozemna je posluga u Zagrebu naročito bila »na cijeni« jer je posjedovala toliko potrebne vještine i znanja o kućanskim poslovima koja su nedostajala vrlo slabo ili gotovo posve neobrazovanoj domaćoj (ženskoj) služinčadi. Što se njezine kategorizacije tiče, kućna se posluga svrstavala ovisno o tipu poslova za koje je bila specijalizirana, pa je tako među njom bilo ne samo kuharica i sobarica, već i vrtlara, kočijaša, ali i raznim zaduženjima vičnih »djevojaka za sve«. Pišući, pak, o zapošljavanju služinčadi, Horvat otkriva kako je ona dobivala posao uglavnom usmenim putem i na temelju preporuka, no u tom su razdoblju postupno otvarani i prvi privatni uredi za zapošljavanje slugu, odnosno posredovni služinski zavodi, a 1907. s istom je svrhom osnovan i Gradski ured za posredovanje.

Ulazeći u služinski posao ponajprije zbog razloga materijalne prirode, ali i iz želje za preseljenjem u veću, urbanu sredinu, sluškinje i sluge postajali su dijelom skupine koja se – naglašava u sljedećem poglavlju autorica – bila prisiljena suočavati s nizom socijalnih problema, od kojih je jedan od najizraženijih svakako bila nezaposlenost. Nezaposlena posluga mahom se prepuštala skitnji, a često je sudjelovala i u krađama, pa čak i tajnoj prostituciji, tada vrlo raširenoj pojavi u Zagrebu, čemu su policija i Gradsko poglavarstvo pokušavali doskočiti vođenjem evidencije nezaposlenih slugu i onih koji učestalo mijenjaju službu. Uz nezaposlenost, kao podjednako se krupan socijalni problem nametalo i liječenje služinčadi, odnosno podmirivanje njezinih bolničkih troškova, od kojega su se gospodari – iako ih je zakon na nj obvezivao – često pokušavali izvući, dok ih na skrb za ostarjelu ili trudnu sluškinju te njezino izvanbračno dijete nisu čak ni prisiljavali nikakvi posebni propisi.

Ipak, od početka 20. stoljeća zaštitu ženske posluge počele su provoditi razne dobrotvorne udruge, a iz toga razdoblja datiraju i prvi pokušaji organiziranja obrazovanja za rad u kućanstvu, na koje se Horvat podrobnije osvrće u idućem dijelu knjige. Budući da je posluga uglavnom potjecala iz seoskih sredina te da joj je zbog skromne razine obrazovanja manjkalo elementarnih znanja potrebnih za obavljanje poslova u građanskom kućanstvu, sve su glasnija u to vrijeme bila nastojanja za uvođenjem specijaliziranog školovanja s ciljem podučavanja buduće služinčadi nužnim i tada iznimno traženim radnim vještinama.

Završna poglavlja svoje studije Katarina Horvat u cijelosti posvećuje pretresanju triju možda i najvažnijih sastavnica egzistencije onovremene kućne služinčadi, koja će se prosječnom, historiografski slabije upućenu čitatelju jamačno i učiniti najzanimljivijima, a to su radna svakodnevica, privatni život te odnos s poslodavcima, odnosno gospodarima. Iscrpljujućoj svakodnevici kućne posluge najviše je – objašnjava autorica – prinosila činjenica da je njezin radni dan obično trajao od ranoga jutra do kasne večeri, pri čemu sati rada nisu uopće bili regulirani, a slobodno joj se vrijeme svodilo na isključivo nedjelju poslijepodne i blagdane. Zbog života pod stalnom »paskom« gospodara, služinčad nije raspolagala s dovoljno vremena ni prostora za sklapanje osobnih kontakata, a kamoli za ostvarivanje ispunjenoga privatnog života, slijedom čega njezini pripadnici većinom nisu bili u braku, premda su brojne sluškinje rađale (izvanbračnu) djecu, začetu uglavnom tijekom razdoblja nezaposlenosti. Što se, pak, gospodara tiče, koji su poslugu zapošljavali ne samo zbog stvarne potrebe, nego i radi dodatnog potenciranja vlastita društvenog statusa, njihovo se držanje spram služinčadi nipošto ne može pojednostavljeno opisati kao odnos između više i niže, privilegirane i neprivilegirane društvene klase.

Pojedini su poslodavci sa svojim služavkama i slugama tako težili izgraditi iznimno bliske, gotovo obiteljske odnose, no bilo je i onih koji su poslugu percipirali kao tek običnu plaćenu radnu snagu, zadržavajući spram nje duboku emocionalnu distancu. Povijesni izvori, napominje Horvat, bilježe i slučajeve izrazito negativnih odnosa među gospodarima i poslugom, u kojima su učestale bile ne samo svađe, a pokatkad čak i fizički okršaji, nego i bježanja te prisilna udaljavanja iz službe. Budući da je gotovo čitavo vrijeme provodila u svojevrsnom suživotu sa svojim službodavcima, služinčad je neizbježno bila upoznata i s vrlo povjerljivim informacijama o članovima obitelji, a usto je i u mnogim prilikama na vlastitoj koži bila prisiljena iskusiti njihov bijes, pretežno od strane muških gospodara, od kojih su neki bili skloni sluškinje podvrgavati učestalim fizičkim napadima, oglušujući se tako na upute o prikladnom postupanju s poslugom iz onovremenih priručnika o lijepom ponašanju.

Zaključujući svoje istraživanje, Horvat upozorava kako je ubrzani razvoj društva rezultirao – između ostalog – i znatno većom mobilnošću posluge, odnosno lakšim i češćim promjenama službe te postavljanjem većih zahtjeva prema službodavcima, a k tome je i u ne tako dugom tridesetogodišnjem razdoblju između 1880. i 1910. došlo do osjetnog osipanja postotka kućne služinčadi uslijed intenziviranja procesa industrijalizacije i modernizacije, koji su doveli i do novih mogućnosti zapošljavanja, i to u zanimanjima koja su radnicima omogućavala daleko veće osobne slobode od služinske profesije.

Ovaj pogled u svijet jedne nepovlaštene, no poprilično brojne društvene skupine, čiji su pripadnici egzistirali »u sjeni« imućnijih i utjecajnijih gospodara, sadržajno je intrigantna i inovativna historijska studija proizišla iz temeljitog pretresanja obilja povijesnih izvora i dosljednog oslanjanja na relevantnu historiografsku literaturu. Studioznost istraživačkog pristupa Katarine Horvat rezultirala je jasno i precizno izloženim spoznajama o životu kućne posluge u analiziranom odsječku novije domaće povijesti, zapažanjima potkrijepljenima mnoštvom tablica s konkretnim statističkim podacima te uvjerljivim, ali nipošto ne i definitivnim zaključcima koji ovo područje čine itekako privlačnim za eventualna buduća proučavanja. Svojim nastojanjem da ocrta ekonomske, pravne, socijalne, radne i mnoge druge okolnosti života kućne služinčadi u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, odnosno da ponudi cjelovit povijesni prikaz jedne društvene grupe koja je – zbog priklanjanja okorjelim historiografskim uvjerenjima – podugo izmicala pažnji naših povjesničara, ona se smješta u područje tzv. socijalne historije ili povijesti naroda lišene politike i po tomu predstavlja ne samo novum u našoj historiografiji, nego i dragocjen prilog povijesnim promišljanjima hrvatske kulture uopće.

Ostavimo li, međutim, po strani njezine neupitne znanstvene kvalitete, Kućna služinčad u Zagrebu 1880.–1914. nadaje se (i) kao studija koja izlazi iz okvira suhoparnoga historijskog razmatranja namijenjenog isključivo užem krugu stručnjaka. Da čitatelja želi – i apsolutno zaslužuje – pronaći i među »običnom« publikom, koja nema naviku odveć često posezati za ovim i ovakvim tipom štiva, potvrđuje nam, prije svega, njezin pitak i jednostavan stil lišen pretjeranog inzistiranja na znanstvenom metajeziku, ali i kontinuirano ilustriranje iznesenih uvida konkretnim slučajevima zabilježenima u samim izvorima (najčešće u novinskim člancima te arhivskom gradivu, osobito među spisima zagrebačkoga Gradskog poglavarstva), pa čak i u književnim djelima nadahnutima stvarnim činjenicama o kućnoj posluzi. Na više se mjesta u tekstu Horvat tako neće libiti osloniti i na pojedine opise što ih je naš čuveni pučki autor Janko Matko iznio u svome popularnom romanu Služavka (1974.), u kojemu se – prema piščevim tvrdnjama – tematiziraju istinita služinska iskustva, zahvaljujući kojima se u njezinim očima prometnuo u dovoljno pouzdan izvor za povijest života kućne posluge u Zagrebu na prijelomu stoljeća.

Potonji literarizirani prikazi služinske svakodnevice u knjizi će tako i više nego skladno nadopunjavati dogodovštine iz života kućne posluge što ih je Horvat otkrila i prenijela iz drugih povijesnih izvora, a među kojima, primjerice, možemo pročitati čitavu kronologiju slučaja 18-godišnje sluškinje Marije Antončić, koja je svoju gospodaricu na razne načine pokušavala – i na koncu uspjela – natjerati na podmirivanje troškova njezina liječenja (str. 195–196), kao i novinsku vijest o novčanim kaznama što su ih »revne« zagrebačke služavke početkom 20. stoljeća plaćale ne želeći se suzdržati od – tada zakonom zabranjene – prakse isprašivanja krpa na ulicu (str. 276).

Dodamo li nabrojanim odlikama knjige još i činjenicu da je opremljena nizom preslika fotografija i drugih odabranih izvora (služinskih redova, oglasa, osobnih dokumenata), koje također doprinose njezinoj sadržajnoj uvjerljivosti i uopće vizualnoj atraktivnosti, nimalo nas ne bi trebao čuditi prilično velik interes šire javnosti koji ovu monografiju prati od izlaska iz tiska u prvoj polovini prošle godine. Očitovao se on ne samo u brojnim pozitivno intoniranim kritičkim prikazima, novinskim osvrtima i održanim intervjuima s autoricom, nego i u dobro posjećenom zagrebačkom predstavljanju knjige, upriličenom početkom prosinca 2021., postavši tako bjelodanim pokazateljem enormne »gladi« čitateljstva upravo za ovakvim, sustavno zanemarivanim osvrtima na život »običnoga« čovjeka zahvaćena vrtlogom nezaustavljivih povijesnih mijena i prijeloma, u koji smo – na kraju krajeva – i sami usisani.

Izvrstan prijem od struke, ali i ne samo struke, pritom se ispostavlja kao i više nego zaslužen znamo li da iza monografije Kućna služinčad u Zagrebu 1880.–1914. stoji jedna duboka znanstvena posvećenost, izrasla iz snažne svijesti o važnosti ove problematike, vodeći kojom se Katarina Horvat u posljednjih nekoliko godina višestruko angažirala na njezinoj popularizaciji, izlažući spoznaje do kojih je tijekom istraživanja došla ne samo na nizu stručnih skupova, nego i u sklopu samostalnih predavanja u arhivskim i muzejskim ustanovama diljem Hrvatske. S obzirom na njezinu zaokupljenost ovim područjem, veliko zanimanje javnosti, ali i činjenicu da – kao što je istaknula u više dosadašnjih intervjua – raspolaže obiljem materijala na temelju kojih je moguće steći uvid u život kućne služinčadi u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata, nadajmo se da će pronaći dovoljno prostora i vremena da se otisne u daljnja proučavanja ove društvene skupine, koja bi – uvjereni smo – mogla rezultirati podjednako zanimljivim i inovativnim historijskim zapažanjima. Ni najmanje ne sumnjajući u kompetentnost dr. sc. Katarine Horvat, njezinim se budućim istraživanjima ove intrigantne povijesne teme unaprijed radujemo.