Poetska slikovitost i egzistencijalna bitnost

Andrijana Kos Lajtman pjesnikinja je koja »govori« sve sigurnijim i vlastitijim poetskim »glasom«. Njezini su pjesnički počeci bili obilježeni poetičkom raznolikošću koja se osobito osjetila u poetičkim razlikama među pojedinim knjigama pjesama. No, osobito od zbirke Stepenice za Stojanku K. iz 2019. godine pjesnikinjin se poetički profil uvelike ustabilio. Odlikuje ga kombinacija zgusnute ekspresivnosti i virtuozne slikovitosti, prodorne misaonosti te suzdržane i utišane intonacije. U središtu su pozornosti posve intimističke teme, suptilno proživljavanje stvarnosti te nutarnje reagiranje na egzistencijalne nesreće i društvene nepravde i zločine. Kao sasvim suvremena poetika, poezija Andrijane Kos Lajtman, nadalje, posve je otvorena intertekstualnosti i intermedijalnosti, a najintenzivnije komunicira sa suvremenom svjetskom poezijom i filmom kao medijem.

Ovako ocrtani kroki Andrijanine poetike nastavlja se i u njezinoj novoj zbirci pjesama Plava i smeđa knjiga. Njezin se intenzitet događa u svojevrsnom sabiranju i zbijenosti, koje se, između ostalog, postižu ekonomičnim izrazom, ali i manjim brojem pjesama (to mi se čini prednošću u kontekstu mnogih knjiga poezije koje su nekritički preopsežne). Kao najvažniju kvalitetu pjesnikinjine nove knjige vidim posvemašnju isprepletenost slikovitosti i refleksivnosti, i to tako da su poetske slike motivirane egzistencijalnom bitnošću, a misaonost se nikada ne izolira od vidljiva svijeta i njegovih maštovitih preoblika. Andrijanin poetski svijet, naime, nije samo eliotovska »gomila smrskanih slika«, već su njezina deskriptivnost, asocijativnost i metaforičnost svojevrsna simptomatologija duševnih i egzistencijalnih stanja, kao i opservacija o svijetu i njegovoj prirodi. Tako i za asocijativno udaljene slike čitatelj dobiva dojam sugestivnosti i značenjske gustoće, koje ga nukaju na povezivanje s određenim misaonim i perceptivnim pozicijama u odnosu na cjelinu ljudskog postojanja.

Pjesnikinja zapravo obnavlja, za dobru poeziju uvijek plodan, Eliotov objektivni korelativ kojim osjećanje života i misao o svijetu izražavaju, prema Hrvatskoj enciklopediji, »predmeti, okolina i događaji«. Oni »dočaravaju afektivna stanja subjekta izazivajući osjećaje u čitatelju. Objektivni korelativ uspostavlja odnose podudarnosti između prikazanih stanja i evociranih osjećaja«. Andrijana, nadalje, koristi objektivni korelativ i u njegovoj funkciji objektivizacije i univerzalizacije poetskog izraza, u nastojanju da se izraze određena objektivna stanja i dovede ih se u vezu s općim stanjima i simbolima neke civilizacije. Njoj, naime, nije stalo samo do toga da izrazi određene osjećaje, već i egzistencijalna stanja pa i ontološke konstelacije koje su lirskom subjektu zadane.

Andrijana Kos Lajtman u prvome redu oblikuje poetiku koja sofisticirano propituje, odnosno duhovno dodiruje vlastitost subjekta u njegovom životnom položaju prema svim protežnostima svijeta – od najsitnijih pojedinosti do krajnjih situacija gubitka, ništavila, bolesti i smrti. Na općem planu, to je uglavnom egzistencijalistički subjekt koji prekoračivanje svijeta vidi tek u tamnoj materiji, a dosuđena, ali ne i posve prihvaćena imanencija osuđuje ga na sve veća umanjivanja vitaliteta, na gubitke i kvarenja u svim životnim dimenzijama. Na osobnome planu, to je uranjanje u misterij trenutka, njegove vanjske i nutarnje punine i praznine, krajnje ćutilno, gotovo senzitivno osjećanje aktualiteta koji se ljulja između vidljivih ili imaginiranih ljepota i svagda prijetećeg ništavila u dnu stvari.

Zapravo, za uspješnost ove poezije odlučujuća je ta neizvjesnost postojanja i percepcije. Andrijanina pjesnička subjektica kao da svaki puta iznova ide do svog životnog partnera, ulice, prirode, psa, stana, zavjesa, prozora, psihičkih pokreta, zastaje svjesna da ih ne može posve obuhvatiti jezikom, a na kraju ih ipak nastoji dosegnuti metaforom. Paradoks postojanja koje se neprestance ljulja nad tamnom tvari pjesnikinja proteže i na vrijeme koje, iako se stalno kreće, zapravo ponavlja jednu te istu ontološku konstelaciju. Zato je vrijeme istodobno i bježno i nepomično, i sadašnje i prošlo i buduće. Aktualitet se može oćutjeti, no istodobno je neodrediv u svojoj krajnje protejskoj prirodi (»Nikada. Ili nikako./ Sadašnjost nikako da stigne«, »Prošlost nije prošlost«, »Ono što želimo, nije uvijek ispred«, »U procijepima između očiju/ Spava već dogođeno vrijeme«).

Andrijanina poezija, uza spomenutu intertekstualnost i citatnost koje su u prvome redu obilježja postmodernizma, ima i (kasno)modernističku senzibilnost, odnosno cijelu takovrsnu poetiku. Osobito se tu ističe prevlast tamne osjećajnosti koja svaku životnu ljepotu sjenča prolaznošću i propadanjem, prigušenom atmosferom melankolije, otuđenosti, straha pa i tragizma (»Tamna materija zakrivljuje prostor/ i u njoj nema vremena./ Pulsira u prostranstvima/ i u nama/ kao da sve to nije isto.// Svemir, pa još jedan,/ drugi korijen nečije smrti/ n-ti korijen svačije smrti,/ intimna arka«). Otuda, čini mi se, i plava i smeđa u naslovu knjige, kao hladne i neutralne boje koje upućuju na tamniju senzibilnost i prevlast tuge. Kasnomodernističko je to osjećanje da čovjek živi u iznutra i izvana ispražnjenom svijetu, a posljedica toga je i nepreciznost jezika koji se više ne može osloniti na ruševnu zbilju pa su njegova imenovanja samo mutne aproksimacije.

Pjesnikinja nastoji igrati upravo tu igru imenovanja i neodredivosti različitim diskurzivnim modalitetima pa joj je iskaz kombinacija imenskih sintagmi s nešto apstraktnijim leksikom, dnevne dokumentaristike i začudne metaforike. Njezina poezija tako kao da pulsira primicanjem i odmicanjem od predmeta kojim se bavi, svjesnošću da nam jezik poezije može dati više od stvarnosti, ali istodobno nas i bolno suočiti sa svojim ograničenostima i nemogućnostima (»svijet se rasprskava pod jezikom/ svaki put kada ga dodirnemo./ Male eksplozije, trnci slatkoće,/ pa šipražje koje na koncu obraste usta«).

Ipak, uloga pjesničkog jezika, osobito u kasnomodernističkom slogu, nije samo imenovanje, nego u prvome redu sugestivnost i višeznačnost. Na tome nastoji i Andrijana koja je s jedne strane svjesna neprekoračivosti jezika pa i imanentnosti zbilje, ali s druge strane iznalazi poetske, često i metaforičke šifre koje uspijevaju evocirati egzistencijalnu važnost, produbljenu ljepotu i tragičnost života i njegovih najsitnijih očitovanja. Plava i smeđa knjiga također je nastavak evociranja najbližega odnosa lirske subjektice – onog s ljubavnim partnerom. I u tom se odnosu doživljava približavanje i odmicanje, žudnja za prekoračenjem osamljenosti i praznine te, s druge strane, konstatiranje da dvoje ljudi, koliko god bili bliski, ne mogu nadići granice svoje osobnosti, a posljedično i odijeljenosti. Sve to dovodi do napetosti između utjehe i straha koji se – oboje – javljaju u takvom odnosu, između doživljavanja sebe i partnera kao »mi-osobe« te konstitutivne hladnoće i ispražnjenosti svijeta koja se uvlači i u taj najintimniji odnos, poremećen također različitim očekivanjem društvene okoline (»Mozgovi su nam različito izbrazdani/ i naše tišine različitim glasovima šute./ Tvoja mama pretvara se da ne postojim,/ moja mama izgovara samo trotočja i uskličnike./ Svijet je promukao i ne može ozdraviti«).

Intimističke pa i dokumentarističke scene u stanu u kojemu živi s partnerom lirskoj subjektici omogućuju izrazito atmosferično dočaravanje aktualiteta i njegovih metaforičkih preobrazbi. Nešto manje nego u svojim prethodnim zbirkama, Andrijana Kos Lajtman priziva i društveni kontekst lirske subjektice, naglašavajući u njemu istu tragičnost kao i na intimističkoj razini, ali i represivni karakter međuljudskih odnosa te osobito širih povijesnih procesa i zločinačkih režima. No, u ovoj knjizi kao da to prizivanje društvenog konteksta više služi za ocrtavanje tragičnosti, prolaznosti i ugroženosti ljudske egzistencije općenito, i svakog pojedinca posebno, negoli za neku poetsku angažiranost u smjeru određenih vrijednosti, što je djelomice bilo slučaj u nekim prošlim zbirkama. To možemo shvatiti i kao određenu rezigniranost u smislu da krhkost ljudskog postojanja uvelike otežava, ako ne i onemogućuje, širu akciju na popravljanju društva te smanjenju nasilja i nepravdi (»Budućnosne projekcije/ prorupljene,/ kao nepotrebna platna revolucije«), a ostavlja prostor za pojedinačne geste i otpora (»nešto kao Jelena Topić/ na trgu u Prijedoru ili Banja Luci«).

Što se pak tiče spomenute intertekstualnosti i intermedijalnosti, pjesnikinji su citatno najbliskiji moderni i suvremeni pjesnici, prozaici i redatelji (Tomaš Šalamun, Ted Hughes, Sylvia Plath, William Faulkner, Andrzej Zulawski), a kao medij njezinoj je senzibilnosti najbliži film. Dapače, postoje i određene strukturalne analogije između njezine poezije i filmskog medija kao što su izrazita vizualnost, senzibilitet koji se ne izražava plakatnim izrekama nego neizravno – događajnošću, montaža koja spaja bliskije ili udaljenije scene, kadrovi različite vrste koji oblikuju filmsko ili poetsko vrijeme, autorska perspektiva redatelja ili pjesnika koja usmjerava cijelu umjetničku strukturu. Andrijana, s jedne strane, na tematskoj razini priziva autorsku perspektivu poljskog redatelja Zulawskog, kao filmski prosede koji deautomatizacijom percepcije i destereotipizacijom razotkriva i ogoljuje stvarnost i ljudske odnose (»Kada bismo skinuli koprenu godišnjih doba,/ tkaninu navika i obzira,/ svijet bismo vidjeli očima Andrzeja Zulawskog./ Tijela koja su ples i očaj,/ blizinu koja je ogoljeni znak«).

Temeljitije, strukturalne analogije između poezije i filma dio su pak pjesme znakovito naslovljene Vrlo dugi kadar. U pjesmi, kao uostalom i u čitavome filmskom mediju, prevladava vizualnost koja, međutim, ne prelazi u narativnost, već je sva događajnost u malim pokretima tijela i predmeta te smjenjivanju i nadovezivanju slika. Uistinu, kao u vrlo dugom filmskom kadru, kojega stvara »Kamera koja snima iz ruke«, jednako je važno ono što se izabire kao predmet snimanja/pisanja kao i način/percepcija onoga što se snima/ o čemu se piše. Andrijana važnost percepcije i njezinu deautomatizaciju i autoprogramatski ističe: »Oči navikom šaljem od kuće/ kao tvrdoglavo stado«. Nalik nekim pretežno europskim art-filmovima, ova pjesma propituje samu strukturu realnosti, njezine vizualnosti i karakteristike filmskog i poetskog medija kao takvog, a ne ističe dramske agense koji bi izazivali radnju i naraciju. Stil je to, dakle, dugog subjektivnog kadra koji po svome nahođenju »šeta« od jednog do drugog dijela »stvarnosti« i zapravo se ne odlučuje za njezinu hijerarhizacijsku strukturaciju, nego je konstatira kao neodređeni »horizont«: »Kao i mnogi oko nas/ čekamo da se nešto dogodi./ Smiraj. Parenje ptica./ Kamera koja snima iz ruke./ Horizont«.

U stilističko-diskurzivnom smislu u Plavoj i smeđoj knjizi dominira kontrolirani i ekonomični izričaj. On kombinira dokumentarističke segmente i nešto razvedeniju sintaksu, nizanje imenskih sintagmi koje se nadovezuju jedna na drugu ili se jukstaponiraju u stilu filmskih rezova, apstraktniju refleksivnost isprepletenu s izrazitom metaforičnošću, suzdržanu, ali razmjerno čvrstu perspektivu subjektice u iskazu, slobodni stih srednje dužine koji se lomi na gramatički logičnim mjestima. Pjesnička struktura tako pulsira između deskriptivnih i mikronarativnih te refleksivnih i visokoretoričnih dijelova, punih metafora, poredbi, gradacija, kontrasta, proverbijalnih izraza. U svakom slučaju, riječ je o promišljenom izrazu kojim se poetska faktura znalački prilagođava autoričinim namjerama u strukturiranju njezina osebujnog, dosad već opisanog, pjesničkog svijeta.

Sve u svemu, Plava i smeđa knjiga Andrijane Kos Lajtman još je jedna njezina visokovrijedna zbirka pjesama, za nijansu intimističkija od prethodnih, bez većega navođenja društvenog konteksta koji se u podtekstu knjige ipak podrazumijeva. Sofisticiranim tretiranjem vječnih tema kao što su, primjerice, krkost, prolaznost, ugroženost pa i tragičnost općeljudskog, a nadasve posve osobnog postojanja u svijetu bez transcendentne utjehe, nemogućnost prekoračivanja granica između ljudi te nedostatnost jezika kao sredstva spoznaje i komunikacije, Andrijana ispisuje poeziju velike umjetničke nosivosti, čime biva jednom od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja srednjega naraštaja.